DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 4/1933 str. 43 <-- 43 --> PDF |
_Sz-ct/JLAo7a. jo a xlxciio oc ik s- T T´T Ju.j .Sif131 I2C u. P;L l l Ë -2 / . / \ / \ / \ / 0J 3 O* e -s-_ / 5 j« o -a s? ^ 0 s 8 X > :=, V« o ti/ 4 -0 2 O d o 0 3 3 /3 4)? . 4 z »g. kuda vodi nehaj za šumu, pa elegički rezonuje: gdje stajaše naš drevni hrast, sad je šikara, šiprazi i ševarje (Šikara). Ovdje se ne upuštam u to, da citiram pojedine verzove, a to nije ni svrha ovoga članka. Ja sam samo u markantnim teni-jama podvukao relacije između šume i umjetnosti i naveo izvjesne primjere u prilog svojih tvrdnja. U detaljniju anal´isu pojedinih domaćih djela (Medvjed Brundo, Šikara) nijesam ušao s razloga, jer je to za mene materijal, koji sam već prilično zaboravio, a nijesam ga mogao imati pri ruci, dok sam ovaj članak pisao. Možda ću se kojom zgodom osvrnuti na sve još detaljnije, a možda će to učiniti i netko drugi (kome nije struka šumarstvo, već umjetnost) analizujući pojedine epohe umjetnosti i utvrđivajući intenzivnost relacija između šume i umjetnosti za trajanja pojedine epohe. M. Matijašević (Zagreb). ZAKON O SNABDIJEVANJU SIROMAŠNIH ZEMLJORADNIKA I RADNIKA DRVIMA I O PRODAJI NA MALO. Daleko od svake pomisli, da kritikujem zakone i naredbe, koji su na snazi, pa su prema tome za svakoga obvezatni, osjećam ipak svojom dužnošću, da ukazem na neke nedostatke i paradokse, koji se pojavljuju onda, kada treba mrtvom slovu zakona dati život. Intencija zakonodavca kod donošenja ovoga zakona jasna je: u jeku jedne od najtežih kriza ima da se pomogne slabima. Da se ne optereti drž. budžet izravno, dat će se seljaku manji kvantum ogrijevnog drveta (do 4 pr. metra), koje će on slobodno prodati i tako doći do neke svotice, jako potrebne u njegovu gospodarstvu, Radniku će se pak dati ista količina drva, da se njime ogrije. Sve je to besplatno. Ova briga i skrb kr. vlade i narodnog predstavništva za socijalno najslabije naći će sigurno odjeka i na drugim poljima javnoga života. Ovako smo shvatili intencije u naslovu spomenutog zakona mi šumari na šumskim upravama, o čijemu će shvaćanju mnogo ovisiti i njegov efekat. Redovna je pojava, da se zakoni pišu zbijenim stilom, koji rmiogoput dopušta razna tumačenja, pa se stoga izdaju opširni pravilnici i uputstva, koja onda u tančine tumače zakon i određuju način njegovog provađanja. Ti pravilnici i ta uputstva ne 257 |
| ŠUMARSKI LIST 4/1933 str. 44 <-- 44 --> PDF |
smiju ali nikada oduzeti samome zakonu dušu njegovu, t. j . okrenuti naglavce ono, što je u zakonu najvažnije. Da budemo konkretni. Zakon od 27. II. 1932. o snabdijevanju siromašnih zemljo radnika i radnika drvima i o prodaji na malo kaže u § 1. i odviše jasno i, nedvoumno, da se ima dati onim zemljoradnicima i radnicima, koji plaćaju ispod 120.— Dinara cjelokupnog neposrednog poreza, do 4 pr. .metra drva bez naplate šumske takse* i troškova doznake. A što vele na to Uputstva za izvršavanje toga zakona? Ona u čl. 1. vele, da interesenti imaju na molbu platiti taksu po T. Br. 280 tač. b, t. j . 70.— Dinara. Kad bi interesenti nakon uplate tolike takse dobili 4 pr. metra samih bukovih cjepanica, jedva bi im se isplatio trud oko izrade i dovoza drva, a ne bi im se isplatio, ako dobiju manju količinu i manje vrijednu vrst drva, što je također moguće. Ovo bi značilo sa Uputstvima oduzimati Zakonu svako praktično značenje. Da je ovo nemoguće, uvidjelo je i ´Ministarstvo Šuma i Rudnika, pa je Odje lenje za Šumarstvo stavilo upit Ministarstvu Finansija o naplati te takse. Na to pitanje odgovara Ministarstvo Finansija, Odjelenje poreza, aktom broj 81562/1932. od 19. X. 1932. i daje ovo tumačenje: »U odgovoru na Vaše pismo od .. oktobra 1932. god. br. 23567 čast mi je izve stiti Vas, da se taksa po T. Br. 280 taksene tarife plaća za prijavu, za seču gore radi prerade u cilju špekulacije. Međutim, za prijavu koju čine pojedinci za seču gore za svoje privatne potrebe, a ne za špekulaciju ili preduzimačke poslove plaća se samo taksa iz T. Br. 1 taksene tarife, a ne i taksa iz T. Br. 280 taksene tarife. Prema ovome, siromašni zemljoradnički domovi, koji po zakonu mogu dobiti u toku jedne godine 4 pr. metra ogrevnog drveta također moraju platiti taksu za pri javu iz T. Br. 1 taksene tarife i ove se takse ne mogu osloboditi, jer nema zakonske mogugćnosti. Takođe nema zakonske mogućnosti, da se oslobodi takse za uverenja o porezi, u koliko nije u- pitanju uverenje o sirotnom stanju, koje ne podleži taksi.« Zar iz ovoga nije vidljiva velika disonancija između Zakona s jedne, te Uputstava i gore citiranog tumačenja s druge strane? Iz ovoga se vidi, da Odjelenje poreza oslobađa siromašne zemljoradnike i radnike od visoke takse po T. Br. 280 samo u pretpostavi, da oni to drvo dobivaju za vlastitu porabu, ne za špekulaciju (prodaju). Zakon im pak izrijekom daje to drvo badava u svrhu prodaje (špekulacije). Moguće je dakle dvoje: 1.) Seljaci smiju dobiveno drvo prodati, kako im. to i zakon dozvoljava, ali će morati platiti taksu po T. Br. 280, t. j . 70.— Dinara, koliko dobiveno drvo ni ne vrijedi. 2.) Oni će platiti samo taksu po T. Br. 1, t. j . 5.— Dinara, ali drvo ne smiju prodati, premda im to Zakon izrijekom dopušta. Još nešto. Zakon ne pravi nikakovih ograničenja i jedini je kriterij za sticanje toga prava — plaćanje poreza ispod 120 Dinara. Uputstva su naprotiv isključila od beneficija toga zakona čitave pokrajine, jer zadnja alineja čl. 1. Uputstava kaže: »Pravo korištenja iz državnih šuma po ovim Uputstvima imaju oni zemljoradnički i radnički domovi, kojima se državne šume nalaze u istom političkom srezu,« Do kakvog to paradoksa dovodi, pokazat ću na jednom primjeru. Selo Ivaučec, na teritoriji sreza ludbreškog, leži pokraj državne šume »Segovima« i udaljeno je od nje niti potpun kilometar, ali seljani se njegovi ne mogu koristiti ovim zakonom, jer u ludbreškom srezu nema državnih šuma. Oranica sreza ide naime baš između sela Ivančec i šume »Segovina«. Na drugoj pak strani sela Legrad i Botovo, koja su od najbliže državne šume udaljena 25—30 km, mogu se tim zakonom koristiti, jer u koprivničkom srezu ima državnih šuma. 258 |