DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 4/1933 str. 42 <-- 42 --> PDF |
sa voštanim pločicama (Rimljani su pisali na voštanim pločicama), da ih ondje ispuni. Jer, veli on, nigdje čovjek nije tako miran kao u šumi. Kroz cijeli srednji vijek jasno je obilježena tendencija k šumi u formi religijskog asketizma. U to vrijeme nalazimo masu asketa i monaha u osamljenom životu (po šumama i dupljima) ili u kolektivnom životu, t. j . po samostanima, koji su bili daleko od ljudskih naselja, dakle u šumi. I tu je šuma važan faktor. U njoj su se rađali misteriji, zamišljale renesansne drame, pjevale himne Bogu. Ona je bila zahvalan teren za kontemplacije i mistiku. Kako vidimo, i ovdje šuma djeluje neposredno na stvaranje, dakle ona je inspirator i umjetnosti srednjega vijeka. U umjetnosti novoga vijeka ta je tendencija još uvijek jaka, pogotovo u doba romantizma (njemačka književna škola, Hainbund), kada se pojedino drveće uzimalo kao nacionalni ili rasni simbol. U likovnoj umjetnosti (plain-aire) šuma i rustikalni pejsaži zauzimaju velike dimenzije, a još veće dimenzije zauzimlje u poeziji za vrijeme »l´art pour l´art«-epohc. U kasnijim fazama (bolje epohama) u umjetnosti, kao ekspresionizmu, simbolizmu, imažinizmu (imažinizam, franc, l´image = slika) šuma je još uvijek artikl prve vrste. No dok je šuma u srednjem vijeku djelovala kao inspirator, u novim umjetničkim epohama šuma se sve više ispoljuje kao komponenta umjetničkog djela, a ne kao komponenta samog stvaranja. Jasno je, da i u novijoj literaturi šuma djeluje i kao inspirator, no to je već mnogo rjeđe. (Kao primjer mogao bih navesti meni lično poznat slučaj sa pjesnikom V. Vlaisavljevićem, koji je svoje najljepše pjesme spjevao baš u Tuškanačkim gajevima). U novijoj umjetnosti šuma više participira kao komponenta samog djela umjetničkog, dakle kao objektivisani doživljaj, a ne kao inspirator, dok je prije više participirala u samom stvaranju, a manje ili ništa u stvorenom djelu. Uglavivši i ovu drugu vezu moramo navesti nekoliko primjera iz svjetske i naše umjetnosti, pa da jasno uočimo, sa koliko postotka participira šuma kao umjetnički elemenat u cjelokupnom djelu. Svakako stoji, da bismo morali potrošiti mnogo papira, mnogo tinte i prostora, kad bismo naveli sva takva umjetnička djela, no bit će dostatno, ako spomenemo Kiplinga (Indijska džungla), Defoea, Bjôrnsona, Jesenjina, Dâublera, Nazora (Šikara, Medvjed Brundo) i t. d. Primjere iz likovne umjetnosti nema smisla navoditi a i nemoguće je to. Treba samo da se čovjek prošeće kojim umjetničkim salonom ili galerijom, pa da zaista osjeti i uvidi, u kojim i kakovim dimenzijama šuma učestvuje u njoj. Budući da ovo nije nikakav umjetnički referat, to propuštam da citiram divne stihove jednog Jesenjina, Dâublera, Dauthendey-a, Karla Krausa, ,pa da se vidi, kakav je estetski elemenat šuma u umjetnosti. Prilazem tek grafikon razanalizovanc pjesme jednog od najmlađih hrvatskih liričara (D. Tadijanović: Čeznuća). U našoj literaturi postoji nekoliko djela, koja rješavaju i bave se pitanjima, koja zadiru direktno u šumarstvo kao granu nauke. Josip Kozarac sa svojom novelom »Slavonska šuma« obuhvata pitanja šumsko-uzgojne strane šumarstva govoreći o hrastu, kako se ne brine za tlo i kako niski grab i drugo grmlje, koji živi pod njegovim okriljem, ima tu dužnost. Slična pitanja iz šumarske nauke donosi Kozarac u vidu metafore pred svoje čitaoce, da im tako na lak i beletrističan način objasni izvjesne pojmove, koji su neobično važni za shvaćanje šume kao nacionalno-ekonomskog faktora. Još više od Kozarca zadro je u šumu Vladimir Nazor. U formi životinjskog epa »Medvjed Brundo« iznosi nam »poeta laureatus« tužno opustošenje Velebita, a u pjesmama »Šikara« žali za »našim drevnim hrastom«. Ako si predočimo Kras kao goruće pitanje savremcnog šumarstva, to svakako moramo priznati, da je Nazor idejni sudionik svih onih, koji rade na pošumljavanju Krša, na uskrsavanju mrtvih narodnih kapitala. Nazor je sa umjetničkom intuicijom prozreo, kuda vodi neracionalna sječa, 256 |