DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 4/1933 str. 41 <-- 41 --> PDF |
ŠUMA I UMJETNOST. (Uspomeni Josipa Kozarca). Međusobne relacije šume i umjetnosti tretirane su dosada slabo ili nikako, premda su ta dva pojma vrlo često vezana jedan uz drugog — recte: umjetnost uz šumu. 0 šumi je do danas napisana ogromna literatura; šuma je tretirana kao faktor socijalni, nacionalno-ekonomski, klimatski itd., ali o šumi kao objektu umjetnosti i inspiratoru umjetnosti i umjetnika (koliko je meni poznato) nije kod nas napisao nitko ni riječi. Istina je, problem tih relacija između šume i umjetnosti ni ne spada u šumarsku nauku, no ipak neće biti sasvim nepotrebno, da se taj problem dotakne baš u šumarskom stručnom listu, a to iz ovih razloga: prvo, jer je šumarski stalež specijalno kod nas dao neke markantne književnike (J. Kozarac je jedan od boljih predstavnika hrvatskog realizma) i drugo, što su se šumari literati, a i drugi, doticali u svojim djelima problema, koji živo interesuju šumarsku nauku i stručnjake (V. Nazor: Medvjed Brundo, Šikara itd.). Šuma je uza sve ostalo svo.ie značenje svakako i objekat estetski, a kako je estetika komponenta umjetnosti, jasno je da će i šuma igrati veoma veliku ulogu u umjetnosti u svim njezinim razvojnim fazama i epohama. Relacije između šume i umjetnosti razlučene su prema tome, da li šuma djeluje kao inspirator (dakle psihološki) na umjetnika ili ona ulazi u umjetnost (umjetničko djelo) kao objektivisani doživljaj. U prvom slučaju šuma sa svojim prirodnim osebinarna (ogromnošću, polusvijetlom itd.) djeluje direktno ulazeći u sam psihički kompleks stvaranja, a u isto vrijeme umjetnik prima impresije (doživljava), da ih u danom momentu iznese na papiru, na platnu ili na glini. To prenošenje (objektivacija) doživljaja druga je relacija između šume i umjetnosti, nije toliko suptilna kao prva, ali svakako je sekundarna manifestacija njezina. Da se ne dobije krivi pojam o tim relacijama, objasnit ćemo ih po njihovim funkcijama. Šuma djeluje kao inspirator, dakle ulazi u proces stvaranja kao njegov izazivač. To stvaranje može biti objektivacija momentanih impresija (što redovno nije), a može biti objektivacija davno pripravljenog materijala, čiji elementi nemaju ništa zajedničkog sa šumom. Šuma dakle može, a ne mora participovati u samom umjetničkom djelu, ma da je direktni izazivač samih psihičkih procesa stvaranja. U drugom slučaju šuma nije inspirator djela umjetničkog. Uzroci stvaranja su sasvim druge naravi i ako sada šuma ude u umjetničko djelo kao komponenta, ona je ušla kao objektivisani umjetnikov doživljaj. Te dvije forme relacije između šume i umjetnosti evidentne su, a da ih podvučemo, navesti ćemo nekoliko primjera. Kulturna istorija uči, da su prva naselja bila uz šumu (a po bibliji i sam raj je bio neka lijepa šuma), jer je čovjek sa svojim potrebama bio vezan uz nju. U šumi su se odigrale prve i velike revolucije u životu čovjeka. U njoj je čovjek pronašao udoban ležaj, sišao sa grane i osjetio, da ima jaku i neslomivu kičmu, a u njoj je sigurno zapalio i prvu vatru. Taj kulturni razvoj svoj ima čovjek da zahvali šumi. Šuma je djelovala kao inspirator, ona mu je pružila model za kuću, čamac, most, ona je djelovala sa svojom ogromnošću i tajinstvenošću na njegov još slabo razvijeni intelekat, a u smjeru, da izmišlja religije i svete obrede. I to je čovjekova prva umjetnost, a šuma je prvi inspirator. Da ne dužimo ta kulturno-historijska razmatranja, navest ćemo mišljenja psihoanalitičara (Adler, Freud itd.), koji tvrde, da su doživljaji, što ih čovjek proživi u doba infantilnosti, od presudne važnosti za cijeli pozniji živoi. A kako se to mišljenje može generalizovati i na vrstu čovjek (jer i ona ima svoju infantilnost), to je jasno, da je šuma veoma važan faktor u umjetnosti i danas. Vrlo je interesantno i dokumentarno pismo Plinija Mlađeg jednom svom prijatelju. U tom pismu govori Plinije, kako ide u šumu, ali ne sa lukom i strijelama, već 255 |
| ŠUMARSKI LIST 4/1933 str. 42 <-- 42 --> PDF |
sa voštanim pločicama (Rimljani su pisali na voštanim pločicama), da ih ondje ispuni. Jer, veli on, nigdje čovjek nije tako miran kao u šumi. Kroz cijeli srednji vijek jasno je obilježena tendencija k šumi u formi religijskog asketizma. U to vrijeme nalazimo masu asketa i monaha u osamljenom životu (po šumama i dupljima) ili u kolektivnom životu, t. j . po samostanima, koji su bili daleko od ljudskih naselja, dakle u šumi. I tu je šuma važan faktor. U njoj su se rađali misteriji, zamišljale renesansne drame, pjevale himne Bogu. Ona je bila zahvalan teren za kontemplacije i mistiku. Kako vidimo, i ovdje šuma djeluje neposredno na stvaranje, dakle ona je inspirator i umjetnosti srednjega vijeka. U umjetnosti novoga vijeka ta je tendencija još uvijek jaka, pogotovo u doba romantizma (njemačka književna škola, Hainbund), kada se pojedino drveće uzimalo kao nacionalni ili rasni simbol. U likovnoj umjetnosti (plain-aire) šuma i rustikalni pejsaži zauzimaju velike dimenzije, a još veće dimenzije zauzimlje u poeziji za vrijeme »l´art pour l´art«-epohc. U kasnijim fazama (bolje epohama) u umjetnosti, kao ekspresionizmu, simbolizmu, imažinizmu (imažinizam, franc, l´image = slika) šuma je još uvijek artikl prve vrste. No dok je šuma u srednjem vijeku djelovala kao inspirator, u novim umjetničkim epohama šuma se sve više ispoljuje kao komponenta umjetničkog djela, a ne kao komponenta samog stvaranja. Jasno je, da i u novijoj literaturi šuma djeluje i kao inspirator, no to je već mnogo rjeđe. (Kao primjer mogao bih navesti meni lično poznat slučaj sa pjesnikom V. Vlaisavljevićem, koji je svoje najljepše pjesme spjevao baš u Tuškanačkim gajevima). U novijoj umjetnosti šuma više participira kao komponenta samog djela umjetničkog, dakle kao objektivisani doživljaj, a ne kao inspirator, dok je prije više participirala u samom stvaranju, a manje ili ništa u stvorenom djelu. Uglavivši i ovu drugu vezu moramo navesti nekoliko primjera iz svjetske i naše umjetnosti, pa da jasno uočimo, sa koliko postotka participira šuma kao umjetnički elemenat u cjelokupnom djelu. Svakako stoji, da bismo morali potrošiti mnogo papira, mnogo tinte i prostora, kad bismo naveli sva takva umjetnička djela, no bit će dostatno, ako spomenemo Kiplinga (Indijska džungla), Defoea, Bjôrnsona, Jesenjina, Dâublera, Nazora (Šikara, Medvjed Brundo) i t. d. Primjere iz likovne umjetnosti nema smisla navoditi a i nemoguće je to. Treba samo da se čovjek prošeće kojim umjetničkim salonom ili galerijom, pa da zaista osjeti i uvidi, u kojim i kakovim dimenzijama šuma učestvuje u njoj. Budući da ovo nije nikakav umjetnički referat, to propuštam da citiram divne stihove jednog Jesenjina, Dâublera, Dauthendey-a, Karla Krausa, ,pa da se vidi, kakav je estetski elemenat šuma u umjetnosti. Prilazem tek grafikon razanalizovanc pjesme jednog od najmlađih hrvatskih liričara (D. Tadijanović: Čeznuća). U našoj literaturi postoji nekoliko djela, koja rješavaju i bave se pitanjima, koja zadiru direktno u šumarstvo kao granu nauke. Josip Kozarac sa svojom novelom »Slavonska šuma« obuhvata pitanja šumsko-uzgojne strane šumarstva govoreći o hrastu, kako se ne brine za tlo i kako niski grab i drugo grmlje, koji živi pod njegovim okriljem, ima tu dužnost. Slična pitanja iz šumarske nauke donosi Kozarac u vidu metafore pred svoje čitaoce, da im tako na lak i beletrističan način objasni izvjesne pojmove, koji su neobično važni za shvaćanje šume kao nacionalno-ekonomskog faktora. Još više od Kozarca zadro je u šumu Vladimir Nazor. U formi životinjskog epa »Medvjed Brundo« iznosi nam »poeta laureatus« tužno opustošenje Velebita, a u pjesmama »Šikara« žali za »našim drevnim hrastom«. Ako si predočimo Kras kao goruće pitanje savremcnog šumarstva, to svakako moramo priznati, da je Nazor idejni sudionik svih onih, koji rade na pošumljavanju Krša, na uskrsavanju mrtvih narodnih kapitala. Nazor je sa umjetničkom intuicijom prozreo, kuda vodi neracionalna sječa, 256 |
| ŠUMARSKI LIST 4/1933 str. 43 <-- 43 --> PDF |
_Sz-ct/JLAo7a. jo a xlxciio oc ik s- T T´T Ju.j .Sif131 I2C u. P;L l l Ë -2 / . / \ / \ / \ / 0J 3 O* e -s-_ / 5 j« o -a s? ^ 0 s 8 X > :=, V« o ti/ 4 -0 2 O d o 0 3 3 /3 4)? . 4 z »g. kuda vodi nehaj za šumu, pa elegički rezonuje: gdje stajaše naš drevni hrast, sad je šikara, šiprazi i ševarje (Šikara). Ovdje se ne upuštam u to, da citiram pojedine verzove, a to nije ni svrha ovoga članka. Ja sam samo u markantnim teni-jama podvukao relacije između šume i umjetnosti i naveo izvjesne primjere u prilog svojih tvrdnja. U detaljniju anal´isu pojedinih domaćih djela (Medvjed Brundo, Šikara) nijesam ušao s razloga, jer je to za mene materijal, koji sam već prilično zaboravio, a nijesam ga mogao imati pri ruci, dok sam ovaj članak pisao. Možda ću se kojom zgodom osvrnuti na sve još detaljnije, a možda će to učiniti i netko drugi (kome nije struka šumarstvo, već umjetnost) analizujući pojedine epohe umjetnosti i utvrđivajući intenzivnost relacija između šume i umjetnosti za trajanja pojedine epohe. M. Matijašević (Zagreb). ZAKON O SNABDIJEVANJU SIROMAŠNIH ZEMLJORADNIKA I RADNIKA DRVIMA I O PRODAJI NA MALO. Daleko od svake pomisli, da kritikujem zakone i naredbe, koji su na snazi, pa su prema tome za svakoga obvezatni, osjećam ipak svojom dužnošću, da ukazem na neke nedostatke i paradokse, koji se pojavljuju onda, kada treba mrtvom slovu zakona dati život. Intencija zakonodavca kod donošenja ovoga zakona jasna je: u jeku jedne od najtežih kriza ima da se pomogne slabima. Da se ne optereti drž. budžet izravno, dat će se seljaku manji kvantum ogrijevnog drveta (do 4 pr. metra), koje će on slobodno prodati i tako doći do neke svotice, jako potrebne u njegovu gospodarstvu, Radniku će se pak dati ista količina drva, da se njime ogrije. Sve je to besplatno. Ova briga i skrb kr. vlade i narodnog predstavništva za socijalno najslabije naći će sigurno odjeka i na drugim poljima javnoga života. Ovako smo shvatili intencije u naslovu spomenutog zakona mi šumari na šumskim upravama, o čijemu će shvaćanju mnogo ovisiti i njegov efekat. Redovna je pojava, da se zakoni pišu zbijenim stilom, koji rmiogoput dopušta razna tumačenja, pa se stoga izdaju opširni pravilnici i uputstva, koja onda u tančine tumače zakon i određuju način njegovog provađanja. Ti pravilnici i ta uputstva ne 257 |