DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 4/1933 str. 41 <-- 41 --> PDF |
ŠUMA I UMJETNOST. (Uspomeni Josipa Kozarca). Međusobne relacije šume i umjetnosti tretirane su dosada slabo ili nikako, premda su ta dva pojma vrlo često vezana jedan uz drugog — recte: umjetnost uz šumu. 0 šumi je do danas napisana ogromna literatura; šuma je tretirana kao faktor socijalni, nacionalno-ekonomski, klimatski itd., ali o šumi kao objektu umjetnosti i inspiratoru umjetnosti i umjetnika (koliko je meni poznato) nije kod nas napisao nitko ni riječi. Istina je, problem tih relacija između šume i umjetnosti ni ne spada u šumarsku nauku, no ipak neće biti sasvim nepotrebno, da se taj problem dotakne baš u šumarskom stručnom listu, a to iz ovih razloga: prvo, jer je šumarski stalež specijalno kod nas dao neke markantne književnike (J. Kozarac je jedan od boljih predstavnika hrvatskog realizma) i drugo, što su se šumari literati, a i drugi, doticali u svojim djelima problema, koji živo interesuju šumarsku nauku i stručnjake (V. Nazor: Medvjed Brundo, Šikara itd.). Šuma je uza sve ostalo svo.ie značenje svakako i objekat estetski, a kako je estetika komponenta umjetnosti, jasno je da će i šuma igrati veoma veliku ulogu u umjetnosti u svim njezinim razvojnim fazama i epohama. Relacije između šume i umjetnosti razlučene su prema tome, da li šuma djeluje kao inspirator (dakle psihološki) na umjetnika ili ona ulazi u umjetnost (umjetničko djelo) kao objektivisani doživljaj. U prvom slučaju šuma sa svojim prirodnim osebinarna (ogromnošću, polusvijetlom itd.) djeluje direktno ulazeći u sam psihički kompleks stvaranja, a u isto vrijeme umjetnik prima impresije (doživljava), da ih u danom momentu iznese na papiru, na platnu ili na glini. To prenošenje (objektivacija) doživljaja druga je relacija između šume i umjetnosti, nije toliko suptilna kao prva, ali svakako je sekundarna manifestacija njezina. Da se ne dobije krivi pojam o tim relacijama, objasnit ćemo ih po njihovim funkcijama. Šuma djeluje kao inspirator, dakle ulazi u proces stvaranja kao njegov izazivač. To stvaranje može biti objektivacija momentanih impresija (što redovno nije), a može biti objektivacija davno pripravljenog materijala, čiji elementi nemaju ništa zajedničkog sa šumom. Šuma dakle može, a ne mora participovati u samom umjetničkom djelu, ma da je direktni izazivač samih psihičkih procesa stvaranja. U drugom slučaju šuma nije inspirator djela umjetničkog. Uzroci stvaranja su sasvim druge naravi i ako sada šuma ude u umjetničko djelo kao komponenta, ona je ušla kao objektivisani umjetnikov doživljaj. Te dvije forme relacije između šume i umjetnosti evidentne su, a da ih podvučemo, navesti ćemo nekoliko primjera. Kulturna istorija uči, da su prva naselja bila uz šumu (a po bibliji i sam raj je bio neka lijepa šuma), jer je čovjek sa svojim potrebama bio vezan uz nju. U šumi su se odigrale prve i velike revolucije u životu čovjeka. U njoj je čovjek pronašao udoban ležaj, sišao sa grane i osjetio, da ima jaku i neslomivu kičmu, a u njoj je sigurno zapalio i prvu vatru. Taj kulturni razvoj svoj ima čovjek da zahvali šumi. Šuma je djelovala kao inspirator, ona mu je pružila model za kuću, čamac, most, ona je djelovala sa svojom ogromnošću i tajinstvenošću na njegov još slabo razvijeni intelekat, a u smjeru, da izmišlja religije i svete obrede. I to je čovjekova prva umjetnost, a šuma je prvi inspirator. Da ne dužimo ta kulturno-historijska razmatranja, navest ćemo mišljenja psihoanalitičara (Adler, Freud itd.), koji tvrde, da su doživljaji, što ih čovjek proživi u doba infantilnosti, od presudne važnosti za cijeli pozniji živoi. A kako se to mišljenje može generalizovati i na vrstu čovjek (jer i ona ima svoju infantilnost), to je jasno, da je šuma veoma važan faktor u umjetnosti i danas. Vrlo je interesantno i dokumentarno pismo Plinija Mlađeg jednom svom prijatelju. U tom pismu govori Plinije, kako ide u šumu, ali ne sa lukom i strijelama, već 255 |