DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 1/1933 str. 72 <-- 72 --> PDF |
Gg. upravitelji pojedinili šumskih uprava i poduzeća, koja smo razgledali, svagdje su nas spremno pratili i o svemu nam davali opširna tumačenja. Držim, da neće nijedan od prisutnika ove ekskurzije nikada zaboraviti bratski prijem pojedine gg., a također i naših kolega Rumunja i da će svaki spremno izvršiti svoju dužnost, ako nas kolege Rumunji kada posjete. Radivoj Jovetić, apsolvent šumarstva. KNJIŽEVNOST Dr. Ing. GASTON .. GUTH: O TIPOVIMA ...^. U TEORIJI I PRAKSI.* I. Premda se o Cajandrovoj teoriji tako zvanih »tipova šuma« već pisalo i u češkoj stručnoj literaturi i njegovo glavno djelo »Theory of Forest Types« na češki preveo prof. Konšel, ipak je iz njegovih izlaganja dosta teško našem čovjeku stvoriti i vjernu pretstavu o tom, šta se zapravo razumije pod pojmom tipa šume. Ni onome, koji posjeti Finsku, da na vlastite oči vidi onu šumu, na koju se Cajandrovo izlaganje u prvom redu odnosi, nije lako proniknuti u praktičnu primjenu te cijele teorije. Taj mi je fakt potvrdio i prof. Sigmond, koji je 1()29. god. bio u F.nskoj i studirao tamošnje šume. Pregledavši veći broj šuma, po mogućnosti u što različnijim dijelovima zemlje, a pomažući se istovremeno poukom domaćih stručnjaka-specijalista, izlazi nam onaj pojam jasnije pred oči; opažamo, da ono, što nam je do sada najviše zastiralj tačnu spoznaju, jest uska suvislost te cijele nauke s mjesnim prilikama Finske. Pregledavši i proučivši tipove u finskim šumama uvidio sam, koliko sam do tog vremena malo razumio Cajandra iz pukog čitanja. Kako sam već pisao (Les. prace 1930, 245), ondješnje šume, budući da su na drvu i uopće na bilinstvu siromašnije, nekako jednostavnije — i u pogledu stojbinskih prilika — od srednjoevropskih šuma, imaju u svojim sastoiinama i svojim stojbinama potpuno osobit sjevernjački karakter, ali su zato prirodne, srazmjerno vrlo malo dirnute gospodarstvom, u kome još uz to prevladavaju metode prebirne sječe, dakle da tako kažem, jesu neporušene iz prvobitnog prašumskog stanja. Istina Cajander ponovo govori o finskoj šumi, ali nikako više kao 0 urođenoj — za razliku od istinske prašume sibirske — samo radi toga, što se u Finskoj iskorišćuje, a mjestimice se provodilo i paljevinsko gospodarenje (Brandvvirtschaft); pored svega toga finska nam šuma izgleda tako reći nenarušena u svojoj prirođenosti s obzirom na našu šumu, negdje i prekultiviranu (Saska). Navedene su okolnosti učinile, da se »tip« u smislu Cajandrovom mogao ondje razviti potpuno i jasno; pojam tipa već je prije, makar i nesvjesno, morao biti — isto kao i Rusima — razumljiviji Fincima nego nama. Dokaz je za to njihovo prijašnje razvrstavanje šumskih stoibina na suha vrijesišta, svježa vrijesišta, niske- vrijesine, omorikove i lišćarske zamokrine, borove zamokrinc. U našim je zemljama kako prvobitni sastav drveća u sastojinama tako i urođeni karakter zemljišne flore — ukratko prašumski, prirodni oblik sastoiina — već * U jednom od nedavnih godišta Š. L. donijeli smo iz pera odličnog našeg zemljaka u Rusiji g. D. S. JVlilovanovića prikaz ruske šumarske tipologije. Radi važnosti i aktuelnosti tipologije za moderno šumarstvo donosimo ovdje članak uvaženog čehoslovačkog pisca o finskoj tipologiji. Članak je (pod naslovom »0 lesnich typech v teorii a praxi«) prvi puta izašao u »Lesnicka Prace« (broj 4 od 1931. g.). Autor ga je napisao nakon proučenja toga pitanja u samoj Finskoj, a članak je za Š. L. preveo g. Fazlija Alikalfić, kandidat šumarstva u Pragu. Uredn. 70 |
| ŠUMARSKI LIST 1/1933 str. 73 <-- 73 --> PDF |
davno u svim njegovim sastojcima stoljetnom liulturom satrven, tako da je iščezao u prirodi, a često i u prestavama šumara, budući da je bio nadomješten jednolikom šumom i nazorom, da sve raste ondje, gdje se zasadi. To je glavni razlog pored ostalih, o kojima će biti niže govora — radi koga je Fenno-Skandija najzgodnija za studiranja tipova. Prostrane šume Finske s praktičnog su gledišta sastavljene od dviju vrsta drveća, bora i omorike; ostale vrste u glavnom su podređene. Vozeći se njima prije svega opažamo vrlo čestu pojavu skoro čistih borovih sastojina (prirodno, da poneka omorika ili breza, pa i cijela njihova skupina, ništa ne mijenja na toj »čistoći«) u glavnom slabih, punih vrijeska; to je dakle Calluna-tip. Kasnije raspoznajemo bolje borove sastojine, također čiste, koje se od prvih razlikuju već svojim izgledom (mjestimice vrlo dobra stabla) i time, što mjesto vrijeska pod njima prevladava brusnica; to je Vaccinium-tip. Sve omorikovc sastojine pripadaju većinom tipu Myrtillus. Tako se postepeno pronikne u tipiziranje. Detaljnijiim istraživanjem spoznamo, da se svaka sastojina može uvrstiti u neki tip i teško bi našli onih, koje ue bi mogle uči u okvir barem nekog tipa. čim čovjek stvori ispravnu prestavu u prirodi, lako shvati tipove. U onoga, koji studira djela o tipovima prije, nego ih je vani u šumi vidio, lako opazite, da su pri opisivanju pojedinih tipova navedene opširno i kurzivom sve stojbinske biljke, mahovine i lišajevi, ali drveće, koje tvori sastojinu, spominje se samo kao uzgred, šta više nekada je i ispušteno. U stvarnosti je i pri određivanju tipa najglavnije drveće, a zemljišna je flora pri tom samo kao neka potvrda i dokumenat ocjene stvorene prema glavnoj vrsti drveća; previdjeti taj fakt značilo bi krivo shvaćanje, koje bi vodilo k tome, da na šumu kao takvu ne gledamo više radi stabala, nego radi bilja. Izvježbaniji finski taksator određuje tip tia prvi pogled, nekada i iz daljine; večinomi ne mora ni ispitivati vegetaciju. Pretpostavka, da je drveće, koje tvori sastojinu, glavnim znakom tipa, a da je prizemna flora samo podređena, opravdana je samo u šumi prirodnoj; u kultiviranoj šumi može nastati oprečan slučaj, ali nikada se značaj šumskog drveća ne može pri prosuđivanju tipa potpuno previdjeti. Isto tako ne smiju nikoga buniti nazivi tipova. To su zapravo samo nazivi, imena, čiji odnos prema odgovarajućem tipu nije moguće precjenjivati. Brojne su karakteristike svakog tipa; sam naziv, budući da je izabran prema jednoj ili dvjema karakterističnim biljkama (između mnogih), nije odlučan za definiciju tipa; isto bi se tako tipovi mogli debro označiti slovima ili brojevima. Glavno je cjelokupan karakter, suma svih znakova, a taj čini ne samo floristički sastav, nego još i niz drugih faktora; pojedini karakteristični faktori mogu se dosta i mijenjati, može na pr. neka karakteristična biljka i manjkati, a da se radi toga tip ne promijeni. Iz autopsije mogu opisati ove tipove: Cladina-tip (CIT) vidio sam samo na sjeveru i dosta rijetko, žalibože nikada zrelu sastojinu, nego plohe nedavno isječene, samo s brojnim oplodnim stablima, tako da nemam dovoljno tačnc prestave. To su najslabije borove sastojine, a tlo pod njima pokrito je lišajevima Cladonia randiferina i Cladonia alpestris, samo ponegdje vrijesak,- Empetrum; mahoviTia skoro nema nikako. Lišajevi tvore mjestimice veće kompaktne sagove, vrijesak je više razbacan, ponekad su mjesta potpuno gola, krševita. Borova sastojina biva rijetka, zakržljala, kriva; tlo pjeskovito, često izbija golijet. To je ekstreman tip, loš i suh, sjevernjački, obično na grebenima i vrhuncima brežuljaka. Calluna-tip (..), jedan je od najčešćih. Borova šuma, često s primjesom omorike i breze, s tlom pokrivenim vrijeskom, koji mjestimice tvori kompaktne sagove. Dalje se tamo pojavljuju mahovine i to obično one suvlje, Hylocomium parietinum i proliferum, Dicranum undulatum i scoparium (prema Cajandru još Ptilium crista castrensis); lišajevi su dosta brojni. Pojavljuju se pojedine borovnice i brusnice; 71 |
| ŠUMARSKI LIST 1/1933 str. 74 <-- 74 --> PDF |
smreka je također česta, ali nikako karakteristična. Tlo je uvijek pjeskovito, suho, karakter čitave flore izričito kscrofilan; glavni znaci su slaba borovina i vrijesak. — Raširen je po cijeloj Finskoj. Empetrum-Myrtillus-tip (....) pojavljuje se na sjeveru i prestavlja nešto bolju šumu neg-o Cladina-tip. On je kao neki prelaz medu ovim tipom i vlažnijim omorikovim tipom Myrtillus. To je sastojina pomiješana, gdje — istina — bor većinom prevladava, ali skoro uvijek i dosta često biva išarana omorikom i brezom (Betula verrucosa i Betula odorata), također nekada trepetljikom (jasikom). Mjestimice omorika ili breza uopće prevladava. U prizemnoj su vegetaciji guste mahovine, Hylocomium, Dic ranum i Polytrichum; dakako da se lišajevi još pojavljuju, ali malo, zatim u glavnom borovnica i s njom Empetrum; vidio sam također mnogo Ledum pal., ali mi je bilo rečeno, da nije karakterističan za ovaj tip. Stvarno, našao sam ga često i u drugim tipovima, iako spada među tresetovitc. Sastojina biva dosta rijetka, borovi skloni iskrivljenju, omorike nisko ogranjene, cjelokupan karakter nije više tako čisto kserofilan kao u prošlih. Tip čisto sjevernjački. Viccinium-tip (VT), bolja borova šuma nego Calluna, većinom u južnijim dijelovima Finske. Cista borova šuma sa natrunjenim, rijetko kada gušće primiješanim omorikama i brezama. Borovi sa vrlo ravnim i punim stablom; pokrov tla tvori u glavnom brusnica (Viccinium vitis idaea), dakako sa silnom primjesom borovnice i vrijeska; neobično je česta smreka, također su brojne mahovine i lišajevi, ali već malo značajni. Tlo je uvijek vrlo pjeskovito. Tip vrlo čest i vrlo »tipičan«. Myrtillus-Tip (..) je omorikov tip. Označuje uvijek bolje, svježije i dublje tlo nego svi spomenuti borovi tipovi. Čest je u glavnom na jugu. JVlahovine su česte, ali nikako tako jako kao kod prošlih; značajni su Hylocomium parietinum i Proliferum, Dicranum. Lišajevi potpuno ustupaju, ali zato nadolaze trave i korovi. U zemljišnoj vegetaciji prevladava borovnica, često sa brusnicom. Glavna je vrsta drveća skoro čista omorika, koja svojom masom odgovara otprilike našem IV. bonitetu Oxalis-Myrtillus-tip (...) dosta je rijedak. To je dobra omorikova šuma na boljem tlu, negdje i s primjesama drveća većih zahtjeva, kao hrasta. Medu zemljišnom florom ukazuje se Oxalis, znak dobrog i vlažnog tla, dalje jagoda, kupina, razne trave i još se pojavljuje borovnica; lišajevi su beznačajni; mahovine još česte (..1.comium). — Dolazi na glinastijim i vlažnjiim tlima, naročito u udolhiama, i odgovara otprilike našoj omorici III. boniteta. Ostale tipove nisam vidio ili samo vrlo malo, tako da Cajandrovom opisu ne bih mogao ništa dodati. Određivanje i ograničavanje tipova u početku je — istina — teško, ali tko to jedamput nauči, neće više lako pogriješiti. Granicu dvaju tipova moguće je negdje na metar tačno odrediti, drugdje je granica neodređena i u neku ruku razvučena, tako da njezino određenje daje dosta truda i premišljanja; u takim je slučajevima potrebno postupati slobodnije, kako to već ondješnje prilike zahtijevaju. Ne smije nas smetati to, što se nekada — i često — biljke iz jednog tipa uhvate pojedince i na susjednim na pr. Ledum iz tresetišta raširi se i po okolnim tipovima Cladiiu", Calluna, Empetrum- Myrtillus. Kao što svaka sastojina mora u taksacijonom smislu zauzimati izvjesnu minimalnu površinu, tako se i tim više kod tipa pretpostavlja, da pokriva izvjesnu veću plohu, a neznatne plohe — golijeti, močvare i slično — u veličini od nekoliko kvadratnih metara ili ara potrebno je previdjeti. Obično svaka sastojina pripada jednoisi tipu, ali često također više susjednih sastojina pripada istom tipu i razlikuju se samo po starosti. Najtipičnije su zrele i skoro zrele sastojine, koje su dosta rijetke, tako da se zemljišna flora u njima može uhvatiti i razviti. Isječena mjesta pokrivena su barem tom florom, ako je drveće već otstranjeno. S najviše poteškoća skopčano Je 73 |
| ŠUMARSKI LIST 1/1933 str. 75 <-- 75 --> PDF |
tipiziranje u gustim mladim šumama, gdje radi prevelike sjene ne raste ništa osim drveća, koje tvori sastojinu, ili drugim riječima, gdje je broj vrsta, koje sačinjavaju biljnu asocijaciju, to jest tip, privrem.etio spao na minimum. Dalje će biti zanimljivo proučavati naš predmet više sa teoretske strane. Pojam tipa šume, budući da je izveden iz biljne asociacije (vegetacijonog udruženja), istina počiva na botaničkoj osnovi, ali tip je neka specijalna šumska forma asooiacije, zapravo još nešto više, jer je obrazložen i sa stanovišta pedološkog, biološkog, a poglavito dendrometrijskog, i jer je namijenjen praktičnim ciljevima šumskog gospodarstva. Tipom nazivamo udruženje (asocijaciju) šumskog drveća i bilja, kod koga je određen ne samo floristički sastav, nego i količina proizvedene drvne mase. To je pojam u prvom redu taksacijoni, ali istovremeno i šumsko-uzgojni i bilo bi teško tačno predočiti tipove onome, kome bi bilo tuđe šumsko gospodarsko uređenje, dendrometrija i nauka o uzgajanju šuma. Za uspješan rad na tipovima pretpo-´ stavlja se živ smisao za šumu i spremnost posvetiti stvari mnogo pažljivog pramatranja i premišljanja; tipovi nisu baš potpuno šablona, nego je svaki individuum tipa mali problem za se, tako nešto, kao što je integralni račun u matematici. — Jako sam sklon mišljenju, da su ti visoki zahtjevi, koje ova nauka stavlja smotrenom i promišljenom šumaru, prije prednost nego mana te cijele nauke. Teoriju tipova smatram kao specifično finsku nauku, to jest svojim porijeklom, što ne znači, da se drugdje ne može primijeniti. Cajander ponovo proglašuje, da je na .svoju ideju došao na putovanjima izvan svoje domovine, naročito po Njemačkoj, a kad to tvrdi on sam, onda nije moguće o tom dvojiti. Pa ipak pošto sam vidio Finsku i njezine šume, ne mogu se odreći sumnje, da bi na svoju ideju bio došao, da nije Finac i da mu na putovanjima po Njemačkoj nije u mislima lebdila slika prirodnih šuma među hiljadama jezera. Teorija tipova slična je Mayrovoj nauci o šumskim zonama i nošena je sličnim duhom izražavajući u detalju nešto slično, što je .... u širem mjerilu mislio za cijelu zemaljsku kuglu svojom naukom o glavnim prirođenim šumskim oblastima. Da li je i Morozov imao nekog uticaja na Cajandra, nije mi poznato; on to poriče; to ne bi bilo ništa čudno, jer _su djelokruzi oboijce tako blizu, a Finska je bila prije i politički spojena sa Rusijom; s druge strane odnos između Helsingforsa i Petrograda bio je otprilike isti kao između Praga i Beča. Cajander je putovao po i uskim šumama, naročito po Sibiru. Konšel kaže (Lesnicka prace 1928, 147), da je principijelno odstupanje Cajandrovo od Morozova u tome, što govori o tipovima šuma, dok onaj o tipovima sastojina; ipak mislim, da je ta razlika u stvarnosti zapravo manja, nego što izlazi iz njegovih djela; u koliko sam vidio tipove, a naročito skupine suhih i vlažnih mahovina, bili su to istovremeno i tipovi sastojina, ako tačno shvaćam Morozovliev nazor, o kome crpim informacije samo iz oba citirana članka iKonšelova. Moguće je, da ovo za srednje i najbolje skupine ne vrijedi. U Cajandera je tip šume, istina ne u načelu nego de facto, u mnogim slučajevima i tip sastjjine. Teorija tipova bila je zamišljena u svrhu uređenja šuma. Cajander se započeo s njom baviti, kada je spoznao izvjesne nedostatke bonitiranja prema njemačkim metodama, koje su i u nas uobičajene, a koje počivaju na Baurovoj metodi (t. zv. Sreifenverfahren), bilo da klasificiraju stojbinu prema masi ili visini. Izgleda, da mu je pravi povod u tom smjeru studija bilo to, što se Baurova metoda upravo na urođenu sjevernjačku šumu tako malo može primijeniti; u jednoliko uzgajanim našim sastojinama pokazala se svakako boljom, budući da je u njima postala i za njih stvorena. Cajander predbacuje Baurovoj metodi — s pravom — da je zapravo puka grafička konstrukcija, koja se oslanja na podatke, koji se odnose na ekstremno dobre ili loše sastojine, izračunavajući elemente za prosječne sastojine prosto kao sredinu obaju ekstrema; ali upravo oni krajnji slučajevi u šumi su najrjeđi, dok ovi srednji 73 |
| ŠUMARSKI LIST 1/1933 str. 76 <-- 76 --> PDF |
bivaju najčešći. Broj bonitetnih stupnjeva, biran potpuno proizvoljno, u prirodi nije dan, pa se može proizvoljno mijenjati. Dalje, ta metoda nikako ne jamči, da će se razvoj neke konkretne sastojine, što se tiče visine, mase, debljine stabala 1 t. d-, kretati prema njezinim krivuljama. Tablice prihoda i prirasta rađene na temelju nje računane su istina za svaku vrstu drveća posebno, ali pojedini bonitetrii stcpeni svih pojedinih vrsta drveća ne mogu međusobno odgovarati, dakle bonitiranje prema njima nema nikakve opće ni trajne vrijednosti; promjenom vrste drveća može se promijeniti i bonitet stojbine. Osim toga bonitira se svaka oblast, svaki velikoposjed posebno, te niti sveopće tablice prihoda i prirasta, na pr. Sch\vappachovc, ne mogu su u cijeloj srednjoj Evropi upotrijebiti; tako na pr. mnoge naše borove sastojine izlaze iz njihovog okvira. Tablice su uopće sastavljene za normalne sastojine sa obrastom 1, ali kakvu sastojinu i kakav obrast je zapravo potrebno smatrati normalnim, nije lako brojčano odrediti ni u šumi uzgajanoj prema ukočenoj šabloni, a kamo li tek u prirođenoj, jer normalitet se mijenja. I tako kada pretstavimo! forme prirođene šume i uzmemo u obzir, da se najnoviji uzgojni smjerovi vraćaju tim formama, moramo doći do zaključka, da će sveopće tablice prihoda i prirasta (nikako kubičke), inače hvalevrijedan plod marljivosti Schwappacha i drugih Njemaca, postati neupotrebljive za šumu, koja prirođeno doraščuje. Neka su savršenije i od same prirode, u mnogo slučajeva uostalom već su nadomještene lokalnim tablicama. Ako su spomenute metode bonitiranja više manje prihvatljive za uređenje šuma, ne odgovaraju njihovom uzgajanju. Uređenje šuma može se zadovoljiti s pitanjem, kakvog je boniteta stojbina s obzirom na sastojinu, koja na njoj upravo stoji, dok Je za uzgajanje osim toga važno ustanoviti, da li dana sastojina stoji na svojo j stojbini, to jest na takvoj, koja nije ni za jednu vrstu ili mješavinu drveća zgodnija, a ako ne stoji, onda za koju bi vrstu drveća ta stojbina bila zgodnija. Dosadašnje tablice ne mogu na to odgovoriti. Cajander dakle traži takvu metodu klasificiranja šumskih stojbina, koja bi općenito i svuda jednako vrijedila, pri kojoj bi se ustanovljavali boniteti što prirodeniji, koji u šumi stvarno postoje i koji se dadu raspoznati, tako da bi stojbine iste produktivne sposobnosti i biološki slične bilo moguće zajedno skupiti, a međusobno odijeliti one, koje se u tim stvarima razlikuju. Temelj toga zahtjeva je nastojanje uzgajanja šuma, da na svakoj stojbini odgaja one vrste drveća, koje su s obzirom na njezine prirođene zahtjeve za nju najzgodnije; to su one vrste, koje upravo na njoj stvore najviše materije i najboljeg kvaliteta. Cajander je već 1903. godine vidio u sibirskim prašumama, da jedna vrsta drveća, različita prema karakteru stojbine i praćena uvijek izvjesnim vrstama prizemna flore, tvori prostrane sastojine. Iz te pojave i drugih sličnih zaključio je, da biljna asocijacija, koju tvori šumsko rašće, to jest drveće s prizemnom florom, jest u svojoj cjelini izraz i oznaka produktivnosti i kakvoće stojbine. Slične pojave moguće je pratiti i u Finskoj, gdje prvobitna prirođena vegetacijona udruženja većim dijelom nisu još uopće narušena (ili samo srazmjerno malo iskorišćavanjem drveta i paljevinskim gospodarenjem) i gdje je njihovo ustanovljavanje olakšano time, što je tih udruženja, to jest tipova, malo usljed velike širine (geografske), gdje broj svih biljaka opada. Daljnjim studijem biljnih asocijacija uopće dolazi Cajander do zanimljivog rezultata, to jest, »da odlučni značaj za karakteristiku biljne asocijacije imaju: 1.) prije svega one vrste, koje se pojavljuju uvijek ili skoro uvijek, a pri tom manje više obilno; važne su ?.) i one vrste, koje se istina rjeđe pojavljuju, ali ipak još skoro uvijek. Inače posebno su karakteristične za vegetacijono udruženje 3.) one vrste, koje se mogu naći samo u dotičnom udruženju, a njihov je značaj to veći, što se češće ondje pojavljuju. Na koncu i 4.) nenazočnost izvjesnih vrsta može biti za cijelo udruženje isto tako karakteristična kao i učešće drugih.« Vegetacijona udruženja pojavljuju se 74 |
| ŠUMARSKI LIST 1/1933 str. 77 <-- 77 --> PDF |
na iako određenim stojbinama, a tim imaju i svoju izvjesim zemljopisnu rasprostranjenost. Razgraničenje skupina međusobno biva više manje jasno. Tiče li se vegetacijono udruženje specijalno šume, onda treba imati na umu, da ta vrsta sastojine može tokom svog individualnog razvoja stvoriti razna udruženja; drugačije je udruženje u prvoj mladosti sastojine (trave i korova je vrlo mnogo i nadvisuje stabalca), drugačije je u dobi mlado šume (prizemne vegetacije radi sjene skoro uopće nema), a nešto drugo je opet u vijeku zrelosti, kad prizemno bilje raste s progaljivanjem sastojina. Ta tri udruženja ipak su u bitnosti jedno tvoreći samo razne stepene razvoja jedne te iste sastojine na istoj stojbini, koja međutim ostaje nepromijenjena. (Za pojedinosti ovdje upućujem na Cajandrovo djelo »Pojam i značaj tipova šuma«, odnosno »Wesen und Bedeutung der Waldtypen«, Dorpat 1927., iz koga je ovo mjesto skoro doslovno citirano). Na temelju ovih spoznaja tip je šume definiran kao skup rašća, koje se u dobi skore zrelosti i pri stupnju približno normalnog sklopa sastojine odlikuje u bitnosti istim sastavom vrsta i ekološko-biološkim karakterom, zatim onoga, koje se od prvog razlikuje samo u okolnostima, koje treba smatrati kao prelazne, privremene ili slučajne, ali nipošto kao trajne, kao na pr. okolnosti stvorene nsljed različite starosti sastojine, usljed progaljenja, umjetnog zavađanja druge vrste drveća i slično. Trajne razlike znače novi tip, eventualno subtip. Dakle najtipičnija forma tipa nastaje (približno) u stadiju zrelosti sastojine, ali je razumljivo, da vegetacija, koja se pojavljuje u svim mladim godinama te sastojine, također pripada tipu. Pojam tipa pretpostavlja također okolnost, da se pojavljuje na mnogo mjesta; biljna asocijacija na jednom mjestu, koja tvori jedini individuum svoje vrste, nije tip. Tipovi šuma uzeti su dakle direktno iz prirode i njima su izraženi svi zemljišni faktori, to jest oni, koji bi egzistirali i onda, kada bi sa stojbine bila otstranjena sva vegetacija. Polazeći sa botaničkog pojma vegetacijonog udruženja tražio je Cajander potvrdu svoje teorije u nekoliko smjerova i to uz učešće svojih učenika. Valmani, Aaltonen i Y. Ilvessalo radili su na uspoređivanju hemijskih analiza tla raznih tipova i dobili su jako uvjerljive rezultate. Na pr. pri istraživanju sadržaja elektrolita ili spojeva PaO´a, K2O, CaO, N pokazao se različit sadržaj kod raznih tipova, pri čemu su cifre prosječnog sadržaja (kod svakog onog spoja), svrstane od najmanjih do najvećih, stvorile red, koji se pokazao u svim slučajevima isti, potpuno odgovarajući stepenima produktivnosti onih tipova. Iza toga je ovo bilo potvrđeno uspoređivanjem običnog prirasta među svim istraživanim tipovima iste starosti i iste vrste drveća. Naročito su cifre 0 sadržaju dušika i CaO tvorile tako rečij niatematički red; rea tipova, počevši od najgorih, bio je uvijek ovaj: CIT, .., \., .., ..., ...., AT. Isto toliko bila su interesantna biološka ispitivanja, koja je provodio Linkola ustanovljavanjem broja biljnih vrsta u svakom tipu, a koja su u glavnom potvrdila gore navedeni red tipova; što siromašniji tipovi, to manje vrsta i to više u njima prevladava flora nižeg reda (... — lišajevi); obratno, s porastom produktivne sile raste broj vrsta uopće, a naročito viših (cvjetniače). S čisto šumarskog stanovišta treba smatrati kao najinteresantnije i uz to vrlo važne dokaze rezultate dendrometrijskih mjerenja, koja su proveli Y. Ilvessalo i Lonnroth. Oni su na mnogo pokusnih ploha (za sada samo u tipovima .., VT i ..) mjerili mase po jednom hektaru, zatim visine i debljine u visini prsiju i dobili su vrlo zorne serije brojeva (naročito jasnih u grafičkoj izvedbi), kojim dokazuju, da su navedeni podaci u istih tipova međusobno blizi, dok su među različitim tipovima pravilni i velikii intervali. Za razliku od Baurove metode krivulje masa, visina i debljina konstruisane su prema najtipičnijim sastojinama i direktnim njihovim mjerenjem vani. Lonnrdth je specijalno pokazao, da i cijeli materijalnii razvoj pojedl 75 |
| ŠUMARSKI LIST 1/1933 str. 78 <-- 78 --> PDF |
noga od triju istraženih tipova protiče potpuno drugačije nego kod driujog. llvcssalo je također izradio i tablice prihoda na temelju tipova. Svim tim radovima bila je sjajno dokazana mogućnost primjene tipova — za sada barem za Finsku i u navedenim tipovima — u taksacijone svrhe odnosno bonltiranje. U stvarnosti je, ima već nekohko godina, gospodarsko uređenje u finskim državnim šumama potpuno provedeno na bazi tipova šuma; u koliko sam se imao prilike o tom uvjeriti, mislim, da se to pokazalo kao dobro; uostalom u tamošnjim je šumama ta mteoda jednostavna i za tamošnje gospodarske prilike uistinu svrsishodna. Pojedine tipove Cajander svrstava u skupine prema njihovoj biološkoj pripadnosti i to na ovaj način: I. razred: šume sa suhim mahovinama i lišajevima s tipovima Cladina, Calluiia, Empetrum-Myrtillus. Vaccinium. Pretstavlja loše šume i to loše usljed nedostatka vlage, dakle kserofilne. Glavna je vrsta drveća bor. II. razred: šume s vlažnim mahovinama, s tipovima Hylocomium-Myrtillus, ...tillus, Oxalis-Myrtillus, Pyrola. To su sastojine sa zemljom dubljom i svježijom od gornjih, s mesofilnom florom, većinom četinjaste odnosno omorikove. ... razred: šume s korovom i travama. To su tipovi Oeranium, Dryopteris, ...lis- Majanthemum, papratovi, Sanicula, Aconitum, Lychnis diurna, Vaccinium-Rubus. Karakter flore manje više hvgrofilan. Sadrži najbolja tla s dobrim humusom, sastojine su sastavljene ponajviše od listača, eventualno još od omorike; bor se više uopće ne pojavljuje. IV. razred: omorikova i lišćarska tresetišta (Bruchmoore, Marshes); sadrži više tipova dijelom hygrofilnih, a dijelom mesofilnih. Barovite i močvarne šume, ali s tekućom vodom, s vegetacijom listača (joha) i omorikTi. Ima dva podrazreda, od kojih jedan odgovara otprilike razredu travnatih šuma, drugi razredu vlažnih mahovina. V. razred: borova tresetišta (Reisermoore, Pine-Peat Moors); odgovara razredu suhih mahovina; to su također najoskudnije stojbine, ali usljed stagnantne vode, gdje prevladava samo bor kao drvo, koje tvori sastojinu, a flora dobiva ponovo karakter kserofilni, samo s tipično tresetišnim vrstama (Sphagnum, Eriophorum, Urosera i t. d.). Ta razdioba stojbina, kao što je na prvi pogled jasno, potpuno otstupa od dosad uobičajenog bonitiranja, ali se zato primiče stvarnosti. To nije geometrijska i pravolinijska razdioba na jednake odjclke, nego svestrana klasifikacija, koja odgovara prirodi. Nije ništa neprirodno, ako neki tipovi dalje sadrže subtipove, a drugi nikako. Tablice prihoda i prirasta sastavljene na takvoj osnovi bile bi dosta jednostavne; za svaki tip bilo bi dovoljno računati prihod samo onih vrsta drveća, koje se stvarno u njemu pojavljuju. U duhu cijele nauke Cajandrove prestavljamo sebi, da prosto u tačnosti ne bi morali ni ići na pojedine kubne metre, pa ipak bi više odgovarali prirodi i omogućili bi stvarnu klasifikaciju šumskih stojbina, pokazujući produktivnost dane stojbine ne samo količinom drvne mase nego i vrstom drveća, naznačujući konačno tako i uzgojni smjer, kojim treba takvu sastojinu upravljati. Ovim postaje jasan značaj takve klasifikacije s vrijednošću općom i trajnom za statističke i uopće naučne svrhe. Potrebno je posebno se osvrnuti na to, kakav zorni i izraziti pregled šumskih stojbina daje gornja grupacija tipova. I. i V. razred međusobno su jako slični; oba su ekstremno loša (i ako jedan usljed nedostatka, a drugi usljed viška vode) i produktivnost obaju otprilike je ista, flora slična — na obima Pinus. Tipovi obaju nekako su siromašni, jednostavni, malo diferencirani, s malim brojem biljnih vrsta uopće. Isto su tako II. i IV. razred analogni, oba prosječna i kao takva vrlo raširena, naročito II., koji prestavlja groš četinjastih šuma. Zato III. skupina tvo«-! poseban razred, koji sadrži najbolje stojbine i zemljišta, koja odgovaraju i listačama s najvećim 76 |
| ŠUMARSKI LIST 1/1933 str. 79 <-- 79 --> PDF |
zahtjevima. Ima najveći broj tipova s vrlo mnogo vrsta biljaka; zapravj do danas nije potpuno ispitan. II. Iz onoga, što je bilo rečeno o Finskoj, izlazi, da se praktična upotreba tipova ondje savršeno pokazala; šta viš-e, već se uživila; o uzrocima toga bilo je već spomena; to je u prvom redu geografski položaj, s kojim je uvjetovan mali broj tipova; zatim dolaze gospodarske okolnosti i metode iskorišćavanja, kod kojih prvotni prirođeni tipovi ostaju očevidno jasni kao šumska vegetacijona udruženja i igraju time ulogu sigurnog vodiča. Izvjesna sloboda potrebna pri njihovoj upotrebi nije ondješiijim gospodarskim prilikama nikako na štetu. Pri aplikaciji te teorije u ostaloj Evropi potrebno je oprezno postupati i imati na umu, da neke pretpostavke, koje vrijede za Fenno-Skandiju, ne moraju i u nas vrijediti. Pita li se Konšel (Lesnicka prace 1928, 148), da li je Cajandrov sistem za naše šume zgodan, mora se odgovoriti, da samo dijelom; za Finsku vrijedi, da jest, alt u Srednjoj Evropi ostaje još previše mnogo napora, tako da je — strogo uzevši — bolje reći, da za nas nije zgodan. Teoretski je Cajandrovu nauku teško otresti. Hessclmanova predbacivanja Cajander je dosta lako pobio, uostalom izazivala su dojam, da Hessclmann nije mnogo htio ni da shvati tipove. Biće poteškoća u praktičnoj primjeni. Potrebno je uzeti u obzir, da s manjom geografskom širinom raste broj svih biljnih vrsta uopće; zatim usljed horizontalne i vertikalne razgranjenosti niču — na srazmjerno malim površinama — velike klimatske i zemljišne razlike, jednom riječi stojbina se difereacira mnogo više nego na sjeveru. Ondje svuda klima istog karaktera — istina primorska, ali surova s kratkom vegetacijonom dobom — svuda nizine, pijesci ili bare, vazdušna vlažnost jednaka (jezera i mora), dok su ovdje nizine, gore i planine, ravnice i strmi obronci, bare, pijesci, gline i loši, klima negdje vrlo mirna, na drugom mjestu opet surova, ali svuda, izuzevši visoke gorske partije, mnogo je povoljnija za rast biljaka, nego na sjeveru. Iz toga izlazi, da tipova ima valjda vrlo mnogo i to većinom onih srdenjih skupina — najboljih, ali najtežih za određivanje i ispitivanje. Osim toga naše su šume najvećim dijelom stoljećima umjetno odgajane i mnoga vrsta drveća bila je sa svojih prvobitnih (urođenih) stojbina već davno potlačena drugim umjetno zavedenim. S tim je u vezi uticaj gospodarskih metoda; te su bile često takve, da su prvobitno vegetacijono udruženje našili sastojina osjetno promijenile. Za Evropu nije moguće tako jednostavno usvojiti pretpostavku, koja opravdava značaj asocijacije drveća sa zemljišnom florom, to jest da ta (flora) ostaje ista i po otstranjenju sastojine. To vrijedi samo za Finsku, gdje su sastojine uopće od prirode rjeđe i razmaknutije (u krošnjama) i sastavljene samo od vretenastc omorike i laponskog bora, koji tako mnogo svjetlosti pušta na zemlju; gdje posijeku samo par stabala ili pri sječi ostave mnogo oplodnih stabala i gdje bi (sve i kada bi veliku plohu isjekli na golo) njihov vrlo »krotki« korov ostao u prosto neznatnim granicama, a uz to i iste one vrste, koje su već rasle pod starom sastojinom. Ali kod nas golosječama — iza kojih je slijedilo umjetno pomlađivanje — često na velikim plohama i stoljećima stalno provadanim, bile su sastojine često sve do sječe neprirodno gusto održavane i to tako gusto, da od časa, kada su se krošnjo srasle, do dobe zrelosti nije zapravo radi prevelike sjene pod njima moglo rasti ništa osim poneka mahovina. Sječom nastane prevelik i previše nagao preokret, sječina je najedamput puna jagoda, kupina, badalja, Senecio vulgaris, Verbascum, Epilobium i mnogobrojnih drugih, o kojima u okolnim sastojinama nema ni pomisli. Na velikim kalamitetnlm sječama pojavljivala se šta više (prelazno) flora potpuno stepskog karaktera. Iz tih okolnosti mora se vjerovati, da je uticaj sastojine na zemljišnu floru, očevidno protivno od sjevernjačkih prilika, većt nego to priznaje Cajander. 77 |
| ŠUMARSKI LIST 1/1933 str. 80 <-- 80 --> PDF |
Ovdje iskrsava pitanje, šta je dakle u nas zapravo tip i koje sastojinc treba smatrati kao tipične — s obzirom na to. da je sastojina, koja bi bila stvorena bez ljudskog miješanja, to jest koju bi mogli smatrati kao produkt jedino prirodnih stojbinskih faktora, neobično rijetka i našla bi se možda još jedino negdje u gorama. Šume, koje su pred stoljećima pokrivale našu domovinu, izgledale su drugačije nego današnje, naročito na pr. u Srednjoj Češkoj; to su sigurno bile mješovite šume, ali iz kojih su se vrsta drveća sastojale, u kom omjeru i kakvu je ulogu koja vrsta drveća igrala u sastojini, o tom imamo samo pretpostavke, u cjelini vrlo vjerojatne, ali nedovoljno tačne u pojedinostima, koje bi trebali za teoretsku rekonstrukciju naših prijašnjih tipova šuma. Osim toga to ne bi moglo biti ni ispravno. Sigurno se mnoga vrsta drveća, koja se samo pomoću čovjeka raširila preko svoje urođene granice, na nekim stojbinama sličnim njezinoj prvobitnoj tokom vjekova stvarno udomaćila i danas je tamo uistinu tipična. Ali takav konkretni slučaj nije moguće ustanoviti. Prema teoriji o stalnosti tipova trebale bi onakve sastojinc, kakve su tu nekada bile, vremenom opet nastati, kada bi se srcdnjeevropska šuma prepustila sama sebi, što je iluzorno sve i za slučaj, da se uzgojne metode vremenom potpuno prilagode prirodi. Dakle ne ostaje drugo, nego da prosuđujemo naše tipove prema današnjoj stvarnosti i prema analogiji s drugog mjesta. Iz svega ovoga ne slijedi, da se tipovi šuma ne pojavljuju u Srednjoj Evropi ili da Cajandrove teorije ovdje ne vrijede, nego samo toliko, da je ovdje mnogo tipova i da je njihovo određenje i ograničenje teže; ovdje ima tipova tačno u smislu Cajandrovom, samo što zadaju mnogo traženja. Usuđujem se tvrditi, da je njihovo ustanovljenje izvedivo i da ne če biti ni tako teško, kako bi iz ovih izlaganja moglo izgledati. Prema ovome, što danas već znamo o socijološkim svojstvima naših vrsta drveća i o njihovim zahtjevima na stojbinu, uistinu je moguće prema danoj stojbini prosuditi — da se time mnogo i ne udalji od stvarnosti — koja bi vrsta drveća ili koja smjesa drveća na njemu bila »doma«. Ma da su naše šume od osnutka umjetne, ipak svaki iskusniji šumar pozna u danom slučaju prema dobrom ili slabom rastu i izgledu stabala, prema tlu i konfiguraciji terena, da li je sastojina na svojoj stojbini; ako nije, onda često nekoliko drveta, makar i samo pojedinačno i slučajno umiješanih pokaže svojim svježim rastom, koja bi vrsta drveća ondje morala biti glavna. Istom ondje, gdje nema nikakvog takvog znaka, može se odlučiti prema nahođenju i to prosto prema današnjem znanju, svakako direktno na mjestu u šumi; tim bi se sigurno barem približili urođenom stanju. Prizemna se flora u šumi pojavljuje pogdjegdje i izvan sječina u starijim progaljcnim sastojinama; biće potrebno glavnu pažnju posvetiti mahovinama i lišajevima. Svuda, gdje raste šuma, našli bismo tipove. Amerika bi u tom smislu pružila najšire polje istraživanja, još zahvalnije od Evrope. Istočnokanadske omorikovc šume s primjesama jele odgovarale bi otprilike tipu Myrtillus; borove šume oko velikih jezera (P. strobus i resinosa) sigurno bi pružile nove tipove, isto kao i u Pensilvaniji (Tsuga canad. s primjesom javora i bukava) i u Rocky Mountains (jela Douglasijeva sa žutim borom ili arišem), a tek šume pacifičkog pobrcžja, to bi bile svjetski tip potpuno zaseban. Lisnate šume srednje oblasti sigurno pripadaju srednjoj skupini travastokorovitih i barovitih šuma. Opustošene šume Istoka sigurno če pri tom davati izvjesne poteškoće slične evropskim. Uostalom u američkom uređenju šuma riječ »type« nije nova, samo što se njime podrazumijeva sastojina karakterisana danim sastavom vrsta drveća bez obzira na prizemnu floru i na stojbinu. Ali pošto se pri tom radi o prirodnim šumama, eventualno o prašumama, to se pojmom »type« pravi očito nesvjestar, korak, da se istakne ista stvar, koju izražava tip finske šume. Kako jasne primjere tipova pružaju sibirske prašume, to navodi sam Cajander. Ako bi se u Srednjoj Evropi imala upotrijebiti nauka o tipovima i učiniti ono, 78 |
| ŠUMARSKI LIST 1/1933 str. 81 <-- 81 --> PDF |
što je Cajaiidcr sa svojim đacima u Finslcoj učinio, u tom bi slučaju bilo potrebno postupati neobično oprezno i isto tako sistematslci, kao što je to on činio. Samoj stvari ne bi moglo doprijeniti, ako bi na pr. nekoliko ljudi neovisno jedan od drugoga tražilo tipove na raznim ograničenim mjestima i ako bi ih svaki od njih drugačije shvatao. Naprotiv sistematičnost i jednakost shvatanja zahtijeva, da takav rad poduzme odnosno vodi jedan kvalifikovan čovjek — eventualno istraživački institut — koji je savršeno u stvar upućen, pa makar i sa više saradnika (đaka); ti bi morali proći što više srednjeevropskih šuma i stvoriti sebi potpunu sliku u cjelini i u pojedinostima; osim toga morali bi na taj način ustanoviti i popisati sva prirođena vegetacijona udruženja šumskih drveća s njihovom zemljišnom florom kao tipove, svakako ukoliko se takva udruženja pojavljuju u stvarnosti često i uistinu »tipično«. Istom onda bilo bi na mjestu predložene tipove naučno istražiti dendrometrijskim mjerenjem, hemijskim ispitivanjem tla, biološkim studijem flore. Vrlo je vjerojatno, da bi se pokazalo, da se neki medu tako ustanovljenim tipovima poklapaju s onima, što su ih u Srednjoj Evropi već Finci bili ustanovili (Linkola); drugi bi se pokazali analogni sa sjevernjačkim tipovima (ali nikako potpuno isti); ostali bi predstavljali specijalne srediijeevropske tipove dosada neopisane. Dužnost je upozoriti na to, što sam Cajander o toj stvari kaže (Dio forstliche Bedcutung der Waldtypen, 14); »Uostalom uspješna primjena tipova šuma u šumskoj praksi u Srednjoj Evropi ili njezinim manjim dijelovima bila bi prirodno istom onda moguća, kada bi tamošnji tipovi šuma bili sistematski istraženi i opisani s obzirom na cijeli okrug njihovih varijacija i na to, šta je bitno a šta manje bitno. Strogo uzevši, istom iza takog rada moguće je naučno ispitivanje srednjeevropskih tipova šuma u pogledu pedološkom, fitobiološkom, taksacijonom, uzgojnom i slično; inače postoji tu opasnost, da bi se operisalo prvo s previše raznorodnim tipovima, drugo s manje više slučajnim formacijama i uopće s pojmovima, koji nisu nikako pobliže definirani. Dok srednjeevropski tipovi ne budu općenito pobliže opisani, postoji također opasnost, da se tipovi šuma, koji se pojavljuju u Srednjoj Evropi, vrlo lako identifikuju sa njima odgovarajućim sjeveroevropskim tipovima, što bi moglo dovesti do potpuno pogrešnih zaključaka. Ali da ideja o tipovima šuma može biti primijenjena na srednjoevropske šume isto tako kao na sjevernjačke, o tom ne treba sumnjati; pri tom se mogu pozvati na vlastita istraživanja, makar i vrlo neznatna. Principijelno je primjena ispravno shvaćenih tipova šuma u cjelosti isto tako moguća na jugu kao i na sjeveru, u Americi, Aziji i Australiji isto tako kao i u Evropi, samo što poteškoće njezine praktične izvedbe mogu biti u jednoj oblasti veće nego u drugoj«. Prednost je tipova — pored ostalog — ta, što njihovom upotrebom klasifikacija stojbina postaje mnogo određenija, trajnija i pri tom mnogo jednostavnija nego do sada. Time, što smo do sada karakterisali stojbinu opisom pojedinih sastavnih dijelova (kao ekspozicije, nagiba, nadmorske visine, tla i t. d.), dakle analizom, dalje time, što smo za to uzimali nove i nove pojedinosti u nastojanju, da naš opis bude detaljniji (vidi Wilde, Použiti čislicoveho systemu pri probadani lesa a pofizeni lesnich map, Lesnicka prace IX., 372), polučili smo zapravo obratan uspjeh; naša karakteristika radi svoje kompliciranosti na koncu konca izda i nije u srazmjeru sa trudom u nju uloženim. Suprotno tomu, tip nam jednom riječi da taćno predodžbu, djeluje sintetički slično- kao Morozov i ide za velikim ujednostavnjenjem rada, što je naročito simpatično. Cim bi jedamput tipove popisali i ograničili, rad taksatora, u kolike se tiče bonitiranja stojbina i procjene mase, bio bi jako ujcdnostavnjen; na toj bi osnovi za manje oblasti bilo lako sastaviti lokalne tablice prihoda i prirasta s možda trajnom vrijednošću. Radi svoje kompliciranosti mogao bi velik broj tipova praktički biti na štetu. Međutim opravdano je mišljenje, da je ukupan broj svih tipova na svijetu relativno 79 |