DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 10/1932 str. 35 <-- 35 --> PDF |
Pored davanja potpora za izgradnju škola i pored izgradnje cesta prema zakonu od 11. jula 1881. god. zastupstvo je Ogulinske imovne općine, a na predlog uprave, donelo na svojoj sednici od 16. januara 1925. točka 20. zaključak, da se svima onim pravoužitnicima, koji svoje novogradnje pokrivaju crepom, dade izvesna potpora u novcu za nabavu crepa. Nadalje zaključkom zastupstva iste imovne općine od 14. decembra 1928. točka 41. odobrena je također potpora u novcu onim pravoužitnicima, koji u svojim kućama sagrade štednjake. Baš ovim zaključcima zastupstva imovne općine imaju da zahvale mnogi njezini pravoužitnici, da danas imaju crepom pokrivene kuće i zgrade, a isto tako i zidane štednjake. Od kolike su važnosti i koristi ovi zaključci po šumsko gospodarstvo imovne općine, nije potrebno napose spominjati. Jednako tako nije ispravna tvrdnja ing. Jelenića, da Ogulinska imovna općina svakoj podeljenoj grani zadruge daje istu pripadnost, kao što ju je zadruga imala pre deobe. Naputak A) k zakonu od 11. jula 1881. god. § 15. tačno propisuje, kako se kod deobe zadruge iznad jedne četvrtine selišta mora postupati. Tim je paragrafom delivost uživanja ograničena tako, da se deo uživanja celog selišta najviše na četiri, tri četvrtine na dva, dve četvrtine najviše na dva dela može podeliti. U koliko se danas faktično više daje građe i ogreva pravoužitnicima, uzrok su tome samo tajne deobe zadruga. Isto tako nisu pravoužitnici glavni krivci pasivnosti ogulinske imovne općine, već te treba tražiti na sasvim drugoj strani. Ali o tome ću biti slobodan kasnije izneti svoje mišljenje. Završujući ovaj članak o iskorišćavanju zajedničke imovine mogu reći, da je sadanje stanje neodrživo, te da je ono izvor svađe, pravde, lenosti i nemorala našega sela. Zemljišta, ma gđe bila i kakova bila, moraju se iskorišćavati na najracionalniji način. To je kulturni progres, koji su učinili napredniji narodi, pa tako mora i naš narod. Taj proces otežavaju mnogi nepovoljni prirodni uslovi, sa kojima se naš narod ispod Kapele mora boriti. Résumé. Les biens urbariaux sortis jadis des ségrégations et portants a présent le caractere des pâtures en désordre, ou sont ils a repatir entre les particuliers (membres des Communes urbariales) et ou F on dort les reboiser régulierement. IZVJEŠTAJI OSVRT NA KRIZU U TRGOVINI DRVOM.* Sadanja kriza u trgovini drvom važna je za historiju šumskog gospodarstva uopće, a našeg napose, i po tom, što se povodom te krize sastaju prvi puta međunarodne drvarske konferencije, na kojima se traže putevi i sredstva, kako da se ukloni stagnacija u trgovini drvom. U historiji trgovine drvom zabilježen je međutim odlomak vremena, kad je također postojala slična stagnacija. Kako je odnosna stagnacija u svjetskoj trgovini drwm u prošlosti imala odjeka i u našem šumarstvu, to ćemo se na taj slučaj ovdje osvrnuti. * Vidi Jugosl. Lloyd, br. 143, str. 3., otkud prenosimo ovaj članak. 601 |
| ŠUMARSKI LIST 10/1932 str. 36 <-- 36 --> PDF |
Po ukidanju Vojne Krajine, u periodu vremena öd god. 1871.—1875., bilo je određeno, da se na području Brodske i Petrovaradinske pukovnije izluči 30.000 jut. starih hrastovih šuma sa svrhom, da se iz prihoda tih šuma osnuje »Krajiška investicion a zaklada« , te da se te šume iskrče i nasele stranim življem. (»Oesterreichische Monatschrift für Forstwesen« od g. 1871. sadrži oglas licitacije). Tadanji upravitelj -^Krajiške investicione zaklade« general Mollinar v sklopio je sa jednim konzorcijem (Franco-Ugarska banka, Anglo-Hungaria banka, Ugarska zemljokreditna banka, baron Erlanger i Bernhard Pollak) kupoprodajni ugovor, prema kom je cijela gore pomenuta šumska površina prodana za svotu od 33,3 milijuna forinti, a rok sječe i izrade šume određen je na 25 godina. Kada je međutim 1873. god. nastupila opća privredna kriza u Evropi, izgubi taj konzorcij poduzetnost duha, te ne čekajući dok se konjunktura drvnog trga popravi, prekinu ugovor i pusti svoju jamčevinu od 3,3 milijuna for. da propadne u korist zaklade, a pored toga izgubi na raznim troškovima još 2 milijuna forinti. Uslijed toga ostaše na svu našu narodnu sreću pomenute šume vlasnost rečene zaklade, koja ih je zatim u svom djelokrugu sve do 1910. god., kad je posljednje stablo »Investicionog fonda« prodano, unovčivala. Svota, koju je rečena zaklada za odnosne šume kroz 40 godina njihove polagane sječe postigla, sigurno je 3—4 puta veća od one, koju je general Molinary prvobitno postigao. Nije ovdje mjesto da iznosim sve prednosti polagane sječe ovih šuma te da nabrajam sve ono dobro i korisno, što je na teritoriju bivše Vojne Krajine iz prihoda te zaklade učinjeno. Dosta je, da kažem, da nema crkve, škole, ceste, mosta, kanala i željeznice na području bivše Vojne Krajine, koji nisu podignuti iz prihoda ove zaklade u odnosnom odlomku vremena (40 god´.). Iznosim gornji primjer kao dokaz za to, da se u ekonomskim odnosima jedne zemlje historijski momenti ponavljaju, te da ni u trgovini drvom »na zapadu nema ništa novog«. Nije prema fbme istina, da je sadanja kriza u trgovini drvom »nezapamćena«, i da je »historija ne bilježi«. Sve se u svijetu povraća! Kako sam spomenuo, povodom sadanje krize u trgovini drvom sastaju se međunarodne drvarske konferencije, na kojima u glavnom eksporteri drva traže kupce. Na prvoj međunarodnoj drvarskoj konferenciji, održanoj 24. aprila o. g. u Zenevi, rečeno je ondje svima, pa i našim trgovcima drvom: »Manje si jeci te šume«. Koliko li je ironije sadržano u tim riječima? To je ujedno i stroga osuda dosadanje bezobzirne sječe šuma u svim eksportnim državama Evrope, pa i naše Kraljevine Jugoslavije. Na drugoj međunarodnoj drvarskoj konferenciji, održanoj dne 9. juna o. g. u Beču, dali su delegati raznih država svoje izjave o krizi trgovine drvom. Bečki »Internationaler Holzmarkt« donosi izjave i naših delegata. Među ovima je od vrlo značajne važnosti za naše prilike izjava generalnog direktora »Našičke industrije tanina i paropile đ. d.« gosp. A. S o h r a, koju ovdje napose iznosim. G. Sohr je tom zgodom postavio ove važne i istinite konstatacije: 1. »Čovjeka obuzme očajanje nad besmislenim razbacivanjem šumskih proizvoda«. 2. »Stare šumske sastojine nestaju i šumska privreda pristupa sve više i više iskorišćivanju mladih sastojina«. 3. »Danas se ne uzima obzir niti na financijski efekat prihoda šuma, niti na potrebe budućnosti. Šume se sijeku bez ikakvih pomisli na to, da se time uništava rad decenija i stoljeća«. 4. »Hiperprodukcija je općenito osnovno zlo i uzrok krize u svim privrednim granama«. Te su konstatacije za nas od značajne važnosti, a one su ujedno i stroga osuda loše dosadanje šumske politike u provođenju sječa naših šuma, te stoga zaslužuju, da se na njih pobliže osvrnem. U tim se konstatacijama g. Sohr okrenuo za 180 stepeni 602 |
| ŠUMARSKI LIST 10/1932 str. 37 <-- 37 --> PDF |
od prijašnjeg shvaćanja, velike drvarske industrije, kad je bezobzirna sječa naših šuma na sve strane i u neograničenim dimenzijama bila postigla svoju neslućenu kulminaciju, a zbog koje je doista prave narodne patriote »obuzimalo očajanje nad besmislenim razbacivanjem šumskih proizvoda«, kako to zgodno ističe g. Sohr. Naše su se, zaista, šume sjekle bez ikakve pomisli na to, da se time uništava rad decenija i stoljeća«, ali je g. Sohr kod izricanja te činjenice zaboravio na jedno, da velik dio na tom štetnom poslu pada na »Našičku industriju tanina i paropila«, koja je na 8 velikih pilana rezala na godinu oko 300.000 kub. met. drva i to sve iz šuma Jugoslavije. Protiv nesistematske i bezobzirne sječe naših šuma ja sam javno ustajao i pisao, iznoseći sve zlo, koje će odatle stići naš narod. Tako sam na glavnoj skupštini »Jugoslovenskog šumarskog udruženja«, održanoj 8. i 9. decembra 1928. u Zagrebu, u referatu »Z ab rana izvoza hrastovih pragova« (Vidi »Šumarski List« br. 1. od 1929. god.) dokumentovano dokazao golem nacionalno-ekonomski gubitak zbog izrade ogromnih količina hrastovih pragova (3 milijuna komada na godinu) u još nezrelim srednjedobnim šumama. Osim toga sam u javnim glasilima (»Novosti«, »Jugoslovenski Lloyd«) dokazivao ogromnu štetu uslijed hiperprodukcije drva sječom šuma, te gomilanja drva na drvnim skladištima. Protiv tog mog nastojanja ustali su domaći stručni drvarski listovi (»Drvotržac«, »Südslavischer Holzwirt« i »Narodna šuma«) ističući, da je tadanji vrlo brzi tempo sječe šuma za državu koristan i predbacujući mi, kako ne tiebam biti »advokat ministarstva saobraćaja i državne kase«. Što više u izvještaju »Saveza industrijalaca i trgovaca šumskih proizvoda« za god. 1929. aludira se na moja izlaganja u ovom predmetu s ovim: »U šumarskoj je struci nastalo prije više od dvije godine izvjesno previranje, prikriveno stručnim motivima (!) i nekom privrednom brigom (!) za interese šumskog erara i očuvanja šuma od prevelike sječe (!)«. Da je gosp. Sohr kao ugledan član pomenutog Saveza u ono doba zajedno sa mnom ustajao protiv velike i neograničene sječe naših šuma, to je sigurno, da danas ne bi trebao pred cijelim svijetom oštro osuditi našu lošu šumarsku politik u u pogledu sječe šuma u nedavnoj prošlosti. Osim toga sigurno je i to, da se danas ne bi postojeća kriza u trgovini drvom osjećala u toliko osjetljivoj mjeri, jer drvna skladišta ne bi bila drvom prepunjena, kao što to u istinu jesu, a šume bi potom ostale sačuvane. Ja naravno nisam mogao očekivati, da će moji izvodi o posljedicama brze sječe šuma nakon ta´ko kratkog vremena, a još manje od strane g. Sobra, naći puno odobrenje i uvažen je. Gore spomenute konstatacije g. Sohra, kao i osuda naše do »očajanja« loše šumarske politike potpuno se poklapaju sa izvodima moga članka, objelodanjenog u ´Šumarskom Listu« br. 2. za god. 1931. pod naslovom »O suštini krize u trgovini drvom«. Taj sam naime članak napisao uoči konferencije, koju je u martu 1931. god. sazvao tadanji ministar šuma i rudnika gosp. ing. Dušan S e r n e c sa svrhom, da se pomogne našim trgovcima drvom. U pomenutom članku u vezi sa davanjem olakšica i pomoći trgovini drvom rekao sam doslovno ovo: »Jaki lijekovi za to ne postoje. Problem, koji je pred nama, nije problem, koji se mora riješiti samo obaranjem šumske takse i željezničkih tarifa u korist trgovaca drvom. Ako se reče, da masa naših šuma nije velika i neiscrpljiva, nego da je naprotiv pri kraju, te ako se ima na umu dugotrajnost šumske produkcije, to je jedini lijek: ograničenje sječe šuma. Proizvodi šumskog gospodarstva ne moraju se prodati u određenoj godini kao proizvodi poljoprivrede. Kod nas se u tom pravcu ne može govoriti o krizi trgovine drvom... Sječa naših šuma nije stvar samo trgovaca drvom; ona treba da interesira cio narod, a država ne smije da favorizira jednu malenu, ali jaku grupu interesenata tpram najširih narodnih slojeva, čiji je interes baš u tom, da uvijek ima za sječu 603 |