DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 10/1932 str. 13     <-- 13 -->        PDF

*


lng. A. PA NOV (ZAGREB):


„KLASA STAROSTI" ILI „DOBNI RAZRED"?


(UNE CONTRIBUTION A LA TERMINOLOGIE FORESTIERE
YOUGOSLAVE).


Članak g. prof. Nenadića »Naša šumarska terminologija« izazvao je,
kao što je trebalo i očekivati, odgovor g. Dr. Petrovića. Mislim, da će
nesređenost šumarske terminologije kod nas biti još dugo razlogom
sličnih rasprava. U pojedinim slučajevima neće nam mnogo pomoći ni
ankete ni komisije. Ima vrlo mnogo izraza, za koje se neće naći objektivan
kriterij za prosuđivanje, koja je riječ bolja — srpska ili hrvatska.* Može
li na pr. stručna komisija elektrotehničara sazvana sa zadatkom, da
izjednači termilogiju, dokazati, da je riječ »sijalica« bolja od riječi »žarulja
« ili obrnuto da je riječ »žarulja« ljepša od riječi »sijalica«. Mislim,
da ne može. Analognih izraza imaćemo dosta i u šumarskoj terminologiji.
I baš zato treba pokušati da sredimo našu terminologiju makar u onom
obimu i za one izraze za koje ti kriteriji (formalne, logične, dijalektalne —
koje bilo — prirode) postoje. Biće i tu poteškoća, jer će se u svakom
konkretnom slučaju moći osporavati baš ta objektivnost kriterija (pitanje
objektivnosti« i »subjektivnosti« samo po sebi ne spada u red pitanja
lakih, jednostavnih i potpuno rašćišćenih). Ali da će svaki pokušaj u tom
pravcu doprinijeti konačnom rezultatu (u nedoglednoj, istina, budućnosti),


o tome nema sumnje.
Zato ću pokušati detaljno i temeljito proanalizovati jedan šumarski
stručni pojam i termine, koji postoje za njegovo obilježavanje u našoj
terminologiji. Pokušaću dokazati, da je bolje (ispravnije, logičnije, tačnije)
reći »dobni razred« nego »klasa starosti«.


Činjenica, da je baš glede te riječi g. Dr. Petrović bio najpopustljiviji
i bez borbe odbacuje stran u riječ »klasa« (Š. L.«, str. 245.), pobudila
me je, da se zadržim na tom terminu malo dulje, jer se po mom dubokom
uvjerenju ne smije odbacivati jedna naučna ili književna riječ sam o


* Konstatacija »da Srbi i Hrvati možda i ne govore istim jezikom« (odgovor g.
prof. Nenadića, str. 256) bila bi svakako pogrešna. Vjerujem, da na tu konstataciju
gosp. Dr. Petrović i ne pomišlja, ali držim, da je dopušteno, t. j . da nije pogrešno,
upotrijebiti u ovom slučaju izraze »srpska riječ« i »hrvatska riječ«. Jer u jednom jedinstvenom
srpsko-hrvatskom (književnom, naučnom, saobraćajnom) jeziku osim ogromne
većine zajedničkih (t. j. s r p s ko - h r v a t s k ih) riječi ima i riječi čisto srpskih (t. j.
?amo srpskih) i riječi čisto hrvatskih, t. j . samo hrvatskih. Dovoljno je spomenuti riječi
»tuča« i »grad«, »ples« i »igranka«, »uporaba« i »upotreba«, ili (u koliko se smijem
poslužiti i riječima stranih, neslovenskih osnova) »papir« i »hartija«.
I još nešto. Srbi i Hrvati govor e istim jezikom1, t. j . dijalektičke razlike
istočnog i zapadnog narodnog govora minimalne su, skoro ih ni nema. Ali su nažalost
razlike u naučnoj i stručnoj terminologiji (pravnoj, prirodoslovnoj, tehničkoj> kud i
kamo veće od spomenutih dijalektičkih razlika; u toliko su veće, da s punim pravom
možemo govoriti o »hrvatskom« stručnom- terminu (primjer: »gospodarska osnova«)
i »srpskom« stručnom terminu (»privredni plan«).


579




ŠUMARSKI LIST 10/1932 str. 14     <-- 14 -->        PDF

zato, što je strana. Ni sam g. prof. Nenadić sve i pored svoje protivnosti
stranim riječima u srpskoj šumarskoj terminologiji i uprkos staroj dosljednoj
tradiciji svih stručnjaka zapadnog dijela naše zemlje, upotrebljuje
ovakove izraze, kao što su na pr. »normaln a drvna m a s a«. Sumnjam,
da bi se mogla jednom jedinom riječi »prevesti« odnosno zamijeniti riječ
»normalan«, a kad bi se to i dalo, bilo bi to na uštrb tačnosti samog pojma;
pojavila bi se odmah neznatna, neprimjetna možda za nestručnjaka, ali
napadna i primjetljiva za nas šumare, razlika između starog, posve određenog
i tačnog pojma i nove, makar i »uspjele« kovanice.


Promatrajući te dvije riječi »klasa« i »razred« moramo prije svega
ustanoviti: jesu li to zaista apsolutni sinonimi, t. j . je li dopušteno uvijek
i u svakom slučaju mjesto riječi »klasa« upotrijebiti riječ »razred« i
obratno. Ustanovimo li, da kod upotrebe tih dviju riječi ipak postoji
izvjesno razlikovanje, izvjesno nijansiranje, proanalizovaćemo tu pojavu i
na osnovu niza primjera izvešćemo zaključak, u kojem je slučaju bolje
upotrijebiti jednu, a u kojem drugu riječ. Na temelju svega toga riješićemo,
da li je bolje za nas konkretni slučaj reći »dobni razred« ili »dobna klasa«
(o riječima »dob« i »starost« biće govora kasnije).


U zapadnom dijelu naše zemlje riječ »razred« ne samo dominira,
nego mogli bismo kazati da druga riječ (t. j . klasa) uopće ne postoji ni u
narodnom govoru ni u književnom (a ni u saobraćajnom ni naučnom)
jeziku. Izraz »državna klasna lutrija« zamijenjen je napr. u latinici izrazom
»državna razredna lutrija«. Svuda u Hrvatskoj i Slavoniji, na Sjevernom
Jadranu i u Dalmaciji čuju se riječi »vozna karta drugog razreda«, a nikad
»II klase«. Uopće se posljednja riječ čuje tu vanredno -rijetko. »Cjepanice
prve klase« kažu doduše mnogi i u zapadnim našim krajevima, ali je u
istočnim krajevima riječ »klasa« stekla puno pravo građanstva i u književnom
i u naučnom i u narodnom jeziku. Ona se upotrebljuje u izvjesnim
tačno određenim slučajevima i u tim slučajevima ne može se zamijeniti
nikojo m drugom riječju, dakle ni riječju »razred«. Ali uporedo s tim
čuje se ondje i riječ »razred« i opet sa stalnim značenjem i u tačno
određenom smislu. »Prvi razred osnovne škole«; »profesor je dočekan u
razredu«; »treći razred skupoće« (zak. o činovn.). Ovo je na jednoj strani,
dok se na drugoj strani susreću izrazi »vozna karta prve klase«, »cijepanice
prve klase«, »prvoklasna roba«. Udubimo li se u značenje tih riječi,
moramo uočiti jednu (i to ne baš malenu) razliku. Riječ »razred« ima u
glavnom numerično značenje. Riječ »klasa« ima više komparativno, kvalifikativno
značenje. Prvi razred gimnazije ništa nije bolji (ljepši, uređeniji)
od drugog, sedmog, osmog. On je prvi po redu, nije po kvalitetu. Mjesto,
koje spada u prvi razre d skupoće, uvršteno je u taj razred zato, što je
u njemu skupoća najveća. U III. razredu ona je najmanja (bar trebala
bi da bude). Bilo bi dakle pogrešno reći »prva klas a skupoće«, to više,
što je sam pojam skupoće negativan pojam. Zato mislim, da je zakonodavca
rukovodio ispravan osjećaj jezika, kad je odabrao riječ »razred«,
a ne »klasa«.


Šta ćemo kazati o drugoj riječi (»klasa«)? Kad se ta riječ upotrebljava?
Kaže se na pr.: prva klasa, druga klasa i t. d. za željeznička
kola, ali ne zato, što su ona možda prva po redu (bliža lokomotivi ili tako
nešto), nego zato što su najbolj a (najudobnija). »Cjepanice prve
klase«, to su najbolje cjepanice. Ta riječ »klasa« služi dakle za kvalifikaciju
neke robe. Prvoklasna roba znači najbolju robu. Idemo li dalje sa


580




ŠUMARSKI LIST 10/1932 str. 15     <-- 15 -->        PDF

analognim promatranjima, konstatujemo čak i to, da su često riječi »kvalifikacija
« i »klasifikacija« skoro sinonimi. Klasificrati nešto, znači (u
većini slučajeva) razvrstati prema kvaliteti. Dakle je razlika u značenju
»klasa« i »razred« zaista velika.


Pojedini razredi neke šume, koji se razlikuju jedan od drugog samo
po starosti jesu li to klas e starosti ili razred i starosti? Odgovor se
nameće sam. Prvi dobni razred nije bolji od drugog dobnog razreda ni


III. od IV-og. Naprotiv mladi razredi (sa gledišta ekonomskog, finansijskog,
trgovačkog) slabiji su od starijih, premda može biti, naravno, da je sastojina
mlađeg razreda bolja u uzgojnom pogledu od starijeg, ali lošijeg
odjela ili odsjeka iste šume. Ali se to ne pita. »Prvi« je to razred, zato, što
je najmlađi, što je prvi po redu. Pojedine partije jedne šume s vremenom
prelaze iz prvog razreda u drugi, isto tako kao što đak prelazi iz prvog
razreda (ne klase) u drugi. Zato mi se čini, da onaj, koji je prvi upotrijebio
u šumarskoj literaturi predratne Srbije termin »klasa starosti«, nije bio
dobar poznavalac srpsko-hrvatskog (srpskog) jezika ili si nije dao truda,
da pomisli kod prevođenja termina »Altersklasse« da tu mnogo bolje
pristaje riječ »razred«.
Osim toga pitanje unifikacije naše terminologije nije samo pitanje
naučne važnosti, već i velikog nacionalnog značenja. I iz tog velikog
značenja tih malih pitanja izvodim dva zaključka: 1. Načelno je pogrešno
odbacivati i proganjati stranu riječ sam o zato, što je ona strana. Ali ako
postoje dvije jednako dobre i u svakom pogledu identične riječi (jedna
strana, a druga domaća), prednost bi morala imati domaća riječ. Ergo:
kad bi izraz »klasa starosti« bio isto tako dobar kao i »razred starosti« (a
tvrdim, da je on gori, t. j . manje prikladan, manje podesan, manje tačan),
svejedno prednost bi trebao imati izraz »razred«.


2. Ako postoje dva jednako dobra i u svakom pogledu identična termina
i jedan se čuje na području cijele zemlje, a drugi samo u jednom
dijelu (svejedno srpskom ili hrvatskom), prednost bi trebao imati onaj
prvi termin. Ergo: i sa tog stanovišta srpsko-hrvatska riječ »razred«
treba da istisne njemačko-srpsku riječ »klasa«.
Dakle: razre d starosti, a ne klas a starosti. Ili možda »starosni
razred«? (Kad g. Dr. Petrović veli, da bolje odgovara duhu jezika »zrelosni
postotak« nego postotak zrelosti (str. 243.), logično bi bilo, da se i klasa
starosti pretvori u »starosnu klasu«). Ili možda dobni razred? Možda će
se moći dokazati, da je riječ »dobni« također bolja (u ovom, razumije se,
slučaju) od riječi »starosni« ili »starosti«.


Riječi »starost« ima u srpsko-hrvatskom jeziku dva značenja: jedno
šire, koje bi odgovaralo značenjima francuske riječi »âge« i ruske riječi
„........"; drugo uže, ali pravo i iskonsko, neposredno izvedeno od pridjeva
»star« (franc, »vieux«), isto tako kao stoje francuska imenica »vieillesse«
izvedena od pridjeva (»vieux« ženski rod »vieille«). U tom slučaju riječ
»starost« odgovara apsolutno identičnim (po osnovi, gradnji i smislu)
riječima drugih slavenskih jezika (ponaosob i ruskoj riječi „........").


Predugačak je put lingvističkih istraživanja, kojim bi se možda
dalo dokazati, da ni ono prvo značenje imenice »starost« (t. j . »starost« u
smislu »âge«) niti njemu analogan pridjevski oblik (u rečenici na pr. »kako
je star o dijete?«) ne odgovara ni sintaksi ni duhu slavenskih jezika.
Ali ako je to germanizam (»wie alt ist es«?), onda je to posve legalan,
Bog zna kada uveden germanizam, koji uostalom nalazimo i u drugim


581




ŠUMARSKI LIST 10/1932 str. 16     <-- 16 -->        PDF

jezicima na pr. češkom. Naglasio sam već, da se ni tuđa riječ »klasa« ne bi
smjela napadati i proganjati, kad bi našem pojmu odgovarala, odnosno kad
ne bi bilo druge bolj e (t. j . za naš slučaj prikladnije) riječi slavenske osnove
i porijekla. Tim manje bi bilo ispravno insistirati na tom, da se oblik,
odavno prihvaćen i usvojen od naroda izbaci iz naučno-književnog jezika
i njegove terminologije i da se započne sa traženjem drugog izraza. Kad
već taj drugi oblik postoji, kad se taj drugi oblik u čitavom velikom dijelu
naroda upotrebljava, pravedno je uzeti i njega u odbranu, proanalizovati
njegova pojedina značenja i upitati neće li taj oblik biti bolji za naš šumarski
stručni riječnik?


Riječ »doba« ili »dob« odgovara samo onom širem, novijem značenju
riječi »starost«. Odgovara dakle francuskoj imenici »»âge«. To podudaranje
francuske i naše riječi ide tako daleko, da se gotovo u svakom slučaju
riječ »âge« prevodi našom riječi »doba« izuzev neke rijetke specijalne
slučajeve (za izraz »godišnje doba« Francuzi imaju posebnu riječ »saison«,
nadalje »moyen-âge« prevodimo sa »srednji vijek«, a ne sa »srednje doba«


— ali su to, ponavljam,
samo iznimke).
Mogli bismo reći također, da imamo za riječ »dob« još jedan sinonim
(»skoro« sinonim), a to je »vrijeme«, premda postoji tu i osjetna razlika.
Riječ »vrijeme« ima posebno leksično obilježje: obilježje promjenljivosti,
nestalnosti, prolaznosti. To je obilježje pojačano (ali ne stvoreno!) time, što
»vrijeme« u romanskim i u većini slavenskih jezika znači u isti čas i meteorološko
stanje.
Nasuprot tome riječ »dob« ima obilježje nečeg stalnog, ustaljenog.
Držim, da g. Dr. Petrović nema posvema pravo, kad tvrdi, da se riječi
»dob« ... »daje upravo značenje izvesnog odseka vremena« (Šum. List,
1932, str. 245). Zašto? Navešću jedan argumenat, koji mi se čini dovoljno
jakim.
U književnom jeziku našem — u šumarskoj literaturi napose — postoji
riječ »razdoblje«, riječ, koja možda ne potječe iz izvornih dubina narodnog
govora, ali je svakako veoma uspjela i spretno odabrana. Ta riječ
> razdoblje« znači baš ono, što g. Dr. Petrović hoće da pripiše riječi »dob«.
To je jedan točno i strogo određeni vremenski razmak (Zeitraum, Zeitabschnitt,
espace de temps) između jedne činjenice ili događaja i druge određene
činjenice, stanja ili događaja. Kad bi sama riječ »dob« značila vremenski
razmak, interval, to se ne bi osjetila potreba, da se gradi od istog
korjena druga riječ sa modificiranim, preciziranim značenjem. Odnos, koji
postoji kod »dobi« i »razdoblja«, isti je kao i onaj kod »vremena« i »međuvremena
«. Predočuju li riječi »vrijeme« i »međuvrijeme« jedan te isti pojam?
Ne predočuju!
A opet bilo bi nepravedno osporavati činjenicu, da u citiranoj frazi g.
Dr. Petrovića ima elemenata uspjelog i ispravnog opažanja. Riječ »dob«
znači često ono isto što i »perioda«. Kad se kaže »kamena«, »brončana«
i t. d. perioda, više se misli na početak periode, koji je dijeli od prijašnje
(ranije) periode, i na njezin kraj, iza kojeg dolazi opet druga, kasnija perioda.
Misli se dakle na praistorijske međe svih onih etapa, koje je nekada
prevalilo čovječanstvo. »Godišnje doba« moglo bi se također promatrati
kao jedan strogo i tačno određeni vremenski razmak (Zeitabschnitt) ili odsjek
vremena.
Zato ima zaista u samoj riječi »dob« ili »doba« nešto omeđašeno, ukalupljeno,
utisnuto u neki strogo fiksirani vremenski okvir, bilo velik (»bron


582




ŠUMARSKI LIST 10/1932 str. 17     <-- 17 -->        PDF

čano doba«) bilo malen (godišnje doba«). To je po svoj prilici imao u vidu


g. Dr. Petrović, kad je utvrdio gornju
konstataciju.
E pa dobro. Ali smeta li to? Mislim, da ne. Jer prvi dobn i razred
znači prvu periodu u životu jedne sastojine, prvu fazu njezinog razvitka.
Vremenske međe određene su i stalne za svaki kompleks, često za sve
šume jednog kraja ili zemlje. Izvjesni principi šumarske nauke i prakse određuju
također sa dovoljnom točnošću granice tih razreda. Najstariji dobni
razred pripada prvoj — najranijoj — periodi iskorištavanja; najmlađi dobni
razred — najkasnijoj periodi. S obzirom na spomenutu logičnu vezu tih
dvaju pojma »dob« i »perioda«, prirodno je, da se oni susreću u glavnom
elaboratu šumara .— gospodarskoj osnovi.
Možda je vrijedno spomenuti još jednu prednost riječi »dob«. Od nje
se lako i pravilno gradi pridjev, dakle imamo »d o b n i razred«, a ne »razred
dobi« (»razred starosti«), koji nas zaista potsjeća na »kaput zime« i
»drvo ogreva« (Šum. List 1932., str. 243.). Klonimo se neslavenskih oblika
svuda, gdje je to moguće. Pridjev »starosni« je nemoguć. Morali bismo
ostati kod imeničkog genitivnog oblika, kad bi se insistiralo na terminu
»starost«.
Najzad još nešto. U nedavno izašlim upustvima za uređivanje državnih
šuma nalazimo svuda izraz »dobni razred«. Nigdje se ne spominje
»klasa starosti«.
Prepuštam pozvanijem peru rješavanje pitanja, mogu li se i u koliko
se mogu smatrati ta uputstva definitivnom bazom za izgradnju naše terminologije.
Po mome mišljenju sa teminološkog gledišta ta su upustva prilično
manjkava. Omjer, s kojim su u njima zastupani srpski i hrvatski termini,
mogao bi zadovoljiti pristalice »hrvatske« terminologije... kad bi se
radilo samo o što povoljnijoj mješavini zapadnih i istočnih izraza.
Unutrašnja harmonija, potrebna harmonička cijelina, nije u tom pravilniku
svuda postignuta. I nije se mogla, a neće se ni moći postići bez
aktivne saradnje svih šumara u zemlji. Još nije ni sada kasno, premda bi
bilo mnogo bolje, da je rad na sređivanju terminologije svršen već prije redakcije
toga pravilnika odn. da su u njega unišli već izgrađeni termini, prihvaćeni
od najboljih naših stručnjaka i sankcijonisani od cijele naše šumarske
struke.


Résumé. Sous un termine spécifique et spécial (aui n´ est a" ailleurs qu´ une tra


duction exacte du terme alleland »Altersklasse«) on désigne dans la partie orientale de


la Yougoslavie le groupement (les catégories) d´ âges d´ un peuplement. Au contraire, a


. ouest on emploie un autre terme de la meme signification, mais plus juste, plus


jonforme a . esprit de la langue serbo-croate et des langues slaves en général.


On fait peu d´ attention a ce fait regrettable qui inquiete sérieusement nos fore


stiers: nous avons en effet un e seule langue serbo-croate, mais — deu x terminologies


forestieres.


L´unification de deux terminologies scientifiques n´est pas un probleme facile —


nous le savons bien; mais il faut, quand meme, tâcher de le résoudre. L´auteur.


583