DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 4/1932 str. 4     <-- 4 -->        PDF

Prof. H. PER RIN, NANCY:


POŠUMLJAVANJE I RESTAURACIJA
PLANINA


(REBOISEMENT ET RESTAURATION DES MONTAGNES)


U Francuskoj je uvijek bilo, a ima i sada prostranih površina neproduktivnog
zemljišta. Prije ga se računalo na 7 milijuna hektara, sada
na nešto više od 5 milijuna. Istina, izvjestan dio te površine (glečeri,
gole strme litice, bare) nikad se neće ni moći iskoristiti, ali će se moći
drugi dio, a to su pustoši obraštene vrijesom i žutilicom, vapnenjaci
pokriveni niskom travom i trnjem, zemljišta napuštena po poljoprivredi,
jednom rječju najraznoličnije vrsti tla, na kojima Je pošumljavanje ne
samo moguće već i lukrativno ili je pak opravdano sa gledišta širokih
javnih interesa i opće koristi (poboljšanje klimatskih prilika, oticanje
vode, zaštita površina izloženih eroziji i t. d.). U izvjesnim slučajevima
pošumljavanje je u stanju da izvrši obje ove zadaće.


Privatnici i država odavno već rade na pošumljavanju takvih tla.
Cijenimo, da je cea 1,500.000 ha privedeno kulturi u toku prošlog stoljeća.
Za privatnike je naravno veću ulogu igrao* rentabilitet odnosno
neposredna i realna korist pošumljavanja, dok je državu u većini slučajeva
vodio pri tom opći interes. Često su ti radovi išli usporedo sa drugim
javnim radovima, koji su imali za konačan cilj učvršćenje tla (sipina,
opuzina). Danas ću vam govoriti o našim uspjesima na tom području.
Radi olakšanja i sistematizacije govorićemo prvo o pošumljavanjima,
koja imaju kao jedini cilj produkciju drvne mase, a zatim ćemo se osvrnuti
na pošumljavanje u svrhu zaštite javnih interesa, kao i na problem


t. zv. »restauracije« planina.
Imamo dva izrazita predjela »landa« (piješčanih pustoši), čija zajednička
površina iznosi nešto manje od 1,000.000 ha. To su 1.) Landes-i,


o kojima smo već govorili u drugom predavanju; 2.) Sologne u dolini
rijeke Loire, kojih 150 km južno od Pariza.
Predio Landes-a na jugu Garonne pretstavlja jednu ogromnu skoro
apsolutno horizontalnu pješčanu ravnicu sa nepropusnom podlogom.
Moćni lanac sipina uzduž obale oceana sprečavao je oticanje malobrojnih
rijeka. I cijeli taj trokut sa površinom od 1,000.000 ha predstavljao je
samo pustoš obraslu vrijeskom ili nezdrave močvare sa bolešljivim malobrojnim
stanovništvom, koje se bavilo gajenjem ovaca.


God. 1810.´ država je pristupila učvršćivanju sipina sa namjerom da
zaustavi njihovo prodiranje prema unutrašnjosti zemlje. Već je taj posao
prilično uznapredovao, kada je mladi cesto-građevni inženjer Chambrelent
pokazao, da je cijela ta nepropusna baza područja Landes-a
nagnuta od sjevera prama jugu i od istoka prama zapadu. On je stvorio
plan osnivanja kanala i šančeva, pomoću kojih bi se dalo meliorisati cea


800.000 ha zemljišta. Njegov je prijedlog bio odbačen kao teško izvediv.
Ali Chambrelent nije klonuo duhom, već je o svome trošku kupio kompleks
zemljišta od 500 ha, izveo sve potrebne radove, priredio tlo i po222




ŠUMARSKI LIST 4/1932 str. 5     <-- 5 -->        PDF

sijao primorski bor i hrast lužnjak. Uspjeh hrasta bio je prilično slab, ali
je primorski bor pokazao tolik uspjeh, da je vlada odlučila usvojiti nastojanja
Chambrelent-ova. Zakon od g. 1857. obvezao je općine, da privedu
kulturi sva neplodna zemljišta. Općine su smjesta pristupile radovima
ne zahtijevajući od države subvencije, koje su bile predviđene. Od
cijele površine (u 2 départ.) od 290.000 ha bilo je prodano 189.000 ha za
svotu od 13,500.00 frc. Već je godine 1875. pošumljavanje bilo završeno.


Privatnici su također revno pošumljavali ne samo svoja vlastita
zemljišta, već i ona, što su ih kupili u bescjenje od općina. Godine 1877.
bilo je već 600.000 ha pustoši pretvoreno u šume. Sada ima u tom »landskom
trokutu« oko 860.000 ha šume (od toga 780.000 ha čistih sastojina
primorskog bora). Primorski se bor izvrsno prilagodio lokalnim prilikama,
klimi, siromašnom suhom tlu (jer su prethodni radovi isušili zemljište).
Obilno rodi češerima, sjeme je jeftino, a brzina njegova rastenja
u visinu u stanju je eliminisati štetan upliv korova. Trebalo je samo spaliti
travni pokrov, izvršiti jedno površno i grubo oranje, pa sijati. Već
u dobi od 20 godina daje nam pinus maritima materijal za pekarne i
rudničko drvo, a počevši od 25. godine — smolu. Privatnik jie siguran,
da će njegov trud oko pošumljavanja biti okrunjen uspjehom, a to je od
odlučne važnosti za samo pošumljavanje.


O landskim šumama već sam govorio drugom prilikom. Naglasiću
samo, da u njima do sada nije bio konstantovan nijedan slučaj jačeg napada
biljnih ili animalnih parazita, premda su to čiste sastojine.


Sologne u mnogom liči na Landes. To je plato ukupne površine od


500.000 ha sa pješčanim ili kremenim tlom i nepropusnom podlogom.
Predio je spadao u nezdrave krajeve Francuske. Obrada zemljišta bila
je minimalna i loša. Skoro ništa nije tu bilo osim niskih devastlranih šuma
hrasta i breze i ogromnih površina sasvim neplodnog zemljišta. Oko
1860. g. stvoren je plan melioracije i pošumljavanja. Prvi su pokusi bili
sa domaćim vrstama: hrastom i brezom. Pošto ti nisu uspjeli, pokušavalo
se sa primorskim borom, sve dok oštra zima 1879/80 g. (do — 28°) nije
uništila čitave kulture. Morala se izabrati druga vrst i izabran je obični
bor (pinus sylvestris), tako da su za 10 godina šume bile opet uspostavljene.
Obični bor (više se praktikuje sadnja nego sjetva) raste sporije
od primorskog, kulturni su troškovi veći, ali sjećajući se katastrofe od
1880. g. rijetko koji privatnik goji ovdje primorski bor. Ipak nešto ima
i šuma primorskog bora sa nešto kraćom ophodnjom (40 do 50 g.) nego
kod bijelog bora (50 do 70). Svega ima cea 150.000 ha šume.
Ima prostranih pustoši i u Centralnom Masivu: Ali su ovdje u
visokogorju nešto teže prilike za pošumljavanje. Primorski je bor isključen
(prehladno je), bijeli bor također (relativno velika vlaga uzduha).
Čini se, da će tu ići jela, smreka i psedotsuga. Pitanje je najbliže budućnosti
pošumljavanje kompleksa od 400.000 ha u Central. Masivu.


Imamo jedan upravo klasičan primjer za potrebu pošumljavanja
vapnenog tla u našem visokom gorju (Champagne, oko 100 km istočno
od Pariza). Ima tu u nadmorskoj visini od cea 200 m sterilnih vapnenih
zemljišta, koja su se mogla kupiti za nevjerojatno nisku cijenu. Ali su to
prava kredna tla, gdje nijedna šumska vrst ne daje dovoljnih rez_ultata.
Još nekako odgovaraju pinus Laricio Austr. i pinus Laricio Calabr. Cijeloj
toj akciji smeta još i okolnost, da su to seljački posjedi, neobično sitni.
Ima tu bezbroj najsitnijih parcela, koje se nastoje pošumiti.


223




ŠUMARSKI LIST 4/1932 str. 6     <-- 6 -->        PDF

Inače svuda možemo naći u Francusko] primjera pošumljavanja sa


najraznoličnijim vrstama: najviše borom, ali i jelom i smrekom pod za


štitom predrasta od breze, johe, akacije i t. d. Način pošumljavanja (izu


zev p. maritima) uvijek je sadnja. Prirodno pomlađenje uspijeva rijetko


(smeta ga podstojna sastojina listača, koju katkada uvodimo namjerno


u četinjaste šume radi poboljšanja tla i opasnosti od požara). Ipak su


poznati slučajevi uspješnog prirodnog pomlađenja. U svakom slučaju


bezuvjetno je potrebno čekati obilnu fruktifikaciju. Prorede su često


preslabe i u intervalima 8 do 10 godina. Smatramo, da bi morale biti


jače i češće (4—5 g.).


U mediteranskoj zoni onakva pošumljavanja (t. j . pošumljavanja,


koja bi imala za cilj trajnu korist od drva) skoro nisu vršena. Ako ima


tu neobrađenog tla, sadi vlasnik rade maslinu ili kesten nego šumsko


drveće. Šikare quercus pubescens-a i quercus ilex-a poboljšavaju se već


spomenutim načinom »enrésinement«, kod čega dolaze u obzir pinus


haleppensis, čempres i cedar. Prevladava jesenja sjetva (ili krajem ljeta)


sa svim potrebnim oprezom radi škodljivih utjecaja vjetra, sunca, gloda


vaca i t. d. Metode »suhih kultura« također su raširene, pa daju prilične


rezultate.


Pređimo sad na pošumljavanja u općem interesu, koja često idu
uporedo sa radovima oko vezivanja i učvršćivanja tla. Prvi ovakovi
radovi sastojali su se u vezivanju sipina među Gironde-om i Adourom
u duljini od 231 km i u širini od 3 do 7 km. Tih skoro 100.000 ha sipina
nekad je ozbiljno prijetilo´ljudskim naseljima i rijetkim kulturama. Uprava
mostova i puteva vodila je brigu o njima sve do 1862., koje je godine
posao bio preuzet po šumarskim stručnjacima (u ostalom sam posao pošumljavanja
sipina rukovoditli su i prije toga šumari), a god. 1864. posao
je bio svršen. Kojih 79.000 ha sipina bilo je zaustavljeno sa troškom manjim
od 10.000 frc.


Što se tiče tehnike radova, sipine najviše udaljene od obale zaustavljale
su se u prvom redu. U zaklonu (iza posebne ograde) sijao se
primorski bor i žutilica (i ako onda još nije bilo poznato svojstvo leptirnjača,
da popravljaju tlo), čim je sjetva izvršena, tlo se pokrivalo granjem
ili trnjem i mladi su borići napredovali veoma dobro. Godine 1850.
pronađen je način, da se zapriječi samo obrazovanje sipina i to veštačkim
stvaranjem njihovim uz samu obalu oceana. To vještačko stvaranje
postizavalo se tako, da se pravio plot od okomitih debelih dasaka, koji
se poslije postepeno podizao sve više i više, već prema tome, kako je
napredovalo gomilanje pijeska. Na taj smo način dobivali jednu sipinu
trapezoidnog oblika, od 10 do 20 m visoku, sa blagim padom prema oceanu
i sa malo strmijim prema unutrašnjosti zemlje. Na padinama okrenutim
k moru sijala se trava psamma avenaria, koja se odlično prilagođuje
specijalnim nepovoljnim prilikama toga predjela. Vještačke su sipine
moćna zapreka prodiranju novih količina pijeska. Nekoliko desetaka metara
iza njih (češće pak nekoliko stotina metara) bilo je već^. moguće
gojiti šumu. Između šume i obalne sipine ima jedna zona sa rijetkom
niskom vegetacijom. Ona nosi poseban naziv »obalne zone«.


Imamo još sipina između Gironde i Loire (tamo se malo radilo),
zatim kod La Manche-a, ali je taj pijesak slabo pokretan.


Cijeli posao oko pošumljavanja i restauracije planina preuzela je
država u svoje ruke. Zakonodavstvo Francuske predviđa pogodovnu ili


224




ŠUMARSKI LIST 4/1932 str. 7     <-- 7 -->        PDF

prisilnu ekspropriaciju zemljišta, koje je potrebno za svrhu pošumljavanja,
učvršćivanja, gazoniranja, gradnje pregrada i slično. Svi ti radovi
nisu potrebni u području pravilne raspodjele oborina (gdje se lako prima
i lako održava vegetacija), naprotiv su od prijeke potrebe ondje, gdje
vegetacija jedva pokriva tlo, gdje se ljetne kiše ukazuju u obliku žestokih
pljusaka i gdje je opasnost erozije maksimalna. Čak i ondje, gdje je tlo
čvrsto i opasnost erozije manja, postoji jedna druga velika opasnost,


t. j . opasnost naglog oticanja vode sa površine, katastrofalnog nadolaženja
vodotoka i si. Od najodlučnije je važnosti restauracija južnog dijela
Centralnog masiva, južnih Alpa i Predalpa.
U južnom dijelu Centralnog Masiva ima relativno čvrstih tla. Moglo
se ovdje smjesta započeti sa pošumljavanjem i započelo se, upotrebljujući
kod toga najviše bijeli bor i pinus montana uncinnata (predio Aigoual
kod Nimes-a). Ali ima predjela, u istom južnom dijelu Centralnog
masiva, koji se mogu smatrati pravim kršem sa svim njegovim nepoželjnim
osebinama. Nakon kiša odmah nestane vode sa površine zemlje.
Ona teče neko vrijeme pod zemljom, zatim izbije ponovo i ta vrela alimentiraju
mnogobrojne gorske potoke, koji teku u duboko usječenom
koritu. Visoravni su gole, slabo naseljene i služe samo za pašu ovaca.
Padine su nešto obrastene drvljem: hrastom -meduncem, katkad bukvom
i bijelim borom. Za umjetno pošumljavanje upotrebljuje se austrijski crni
bor, bijeli bor, cedar i pinus laricio Cors. Potonje dvije vrsti sve više i
više osvajaju teren. Rezultati su tu, ali rad još nije svršen. U ostalom ne
očekuje se, da će pošumljavanje doprinijeti blagostanju pučanstva, u
toliko prije, što je pašarenje ovdje veoma unosno (radi visokih cijena
ovčega sira »Roquefort«).


U Predalpama i Alpama austrijski je bor najpodesnija vrst u pogodnim
nadmorskim visinama. Nestabilnost tla i težak teren oteščavaju,
a katkad i onemogućuju sva nastojanja šumara.*


Ideja restauracije planina ima u Francuskoj svog protagonistu,
lotaringijskog šumara Demontzey-a, čije je ime i zajedno sa metodikom
rada svuda dobro poznato. Premda je bilo u početku i omaški i neuspjeha
kod cijele te akcije pošumljavanja, ipak se možemo´ponositi rezultatima
radova naših stručnjaka u toj teškoj specijalnoj grani šumarstva, radova
na površini od 275.000 ha, od kojih je sada 180.000 ha ve,ć pod šumom.
Perioda najintenzivnijih radova na tom polju već je prošla. Pregrade se
više ne prave (eventualno prave se samo velike pregrade), kulture su
se već skoro svuda podigle, a ima ih već i odraslih. Ovakve zaštitne šum:
nisu za eksploataciju. Mnogo ih ima, gdje se namjerno kroz dugi :iiz godina
podržavao najgušći sklop, premda su već potrebne male (ali česte!)
prorede, koje je nemoguće izvesti, jer nema za to ni radne snage ni komuniikacijonih
sredstava. Moramo sad početi uređiva´i te »nove šume«,
povećati im otpornost primjesom listača, proučiti i iskoristiti njihovu
sposobnost za prirodno pomlađenje ili pak tražiti njihovu zamjenu po


* Tu je gosp. predavač nabrojio sve karakteristične osebine takovog terena, koje
su u toliko analogne prilikama i pojavama našeg krša, da se zaista mogao smatrati
suvišnim opširni prijevod svega opisanog. Zato sam ispustio sva ovakva opisivanja
kao i prikazivanje radova iz područja bujičarstva. Moram tek da spomenem, da se
gosp. prof. Perrin veoma laskavo izrazio o našim radovima u tom smjeru, koje je pregledao
prigodom putovanja kroz Jugoslaviju.
-, 225




ŠUMARSKI LIST 4/1932 str. 8     <-- 8 -->        PDF

desnijim vrstama, t. j . vrstama, koje se pokažu boljima u uzgojnom i gospodarskom
pogledu. Na tom polju imamo još mnogo da uradimo. Da
se osigura uspjeh te teške akcije, potrebno je (možda još više nego u
drugim šumarskim problemima) upoznavanje metoda i izmjena misli između
šumara različitih zemalja. Preveo Ing, A. Panov.


Sommaire: Deux types (deux buts) des reboisements: reboisements de rapport
et reboisements d´utilité publique. Fixation des dunes de la région Landaise. Reboisement
de la Sologne. Reboisements des sols calcaires. Reboisements d´utilité publique.
Stabilisation des sables, technique employée. Restauration des montagnes proprement
dite. Régularisation des torrents: barrages, plantations sur les pentes, fixations des
»cônes de déjection«. Conclusion.


Dr. NIKOLA NEIDHARDT (ZAGREB):


O ŠUMARSTVU ŠVEDSKE


(LA SYLVICULTURE DE LA SUEDE)


(Svršetak — Suite et tin.)


VII. KUBIKACIONE METODE PO PROF. TOR JONSONU.
Švedi vrše u praksi taksi ranje sastojina, a i pojedinih stabala većinom
na nešto drugačiji način, nego li se to obavlja kod nas. Sistem
njihovog taksiranja izgradio je sadanji rektor visoke škole za šumarstvo,
prof. To r Jonson . Prije 20 godina nije Švedska imala svojih kubikacionih
tablica, t. j . tablica drvnih masa. Upotrebljavale su se njemačke
tablice, koje međutim nisu mogle potpuno zadovoljiti.


Profesor Jonson je sastavio razne tablice i razvio njihovu teoriju i
upotrebu u više smjerova. Tako je sastavio tabele drvnih masa pojedinih
stabala, tabele prsnovisinskih obličnih brojeva, tabele oblikovisina
s obzirom na prsni promjer, s obzirom na promjer u 1,7 m visine nad
zemljom i za dio stabla iznad 2 m visine, ako se u 4 m nad zemljom
mjeri promjer; isto za mjerenje promjera u 5 m, 6 m i 7 m nad zemljom.
Osim toga sastavio je tabele za debljinu kore i za procentne odnose kore
prema punom volumenu stabla, tablice za približno kubisanje na temelju
prsnog promjera, visine i okularno procijenjenog oblika stabla, tabele za
pad promjera, i za količine sortimenta, tabele za kubisanje trupaca po
gornjem promjeru, tabele prirasta i t. d.


Tablice drvnih masa izgrađene su na bazi triju ulaza, t. j . prsnog
promjera, visine i obličnog kvocijenta ili t. zv. oblične klase (Formklass).
Oblična klasa je odnos između prsnog promjera i promjera na sredini
dužine onog dijela stabla, koji se nalazi iznad 1,30 m. Dakle je analogna
Schiffelovom obličnom kvocijentu. Međutim kod Jonsona je upotrijebljen


226