DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 3/1932 str. 4 <-- 4 --> PDF |
Prof. H. PERRIN (NANCY): FRANCUSKE MEDITERANSKE ŠUME (FORETS MÉDITERRANÉENNES FRANÇAISES). Šume mediteranskog tipa zapremaju kod nas (u samoj Francuskoj, bez kolonija) cea 1,000.000 ha, a u Sjevernoj Africi preko 6,000.000 ha. Pojmljivo je dakle, zašto polažemo toliku važnost na uzgoj šuma u mediteranskoj zoni, u kojoj se prilike (klimatske naročito) znatno razlikuju od prilika, što vladaju u ostalim krajevima (»krajevima pravilne raspodjele oborina«). Promotrićemo zato šume Južne Francuske, što počimaju od obale Sredozemnog mora i nadovezuju se (na sjeveru i u bregovima) na šume običnog tipa, koje smo već proučili (borove, bukove, jelove). Poslije ćemo se dotaknuti sa nekoliko riječi i afričkih šuma, čija je uloga u gospodarstvu Francuske od velike važnosti. U mediteransku zonu možemo uvrstiti oko 10—12 naših departements- a. Poseban klimatski karakter te zone uvjietovan je time, što Rhona teče od sjevera prema jugu između produljenih i visokih gorskih masiva (Masif Central i Alpe). Potonji štite cijelu dolinu tog sliva od istočnih i zapadnih vjetrova; južni vjetar naprotiv prodire dosta duboko u unutrašnjost zemlje. »Jug« (le »Midi«) osjeća se i u 44" 30´. Po zimi često puše suhi, žestoki sjievero-zapadnak tj. zv. »Mistral«. Krajevi, o- kojima je riječ, imaju prosječnu godišnju temperaturu od 15 do 16" sa prosječnom ljetnjom toplinom od 22 do 25°; zimskom temperaturom od 4 do 8°. Mrazovi su dosta rijetki (7 do 35 dana u go dini) i skoro nikad niske temperature ne premašuju — 5". Nema dakle znatne razlike u tom pogledu između našeg juga i vaše Dalmacije. Ali su napadne razlike u količini i raspodjeli oborina. Godišnje imamo 500 do 800 m/m kiše, a u ljetnjim mjesecima (od maja do septembra) pada samo 70—100 m/m i to u obliku kratkih žestokih pljusaka. Ta izrazito aridna klima, koju naši geografi zovu provansalskom, ograničena je samo na primorske nizine. S nadmorskom visinom raste i količina kiše (tako da se u južnom dijelu Centralnog masiva osjeća upliv atlantske klime, pa prema tome relativno obilje ljetnjih oborina). U planinama imai mnogo predjela sa skoro istom klimom, kao što je ima vaš krš. Na vapnenim tlima razlikujemo donju i gornju mediteransku zonu. Dok je za šume prve zone karakterističan bor (pinus haleppensis), dotle u drugoj pridolazi quercus ilex. Šume su prorijeđene i trpe mnogo od požareva i paše blaga. Teško se pomlađuju i često ustupaju mjesto posebnim biljnim formacijama, koje se kod nas zovu »garigue« i u kojima je hrast hermesovac (quercus eoceifera) prilično raširen. Brežuljci i nisko gorje su domena quercus pubescens-a, kojem su primiješam acer monspessulanum, sorbus domestica, buxus sempervirens i t. d. Poseban je botanički kuriozitet naročita odlika crnoga bora (pinus Laricio Salzmanni, veoma slična p. Laricio pyreneica) na granici rasprostranjenja hrastova. 188 |
| ŠUMARSKI LIST 3/1932 str. 5 <-- 5 --> PDF |
Na silikatnom zemljištu nalazimo veoma gustu grmoliku vegetaciju (ericaceae najviše), koju zovemo »makijom« (»Maquis«). Makija dolazi ili sama (t. j . na zemljištu, koje je posve lišeno šumskog drveća) ili u obliku donje etaže tipične mediteranske šume, sastavljene iz hrasta plutnjaka (u toplijoj zoni) ili iz primorskog bora (hladnija mediteranska zona). U ostalom nema oštre granice između ta dva područja, Nalazimo čak veoma često te dvije vrsti (quercus suber i pinus maritima) u mješovitim sastojinama. Gore u planinama nalazimo opet quercus pubescens ili pak kesten (često umjetno uveden). Crni bor (pinus Laricio Cors.) čini na Korzici prostrane šume između gornje granice rasprostranjenja primorskog bora i donje granice bukve. Takav je u glavnom sastav mediteranskih šuma, koje se većinom nalaze na brežuljcima, jer su ravnice zauzete vinovom lozom i žitaricama. Ima i drugih vrsta drveća, ali te nisu tako raširene. To su na pr.: čempres, pinjol, ostrya, juniperus oxycedrus i juniperus phoenicea. Maslinu i dud ne spominjem, jer ne spadaju u našu struku. Možda će vas začuditi okolnost, da alepski bor i česmiku smatramo vrstama, koje zahtijevaju vapneno tlo. Međutim to stoji. U Francuskoj obje vrsti rastu samo na takovim tlima. Najveće površine (više od 300.0001 ha) zapremaju šume quercus ilex-a. Žalosne su to šume, slabog uzrasta, prorijeđene. Rasprostiru se u nadmorskoj visini od 300 do 800 m. Drvo, pošto je odviše tvrdo, upotrebljuje se veoma malo u građevne svrhe. Oblik gospodarenja je niska šuma sa ophodnjom od 15—30 godina i sa ostavljanjem (na pojedinim panjevima) 2 do 3 izbrojaka, koji bi trebali dočekati slijedeću ophodnju, ako ih ne uništi vjetar ili napad coroebus bifasciatus-a. U česmikovim šumama, koje su namijenjene proizvodnij kore za tanin, praktikuje se često kod privatnika jedan poseban, malo neobičan način eksploatacije. Ta se metoda zove »saut de piquet« i sastoji se u ovom: mjesto da se izbojci sijeku pri zemlji (pri korijenu), sijeku se 15 do 20 cm nad zemljom; panjići se zatim izudaraju postrance sjekirom sve dotle, dok se konačno i rukom mogu istrgati. Od samog panja na taj način ne ostaje ništa, ali odmah potjeraju izbojci iz korijena i šuma se tako održaje dalje. Ovaj je čudan način opravdan time, što se kora sa najdonjeg dijela debla smatra najboljom za tanin. Paša i požarevi ne štede česmikove šume. Njihov je produktivitet minimalan (V2—2 m3 ili 5—20 frc). Odmah iza česmike dolazi quercus pubescens, koji raste u različnim nadmorskim visinama i prelazi daleko izvan užih granica mediteranske zone. Nađemo ga i u dolini Saône i na vapnenim bregovima Centralnog Masiva. Raste sporo. Drvo mu se slabo troši za građevne svrhe (suviše je kruto) i zato se goji samo u niskim šumama (sa ili bez pričuvaka). Ophodnja je 20 do 35 g. Katkad su primiješani javorovi ili koji sorbus. Šuma guljača te vrsti hrasta gotovo i nema. Sastojine su većinom znatno prorijeđene, ali znaju ipak biti mnogo gušće nego kod prije spomenute vrsti, pa su prema tome i relativno unosnije. Quercus suber zaprema površinu od cea 120.000 ha i ide do 50!) do 600 m. nadmorske visine. Šume su rijetke i često trpe od požareva. što nije čudo u tim krajevima, gdje vlada mistral i suha vegetacija makije. Ali s druge strane igra makija i pozitivnu ulogu: čuva svježinu tla 139 |
| ŠUMARSKI LIST 3/1932 str. 6 <-- 6 --> PDF |
; olakšava razvoj pomlatka. Izbojna snaga panjeva dovoljna je za održavanje vrsti. Sa stabala, kad postignu opseg od 50 do 60 cm, skida se prvi grubi sloj pluta (liege mâle); zatim se svakih 8 do 10 godina bere fino pluto (liege femelle), koje u tom razdoblju obično naraste do 25 mm u debljinu. Neka vrst »prebirnog gospodarenja« praktikuje se i u takvim šumama. Naime svake se treće godine skida kora sad s jednih, sad s drugih stabala, tako da na istoj parceli ima stabala sa ...^. tri, šest i devet godina starom (ova se potonja iskorišćuje). Ako je pluto starije od 5 godina, stabla su manje izvržena opasnosti od požara. Zato kod navedenog sistema eksploatacije u šumi uvijek ima stabala otpornih protiv vatre. Da pluto bude dobrog kvaliteta, ne smije se skidati kora više od 5 puta sa istog stabla. Šumoposjednici se skoro nikad ne pridržavaju tog pravila i zato je pluto često prilično loše. Jedan ha producira godišnje jedan metrički cent pluta. Vidimo dakle, da su te šume dosta rentabilne. Kesten se goji u niskim šumama sa ophodnjom od 20—25 godina. Vrše se i prorede, koje snabdijevaju okolni svijet obručevima i vinogradskim koljem. Kestenova panjača u dobi od 25 godina može dati i materijal za dužice. Prihod kestenovih šuma je odličan. Od četinjača imamo pinus haleppensis i pinus maritima. Na Korzici, kao što smo spomenuli, dolazi pinus Laricio var. Cors. Pinus haleppensis pokriva kod nas oko sto hiljada ha na kamenitoj, vrućoj stojbini blizu mora, do nadmorske visine od cea 600 m. IJ mladosti raste veoma brzo, a kasnije sporo, tako da se ophodnja od 60—70 godina smatra najpogodnijom. To odgovara prsnom promjeru od 30—35 cm. Alepski se bor upotrebljava za radničko drvo, za sanduke i za grubu bačvariju. U šumama alepskog bora ima često i zimzelenog hrašća (qu. eoceifera, qu. ilex). Šume često gore. Starija su stabla otpornija protiv vatre i često se zato ostavljaju na površini obrasloj mladom šumom. Premda ta vrst bora daje smolu u dovoljnoj količini i prilično visokog kvaliteta, ipak ne iskorišćavamo te šume za smolarenje. Razlog leži u teškoći rada na tom nevjerojatno lošem terenu. Osim toga smolarenje znatno smanjuje tehničku vrijednost trupaca, te se samo izuzetno praktikuje za vrijeme visoke konjunkture smole. Primorskog bora imamo više na Korzici nego u samoj Francuskoj. Mediteranska rasa razlikuje se dosta od landske. Doseže nadmorske visine od 1000 m i tvori odlične sastojine ... ako ih vatra poštedi. Upotreba je ista kao kod prije spomenute vrsti. Korzikanski bor zaprema površinu od cea 40—50.000 ha na kamenitom, silikatnom zemljištu otoka počev od 900 m nadmorske visine, pa sve do 1700 m, u kojoj visini ustupa mjesto bukvi i jeli. Drvo nije loše, ali ima mianu, da mu je bijelj preširoka. Moramo imati stabla prsnog promjera od najmanje 80 cm. U neuređenim i nenjegovanim šumama Korzike stabla postizavaju tu debljinu tek u starosti od 300 godina. Sada se doduše pridržavamo sječne dobi od cea 200 godina. To su karakteristike naših mediteranskih šuma u samoj Francuskoj. Kao što sam rekao, sastojine plutnjaka, kestena i alepskoj bora igraju izvjesnu ulogu u nacijonalnoj ekonomiji zemlje. Ali šuma česmike i hrasta medunca pretstavljaju mrtvi kapital i zaista je postao aktuelnim problem pošumljivanja tih površina drugom, rentabilnijom četinjastom vrsti. Na žalost naša domaća flora ne može nam u tom pogledu pomoći, jer u hlad 140 |
| ŠUMARSKI LIST 3/1932 str. 7 <-- 7 --> PDF |
nijem dijelu mediteranske zone nalazimo samo 2 autohtone vrsti: pinus Laricio Salzm. (koji raste kao nisko stablo) i korzikanski bor, koji izbjegava vapneno tlo i traži malo više vlage u njemu. Nemamo dakle nijedne podesne vrsti za »enrésinement« niskih hrastika našeg primorja. Pokušaji rasprostranjenja alepskog bora malo dalje prema sjeveru i malo više u bregove smatraju se riskantnima. Dovoljna je jedna oštra zima, da sastojine uginu. Moramo zato potražiti spasa u egzotičnim vrstama. Bilo je pokusa sa čemrpesima (u južnoj zoni). Dosta je uspjeha pokazao austrijski crni bor (u zoni hrasta medunca), ali njega smatramo samo prelaznom vrsti, jer njegove sastojine često gore, prerijetke su i daju drvo slabog kvaliteta. Mi pak tražimo guste šume i dobro drvo. Različite mediteranske jele (abies pinsapo, abies numidica, abies cephalonica, abies cilicia) malo su oprobane. Čini se, da svima ili bar većini zahtjeva odgovara atlanski cedar (cedrus atlantica Manetti), koji smo počeli uvađati već od god. 1860. sa odličnim rezultatima. Neobično se lako pomlađuje (prirodnim putem). Imamo ga na raznim mjestima ne samo u obliku starih šuma, već i u sastojinama, tako reći, druge evropske generacije. Uprava državnih šuma na veliko sakuplja njegovo sjeme i izgleda, da će se područje njegovog rasprostranjenja još proširiti. Raste brzo, podnosi duge beskišne periode i suha vapnena zemljišta (samo ako ima dosta pukotina u kamenu), sačinjava sastojine dovoljno gustog sklopa, rodi sjemenom dosta rano i daje drvo prosječno visokog kvaliteta. Gdjegod raste quercus pubescens, možemo uvesti i cedar, a ogromna važnost takove zamjene razumije se sama po sebi. Jedino moramo paziti na provenijenciju sjemena, jer sjeme, koje potječe iz aridnijeg Alžira, više konvenira nama nego sjeme iz Maroka. Klima Sjeverne Afrike u mnogome je slična klimi naše mediteranske zone, samo što je, naravski, toplija i sušja. Oštru granicu u klimatskom pogledu između te 3 zemlje (Alžir, Tunis, Maroko) teško je povući. Veliki planinski lanac u Alžiru i Tunisu skoro je paralelan s morskom obalom i neznatne je visine (do 2000 m). U Maroku planine (Srednji i Veliki Atlas) imaju smjer sjevero-istok—jugo-zapad i visinu do 4000 m. Pošto prevladavaju zapadni vjetrovi, klima je mnogo vlažnija nego u Alžiru. Šume svih tih pokrajina trpjele su uvijek, pa trpe još i sada od haranja po urođenicima, od požareva, od paše ovaca i koza. Ima dosta šuma, koje su se pretvorile u prave šikare, dok se lijepe šume nađu gdjegdje na apsolutno šumskom tlu i u nepristupačnim planinama. Imamo svega 6,300.000 ha šuma, koje se sastoje djelomično od netom spomenutih evropskih vrsti (koje dakako idu ovdje mnogo više u bregove), a to su quercus ilex, quercus suber, pinus halcppensis, juniperus oxveedrus, j . phoenicea. Ali po vrućim, suhim afričkim nizinama rastu i mnoge endemične vrsti, od kojih ćemo neke i ovdje spomenuti prigodom letimičnog pregleda afričkih šuma. Prvo ćemo se osvrnuti na već poznate vrsti: Šume qu. ilex-a zapremaju 1,000.000 ha. To su degenerisane niske šume ili visoke šume veoma lošeg izgleda i slabog uzrasta. Izuzetno u srednjem Alžiru čini ta vrst velike (prave visoke) šume, koje produciraju materijal sposoban za željezničke pragove. U Alžiru seže do 1700 m nadmorske visine (mediterenski Atlas), a u M.aroku čak do 2500 m (veliki Atlas). 141 |
| ŠUMARSKI LIST 3/1932 str. 8 <-- 8 --> PDF |
Alepskog bora skoro nema u Maroku. Računamo, da ga ima u Alžiru i Tunisu oko 1,000.000 ha, ali su požarevi uništili i uništavaju ogromne komplekse. Imamo u Africi 2 velika nalazišta hrasta plutnjaka: u niskom gorju istočnog Alžira i u ravnicama Maroka. Ide do visine od 1200 m. Ima ga svega cea 850.000 ha (dok na čitavoj zemaljskoj kugli ima ga oko 2.200.000 ha). Prihod cd tih šuma relativno je nizak (V2 m centri po ha), ali nam ipak osigurava treće mjesto na svjetskom tržištu pluta (odmah iza Španije i Portugala). Od endema moramo spomenuti interesantnu egzotičnu tuju — callitrix quadrivalis (zapadni Alžir i Maroko), koja čini šume (cea 950.000 ha) otporne protiv vatre. Drvo dobro tjera iz panja. Urođenici eksploatiraju te šume u dobi ljetvenjaka, ne vodeći računa o tome, da su tek starija stabla od prave vrijednosti i da daju odličnu stolarsku gradu. Smola te vrsti traži se u farmacijske svrhe i u industriji lakova (»sandarak«). Šume vrsti Arganja suderoxylon (sapoteceae) pružaju urođenicima na jugu Maroka (gdje se godišnja količina kiše spušta do 300 m/m) svoj1 hlad, nešto drva, plodove i list za hranu stoke. Od hrastova valja spomenuti quercus Zeen, jer čini guste šume, daje dobro drvo i mogao bi se sa uspjehom upotrijebiti u našim planinama i ravnicama (ne odviše suhim, jer traži dosta vlage). Cedar zaprema cea 200.000 ha. u visoikom gorju. Negdje su to čiste šume, negdje miješane sa jelom (abies numidica). Cedar je prekrasno drvo, visoko do 45 m, čednih zahtjeva na tlo. Šume mogu dati po ha do 800 m´\ Već smo naglasili, da bi ta vrst bila odlična za »enrćsinement« hrastika (qu. pubescens) u francuskoj mediteranskoj zoni. Cedrove su šume malo izvržene požarevima, lako se pomlađuju (ako nije u njima pašarenje odveć intenzivno). U Alžiru se skoro ne sijeku (cedrovo drvo slabo trune, te se urođenici zadovoljavaju sa ležikcm), dok se u Maroku započelo sa pravilnom eksploatacijom. Ipak afričke šume nisu kadre da podmire sve potrebe pučanstva u tvorivom drvu. Njihova je uloga u davanju nuzgrednih produkata visoke vrijednosti (pluto, »sandarak«) i u onoj mogućnosti pošumljavanja naših evropskih planina, o kojoj je već bilo govora. Sommaire: Caractéristique de la zone méditerranéenne au point de vue climatérique. Distinctions shematiques au point de vue d´altitude (étage inférieur et étage supérieur) et du sol (terrains calcaires et terrains siliceux). Etude de diverses essences des forets méditerranéennes: chene vert; chene pubescent; chene liege; chataigner; pin d´Alep: pin Laricio de Corse. Enrésinement de taillis méditerranéens. Essences employés (les pins, les divers sanins méditerranéens, le cedre). Forets de l´Afrique du Nord; les essences européennes (chene vert, pin d´Alep etc.) et les essences endémiques (callitris, argania etc.). Preveo Ing. A. Panov. 142 |