DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 3/1932 str. 39 <-- 39 --> PDF |
nova što više podignu privatno šumsko gospodarstvo, napose pak gospodarstvo na malenim seljačkim posjedima. Ipak se općenito stalo sve više tražiti, da se stvori u javnom interesu novi zakon, jer da propisi samo šire potrajnosti nisu dovoljni. U godini 1918. stvara se tako nov — provizoran — zakon o šumama, koji Ima zadaću, da zaštiti i mlade šume od sječa, koje bi se protivile principima razumnog šumskog gospodarenja. Nakon mnogih i dugih debata slijedio je iza provizornog zakona i opći zakon o šumama od godine 1923., koji obuhvaća isprva iste dijelove zemlje kao i onaj od 1903. godine. Početkom 1925. stupa on na snagu za čitavu državu, uz iznimku Laplanda i nekih gorskih predjela, u kojima svaka sječa stoji pod direktnom državnom kontrolom, gdje dakle privatnik u sopstvenoj šumi nesmije sjeći bez prethodne doznake državnog stručnog organa. Šumari su stekli dragocjeno iskustvo za izradu zakonskih propisa o postupanju sa mladim šumama za vrijeme onih nekoliko godina, kad je bio na snazi privremeni zakon od 1918. god. Na temelju toga iskustva mogao se sastaviti zakon, koji zadovoljava i direkcije ´/a zaštitu šuma i privatne šumovlasnike. Švedska se proteže u velikoj dužini od juga prema sjeveru. Opći zakon, koji važi za tako razna i divergentna područja, mora da bude razmjerno vrlo općenit i nesmije da zalazi odviše u detalj. Glavna je misao zakona, da šumsko tlo treba da bude zadržano šumskoj produkciji. Ako šumoposjednik želi pretvoriti šumsko tlo u drugu vrst kulture, može to izvršiti samo uz uslov, da tlo odgovara toj drugoj kulturi i da parcela ima za to podesnu formu i veličinu. 0 toj prikladnosti sude Direkcije za zaštitu šuma. Direkcijama pripada pravo, da od posjednika traže i pismenu izjavu, kojom se obavezuje, da će stvarno provesti sve mjere izmjene u izvjesnom roku. Druga glava zakona propisuje, kako se smije vršiti sječa. Tako član treći kaže: »JVUada šuma nesmije se sjeći (s izuzetkom čl. 4.), već se smije samo proređivati tako, da se ne šteti budući razvoj sastojine«. 0 tome, da li se šuma ima smatrati mlađom ili pak zrelom, odlučuju direkcije za zaštitu šuma. Dakle u zakonu nije deiinisano, šta se ima smatrati mlađom sastojinom. Zakonodavac je povjerio direkcijama, da one same za svoja područja i svoje osoblje uspostave norme, po kojima se može rasuditi, da li i u koliko se šuma u pojedinim dijelovima zemlje ima smatrati »mlađom«. Općenito je međutim u duhu zakona, da se mlađim sastojinama mogu smatrati samo one, koje su još sposobne za dalnji razvoj, dakle one, koje kod razumnog gospodarenja mogu u budućnosti postići znatno veću vrijednost, pa se radi toga nesmiju prerano sjeći. Posjednik šume u glavnom sam odlučuje o tome, da li je njegova šuma mlađa ili starija, odnosno zrela. Za svoje čine, t. j . prekršaje zakona u tome smjeru, odgovara pred zakonom. Posjednik međutim ne može uvijek znati, da li izvjesna stabla ili izvjesnu sastojinu treba da smatra mlađom ili starijom u duhu zakona. Da bude neosporno siguran, predvidio je zakon mogućnost, da privatni posjednik upita nadležnu Direkciju . za zaštitu šuma, koja mu je dužna besplatno izdati mišljenje. Vidimo, da je pitanje preranih sječa interesantno riješeno. Dakle od privatnog posjednika traži se šira potrajnost u smislu trajhe produkcije tla, ali se traži i izvjestan stepen racionalnog postupka sa postojećom sastojinom. Traži se dakle u izvjesnom smjeru i neka uža potrajnost. 173 |