DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 3/1932 str. 29 <-- 29 --> PDF |
Paljenje sječina izvodi se u Švedskoj razmjerno dosta često. Tlo sa većom naslagom sirovog humusa obnovi se na taj način, regeneriše. Poslije paljenja zasije se površina ili ručno ili strojem. Međutim vrlo se često paljenje tla kombinira sa o p 1 o d n o m sječom. Na površini ostaje za vrijeme paljenja izvjestan broj sjemenjaka. Semenjaci su na našoj slici br. 3 prikazani crnim točkama. Tlo se oko sjemenjaka očisti od gorivog materijala. Vatra se zatim pali, kako je već opisano. Katkada se kod stabala sjemenjaka postavljaju ljudi, koji granjem odbijaju vatru od stabla. Na slici 4 vidi se tako čovjek sa posječenim; stabalcem mlade smreke. To se međutim rjeđe čini. Vatra u malom procentu škodi sjemenjacima. Rijetki se osuše. Stabla bora vrlo su otporna. Sjemenjaci smreke uopće se ne ostavljaju na površinama, koje se ovako žele paliti. Bor ima debelu koru, napose pri dnu debla. Pošto je površina ispaljena, postaje kora sjemenjaka u donjim partijama debla posve crna od čađe. Borovi se od toga ne suše. Ako se koji bor osuši, nastupa to zbog toga, što mu vatra oprži krošnju. Poslije paljenja naplode sjemenjaci vrlo dobro paljenu površinu. Na paljevine dolazi i smre´kovo sjeme ili odmah ili kasnije iz susjednih sastojina. Jednako dolazi i breza. Paljene površine obično nisu velike. Šumari u većini slučajeva teže, da dobiju mješovite sastojine. Dakle u tome pogledu dobivaju se paljenjem prilični rezultati, premda su na paljevinama za sjemenjake ostavljena samo borova stabla. Kod čistih sječa sa paljenjem i sijanjem dobiva se mješovita sastojina budućih vrsta drveta tako, da se kod sijanja miješa sjeme bora i smreke. Pri tome stepen smjese ovisi o dobroti tla i okolnim sastojinama. Ako su okolne sastojine pretežno smrekove, naploditi će se ta vrst od prirode. Obratno, ako su borove. Ako tlo odgovara bolje smreci, dodaje se više smrekova sjemena, obratno borovog. Kako kod svake metode, tako i metoda paljenja ima jačih i slabijih zagovornika. Govorio sam sa šumarom, koji je tom metodom bio toliko oduševljen, da je rekao: »Paliti treba bezuvjetno i to vrlo jako i intenzivno. Sirovi humus ne može se dovoljno ispržiti. Treba paliti ne s proljeća, već ljeti, kada je suho, da sirovi humus do ´korijena izgori.« Vidio sam kod istog šumara površinu, koja je bila toliko ispaljena, da je na pola površine izbio goli kamen. Po ostacima paljenja moglo se viđeti, da je prije paljenja sve kamenje bilo zastrto humusom.Sumar je tvrdio, da to ništa ne smeta kvaliteti buduće sastojine i da se paljenjem podigao bonitet tla za najmanje jedan čitav razred u skali boniteta. Priroda ne daje dovoljno sunca, svijetla i topline, da nestane sirovog humusa. Tu toplinu dakle daju šumari sami umjetno i jednim mahom putem vatre. Naučno je paljenje sirovih tla istraživao pretstojnik Zavoda za šumarska istraživanja Hesselman i prof. na šumarskoj visokoj školi O. Eneroth . (Meddelanden br. 23 te finski Commentationes forestales br. 5.) Nekada su se u Evrop; šablonski upotrebljavale čiste sječe. Moderni smjer šumskog gospodarstva sve više protežira prirodno pomlađenje oplodnim sječama i prebiranjem. Napose preborno gospodarenje u novije vrijeme dobiva u Evropi sve više pristaša Preborna šuma najbolje može da iskoristi sve slojeve tla i uzduha, koji joj stoje na raspolaganje. Ona najbolje zaštićuje trajno produktivnu snagu tla. To vrijedi za prilike južne i srednje Evrope. Pa ako se i neosporno dokaže, da za te krajeve preborna šuma daje veće prihode, veći prirast, veću garanciju stal le |