DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 2/1932 str. 3 <-- 3 --> PDF |
ŠUMARSKI t i ST GOD. 56. FEBRUAR 1952. Prof. H. PERRIN (NANCY): PRINCIPI I METODE FRANCUSKE SILVIKULTURE (LES PRINCIPES ET LES MÉTHODES DE LA SYLVICULTURE FRANÇAISE) Naše šumarstvo, pošto se temelji na dugogodišnjem iskustvu, te se oslanja na tradicije i radove, koji datiraju još iz srednjeg vijeka, odlikuje se — smijemo reći — maksimalnim iskorišćavanjem prirodnih procesa i jednostavnošću sredstava, koja se primjenjuju u šumarstvu. Osnivači visoke šumarske škole u Nancy-u Lorentz i Parade imali su lozinku: »imitirajte prirodu, ubrzavajte njezin rad!« Njihovi sljedbenici zadržali su taj smjer i nikad se nije u Francuskoj osjetila potreba, da se pridružimo famoznom uzviku »zurück zur Natur«, koji se čuje od prije kratkog vremena u izvjesnim zemljama. Uvijek smo samo potpomagali evoluciju prirodnih sila i nastojali smanjiti ulogu i intervenciju čovjekova rada, znajući, da u većini slučajeva troškovi uloženi u šumsko gospodarstvo donašaju rezultate tek veoma kasno i u neznatnoj mjeri. Prirodno pomlađivanje pravilnih visokih šuma kod nas je pravilo, koje skoro ne poznaje iznimaka. Skupi radovi u šumi, priprema tla, sjetva i sadnja, čišćenje i prorede u mlađim sastojinama, provađaju se samo u slučajevima, kad je to od veće i neophodne potrebe. Postupajući na taj način dobivamo svakako nešto manji bruto-prihod, ali je čisti prihod posve zadovoljavajući s obzirom na manji uloženi kapital i investicije. Naše šumarstvo ima međutim izvjesnih neospornih prednosti: naime nikad nismo zamjenjivali našu autohtonu šumsku floru tuđim, umjetno uvedenim vrstama, ma kako se dobro prilagođivale one lokamim prilikama. Veoma rijetko zapremaju kod nas čiste sastojine veće površine. Zato su naše šume čvrste i otporne protiv različitih kalamiteta, poglavito protiv zareznika i bolesti. Kad smo već utvrdili gornja osnovna načela, pređimo na promatranje naših domaćih vrsti, u koliko one sačinjavaju kod nas samonikle sastojine; o sastojinama stvorenim umjetno govorićemo na drugom mjestu. Francuske se šume sastoje u glavnom od istih vrsti, koje sačinjavaju sastojine i u Jugoslaviji. Zato se mnogi detalji, a i sama tehnika uzgajanja, potpuno podudaraju ili su bar analogni. Govoriću samo ukratko o 65 |
| ŠUMARSKI LIST 2/1932 str. 4 <-- 4 --> PDF |
mislima-vodiljama našeg šumarstva, te ću se osvrnuti samo na pojedine metode našeg rada, specifične za našu zemlju. Kod gojenja visokih šuma više idemo za tim, da dobijemo stabla što jačih dimenzija, nego da postignemo maksimum produkcije drvne mase. Dok se privatnici zadovoljavaju s prsnim promjerom od 40—50 cm., javne šume moraju producirati stabla deblja od 50 cm. (borova i bukova), a jelova, smrekova i hrastova od 60 do 80 cm. To shvatanje odgovara tako zvanoj »ekonomičnoj upotrebljivosti« i uvjetuje ophodnje često prilično duge. Pošto se radi također o tome, da dobijemo drvo visokog kvaliteta (što je također cilj gospodarenja u državnim i općinskim šumama), provađale su se u drž. šumama sve do sada (skroz do zadnjih godina) prilično slabe prorede. Svrha je bila da dobijemo drvo finih i pravilnih godova, premda se time nešto gubilo na prirastu. Sada se međutim pitanje proreda evolucijonisalo u smjeru intenzivnije intervencije šumara. Pomlađivanje — to smo već rekli — vrši se u principu samo prirodnim putem. Čistom sječom pomlađuju se sastojine primorskog bora, ali se gola sječa praktikuje sada i kod svih ostalih svjetloljubivih vrsti sa laganim sjemenjem (bor, alepski bor, ariš i smreka). Nije rijetko pomlađivanje na uske pruge ili u malim okruzima. Potonja metoda primjenjuje se katkad i za hrast lužnjak na jugo-zapadu Francuske. Ali time nisu ništa izgubile na važnosti metode pomlađivanja putem oplodnih sječa. Čak ima izvjesnih vrsta drveća (jela, bukva, hrast kitnjak), za koje ni sada ne poznajemo drugih načina uzgoja. Samo što ove metode primjenjujemo sa većom slobodom u pogledu broja, vremena, intenzivnosti sječa i ne fiksiramo strogo unaprijed pomladno razdoblje. Klasična kombinovana metoda nadjeljivanja nije više popularna. Nju primjenjujemo samo na šume, kojih je pomlađivanje tako reći automatsko (primorski bor, kitnjak u dolini Loire, lužnjak u dolini Adoura). Za ostale vrsti primjenjujemo metodu Melarda, koju nazivljemo još metodom »plavih četvrtina« i koja nije ništa drugo nego posebna adaptacija metoda određenih za prebirno gospodarenje i propisanih »notom od 17. jula 1883.« Po toj se metodi utvrđuje sjekored samo za one čestice šume, koje su grupisane u taj quartier bleu, i za vrijeme, koje je fiksirano u gospodarskoj osnovi (10 do 20 god.). Sa čisto teorijskog gledišta ima ta metoda dosta mana, ali sa stanovišta praktičara ona je neobično elastična, slobodna, skoro ne zahtijeva žrtava i prikladna je za čiste regularne sastojine kao i za heterogene šume našeg visokogorja.* Najviše primjenjujemo tu metodu u jelovim i smrekovim šumama, a zadnje vrijeme i u bukovim. * Veoma raširena u Francuskoj i skoro nepoznata izvan njezinih granica, Melard- ova metoda zaista zaslužuje pažnju i naših šumara. Glavna su načela Melard-a: što manje nagađanja (u koju se formu neminovno pretvaraju kalkulacije prihoda daleke budućnosti), što sigurnije računanje prihoda blize, makar i veoma blize budućnosti (»dobro bi bilo, da gospodarska osnova ne obuhvata nikad vrijeme dulje od 20 godina«), što veća štednja (izbjegavati revizije!) i podjela cijelog uređajnog objekta u 2 faktične česti: 1. »plavu četvrt« (te se parcele plavo bojadišu na nacrtu), na kojoj se moraj u u toku tih 20 godina izvršiti sječe (coupes de régénération); 2. ostale parcele, gdje će se provađati samo prorede i progale. Kao haza za taksaciju i Izračunanje etata uzima se jedno »normalno stanje« (ovaj pojam ne smijemo zamijeniti sa pojmom »normalne šume« skoro svih njemačkih metoda), kod koga mora biti po ha: 200 m3 drva 40—60 cm debelog u prsnoj visini i 120 m3 drva debelog 20—40 cm. U gospodarskoj osnovi naznačen je vjerojatn i poredak sječina, od kojega se ne .. |
| ŠUMARSKI LIST 2/1932 str. 5 <-- 5 --> PDF |
Kao metoda uređivanja poznata je također metoda Gurnaud-a, koju je uspješno primijenio Švicarac Biolley, te je pod njegovim imenom poznata. Kod nas je ta metoda malo raširena, ma da je stekla ozbiljnih simpatija. Govoreći o uzgoju pravilnih visokih šuma, najprije ćemo se pozabaviti lisnatim šumama, koje spadaju skoro bez izuzetka u kategoriju državnih i općinskih šuma. Najbolje i najveće šume hrasta kitnjaka nalaze se pri ušću Loire. U njima se gospodari u ophodnji od 180—200 godina. Imaju uvijek pođstojnu sastojinu bilo od prirode (najčešće) bilo umjetno uvedenu. Tu »donju etažu« sačinjavaju bukva i grab. Bukva je ovdje zapravo idealna donja etaža, premda i ona zna biti na smetnju. Šta se tiče graba, borba je s njim malo teža, jer on neobično dobro tjera iz panja i zahtijeva uvijek izvedbu čišćenja i trijebljenja, koja je skupa. Prorede se vrše svakih 10 godina (u mladim sastojinama svakih 6), do sada su bile veoma slabe, sad postaju mnogo jače. Tako dolazimo do klasične metode »éclaircie par le haut« u šumama, u kojima favoriziramo svjetloljubivu vrst. Pomlađivanja udešavamo prema tome, kada i kako rađaju sastojine sjemenom. U povoljnim prilikama vadimo cea polovicu drvne mase (´kod naplodnog sijeka), zatim izvadimo 1 ili 2 naknadna sijeka i najzad konačan sijek. Pomladno je razdoblje 10 do 15 godina. Te šume (ima ih jako lijepog izgleda) daju drvo visokog kvaliteta, fine strukture, koje se da uporediti u pogledu kakvoće, upotrebe i cijene sa slavonskom hrastovinom. Ima šuma sa drvnom zalihom od 900 m3 po ha (200 god. starih), ali tih šuma već nestaje. Drvnu zalihu od 500—600 m8 po ha na kraju ophodnje smatramo dovoljnom. Prirast iznosi 4—6 m3 po ha godišnje, ali jače prorede mogu povećati taj iznos. Visokih šuma hrasta lužnjaka imamo samo nekoliko hiljada ha i to na obalama rijeke Adour i njezinih pritoka. Te šume zapremaju neobično plodna tla, koja ipak nisu sposobna za poljoprivredu. Razlog leži u tome, da te obale bivaju poplavljene svakog proljeća i da te poplave traju po nekoliko mjeseci. To su ili čiste hrastove sastojine ili mješovite (hrast — brijest). Šume su jako prorijeđene, stabla su često ogromnih dimenzija sa niskim iskrivljenim deblom. Paša blaga (konja i goveda) vrši se u tim hrasticima sistematski i intenzivno. Pomlađivanja se vrše putem stavljanja u zabranu, nakon čega se sijeku stabla sva najedamput ili u 2—3 postupična sijeka. Skoro svake godine stabla rađaju žirom, naplođenje uspijeva veoma dobro, ali se pomladak mora oslobađati od obilnog korova. Čišćenja su ponekad bezuvjetno potrebna, u svakom su slučaju korisna. U 15.—20. godini šuma se otvara za pašu blaga. Prorede su česte (svakih 5 ili . godina) i dosta jake. Njima je svrha braniti hrast protiv uzgojno jačeg brijesta, koji u početku mnogo brže raste. Prorede su »par le haut«. Pod sunčanim južnim nebom nadvladana stabla napreduju još i u sjeni dominantnih stabala dosta dobro. Ophodnja je 150-godišnja i daje stabla do 80 cm i više u promjeru. Drvo je žilavo i nekad je bilo na glasu kao izvrsni materijal za brodogradnju. Prirast ovih šuma i samo smije već i preporuča otstupanje kod svakog nenadanog odnosno nepredviđenog slučaja. Po istekli vremena predviđenog gospodarskom osnovom, koristeći: se opažanjima i stečenim iskustvima, sastavlja se nova raspodjela parcela (novo bojadisanje plavih četvrti) za vrijeme također n e dulje od 20 godina- Primjedba prevodioca. 67 |
| ŠUMARSKI LIST 2/1932 str. 6 <-- 6 --> PDF |
pored odličnih svojstava tla dosta je slab (nije veći od 3 do 5 m3), što se tumači time, da imamo mnogo prezrelih sastojina, koje ništa ne prirašćuju. Ako se šume privedu u normalno stanje, odmah će se jako povisiti prihod. Ti Adurski hrastici, gdje je grab posvema odsutan, u mnogome sliče vašim slavonskim šumama. Bukove se šume nalaze u ravnicama (sjeveroistok — Normandija), a ponajviše na brežuljcima i manjim planinama. Imamo ih skoro svuda, gdje ima dovoljno vlage i oborina (Vogesi, Jura, Centralni Masiv, Predalpe, Pireneji). Ophodnja im je 120—150 godišnja, a pomlađuju se oplođnom sječom (4 do 6 sijekova) sa pomladnim razdobljem od 20 do 30 godina. Pomlađivanje dobro uspijeva, ako tlo nije odviše kiselo. Prorede se provađaju svakih 8 do 10 godina i jake su: Zadnje vrijeme napušta se metoda »éclaircie par le haut«, koju će — izgleda — nadomjestiti »éclairclé mixte« (»miješane« — visoke i niske — prorede), koje nas potsjećaju s jedne strane na danske prorede (Schroedera), a s druge strane na Heckovu slobodnu proredu. Bukove su šume veoma unosne i daju 6 do 10 m3 po ha godišnje. Smatra se, da je bolja bukova građa, koja potječe od stabala uzgojenih na vapnenom tlu, jer je bjelija i elastičnija od one, koja potječe sa silikatnih zemljišta. Neke planinske šume (u Pirenejima naročito) sijeku se i omlađuju prijebornom sječom (na okruge) sa ophodnjicom od 20—30 godina. To su većinom šume zaštitnog karaktera. Od četinjastih šuma najviše imamo sastojina primorskog bora u predjelima »Landes«. Ima nekoliko tipova takovih sastojina. Prvi tip, to su spontane šume, koje rastu na tako zvanim »starim dunama« u Gascogne- u, davno već fiksiranim i odvojenim od oceana novijim naslagama »mladih duna«. Primorskom boru primiješan je vazdazeleni hrast — quercus occidentalis (to je posebna atlantska odlika hrasta plutnjaka), obični hrast (quercus peduculata) i hrast-»tauzin« (quercus Tosa). Bilinski se pokrov sastoji iz ericacea, kupine, paprati i t. d. Primorski bor igra glavnu ulogu u tim šumama, a hrast podređenu. Najčešće su čiste sječe. Ponekad se gospodari i prebirnim putem — bilo u malim okruzima, bilo »par pieds d´ arbres« — tražeći stabla upotrebljivih dimenzija (40—50 cm). Postupak sa qu. occidentalis sličan je onome sa hrastom plutnjakom (qu. suber) u mediteranskoj zoni. Drugi tip, to su šume »mladih duna«, koje su zaustavljene i pošumljene o državnom trošku u prvoj polovici XIX. vijeka. Primorski bor, koji se odmah prilagodio prilikama, napreduje veoma dobro bez ikakvog podstojnog drveća ili grmlja. Ophodnja (60—80 g.) odgovara dimenzijama od 35—40 cm. Pomlađuje se čistom sječom. Nakon sječa ostavljaju se na tlu grane sa češerima. Mladi borići uspješno se dižu usred korova, koji kasnije iščezava. Čišćenja i jake prorede (svake 4. godine) rano izoliraju pojedina stabalca, tako da u dobi od 20 godina nema više od 800 borova po ha. Prorede, praćene dobivanjem smole, nastavljaju se i najzad preostaje jedva 180—200 stabala, koja se iskorišćuju smolarenjem »na mrtvo«. O prilično kompliciranoj tehnici dobivanja smole neću govoriti: sva potrebna tumačenja naći ćete u knjizi g. prof. Ugrenovića. Spomenuti je samo, da čitav taj posao zahtijeva silnu radnu snagu i zato je pravi izvor bogatstva za okolišno pučanstvo. Mnogo veće površine zaprema treći tip šume. To su sastojine sađene također umjetno, sa tlom obrašćenim vrijeskom, papratima i žutilicom. Čitav taj živi pokrov dosta se dobro održava pod rijetkim sklopom 68 |
| ŠUMARSKI LIST 2/1932 str. 7 <-- 7 --> PDF |
borovih krošanja, ali uvjetuje veliku opasnost od požareva i mnoge poteškoće prigodom pomlađivanja. Premda se često izvađa trijebljenje posebnim mašinama, ne pomaže to uvijek, pa smo onda prisiljeni na pomlađivanje ručnim putem: bilo sjetvom bilo (kako se ne bi prekidalo pašarenje) sadnjom odraslih biljaka. Ophodnja je još kraća, a prorede su još jače nego u sastojinama »mladih duna«. Prihod tih šuma iznosi 2—4 m3 i 200—250 litara smole po ha godišnje. Njima Francuska ima zahvaliti, da zauzima drugo mjesto u svjetskoj produkciji smole (odmah iza U. S. A., čija ogromna industrija tuče našu na veliku štetu »landskog« pučanstva). Jela (abies pectinata) izrazita je vrst našeg sredogorja (Vogesi, Jura, Alpe, dio Centralnog Masiva i Pireneja). Goji se u pravilnim visokim šumama sa ophodnjom od 120—150 godina. Najčešće su prorede »par le haut«. Pomlađivanje je sporo (4 do 6 sijekova, 30 do 40 godina). Godišnja produkcija drvne mase doseže maksimum u Juri (do 12 m3). Ima mnogo prijebornih jelovih šuma (ophodnjica 6 do 10 godina), koje odlično uspijevaju. Tip prijebornog gospodarenja, koji smo nazvali »par pieds d´arbres«, dosta je raširen. Smreka (picea excelsa) nalazi se u visokom gorju subalpinske zone. Malo je ima u Vogezima, dosta je rasprostranjena u Juri, Predalpama i Sjevernim Alpama. Nema je nikako od prirode u Centralnom Masivu i u Pirenejima. Sačinjava pravilne visoke šume sa ophodnjom od 150 godina ili prijeborne šume. Pomlađivanje nije najlakše. Ima ipak 2 načina, koji se mogu preporučiti: gole sječe na uske pruge i brutalni postupični sijekovi. Prorede su (po mogućnosti »par le haut«) svakih 8—12 godina. Drvo je bolje od jelovog. Zato se u mješovitim jelovim i smrekovim sastojinama često mora uzeti smreka u zaštitu od jele, koja zna biti uzgojno jača. U četinjastim šumama pridolazi i bukva, koja popravlja tlo stvaranjem humusa i pojačava otpornost cijele šume protiv vjetra. Prihod je smrekovih šuma nešto niži od jelovih. Bor (pinus silvestris) pridolazi od naravi u ravnicama (sjeverni Elzas — šuma Haguenau), na brežuljcima, u Vogezima (bor odličnih osobina), Predalpama, Alpama, Pirenejima. Ali ga ima najviše u Centralnom Masivu, gdje nađemo (u Velav i Fores) i posebnu odliku poznatu pod imenom »bor Auvergnske rase«. Privatne borove šume imaju kratku ophodnju (60—80 g.), a javne dugu (do 150 g.). Čiste sječe sa ili bez ostavljanja sjemenjaka smatraju se najboljim načinom pomlađivanja, ali je više puta potrebno pripravljanje tla. Prorede mogu biti jake i česte, naročito onda, ako ima podstojne sastojine (bukva, jela, quercus pubescens). Na dobrom zemljištu (gdje su i ophodnje kraće) prihod posve zadovoljava (6—9 m3). Na rđavom tlu i kod visokih ophodnja prihod može znatno podbaciti. Ariš (larix europea) i klekovina (pinus montana) subalpinske su vrsti, koje sežu do granice šumske vegetacije (2000—2300 m). Ariš dolazi samo u Alpama, a klekovina i u Alpama i u Pirenejima. Ta vrst pripada varijeteti »uncinata« (»pin a crochets«) i daje lijepa stabla uspravnog debla, Najčešći je prijeborni oblik gospodarenja u velikim okruzima (za ariš) ili u malim okruzima (ili »par pieds d´arbres«) za pinus montana. Sijeku se vrsti u starosti od 150—200 god. Lijepih ariševih šuma ima u južnom dijelu francuskih Alpa. Najbolje šume »pin a crochets« (koje daju i piljenu građu) nalaze se u istočnom dijelu Pireneja. One daju godišnji Drihod od 3 ms po ha. 69 |
| ŠUMARSKI LIST 2/1932 str. 8 <-- 8 --> PDF |
Niskih šuma imamo najviše na zapadu i jugu, manje na sjeveru i istoku, najmanje na sjevero-istoku. Najviše ih ima hrastovih (čistih ili sa grabom), bukovih ima nešto na jugu Francuske. Manje su zastupani kesten, joha, breza, jasika i lipa. Ophodnje su kratke, 15 do 20 godina. Hrastovih šuma guljača imamo sad mnogo manje, nego što ih je bilo nekad. Imamo 2 dosta interesantna oblika niskih šuma. To je u prvom redu sijek na glavu (»en tetards«), koji se praktikuje u hrastovim šumama Adourske doline (qu. pedunculata i qu. Toza). Debla su cea 2 m visoka i nose 3 ili 4 grane, na kojima se sijeku izdanci svakih 8 do 12 godina. Taj je sistem uvjetovan nastojanjem, da se ne prekida nikad paša blaga. Prihod je tih šuma, naravno, minimalan. U nekim je krajevima gospodarenje u niskim bukovim šumama oteščano radi izvjesnih klimatskih prilika. Bukva ne daje dovoljno izbojaka iz panja, a osim toga trpi od prečestog otvaranja sklopa. Da bi se tome izbjeglo, evo što se radi: svakih 10 do 15 godina vraća se na istu česticu šume, ali se sijeku samo najdeblji izbojci, dok se tanji ostavljaju, da postignu upotrebljive dimenzije. To nije ništa drugo nego »prebirao1 gospodarenje u niskim šumama«. Svaki panj ima izbojke različitih starosti. Takav način manje iscrpljuje tlo i daje dovoljne prihode (3 do 4m3 po ha). Blago ne ide rado u te »taillis furetés«, jer tu ima malo trave. Na žalost cijeli postupak dosta je teško provediv (prebiranje debljih izbojaka pored tolikih tanjih) i možda zato imamo sve manje takovih šuma. Ipak ih je ostalo dosta na sjeveru Centralnog Masiva i u Pirenejima. Srednjih šuma ima u Francuskoj mnogo. To je jedina zemlja, gdje je taj oblik gospodarenja zaista raširen. Tumačimo to ovako: u malom privatnom posjedu nemoguće je uzgajati visoke šume; niske pak šume daju samo gorivo drvo. Zato su i obljubljene srednje šume, koje osim gorivog produciraju i tehničko drvo u obliku nadstojnih stabala. One daju nešto veći novčani prihod i više zadovoljavaju potrebe seoskog stanovništva. Šta više: gospodarenje ne zahtijeva velikog stručnog znanja i pruža mogućnost posjedniku, da čas poveća čas smanji svoje materijalne rezerve. Ta elastičnost gospodarenja, koju ne pozna ni visoki ni niski oblik uzgoja, ima naročitu draž u očima maloposjednika, premda je sa gledišta nacionalnog možemo prije smatrati manom nego prednošću, jer vlasnik i suviše često ima tendenciju, da realizuje sva starija i ostavlja samo mlađa nadstojna stabla (»balivaux« i »modernes«), a time se za dugo koči produkcija tvorivog drva. Nadstojna stabla srednjih šuma prirašćuju jako brzo u debljinu i imaju tvrdo, žilavo drvo, koje ne može poslužiti za finu stolarsku građu. Ipak se ta stabla dosta traže i imaju dobro prođu. Doznaka se vrši metodama »po površini« i to tako, da se unaprijed ne određuje broj nadstojnog stabalja svake kategorije. Code forestier ustanovio je jedan minimum od 50 stabala po ha, ali šumoposjednik ima pravo ostaviti »sva ona stabla, koja su kadra prosperirati do naredne ophodnje«. Ima dakle beskrajno mnogo oblika tih srednjih šuma, počevši od šuma panjača sa neznatnim brojem pričuvaka pa sve do šuma sa toliko starom i gustom nadstojnom etažom, da ih ne možemo skoro ni smatrati srednjom šumom. Inače imaju javne šume mnogo jače nadstojne rezerve (u pogledu broja i dimenzija) nego privatne. Što se tiče ophodnje, ona ne smije biti odviše kratka, tako da bi mladim nadstojnim stablima (balivaux) škodio izoliran položaj, a i deblo treba da bude čisto od grana u što većoj duljini. Naj 70 |
| ŠUMARSKI LIST 2/1932 str. 9 <-- 9 --> PDF |
običnija je ophodnja od 20—30 godina (za privatnike i opčine) i od 25 do 40 godina (za državu). Duge ophodnje uvjetuju stvaranje većih rezerva i pozitivno utječu na materijalni i novčani prihod sastojine, ali često štetno uplivišu na samu budućnost šume. Zaista srednje se šume većinom sastoje iz svjetloljubivih vrsti (hrast, jasen, brijest i si.) i njihov podmladak može uspijevati samo kad dobije dosta svjetla, to će reći u momentu sječa. Što se rjeđe ti momenti ponavljaju, to se više dovodi u pitanje prosperitet i sam opstanak svjetloljubivog drveća, naročito ako se šuma sastoji djelomično od bukve i graba. Naši lugari vele: »duge ophodnje ubijaju hrast«. Radi male vrijednosti gorivog drva prije nekih 50 godina pokušavalo se povećati nadstojnu rezervu, a u isto vrijeme produljiti ophodnju. Činilo se spočetka, da su rezultati odlični. Uskoro je nastupilo razočaranje, što vrijedi naročito za hrastove šume. Pod gusto sklopljenim krošnjama nestaje podmlatka. Iz periode u periodu smanjuje se broj mlađih nadstojnih stabala i preostaju nam samo »modernes« i »anciens«. Najzad šuma je osuđena, da propane odnosno da ustupi mjesto elementima manje vrijednim (grab, druge razne vrsti). Vidimo dakle, da je jednostavnost ovoga oblika više prividna, no stvarna. U stvari je to najnestalniji, a možda zato i najteži oblik gospodarenja. Mimo svega ostalog ima on tu veliku manu, da često u nastojanju za povećanjem produkcije tvorivog drveta imamo za posljedicu kobni rezultat — propadanje najvrjednije naše vrsti, hrasta. Mnogo se govorilo zadnjih godina o specijalnom obliku uzgoja — futaie claire (»svjetla« visoka šuma). Uslijed kratkih ophodnja (10 do 15 godina) možemo očuvati jaku rezervu hrasta, a u isto vrijeme zasigurati njegovo pomlađivanje. Nama se čini, da ta metoda donekle odgovara uzgojnim svojstvima hrasta kitnjaka, ali za lužnjak ne daje dobrih rezultata.* * Ovdje predavač misli na ophodnju podstojne sastojine. Gornja metoda, koju je predavač spomenuo tek mimogred i bez naročitog oduševljenja, uživa međutim najozbiljnije simpatije kod mnogih francuskih šumara. Iz tili nekoliko riječi predavačevih ne može se razabrati suština ove (također veoma karakteristične) francuske metode. Opisati ću zato sa par /poteza suštinu toga režima »futaie claire«, pridržavajući se u glavnom Huffel-ova tumačenja. Išlo se za tim, da šuma odgovara ovim uslovima: 1. da producira relativno veliku količinu građevnog drva i minimum goriva; 2. da zasigura održavanje, prosperitet i umnožavanje svjetloljubive vrsti (hrasta); 3. da se pretvorba u taj oblik srednjih šuma vrši bez naročitih poteškoća i rizika. Prije dvadesetak godina počelo je stvaranje tih »futaies claires«, koje po mišljenju Huffel-a odgovaraju svim spomenutim uslovima. Svakih 10 godina siječe se šuma panjača, a vade se i predominantna stabla i stabla lošeg oblika gornje etaže. Radi kratkoće te periode smiju se ostavljati manji intervali između visokih stabala bez pogibelji (to se ne bi smjelo raditi u srednjim šumama, gdje su ophodnje 30 i 40 g.). Uslijed toga se stabla bolje čiste od grana (u većoj duljini), tlo i pomladak ne izvrgavaju se nagloj i oštroj promjeni jedamput u 30 i 40 godina, već manje oštrim i manje brutalnim svakih 10—15 godina. Vlasnici su ne dovađaju toliko u kušnju, da smanje svoj kapital — drvnu masu. Krošnje visokih stabala »kupajući se u svjetlu i toplini«, kao što kaže Huffel, bolje rađaju žirom. Progale, koje vlasnik često zanemaruje u srednjim šumama i time upropašćuje sastojinu, nisu više potrebne. Na drugom mjestu Huffel izričito kaže, da taj oblik uzgoja ima neospornu budućnost. Prim. prevod. 71 |
| ŠUMARSKI LIST 2/1932 str. 10 <-- 10 --> PDF |
Prihod srednjih šuma znatno varira s obzirom na sastav, omjer i t. d. nadstojnog i podstojnog drveća. Možemo reći, da iznosi 2 do 6 ms godišnje sa 0 do 50% tvorivog drva. Najbolje su nam srednje šume na plodnim poplavnim tlima riječnih dolina Saone i lila. Nadstojna se šuma sastoji iz hrasta (qu. pedunculata) i brijesta (u. campestris); nestajanje baliveaux-a prisiljava nas, da provodimo ručno pomlađivanje (sjetvom) u tim šumama. Spomenuti ću još i tako zv. »enrésinement« naših srednjih šuma, t. j . umjetno uvađanje crnogorice u srednje šume. Vrsti, koje se pritom najčešće upotrebljuju, jesu obična jela i Pseudotsuga Douglasii. Da budem potpun, moram nešto reći i o (specijalnom za Francusku) načinu pretvorbe srednjih šuma u visoke. Taj postupak stoji nas dosta skupo, pošto ima za posljedicu gomilanje kapitala u šumi.´ Provodi se samo u državnim šumama. O tehnici — dugoj i kompliciranoj — neću opširno govoriti. Ophodnja podstojnog drveća produlji se do 60 god., ostavljaju se brojne rezerve nadstojnog, provode se zatim postupični sijekovi, koji daju1 veoma nejednake rezultate, već prema tome, kako uspijeva naplođivanje, kako tjeraju izbojci iz panjeva, kako se ponašaju nuzgredne vrsti (grab i t. d.). U glavnom je ta pretvorba prilično laka u bukovim šumama. Teža je u šumi hrasta kitnjaka, a kod hrasta lužnjaka najčešće je osuđena na neuspjeh. Preveo: Ing. A. Panov. Sommaire- Avantages culturaux cri France (forets spontanées, régénération naturelle, peuplements mélangés, résistance aux diverses causes de destruction e t. a) ; méthodes des coupes et d´aménagement (méthode de la coupe unique, méthodes des coupes progressives, méthode du »quartier bleu«, méthode du Contrôle); éclaircies; essences et especes les plus importantes des forets françaises: futaies de chene rouvre (chenaies de la Loire), de chene pédoncule, de hetre, de pin martine (les »vieilles dunes «, les »jeunes dunes«, les »Landes«), de sapin pectine, de l´épicéa, de pin sylvestre, de méleze et de pin a crochets; taillis simples; quelques modalités curieuses (traitement »en tetards«; taillis furetés); taillis composés; futaies claires; »enrésinement« des taillis, coiiversion des taillis sous futaie en futaies. « o » 72 |