DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 2/1932 str. 11 <-- 11 --> PDF |
Ing. VLAD1SLAV BELTRAM, SUPETAR—BRAČ: POTREBA REORGANIZACIJE ŠUMARSTVA U DALMACIJI (NÉCESSITÉ D´UNE RÉORGANISATION FORESTIERE EN DALMATIE) Mnogo se pažnje posvećuje u javnosti pitanju Krša, no skoro sve se rasprave ograničuju na samu tehniku rada pošumljavanja. Troše se i prilične svote za te radove i ima neosporivo uspjeha u tim naporima. Treba ali samo pogledati te zelene tačkice vještačkih kultura u nepreglednom moru krša i ne treba biti stručnjak, da se dođe do uvjerenja, da taj rad neće nikada — a pogotovo ne u roku od zakonskih 50 godina — pokriti naše golo primorje zelenilom. Koji je tome uzrok? Ne dostaje ljudi i duha. Personalno pitanje šumarstva Primorske banovine nalazi se u očajnom stanju, neprispodobivo gore nego prije rata. Kvalifikovanog šumarskog osoblja ima jako malo, a čuvarsko osoblje predstavlja u stručnom pogledu upravo jedan apsurd. Uprava šuma i čuvanje. Državnih šuma gotovo nema, a općinske nalaze se u žalosnom stanju. Nije najveća nesreća u tome, što su se one u prvim posljeratnim godinama posjekle. To su bile skoro sve same izdanačke šume, koje su nakon sječe opet potjerale iz panja, ali se one poslije sječe nisu čuvale od paše i sječa niti su se njegovale, te su zato kržljave i bez prirasta. Do danas u Dalmaciji nitko nije upravljao općinskom šumom osim sjekire, kosora i koze. Krive su tome najviše prilike čuvara šuma. Ti su bili prije rata ipak pristojno plaćeni, jer su općine financijalno mnogo bolje stajale nego u današnje vrijeme. Lugari su jadnici sa 100—200 Din mjesečne plaće. Plaća od 600 Din predstavlja već maksimum i iznimku. Jasno je, da za tu plaću lugar, koji je u većini slučajeva ujedno i poljar, ne može da vrši savjesno svoju službu, pogotovo ne šumarsku, jer traži općina od njega, da bude u prvom redu poljar. Shvatljivo je i to, da se sposobni ljudi vazda ne rekrutiraju za lugare, već i tipovi, koji vide uz ovu lošu nagradu kojekakve protuzakonite pogodnosti, spojene sa službom općinskog lugara. Sta vrijedi 17 ovakovih općinskih lugara Bračkog sreza, kojima su čuvarski srezovi razdijeljeni prema granicama općina, kad bi ih bilo dovoljno 7, dobro plaćenih i sa podjelom čuvarskih srezova prema terenu, bez obzira na općinske granice. Čuvati je svega 10.000 ha šume na površini od cea 400 km2. Ti su lugari svi bez lugarskog tečaja i bez ispita. Njihovo je jadno znanje stečeno pod utjecajem kojekakvih šumarskih referenata sa lugarskim ispitima i ograničeno je na to, kako se posadi borova sadnica, dok će već svatko od njih kazati, da se žir sadi sa šiljkom prema gore. O kakvim drugim šumsko-uzgojnim mjerama nemaju naravno ni pojma, jer obično ni njihovi pretpostavljeni nisu imali za to smisla. Vrijedan lugar na pr. čuva ljubomorno svoju branjevinu izdanačke šume, koja se 73 |
| ŠUMARSKI LIST 2/1932 str. 12 <-- 12 --> PDF |
od gustoće guši, te upravo vapije po čišćenju, a narod pri tom oskudiieva na vilicama za vinograd, nema čime da se grije, te u toj nevolji siječe i maslinu, jer sječa masline nije zabranjena. Nije onda ni čudo, što ima toliko šumskih prekršaja, koji izviru iz krute potrebe za drvom. Posljedica toga — zbilja čestitog — čuvanja jeste, da takova nepročišćena niska šuma počne da kržljavi i da se mora prije vremena posjeći, često već u starosti od 10 godina. Druga je nužna posljedica tih niskih ophodnja, da se moraju sve takove šume nalaziti pod stalnom zabranom paše, tako da šume cijelog sreza predstavljaju golemu branjevinu, koja se ipak od paše potpuno obraniti neda. Pročišćivanje nije teško provesti u blizini naselja, jer narod to rado prihvaća, a gdje toga razumijevanja nema, prisilit će ih na to oskudica drva, kad im se stara šuma ne dozvoli sječi. Napokon mogu se upotrijebiti u saglasnosti s općinskom upravom i zastarjele neutjerive globe i odštete, kojih ima svaki srez nažalost i suviše. Bez spremnog čuvarskog osoblja te se uzgojne mjere ne daju provesti. Danas se rješava pitanje uređenja lugarstva u Primorskoj banovini. Svako nepotpuno rješenje, koje se temelji na štednji, ljuto će se osvetiti. Lugare treba napraviti nezavisnima spram općine i naroda i osigurati im položaj. To se da postići, ako postanu državni ili banovinski službenici sa ne manje od 1000 Din mjesečne plate. Zašto da lugari u Dalmaciji budu lošije plaćeni od lugara u drugim pokrajinama? Kada se već jednom to rješava, nije na mjestu štednja, koja je u stvari tek prividna. Ako se lugarske plaće mogu namaknuti iz kredita za pošumljavanje i iz jednog umjerenog doprinosa od strane općina, pitanje je riješeno. Doprinos općina mora se lugaru isplaćivati iz banovinske ili državne blagajne, a nikako ne iz općinske, jer bi time s jedne strane lugar opet zavisio od općine. Stara praksa odlučno govori protiv toga. Lugar će moći svoju dužnost vršiti potpuno nezavisno, predano i uživat će među narodom autoritet, koji je od goleme važnosti. Lugaru je potreban ne samo ispit, nego i poseban tečaj, ma i sasma kratak, na pr. 2 puta po 15 dana, jer razni šumsko-uzgojni radovi padaju u razno doba godine. Ne smije biti izgovora, da nema kredita. Bolje je, da se i ne pošumljuje u državnoj režiji, dok se lugarsko pitanje temeljito ne riješi. Jedan stručnjak ne može da upravlja u cijelom srezu bez valjanog čuvarskog osoblja. Kada će šume, koje stoje pod naročitim javnim nadzorom, doći do gospodarskih osnova i programa, to kraj siromaštva općina nije teško reći, pa treba zato tim više nastojati, da se one ne zanemaruju kao do sada. Zašto Pravilnik o postavljanju kvalifikovanog stručnog osoblja za upravljanje šuma u Primorskoj banovini stavlja za površinu granicu od 10.000 ha, malo je teško shvatiti. Možda zato, što vlasnika šumske površine od 10.000 ha ovdje nema. Mi šumari moramo biti u prvom redu nacijonalni ekonomi, trebamo prije svega dati se na posao, koji je važniji. Uređenju postojećih šuma. makar i bez elaborata, treba dati više važnosti nego pošumljivanju vještačkim putem, jer je ekonomski efekt uređenja već postojećih šuma daleko veći od onog drugog. Stručnjak ne može samo da se opaja ljepotama vještačkih kultura, on će imati vazda u vidu i financijalnu stranu postojećeg dobra. Krajnja i glavna je svrha svakog pozitivnog rada postignuće i uvećanje materijalnih dobara. Korist već postojećih šuma, u kakvomgod se one stanju nalazile, u pravilu je veća od kultura, koje se velikim materijalnim žrtvama tekar osnivaju i kojih se rentabilnost 74 |
| ŠUMARSKI LIST 2/1932 str. 13 <-- 13 --> PDF |
može pokazati tek u budućnosti. Kad bude narod uvidio korist, koju daje uređena šuma (i prihodima od proreda i uvećanim glavnim prihodima), naučit će drugim okom gledati na šumu, a ne samo kao na neprijatelja slobodne paše. Narod u životnim pitanjima ne gleda sentimentalno na okolnu prirodu, on cijeni ono, što mu donosi korist. Sve lisnate šume otoka Brača (većinom Quercus ilex i Arbutus unedo), daju danas isključivo tanje gorivo. Ovo gorivo drvo ima cijenu na moru od 200 Din, na panju od cea 70 Din po prostornom metru. Kad se poznaje silna izbojna snaga toga drveća iz žila i panjeva (jednogodišnji izbojci bivaju i preko 1 metar visoki), nije teško uvidjeti rentabilnost niske lisnate šume, ako se ona pravilno uzgaja. Šumarski je referent jedino lice u srezu, koje može imati za to shvaćanja, ali ne i moći, da provađa potrebne mjere uzgajanja. Razne statistike, predračuni za pošumljavanje, samo izvađanje pošumljavanja sa nekvalifikovanim lugarskim personalom i obračuni oduzimlju mu najviše vremena. Ne smijemo zatvarati oči pred činjenicom, da trošimo s jedne strane milijune za vještačko pošumljavanje, dok nam mnogo veći kapitali propadaju usljed nikakva gospodarstva. Pitanje koza opet je neriješeno. I ako je ono do danas još vitalno pitanje cijelih pokrajina, broj koza, koje se drže, daleko je nad faktičnom potrebom. Obično drže najveći broj koza oni, koji mogu i bez njih da žive, koji dobro stoje. Ne bi li bilo moguće, da se brojno stanje koza svede na minimum (već prema materijalnim prilikama pojedinaca) i da se sve, što je nad tom normalom, osjetljivo oporezuje? Svakako je lakše sistematsko i postepeno smanjivanje brojnog stanja nego naglo dokidanje. Vještačko pošumljavanje golijeti. Vještačko se pošumljavanje još uvijek provodi po sistemu, koji smo naslijedili od prethodnika, ma da su se prilike u mnogom poboljšale u prilog šumarstva. Zakonodavac bio je mnogo velikopotezniji od tehničara. Zakon o neposrednim porezima od 8. II. 1928. (čl. 11) predviđa privremeno oslobođenje od poreza na prihod pošumljenog zemljišta za 20—40 godina. Tko nosi krivnju, da narod još nezna za taj zakon? A i stručnjaci su ga saznali, izgleda, tek iz službenog izdanja Zakona o šumama (Dr. Balen-Dr. Sagadin). Zašto se ne razvija privatna inicijativa za pošumljavanje, koja ima u tom članu Zakona o neposrednim porezima jaku moralnu i materijalnu podstreku? Zato što uza sve bolje prilike i veće razumijevanje naroda za pošumljavanje vlada uvjerenje, da valja kola i dalje gurati po starom kolosjeku. Ima još uvijek predjela, u kojima se u državnoj režiji na silu zasađuje, jer se i ranije tako radilo. Tko ne pozna klasični primjer Zrmanje, gdje je narod poslije izvedene sadnje počupao posađene biljke, da se na istom mjestu do godine opet pošumljuje? Još se i danas susrećemo sa »Zrmanjama«. U mnogim primorskim srezovima može se raditi isključivo privatnom inicijativom. No bar iz početka treba tu privatnu inicijativu pomoći davanjem besplatnog sjemenja, davanjem nagrada za dobro posađene kulture i to odmah nakon dovršene sadnje, koju je nadzirao lugar, a po mogućnosti i šumarski referent. Neki zagovaraju, da se dade nagrada tek nakon uspjel e kulture, no to ne bi bilo pravedno, budući da uspjeh sadnje ovisi i o faktorima, koji stoje van dohvata kultivatora, prije svega o vremenskim prilikama, koje slijede iza sadnje. 1 rad u državnoj režiji isplaćuje se odmah, bez obzira, kakav će da bude uspjeh. 75 |
| ŠUMARSKI LIST 2/1932 str. 14 <-- 14 --> PDF |
Ovakovim sam načinom uspio u proljeću prošle godine, da privatnici sami posade 20 ha površine uz nagradu od 600 Din po hektaru, dok se za isti rad u režiji troši oko 3000 Din po hektaru. To sam mogao da izvedem, pošto sam dobio kredit, s kojim sam iznimno mogao slobodno da raspolažem. Da od tih kultura ne mogu mnogo da pokažem, kriva je kasna sadnja, uslijed kasne doznake, a još više nezapamćena; žega, koja je pritisla već prve dane juna. Opet mi je uspjelo putem oglasa kroz 14 dana sakupiti čestica u ukupnoj površini od 45 hektara, koje su privatnici prošle jeseni imali pošumiti sjemenjem, a novih 25 hektara sadnicama (za ovaj posljednji rad opet uz nagradu od 600 Din po ha). To je početak, koji ugodno iznenađuje, pogotovo kad se uzme u obzir, da su se odazvali krajevi, u kojima se do danas malo ili ništa nije pošumljavalo, jer ta mjesta nijesu dolazila u obzir za turizam. Ima među njima krajeva u nadmorskoj visini od 400—500 m. U mjestima, gdje se do danas pošumljavalo u režiji, nije bilo odaziva, jer tu narod očekuje, da će mu država sama pošumiti golijet. Ne smije se kod toga pustiti iz vida, da je bilo još pred 10 godina često vrlo teško naći privatna zemljišta, koja bi vlasnici dobrovoljno ustupili za pošumljavanje po državnoj vlasti. Svakako se vidi promjena na bolje, koja je proizašla sama bez ikakove propagande. Ovaj pokušaj jasno upućuje na to, kojim sistemom rada treba početi. U srezu Hvarskom vladaju potpuno iste prilike, a i još po koji srez mogao bi bez prelaza da zavede novi sistem. Prigovori, da kod novog sistema rada može doći do zloupotreba (preprodaja privatnicima datog sjemena, loša i ubrzana sadnja, samo da se izbije željena nadnica) padaju, ako se rad osniva na moralu izvršnog šumarskog personala. I rad u režiji izvrgnut je istim opasnostima u jednakoj mjeri. Napokon, gdje nema pouzdanog lugara, neka se taj rad ne provodi. Sve velike pothvate u nacijonalnoj ekonomiji stvorila je privatna inicijativa, država je dala moralnu potstreku i materijalnu potporu. Baš se pošumljavanje da lako provađati na ovaj način. Neće dugo trebati da se daju potpore i nagrade za pošumljavanje. To je iz početka potrebno, dok se privatna inicijativa jednom uputi, dok narod vidi uspjele kulture, podignute njegovim trudom. Da se i lugarima dade poticaj za propagandu (u pogledu pošumljavanja) među narodom, trebalo bi i njima za dobro izvedene kulture dati neku malu nagradu po hektaru kulture. No cijeli posao mora uzeti što jednostavniji oblik. Kredit za pošumljavanje mora da bude otvoren kroz cijelu godinu. Obračuni ne mogu se polagati u roku od mjesec dana, kao što to zahtijeva Financijsko odelenje Banske uprave. Preliminari — u glavnom za nagradne kredite — teško se održavaju, jer se mnogi od seljaka uvrštenih u preliminar u zadnji čas predomisle i odustanu, a s druge strane jave se novi, koji se ranije nisu bili prijavili. GJavno mora da bude dokaz isplaćene nagrade na osnovu dokaznog izvedenog rada. Riješenjem agrarne reforme mnogo je dobilo i pošumljavanje. Sada može seljak svoju zemlju slobodno da pošumljuje. Sprema se Zakon o diobi pustog državnog i općinskog zemljišta, odnosno o privremenom davanju u zakup privatnicima, s tim da nakon pošumljenja pređe zemljište besplatno u vlasnost kultivatora. I to je jedan potez, koji će uroditi najboljim plodom. Sve male zelene oaze lisnate šume u kamenom općinskom i državnom moru Primorja i Zagorja pred 76 |
| ŠUMARSKI LIST 2/1932 str. 15 <-- 15 --> PDF |
stavljaju šumice privatnika, podignute resurekcijom i ograđene suhozidom. Novim sistemom posumiti će se sa znatno manjim troškom mnogo veće površine, a što je glavno, moral i samosvijest naroda će ojačati. Probuditi će se iz općenite letargije, u koju je zapao, kada bude vidio uspjeh svoga truda. Postati će i u drugim pravcima privrede djelatniji i aktivniji. Podareno ne cijeni se nikada toliko, koliko žuljevima stečeno. Još se nađu mnogi, koji neće da pošumljuju, jer »tko će to doživjeti?!« Manje ih je, koji gledaju da ostave svojoj djeci bolju budućnost. Na svim poljima privrede mnogo se može pripomoći narodu i zemlji i sa strane države i banovine. Ta je pripomoć neosporivo potrebna, ali je njezin efekt obično samo momentan, jer nema duha, koji djelom upravlja. Duha treba kod svakog poduzeća, on je često jači učesnik kod uspjeha nego materijalna strana. Kotarskog agronoma zvali su nekada u Dalmaciji učiteljem poljodjelstva. Zar nije potrebnije, da bude sreski šumarski referent ne samo referent prema gore, kao što je u stvari danas, već i učitelj šumarstva u narodu? Sistem vještačkog pošumljavanja do danas i njegove mane. Ne samo da se privatna inicijativa nije podupirala, ona se čak indirektno i suzbijala. Bilo je primjera, da su privatnici tražili besplatno šumske sadnice iz državnog rasadnika, pa im se one nisu izdale, jer su trebale da pokriju potrebu za pošumljavanje u državnoj režiji na osnovu već odobrenih preliminara, koji su možda bili iznimno veći i tražili su svu količinu proizvedenih sadnica. Mora da se postavi princip: prv o za potrebe privatne inicijative, a onda tek za rad u režiji, pa makar se preliminar u cjelosti i ne izveo. Svaka je općina smatrala, da je dužnost države, da ju dotira doznakama za pošumljavanje, bez obzira na važnost pošumljavanja u pogledu turizma ili drugih važnih momenata. Qdje je bio šumarski referent mekan ili gdje je popustio uslijed pritiska, vidimo tragove besmislenoga rada i postignutih neuspjeha. Napokon se ne smije zaboraviti, da je nadjelivanje kredita za pošumljavanje ne samo sredstvo za ekonomsko podizanje zemlje, nego u isti mah i suviše jako i opasno oružje za sticanje popularnosti. Daljnji jedan neuspjeh u podizanju kultura leži u tome, što su se krediti za pošumljavanje doznačivali i u primorskim srezovima više puta u proljeće, kada je uspjeh svake sadnje u nižim predjelima već unaprijed vrlo sumnjiv, a najčešće i nemoguć, jer se biljka još nije dobro ni primila, kad je pritisla žega i suša. Ima zemljišta sa dubokom zemljom, okomitim kamenim slojevima i sjevernom ekspozicijom, na kojem rastu dva trogodišnja egzemplara Pinus haleppensis, kojih* svaki predstavlja troškovnu vrijednost od 3.630 Din bez kamata. Sadilo se dva puta u proljeće zbog zakašnjelih kredita. No ima i zemljišta, koja ne mogu da pokažu ni jednog reprezentanta posađenih biljaka. Daleki i dugotrajni prenos sadnica iz rasadnika na teren valja izbjegavati. To vrijedi naročito za četinjače, a pogotovo za alepski bor. koji je osobito osjetljiv kod presađivanja. On na transportu brzo vene. Sadi se u primorju od mora do cea 350 m visine, jer tu i najbolje uspjeva. Dugački transport najlakše će se moći izbjeći osnivanjem jednostavnih malih rasadnika u vrtovima kod lugara. Sa 4 kg posijanog sjemena alepskog bora na površini od 60 m2 može se uzgojiti do 80.000 zdravih jednogodiš 77 |
| ŠUMARSKI LIST 2/1932 str. 16 <-- 16 --> PDF |
njih biljki za jesensku sadnju. Troškovi uzdržavanja takovog malog rasadnika minimalni su, zato bi se moglo dobro plaćenom lugaru staviti u dužnost držanje malog rasadnika. Isključenje dalekog transporta zajedno sa vađenjem i sadnjom biljaka istog, dana mnogo bi doprinijeli sigurnosti uspjeha pošumljavanja. Tehnika je pošumljavanja potpuno prokušana, potrebna je još organizacija i uspjeh neće izostati. Prijeka je potreba reorganizacije šumarstva u Dalmaciji, prije svega popunjen jem raznih šumarskih mjesta, temeljitim riješenjem lugarskog pitanja i uvađanjem novog sistema rada. Ako se samo prva dva uslova ispune, treći će se uvesti sam po sebi. Dok se i to ne ostvari, badava je zavaravati se, daje uspjeh današnjeg rada napolju šumarstva ekvivalentan onim milijunima, koji se za nj troše. Skoro su iluzorne sve lijepe osnove na temelju izlučivanja zemljišta za po šumi javan je krša i golijeti prema Zakonu o šumama. Ne zaboravimo, da je danas vrijeme, kada više no ikada stručnjak može da dođe do riječi. Neka nam u budućnosti ne spočitavaju, da smo propustili priliku, koja je do danas jedinstvena, da se postavi čvrst temelj šumarstvu ove zemlje. Résumé. On vise spécialement une réorganisation de l´administration et de la protection des forets communales et puis un degré plus efficace de la coopération de l´Etat dans la restauration des terrains dénudés se trouvants en possession des particuliers. Ing. TEODOR ŠPANOVIĆ (APATIN): UZGAJANJE PLEMENITE VRBE (SUR LA CULTURE DU SAULE) (Svršetak — Suite et fin). Sadnja plemenite vrbe. Njoj treba da se posveti osobita pažnja, ako želimo dobru kulturu. Kako daleko da bude red od reda i ključica od ključice, odlučuje potreba i piaca (za što i za kakovu vrst produkta trebamo vrbu), kakvoća tla, na kojem je sadimo, kao i nastojanje, da nam se kultura što duže održi i da od nje imamo što više koristi dot. prihoda. Na razmak kod sadnje ima, kako rekoh, uticaja i tlo i vrst vrbe. Na boljem tlu može se saditi i gušće, a na lošijem rede. Neke vrste vrbe trebaju za svoj uzrast više, a druge manje prostora. Jedne mogu trpjeti više zasjene, a druge manje. Vrba se sadila, a sadi se i danas u redovima od 20—60 cm sa razmakom ključica od 10—30 cm. Koji su razmaci bolji i zašto, a koji lošiji, nije utvrđeno pokusima. Jedni su za jedno, a drugi za drugo. Sve 78 |