DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 1/1932 str. 35     <-- 35 -->        PDF

.... .... ... y ...... ........ ....... . ...... ..... ... .... ..... ce . ..
... ... ........ .... .... ..... ....... y ...... ..... ... ..., .... .. .......,
.. .. .. ce ... ...... ..... .........., ........ ..: „......... je, ... ce
..... ........., ... ..... .. ce ....... . ....... ...., y ...... .... .. ....
... ...... .........?" Ha ..... ........ ........ je ..........: ..... ... ......
...., ...... .... . .. .. ..... ...... ......... ... ...... ......... .......
... .. ... y ...... ...... ..... .... ...... .... . ....... .. .. ...... ....
........ .. .... .. ........... .. ...... ...... ... .... ..... .... je ........ .
..... .... ......... .. ...... ......... ... . ...... ...., .... ce ... .... ..
.... .... .... .............. ..... .. .. ... ...... .. ....... y .........., .......
.. . .... ... .... ....... y .......... .. ... .... ....... .... ...... ...
.... ...... ...... .. .... y ..... . ..... .... ............. ...........
..... je . y ...... ...... .... ..... ...... y ......, .. . y ...... ....


..... ..... ... ...... . ..... ...... ............ ..........., a .. ....... ..
....... . y ... .... ...... .... .....


.... .. ce .. ......... . ..... ........., .. je ..... ....... y .........
......... ..... ....... ... ....... y ........ ...... .. ...... ....... je .....
......... .. ..... .... y ...... ......, .... ... 300 .... . .... je ...... ........
........., a .. .... .........


.......... .. .. ....... ......... .... .. ..... .... .. ............


...... no ........... ......, ... ... ... .... ... ........ ........ .........


....... ... ........ .. ........... ....... ......... je .... .. ..... ..........


....., .... .. .... ........: .... je, ............ ............


. a ib . . y . a y . a c, y j e . . o . o r y h e . . p . aa> e . o . a no . o c a . a . . e .


...... ? ... je ....... ....... ..... .. ....... .. 17. ..... . ..., .. ce ..


...... .... ....... .. .......... . ............. . ....... ..


. y . a . . . . . . . . .. A ... he ce ... ... ....... .... .... ....... . .... .......


y ......... ......., ..... je ....... ..... Ha .. ce .... .....


........ ... ... .... ..... . ........ ......., . ..... ce . .... ..


...... ...... y ........ ....... ... ....... .. ......... .. ...., .. .......


... .. ..... ........ . ...... .... y .... .. ........... ....


. . . . y . a .... ..... .. je ........ ....... . ...... . .......!, .... je ......


y .... VII. ........, .... je ........ ....... .. ......... z ... y ....


.......... ........ ......, .. ..... ..... .. .......... ...., .. je ........


........ ........., ... je ...... ..... ..... ....... y ..... ..............


........ . ......... ... y ...... ............ ....., ... ... je ...., ......


...... ....... .... .. .... ce ........... .. .. ............. ............,


... ... .. .... ...... ......, y ........ ......, ........ ........ je .. ......


. .. ..... ......., .. .... ce ...... .. ............ . .... ...... .... .....


..... je ......, ... .. je ..... ...... .... „.... .........", a .... je ..... .


.. ......... ....... ... ............. .. § 132. .... .. ......


KNJIŽEVNOST


KAKO I ČIME SE BRANI G. PROF. D-r. PETAR ĐORĐEVIĆ?


Na moju kritiku objavljenu u »Šumarskom Listu« za prošli oktobar g. proi. Dr.
Putar Dordević dao je odgovor u istom listu za novembar. Na taj njegov odgovor
evo moga protuodgovora:


33




ŠUMARSKI LIST 1/1932 str. 36     <-- 36 -->        PDF

I. — G. D. je još odmah u početku vrlo pogrešno shvatio značaj i vrednost moje
kritike, kada tvrdi da je ona »lični napad moga asistenta — a u vrlo providnoj nameri«.
To nije istina. Nisu tu u pitanju ni lične stvari g. Đ. niti su tu u pitanju moje lične
stvari. U pitanju je samo jedna botanička knjiga na čijem naslovu stoji naziv »Anatomska
građa drveta i uput za raspoznavanje našeg važnijeg drveća i šiblja po njihovim
anatomskim osobinama« i »Napisao Dr. Petar Đorđević, redovni profesor beogradskog
univerziteta«. Da o jednoj botaničkoj knjizi dam svoj sud, to je moje puno
pravo, jer za to imam sve potrebne kvalifikacije. Nisam kritikovao g. Đ. lično, niti
kao šefa katedre, već samo kao pisca knjige »Anatomska građa drveta...«. Nisam
kritikovao ni kao potčinjeni svoga pretpostavljenoga, jer nije u pitanju nikakav službeni
akt instituta, već sam kritikovao kao stručnjak botaničar jednu knjigu iz oblasti
Botanike. Činovnički položaj autora knjige nije mogao niti smeo da me spreči da se
koristim svojim pravom koje mi pripada kao naučnom radniku na polju Botanike.
Jer nauka ne poznaje starije i mlađe, već samo naučne radnike i istinu.
G. D. na kraju svoga odgovora sam presuđuje: »A posle kritike iz takvih motiva,
g. V. nema više kvalifikacija za naučnu kritiku,...«. Ali g. Đ- kao pisac jedne
knjige, uz to rđave, nije taj koji ima o tome da presudi, da li ja imam uopšte naučnih
kvalifikacija i kvalifikacija za naučnu kritiku. Nemo judex in causa propria! Da li su
moje zamerke u kritici opravdane ili ne, to može oceniti samo objektivni sud stručnjaka.
Iz odluke takvog suda moglo bi se tek doznati: koji od nas dvojice nema pravo
i koji od nas dvojice ne zna ni osnovna botanička fakta i prema tome nema naučnih
kvalifikacija.
Pored toga što sam kao naučni radnik imao pravo da dam ocenu o jednoj
knjizi iz svoje struke, postojao je još jedan razlog. G. Đ. je svoju knjigu napisao »da
posluži u prvom redu kao udžbenik... studentima naših poljoprivredno-šumarskih
fakulteta«, a sem toga da pruži »šumarskim i tehničkim praktičarima jedan naučno
izrađen put za njihove praktične svrhe«. G. D. je morao u svojoj knjizi govoriti samo
naučne istine i paziti da studenti i praktičari kojima je knjiga namenjena ne pođu
krivim putem. Međutim, g. D. je napisao jednu knjigu koja je rdava i s naučne i pedagoške
i logične strane. Savest naučnog radnika i zakletva nastavnika nisu mi dozvoljavali
da preko takve knjige pređem ćuteći. I dao sam svoju kritiku- Uveren sam
i pri tome ostajem, da onaj, koji po knjizi g. D. predaje, upućuje mlade generacije
krivim putem i na ispitu traži od kandidata greške i apsurde mesto pozitivnog znanja.
Kada tako govorim o udžbeniku g. Đ., ja sam potpuno svestan težine svojih reci. Neka
mi se dokaže da je udžbenik napisan ispravno i naučno, povući ću sve posledice i
dati punu satisfakciju.


G. Đ. u svojoj odbrani ukazuje na moju nelojalnost. Ali, time samo dokazuje,
Ota on, g. D., lojalnost ne shvata pravilno. Lojalnost ne srne biti jednostrana i ne srne
se shvatiti samo kao osobina mlađeg prema starijem. Lojalnosti mora biti i prema
onima dole, čija je duša većinom botanička tabula rasa na kojoj mi svojim autoritetom
pišemo. Lojalnosti mora tako isto biti i prema onima gore, t. j - prema onim
viđenim stranim botaničarima, iz čijih je knjiga g. Đ. na široko i tekstuelno ispisivao,
pa mu to ipak nije smetalo da stavi svoje ime kao autora, ili čije je citate u svojoj
odbrani bez ikakva razumevanja navodio, u nameri da dokaže svoje greške i apsurde.
Ja sam prema g. D. uvek pokazivao dovoljno lojalnosti, pa i povodom njegove
knjige. Na vreme sam ga upozorio, da u svoj prospekat nije uneo našu moliku, Pinus
peuce. To je primio i po tome postupio. Zatim, kad je knjiga već izašla iz štampe, ja
sam g. Đ., pre nego što će knjiga ući u prodaju, na vreme upozorio, da se u njegovoj
knjizi nalaze mnogobrojne i teške botaničke greške i u osnovnim botaničkim faktima,
To ni sam g. D. u svome odgovoru nije porekao, niti to kao častan čovek može poreći.
Kad je g. D. i pored naših dužih objašnjavanja ipak ostao pri svome, ja nisam
mogao izmaći svojoj savesti i svojoj dužnosti.


84




ŠUMARSKI LIST 1/1932 str. 37     <-- 37 -->        PDF

G. D. tvrdi u svom odgovoru, da sam i ja bio korektor njegove knjige i na
taj način pokušava da svali na mene jedan deo svojih grešaka. Time tvrdi jednu veliku
neistinu. Izjavljujem: korektor knjige g. D. nisam bio, jer njegov manuskript nisam
ni video. Da sam zaista bio korektor njegove knjige, g. Đ. bi me začelo spomenuo
u predgovoru kao što je to sasvim uobičajeno u naučnom svetu. Ne želim
niti hoću da budem hircus expiatorius g. Dordevića: tim pre, što g. Đ. nije hteo
primiti nijednu od mojih primedaba koje sam mu usmeno učinio pre ulaska knjige u
prodaju.
Pošto je presudio da nemam kvalifikacija za naučnu kritiku, g. Đ. na kraju
svoga odgovora izjavljuje, da više sa mnom neće polemisati. Kakogod hoće! Ja nisam
ni pisao svoju kritiku radi g. D-, kao što ni g. D. nije ni svoj odgovor pisao radi
mene. Obojica smo pisali radi obaveštenja javnosti, u prvom redu stručne i nastavničke
javnosti- To i sam g. D. na nekim mestima u svome odgovoru jasno ističe ov4m
recima: »Ali s obzirom na prilike kod nas« (?!), ili »... radi obaveštenja poštenog
sveta«. JPrema tome, g. Đ. se nije zadržao na terenu stručne i naučne diskusije, već
je bez ikakve potrebe sišao na teren ličnih napada. Ja na tome putu ovde ne mogu
sledovati primeru g. Đ.


II. — G. D. vrlo neverno citira misli stranih autora (Hempel-Wilhelm, Moliscii,
Fitting, Bonnier-du Sablon, Brehmer, Neger) i na taj način hoće da dokaže ono što
ti autori nisu tvrdili. Čudnovata stvar, kako g. D- ne uvida da navedeni citati iz dela
stranih autora ne potkrepljuju njegove greške i apsurde! Pored toga što g. Đ. često
citira samo fragmentarno, on navodi citate . ne razumevajući ih ili ne prati ideju
stranog autora do kraja ili navodi citate koji nemaju apsolutno nikakve veze sa pitanjem
o kome je reč. Evo primera:
1) U tač. 3. svoje odbrane g. D. tvrdi da su botaničari Hempel-Wilhelm u svome
delu »Die Bäume und Sträucher« dali istu definiciju ćelije kao i on. Međutim to apsolutno
nije istina. Iz citata koji navodi vidi sc da je »Das Innere der Holzgewächse,
wie der meisten Pflanzen,... aus »Zellen« zusammengesetzt«; zatim, da su te ćelije
»winzigen ringsum meist geschlossenen Kammern vergleichbar« ´i da su »miteinander
zu einem gemeinschaftlichen Ganzen, einem »Zellgewebe« vereinigt«. U tome se citatu
apsolutno ne tvrdi da su ćelije »šuplji prostori«, a g. D. tvrdi u svojoj knjizi da
su ćelije »šuplji prostori«. Šta više, pomenuti strani autori na kraju svoje rečenice
govore i o sadržaju ćelija: ».... nach Gestalt und Inhalt jedoch sehr von einander
abweichen«, a to je g. D. zaboravio (?) da citira.


Sem toga Hempel-Wilhelm i nisu imali nameru da u navedenoj rečenici dadu
definiciju ćelije- Oni su prosto kazali, da su biljke sagrađene iz ćelija, koje se mogu
uporediti sa »Kammern«; da su te ćelije spojene u »Zellgewebe« i da se jedna od
druge razlikuju »nach Gestalt und Inhalt«. Međutim, g. D. je u svojoj knjizi dao definiciju
ćelije, kad kaže da je biljno telo sastavljeno iz ćelija, »a to su kao što je
poznato šuplji prostori,...«. Takvu definiciju ćelija, da su one »šuplji prostori« (Hohlräume),
možemo naći još jedino u XVII i XVIII stoleću kod R. Hooke, Nohemiah
Grew i C. F. Wolff, vrlo viđenih botaničara svoga doba.


2) U tač. 9- g. Đ- navodi jedan duži citat iz G. Bonnier-L. du Sablon: Cours de
Botanique, str. 199., da bi potkrepio svoje tvrđenje da posle tangencijalne deobe kambijalne
ćelije jedna od dveju ćelija prelazi u svršeno tkivo, a druga ostaje i dalje meristematična.
Ali je g. D. iz celokupnog teksta i si. 273. francuskih botaničara mogao
uvideti, da se ceo taj citat odnosi samo na shemu. Oni su iz pedagoških razloga hteli
da uproste proces rada kambijuma i da taj proces učine jasnijim i shvatljivijim. Takvo
shematičko pretstavljanje mogao je g. D. naći i kod drugih autora (npr. Rothert).
Međutim, da je g. D. slučajno pročitao do kraja sve ono što francuski botaničari pišu
pod istim naslovom »Fonctionnement d´une assise génératrice««, tada bi u poslednjem


35




ŠUMARSKI LIST 1/1932 str. 38     <-- 38 -->        PDF

periodu na idućoj str. 200. našao ovo objašnjenje njihove sheme: »Le fonctionnement
d´une assise génératrice, tel qu´il vient d´etre décrit, est un peu théorique- En réalité
le cellule génératrice est souvent difficile a distinguer des cellules l1, l2 et b\ b2;
de nouvelles cloisons continuant quelquefois a se former parallelement aux premieres
dans ces dernieres cellules«.


Kao što se vidi iz toga citata, francuski botaničari ne misle kao g- D., t. j . da
posle tangencijalne deobe kambijalne ćelije jedna prelazi u svršeno tkivo, a druga
ostaje meristematična. Već tvrde, da se kambijalna ćelija (t. j . inicijala) teško razlikuje
od njenih segmenata l1, .´, b1, b2 i da se i ti segmenti dele. A treba znati: ćelije
koje se u kambijalnoj zoni još dele ne pripadaju svršenom tkivu već meristemu.
Kada g. D. i pored toga piše u svom odgovoru, da »ipak tvrde ne jedan no više botaničara
« da je diferenciranje segmenta neposredno, onda on tvrdi neistinu. Tako ne
tvrdi nijedan viđeni botaničar, pa ni francuski botaničari koje neverno citira, jer ne
prati njihovu ideju do kraja. Kad g, D. već ne poznaje botanička fakta, onda treba
´barem da ima dovoljno respekta prema viđenim svetskim botaničarima na koje se
poziva: treba da ih pažljivo pročita i razume, pa onda da tvrdi! Zamerku g. D.: »A
valjda neće ni g. V. ubrojati francuske botaničare u neozbiljne botaničare?«, odbijam
od sebe kao vrlo proizvoljnu- Q. D. je time samo ozbiljno potvrdio svoje nerazumevanje
tih botaničara.


3) U tač. 17- svoga odgovora g. D. se usuđuje da svoju grešku pokrije jednim
citatom iz Fittinga: Lehrbuch der Botanik. Ali g. D., na naše veliko zaprepašćenje.
ni tu ne uviđa da taj citat (kao i mnogi drugi u njegovoj odbrani) nema apsolutno
nikakve veze sa onim što je g. D. tvrdio u svojoj knjizi i što potvrđuje u svojoj odbrani.
I ne samo, da taj citat nema veze sa tvrđenjem g. Đ., već je u izvesnim svojim
delovima katastrofalan po g. Đ. Fittingov tekst odnosi se na primarno debljanje ili
ojačavanje (»primäres Dickenwachstum oder Erstarkung«) stabla ili korena (»der
Spross- und Wurzelteile«), a koje se dešava odmah ispod vegetacione kupe u zoni
izduživanja tih organa i prelaska meristemskih ćelija u trajne (diferencirane) ćelije.
Evo u celini tog teksta, pošto se iz fragmentarnog i nepotpunog citiranja g. Đ. ne može
dovoljno zapaziti misao stranog autora: »Wir sahen, dass die Spross- und Wurzelteile,
die in den Vegetationspunkten durch Vermehurng der embryonalen Zellen neu angelegt
worden sind, durch Streckung fertig ausgebildet werden. Mit diesem Längenwachstum
ist meist auch ein gewisses Dickenwachstum der Teile verbunden, das wie
das Längenwachstum lediglich auf der bedeutenden Vergrösserung der meristematischen
Zellen während ihrer Umbildung zu Dauerzellen, aber nicht auf Zellvermehrung
beruht (primäres Dickenwachstum oder Erstarkung)«.


Dok Fitting govori o debljanju stabla ili korena koje se isključivo vrši u blizini
vegetacione kupe, a zasniva se na »Vergrösserung« (povećavanje, a ne debljanje!)
meristemskih ćelija za vreme njihovog diferenciranja u trajne ćelije, i takvo debljanje
stabla ili korena (Fitting kaže »Spross- und Wurzelteile« ili docnije samo »der Teile«)
naziva primarnim debljanjem ili ojačavanjem (»primäres Dickenwachstum oder Erstarkung
«), dotle g. Đ. to tvrdi za meristemske ćelije kambijuma. Prema tome navedeni
citat iz Fitinga ne može ni u kom slučaju ići u prilog tvrđenja g. D.


Sem toga g. Đ. ne zapaža, da citiranjem Fitinga ne samo što ne uklanja svoju
grešku, već i svoje ranije tvrđenje da su ćelije kambijuma meristemske — upropašćuje.
Jer ono »während ihrer Umbildung zu Daurzellen« ne može se ni na koji način dovesti
u vezu sa kambijalnim ćelijama za vreme proširivanja kambijalnog prstena na veći
obim. Može biti govora o mirovanju i periodicitetu u radu kambijuma, mogu inicijale
sržnih zrakova biti u trajnom stanju od jeseni do proleća (promena funkcije), ali da se
to proširivanje kambijalnog prstena (što znači u doba najintenzivnijeg aktiviteta
kambijuma) vrši (kako to g. D. zamišlja) istovremeno sa prelaskom kambijalnih ćelija


36




ŠUMARSKI LIST 1/1932 str. 39     <-- 39 -->        PDF

u trajno stanje, to spada u kategoriju apsurda. Jer, njihovim prelaskom u trajno
stanje, kambijalne ćelije bi prestale biti meristematične; na taj bi način kambijum bio
ugušen, a debljanje stabla bi za navek prestalo. Rezultat: mesto proširavanja kambijalnog
prstena, nestalo bi kambijalnog prstena! Eto do kakvih se apsurdnih zaključaka
mora doći, kad se navodi citat kome tu nije bilo mesta i koji se odnosi na sasvim
druga pitanja!


G.. Đ. počinje tač. 17- svoje odbrane time, da sam ja njegovu misao izvrnuo,
tobože da sam ja tvrdio da je g. D. govorio o debljanju čeličnih membrana. Moja je
rečenica bila jasna i odnosila se samo na termin g. D. »primarno debljanje ćelije«.
1 vrdio sam u kritici, a to isto i sada tvrdim, da takvo debljanje ćelija ne postoji. To
najbolje pokazuje i navedeni citat iz Fitinga. Prema tome, g. Đ. ie izvrnuo i Fitingovu
i moju i svoju misao!


4- Svoj apsurd o deobi ćelija u tangencijalnom pravcu pomoću radijalnih zidova,
opet g. Đ. misli da je pokrio citatom iz Fitinga (tač. 18. odbrane)- Međutim, navedeni
citat tvrdi sasvim nešto drugo, a što je inače po sebi vrlo tačno i ispravno. Fitting
kažđ da čelični elementi inicijalnog sloja kambijalnog omotača »durch fortgesetzte
Teilungen mittels tangentialer Scheidewände« daju (»geben«) »Tochterzellen in
radialer Richtung nach aussen, in viel grösserer Zahl aber nach innen ab«. Dakle,
tangencijalnom deobom tih ćelija postaju radijalni nizovi kćeri ćelija. A šta tvrdi g
Đ. u svojoj knjizi? Tvrdi jedan apsurd: da se ćelije dele u tangencijalnom pravcu
(št) znači tangencijalnim zidovima) pomoću radijalnih zidova! To bi isto značilo što
i podeliti jednu sobu u uzdužnom pravcu (uzdužno) pomoću poprečnog zida! Tako je
tvrdio g. D. Ali Fitting, na koga se poziva, to nije tvrdio- Niti je to iko tvrdio, niti
ć.: to iko tviditi kome je stalo do logike.


5 U tač. 20. svoga odgovora g.. . citira dve rečenice iz Bremera (str. 1128.
str. 1127). Dok taj autor jasno kaže, da sa umnožavanjem sekundarnih sržnih zrakova
nastupa »Zerspaltung der Qefässbündel«; što znači: cepanje sudovnih snopića na
manj? đelove snopića. Dotle g. D. odmah posle citata koji nije razumeo tvrdi, da se
likodrveni snopići cepaju na veći broj sržnih zrakova; što znači: cepanje jedne stvari


(A) na veći broj delova neke druge stvari (b, b, b,...), ili cepanje jedne staklene
ploče na veći broj komadića hartije! I g. Đ. još naglašava: »Dakle ipak nije besmislica
moje tvrđenje o cepanju likodrvenih snopića na veći broj sržnih zrakova, već je
zaista besmislica polemisati i dalje sa g. V.«. Ako tvrđenje g. D., i protiv citata iz
Bremera, nije besmislica, onda ja rado pnhvatani drugi deo dileme g. D.: da je »zaista
besmislica polemisati i dalje sa g. V.«.
U drugom citatu stoji još jasnije nego u prvom, da u primarnom sržnom zraku
postaju medusnopići koji dele primarni sržni zrak u manje delove sržnog zraka (»Teilstrahlen
«). A g. D. tvrdi i u knjizi i u odgovoru da se primarni sržni zraci cepaju na
medusnopiće (!), ili cepanje B. na a, a, a,...!!! I g. D. ipak ima smelosti da tvrdi, da.
se u navedenim citatima nalazi ono isto što i on tvrdi, t. j . apsurdi. 1 završava u
svome odgovoru: »Ali to g. V. nije poznat}, pa mu to ipak nije smetalo...«. Priznajem
da mi takvi apsurdi nisu bili poznati, niti želim da ili poznam. Mogao bih ovde
još nabrajati primere, kako g. Đ. ne razume strane autore koje citira i kako svoje
apsurde hoće da pokrije autoritetom viđenih botaničara. Kao što je na navedenim
primerima pokazao očito svoje neznanje i nerazumevanje (ne zna fakta botanička i ne
razume strane autore); kao što je to ovde uradio, tako je uradio i na vrlo mnogim
mestima u svojoj odbrani, a tako je isto i svoju knjigu sačinio.


III. U svome odgovoru g- D. izvrće smisao i svoje rečenice i moje kritike, i time
pokušava da ćelo pitanje skrene drugim pravcem.
1. Tako povodom definicije o ćeliji (tač. 3. odgovora) g. Đ- tvrdi: »Međutim
citirana definicija u mojoj knjizi važi za mrtve ćelijice iz kojih je sagrađeno drvo, o
37




ŠUMARSKI LIST 1/1932 str. 40     <-- 40 -->        PDF

kome je reč«. Da ponovimo ovde još jednom u celini tu rečenicu iz knjige g. D. On
piše: »Biljno telo, pa dakle i drvo nije kompaktno, već je sagrađeno od sićušnih ćelijica,
a to su, kao što je poznato, šuplji prostori, koji su odvojeni jedan od drugoga
zajedničkim pregradama«. Zar se tu ne govori u prvom redu o biljnom telu kao
celini, gde spadaju i mnoga druga tkiva sem drveta (kao tkiva), a tek za tim o drvetu
(tkivu) kao delu te celine (biljnog tela)? Prema tome,, ta se rečenica (definicija ćelije)
odnosi na sva tkiva biljnog tela i na sve ćelije, a ne samo na drvo. To je pravi
smisao rečenice g. D. a ne onaj izvrnuti smisao u njegovom odgovoru. Nego da primimo
za moment i tumačenje g. D. Recimo, da je mislio samo na drvo. Ali tada nastaju
pitanja: zar je drvo sagrađeno samo iz mrtvih ćelija? Zar drveni parenhim,
zamenski konci i sržni zraci nisu sagrađeni od živih ćelija, a tako isto spadaju u elemente
drveta? I, najzad, ne znači li to, da g. D. na stare greške nagomilava nove i
teže??-.. To je samo dokaz, kako je teško i nemoguće braniti ono što ne valja.


2. Time, što su citati g. D. u tač. 5. i 6. iz 1923. god. on se u tač. 7. svoga odgovora
brani od zamerke da »g. D. još uvek živi u idejama pisaca pre 70 godina«. Ja u
svojoj kritici nisam rekao, da g. Đ. citira pisce od pre 70 godina, kako je to g. Đ. pogrešno
razumeo, već da g. Đ. živi u idejama pisaca od pre 70 godina. Jer Aristolochiatip
koji je do skorili vremena važio kao opšti tip u biljnoj Anatomiji zaista potiče
od pre 70 godina- On se mogao zadržati do poslednjih vremena samo pod velikim
uticajem autoriteta klasičnih botaničara (Sachs, de Bary. Nägeli, Strasburger, etc.).
A danas svaki botaničar koji prati naučnu literaturu i progres svoje nauke zna, da taj
tip Aristolochiae ne važi za drveće i šiblje (predmet knjige g. D.) kao opšti tip. I g. D.
je pored svega toga ipak uzeo za osnovu svoje Dendrologije Aristolochia-tip kao
jedini tip!!
Da je g. Đ. pažljivo čitao Fitinga na koga se poziva, pa makar i iz 1923 godine
(ma da je postojalo izdanje iz 1928 god.), tada bi, na svoju veliku žalost, saznao da
je Fitting savremcn u svojim izlaganjima, a da g. D. ipak živi u idejama pisaca pre 70
godina. Taj poznati i priznati botaničar ovako piše: »Meist sind es einjährige und
kletternde Pflanzen, die oft erst in ziemlich alten Internodien, lange nach Beendigung
der Erstarkung, sekundär in die Dicke zu wachsen beginnen. An den Zweigen der
Bäume fängt das sekundäre Dickenwachstum meist schon an, ehe die primären
Dauergewebe ausgebildet worden sind. — Nur der erstere Fall sei hier besprochen,
obwohl er keinenswegs häufig ist (vgl. Fig. 160, 161)«. Dakle, po Fitingu »der erstere
Fall« ( = Aristolochia-tip) nije ni čest uopšte, dok je on po g. Đ. jedini tip, i to još
u Dendrologiji! Tvrđenja g. Đ. samo su dokaz, da Fitinga nije pažljivo čitao, ili ako
je čitao, da ga nije ni malo razumeo. I poreg svega toga g. D. se usuđuje da kaže u
svom odgovoru kako Fitting »pogađa « mene ! !


3) U tač. 13. svoga odgovora g. D. me napada svom žestinom, tvrdeći da sam
izopačio njegovu misao i napao ono čega nema u njegovoj knjizi. U pitanju je primarno
drvo. Ja sam iz izlaganja u knjizi g. D. razumeo da on pod primarnim drvetom
podrazumeva ćeli mladi izdanak čija su tkiva još primarna. Međutim g. D. u svome
odgovoru kaže da je primarno drvo shvatio kao tkivo, a ne kao izdanak- Ja bih i sada
bio sklon, i posle objašnjena g. D., misliti, da je ipak tu u pitanju ceo mladi izdanak,
jer se iz knjige kao i citata u odbrani vidi, da je g. D. pobrojao sva tkiva koja se nalaze
na poprečnom preseku mladog izdanka čija su tkiva primarna.


G. Đ. pre svega napada me, da sam njegovoj »umetnutoj« rečenici: »a periferni
deo zove se drvo« dodao reci »osnovnog tkiva« kojih nije bilo u originalu, i da sam
na taj način sastavio svoju rečenicu »periferni deo osnovnog tkiva drvo«. Ali radi
boljeg razumevanja celog spornog pitanja, da ponovimo ovde ceo njegov tekst:
»Osnovno tkivo primarnog drveta četinara ili lišćara sastavljeno je u glavnome od parenhimskih
ćelijica. Središnji deo toga tkiva zove se sržnica, a periferni deo zove
38




ŠUMARSKI LIST 1/1932 str. 41     <-- 41 -->        PDF

se drvo, i ono je odvojeno kambijalnim prstenom od kore, a ona je pak obložena,
slojem pokožice«. Ja sam sasvim logično izveo da se u pitanju sržnice, i drveta misli,
da su to delovi osnovnog tkiva, i to sržnica »središnji deo toga tkiva« (t. j . osnovnog
tkiva), a drvo »periferni deo« — čega? — opet osnovnog tkiva. A da sam ipak imao
pravo tako misliti, to nam je najbolje potvrdio i sam g. Đ. u svome odgovoru- Iako
on protestuje protiv mojeg objašnjenja, on sam objašnjavajući istu rečenicu »a periferni
deo zove se drvo« kaže da se drvo odnosi »na periferni deo osnovnog tkiva primarnog
drveta,.. «. Kao što se vidi i sam g. Đ. svojoj rečenici dodaje rcči »osnovnog
tkiva«. Najzad, ja nisam rekao »periferni deo osnovnog tkiva drvo«, već da je »periferni
deo« osnovnog tkiva »drvo«. Ono »je« u mome tekstu pokazuje isto što i »zovese
« u tekstu g. Đ.


Iz napred navedenog đtata iz knjige g. D. vidi se pre svega, da je najpre reč
o osnovnom tkivu primarnog drveta, i tu se kaže da je to tkivo u glavnom parenhimsko.
Zatim sleduje druga složena rečenica koja raščlanjuje prvu i završava na kraju
sa nabrajanjem i ostalih tkiva na poprečnom preseku mladog izdanka (i ako onaj kambijalni
prsten nešto odudara i nije u skladu sa ostalim nabrojanim primarnim tkivima!).
Pcšto se zna, a to je i sam g. D. tvrdio na str. 6. svoje knjige, da je kora periferno
osnovno tkivo, to je moj zaključak da je g. D. identifikovao drvo sa primarnom korom
bio sasvim logičan. A onim, da je drvo odvojeno kambijalnim prstenom od kore,
napravljena je samo još veća zbrka. Jer posle identifikovanja drveta sa korom (od
strane g. Đ.), moralo se neminovno doći do onoga zaključka u mojoj kritici, da je, po


g. Đ., kora odvojena kambijalnim prstenom od kore!!
Ali da prihvatimo i tumačenje g. D., da on n´ijc mislio na tkiva (na poprečnom
preseku) celog stabla. On kaže u svojoj odbrani: »Prema tome ne stoji nigde u
mojoj knjizi, da se periferni deo osnovnog tkiva jedne grane ili stabla zove drvo, već
se taj izraz (»drvo«) odnosi, kao što sam napred izložio, na periferni deo osnovnog
tkiva primarnog drveta, a ne celoga stabla«. Sada tek od svega toga ne razumemo
ništa. Pre svega treba znati, da se u biljnoj Anatomiji pod nazivom primarno drvo
(kao tkivo) prodrazumeva samo ksilem sudovnog snopića. I drugo treba znati: ksilem
apsolutno ne pripada osnovnom tkivu. To su osnovna znanja iz Botanike. Prema
tome, apsurdno je tvrđenje g. Đ., da je drvo periferni deo osnovnog tkiva uopšte.
Besmislica je tim veća, što g. D. smatra da je to drvo samo jedan deo osnovnog tkiva,
t- j . »periferni deo osnovnog tkiva«. A čijeg osnovnog tkiva? — «... osnovnog tkiva
primanog drveta«. To bi značilo, da je drvo (kao tkivo) deo primarnog drveta (kao
tkiva), i to kao periferni deo osnovnog tkiva primarnog drveta! Apsurdi i samo
apsurdi! (| " ´..!?: "´"


Najzad, po g. D. je sržnica središnji deo osnovnog tkiva primarnog drveta. To
znači, da je i sržnica, po g- Đ., sastavni deo primarnog drveta. A to je opet apsurd.
Jer, kao što smo već napred istakli, primarno drvo (kao tkivo) identično je sa ksMemom
sudovnog snopića. A sržnica čini sastavni deo osnovnog tkiva. G. Đ. ostavljamo
do volje da izabere bilo jedno bilo drugo tumačenje njegovog teksta. Ali u svakom
slučaju ostaju teške greške i apsurdi u njegovima izlaganjima.


G. D. u svojoj odbrani izjavljuje, kako će posle njegovog objašnjenja »jasno
biti svakome, da je g. V. i ovde izvršio jednu običnu obmanu čitaoca navodeći neverno
citate ...«" Ali da ni jedno ni drugo objašnjenje, koja proističu Sz knjige i odgovora g.
Đ., nije zasnovano ni na kakvim naučnim činjenicama, o tome je napred bilo već dovoljno
reci. I posle svega toga malo nezgodno padaju reci g. D. da sam ja izvršio
»jednu običnu obmanu čitaoca«.
IV- G. Đ. često brka značenja dvaju pojmova koji se izgovorom približuju jedan
drugom i na taj način kod lica kojima Botanika nije struka može izazvati pogrešno
stvaranje suda.


39




ŠUMARSKI LIST 1/1932 str. 42     <-- 42 -->        PDF

1) Braneći se od zameraka u mojoj kritici, da nije dao pojam o osnovnom tkivu,


g. Đ. tvrdi u svome odgovoru da je pojam osnovnog tkiva dao na mestu gde je spomenuo
»osnovnu masu«, jer su po njegovom mišljenju oba izraza (osnovna masa i
osnovno tkivo, odnosno Qrundgewebe i Grundmasse) identična. Međutim, taj smisao
»osnovna masa« u knjizi g. D. nema. Jer, na vrlo mnogim mestima u svojoj knjizi
g. D. pod osnovnim tkivom (= osnovna masa po g. Đ) podrazumeva i ona tkiva koja
apsolutno nemaju ničega zajedničkog sa osnovnim tkivom (ni u fiziološkom ni u anatomskom
smislu). G. Đ. pod osnovnom masom ( = osnovno tkivo po g. Đ.) podrazumeva
i drvena vlakna i vlaknaste traheide. Na primer: Na str. 16. svoje knjige piše:
»Drvena vlakna... čine osnovnu masu stabla i granja drveća«. Na str. 127.: »Drvenasta
vlakna obrazuju osnovnu masu«. Na str. 128: »Vlaknaste traheide čine osnovnu
masu i debelih su zidova«. Na str. 129.: »Drvenasta su vlakna širokog lumena,
umereno tankih zidova i čine znatan deo osnovne mase«. I t. d., i t. d., mogli bismo
ovde navesti primera koliko se god želi, gotovo sa svake strane II dela knjige g. D.
Da drvena vlakna i vlaknaste traheide pripadaju osnovnom tkivu, to do danas
još niko nije tvrdio, niti će iko u buduće tako što tvrditi. Tako je to, kad se jedna
greška ne priznaje, već se hoće da brani novom i još težom greškom.


2) G. D. u tač. 5. svoje odbrane pokušava citatom iz Moliša: Anatomie der
Pflanzen, da dokaže svoje tvrđenje, da se likodrveni snopići sastoje iz dve vrste tkiva.
Tu je g. Đ. opet pobrkao značenja dvaju pojmova (tkivo i vrsta tkiva, odnosno Gewebe
i Gewebeart). Molisch ne kaže da se sudovni snopić sastoji iz dve vrste tkiva
(Gewebearten), kao što bi to hteo da prestavi g. D. u svome odgovoru, već Moliscli
kaže iz dva različita tkiva (Gewebe). Uputiću ovde g. D. opet na Fitinga (Lehrbuch der
Botanik). Za tkivo (Gewebe) Fitting kaže: »Jeder innigere Verband umhäuteter Protoplasten
wird als Zellgewebe bezeichnet«. A za vrstu tkiva (Gewebeart) kaže: »Verband
aus lauter gleichartigen Zellen nennt man eine Gewebeart«. To je potpuno jasno
i za svakog razumljivo.


Što se tiče Moliša, iz njegovog se citata vidi da je uzeo naziv tkivo (Gewebe)
u njegovom širem značenju. A što sve taj pojam obuhvata, to se vrlo dobro vidi iz
drugog dela istog citata koji je g. D. naveo. U tom delu citata Molisch objašnjava
koja su to dva različita tkiva: »...ein markwärts gelegenes (Gewebe Vuković), der
Holzteil oder das Xylem X und ein rindenwärts gelegenes (Gewebe Vuković), der
Siebteil oder das Phloem Ph«. Da se ksilem odnosno floem ne sastoje iz po jedne
vrste tkiva (jedne sa širokim i druge sa užim ćelijama po g. D.), već da se sastoje
svaki iz po više vrsta tkiva, to ni početniku u Botanici nije potrebno naročito dokazivati.
Zato Molisch " i nije tu rekao da se sudovni snopić sastoji iz dve vrste tkiva
(Gewebearten), nego iz dva različita tkiva (Gewebe). Jer »Gewebe« u njegovom
Širem značenju može obuhvatiti više »Gewebearten«.


Da zaista pojam tkiva može biti uzet u širem smislu, ima puno dokaza u biljnoj
Anatomiji. Da spomenemo ovde samo jedan slučaj. U biljnoj Anatomiji često se govori
o sekundarnom tkivu u jednini. Na pr.: Drvo je sekundarno tkivo postalo delovanjem
kambijalnog prstena sa unutrašnje strane. A bila bi velika besmislica, ako bi
se tu naziv sekundarno tkivo shvatio kao vrsta tkiva, jer se u tome sekundarnom
tkivu (drvetu) nalaze ne samo više vrsta tkiva, već i više sistema tkiva (sprovodni,
mehanički i dr. sistemi tkiva). Kada g. Đ. tvrdi da su likodrveni snopići sagrađeni od
dve vrste tkiva, jedne sa širokim i druge sa užim ćelijama, on pravi jednu tešku botaničku
grešku. Iz te ga greške ne može izvući Molisch, jer taj botaničar nije tako
tvrdio.


G. D. je pozvao u pomoć i dendrologe Hempela i W.ilhelma iz 1889. god. i
navodi jedan njihov tekst. Ali, iako je njihovo delo (Dendrologija) u mnogome
zastarelo, ipak ni oni ne kažu, da se sudovni snopić sastoji iz dve vrste tkiva,
40




ŠUMARSKI LIST 1/1932 str. 43     <-- 43 -->        PDF

već iz »Holztheil« i »Basttheil«, od kojih na njihovoj slici 9. prvi pokazuje šire,
a drugi uže ćelije. Posle citiranja tih botaničara-dendrologa g. Đ. ovako piše u
svome odgovoru: »Pa to isto tvrdim i ja u svojoj knjizi, i taj obim ove definicije
dovoljan je i za moju dendrologiju kao i za Hempelovu,...«. Ali, na žalost, ipomenuti
autori ne tvrde ono isto što i g- Ü. čak ni u 1889 godini, a g. Đ. to tvrdi u svojoj knjizi
u 1931 godini. Što se tiče reci g. Đ. »Za moju dendrologiju kao i za Hempelovu«, naglašavam
da su one reci »moju dendrologiju« mogle sasvim izostati, jer kao što ćemo
to i docnije raspraviti, Hempel-Wilhelm su u stvari jednim delom autori knjige g. Đ.,
koji je iz njihovog dela na široko ispisivao ´i tekstuelno- Samo g .Đ. svakako nije
znao da je njihovo delo »Die Bäume und Sträucher« u mnogome već zastarelo, jer je
štampano (I. deo) ravno pre 42 godine. Ali, na stranu to, malo je neobična pojava u
naučnom svetu, da jedan pisac Đendrologije tuđu dendrologiju smatra za svoju!


3) U tač. 10. svoje kritike napao sam tvrđenje g. D. da se ćelija postala tangencijalnom
deobom kambijalne ćelije dodaje kori. Moj zaključak došao je kao neminovna
posledica izlaganja g, D. o kori i o kambijumu na str. 6. njegove knjige. A čime se
brani g. D.? Brani se time, da je posle tvrđenja o dodavanju ćelije kori dao »opštu
definiciju o celokupnoj kori« na str. 7., a onu raniju definiciju kore, na početku str. 6.,
smatra kao »uzgrednu definiciju kore«. G. D. dalje tvrdi, da sam ja u svojoj kritici
»prosto prećutao« onu opštu definiciju kore. Međutim tako stvar ne stoji. Ona prva
definicija kore (na str. 6.), od koje g. D. beži bez ikakve potrebe, nije »uzgredna«, već
je ona u stvari definicija spoljašnje ili primarne kore, a koju je g. Đ. nazvao »kora«.
Druga ili po g. D. opšta definicija kore, treba da znači ono, što se u običnom govoru i
životu naziva korom, t j . sve ono što se može spolja odvojiti od drveta kao kora, a
koja u stvari pretstavlja za botaničara čitav kompleks raznih tkiva: primarne kore (u
starijih stabala većinom nema primarne kore), sekundarne kore, periderma i ritodome.
I za taj kompleks tkiva g. D. opet upotrebljava isti naziv »kora«.


Na stranu to, da li je g. D. smeo istim imenom »kora« da nazove i primarnu koru
na str. 6. i taj kompleks tkiva na str. 7. svoje knjige. Ali do tog momenta, kad je g.


D. tvrdio da se ćelija odvojena tangencijalnom deobom od kambijalne dodaje kori, —
do tog momenta postojala je samo prva (ili »uzgredna« po g. D.) definicija primarne
kore i bilo je govora samo o fascikularnom kambijumu (o kambijalnom prstenu, njegovom
formiranju i radu, do tada nije bilo ni pomena). Pošto se primarna kora (i po
definiciji g. D.!) nalazi izvan kruga likodrvenih snopića i pošto je dotle bio poznat
samo fascikularni kambijum, to je moj zaključak u kritici bio sasvim na svome mestu.
T. j . da se ćelija odvojena deobom od kambijalne može pridružiti kori, samo ako na
neki način preskoči floem sudovnog snopića, ili se kroz floem probije do kore koja se
nalazi izvan floema.
Da g. D. nema prečišćene pojmove o kori, to potvrđuje i docnije na dnu str. 7.
svoje knjige. Pošto je već bilo govora i o kambijalnom prstenu (njegovom formiranja
i radu), g. D. tvrdi da se nove ćelije odvojene tangencijalnom deobom od kambijalnog
prstena dodaju — »primarnoj kori«!!! Kad g. Đ. na istoj strani (pri vrhu i dnu) dva
puta kaže istu grešku, to znači da je to njegovo ubeđenje! Da je g. Đ. malo bolje preveo
autore (jednim delom) svoje đendrologije, svakako ne bi učinio tu pogrešku o
dodavanju ćelija primarnoj kori- Jer Hempel-Wilhelm ovako pišu na str. 12. svoje
đendrologije: »Das Cambium, ein »Bildungsgewebe«, ermöglicht und vermittelt das
Wachstum des Leitbündels in radialer Richtung, indem es dem Holz- und dem Basttheil
desselben stetig neue Zellen zufügt«. Pomenuti autori to govore na mestu, gde
je reč još o fascikularnom kambijumu. Ali ne kažu, kao g. Đ., da se nove ćelije dodaju
kori (i to primarnoj!), već »dem Holz- und dem Basttheile« sprovodnog snopića.
Tako isto kaže i Brehmer, drugi autor knjige g. D., a čiji citat donosi i sam g. D. u
tač- 11. svoga odgovora.


41




ŠUMARSKI LIST 1/1932 str. 44     <-- 44 -->        PDF

Moje primedbe o kori, unutrašnjoj i spoljašnjoj, ostaju i dalje u punoj važnosti,
kao što su iznete i u kritici, i pored tač. 14. u odbrani g. D. Unutrašnja kora je u stvari
sekundarno tkivo, pa se stoga još i naziva sekundarna kora. Ona je u drveća najvećim
delom prozenhimatična. 0 sudelovanju likodrvenih snopića u sastavu sekundarne
kore drveća i šiblja (predmet dendrologije g. Đ.) ne može biti ni govora, jer u njih, sa
vrlo malim izuzetkom, i nema likodrvenih snopića u smislu samostalnih morfoloških
elemenata (Kostytschew, 1922, 1924; Carstens, 1931).


Kad je g. D. uzeo Aristolochia-tip kao osnov svoje knjige (ma da to apsolutno


nije smeo uraditi da je iole pratio progres svoje nauke), onda neka nam odgovori na


ovo pitanje: smatra li g. Đ. i one primarne delove snopića (floem) kao sastavne delove


unutrašnje kore, kada tvrdi da unutrašnju koru sačinjavaju svi ličini snopići? Ali, uza


ludno je ovde p´itati, jer je g. D. dovoljno dokazao da o mnogim faktima iz anatomije


drveća i šiblja nema ni pojma. Spoljašna kora je u stvari primarna, zelena kora. Tvr


đenje g. D- da je i pluta sastavni deo te kore, pogrešno je. Najzad treba znati, da kod


starijeg drveća više i nema spoljašnje kore, jer se ona većinom pre ili posle odbaci


plutom (feloidima) kao deo ritidome. 0 tome nam g. D. ništa ne odgovara. Sem ako


nije ćutanje — priznanje! Citat koji navodi iz Hempel-Vilhelma ne dokazuje mnogo,


jer njihovo dclo pripada starom shvatanju (1889 g.). G- D. bi daleko bolje uradio, da


je izneo koji citat iz Büsgen-Münch: Bau und Leben unserer Waldbäume (1927) ´ili iz


Münch: die Stoffbewegungen in der Pflanze (1931). Jest, ali bi g. ü. tada, na veliku


svoju žalost, doznao da nema pravo i da zaista živi u botaničkoj prošlosti!


V. — G. Đ. izvesnim terminima koji imaju u knjizi jedno značenje daje drugo
značenje u svome odgovoru- Tako npr. ja sam u svojoj kritici napao tvrđenje g. Đ.
da se između like i drveta sudovnog snopića nalazi jedan sloj živih ćelija, t. j . jedan
red ćelija u smislu g. D. U svome odgovoru (tač. 8.) g- D. izvrće smisao svoga ´izraza
(jedan sloj ćelija = jedan red ćelija) i tvrdi da je on pod jednim slojem podrazumevao
više redova ćelija. Ja tvrdim i sada, da je g. D. tu i svuda u svojoj knjizi konsekventno
pod jednim slojem ćelija podrazumevao samo jedan red ćelija, a ne 2 ili više.
Evo dokaza: Na str. 30. svoje knjige piše: »Na tangencijalnom preseku vide se sržni
zraci poprečno presečeni u obliku uskih i kratkih traka, jer su sagrađeni od jednog
sloja ćelijica«. Na str. 4L: »Sržni zraci smrčenog drveta većinom su sagrađeni ođ
jednog sloja ćelijica, i tada nemaju smonih kanala, koji se nalaze samo u višeslojnim
sržnim zracima«. U drugom citatu je jasno, da su zraci »od jednog sloja ćelijica«
( = jednoslojni zraci) stavljeni nasuprot »višeslojnim sržnim zracima (== zraci od više
slojeva ćelija). To se isto vidi i iz sledećeg citata sa str. 43.: »Sržni zraci mogu biti
jednoslojni ili višeslojni...«. Na str. 132.: »Drveni parenhim proteže se u nepravilnim
i valovitim1 tangencijalnim trakama od 5 slojeva na debljim, a 1—2 na užim mestima«.
Na str. 18.: »Na tangencijalnom preseku stabla ili grane vidimo sržni zrak u poprečnom1
preseku, i to ili kao> jeda n re d uspravno poredanih ćelijica, ili kao grupu od viš e
redov a okruglastih ćelijica u obliku vretena. U prvom slučaju sržni se zrak zove
i e d n o s 1 o j n i m, a u drugom slučaju višeslojni m«, itd.
Ne može se zamisliti, da jedan pisac na raznim mestima u istoj knjizi daje istom
terminu različito značenje, a da to prethodno ne objasni Inače knjiga dobija karakter
jedne zbirke zagonetaka i rebusa. Nevedeni citati iz knjige g. Đ. dokazuju, da je


g. D. i za kambijum kazao da se sastoji iz jednog reda ćelija, kad je tvrdio da se sastoji
iz jednog sloja ćelija. A da je g. D. zaista samo tako zamišljao kambijum, a ne
kao što to hoće da popravi u svome odgovoru, ima i drugih dokaza. Pre svega, njegovo
objašnjavanje rada kambijuma je jasan dokaz za to, da je g. D. pod jednim slojem kambijalnih
ćelija smatrao jedan red kambijalnih ćelija. Citat koji sam navodi od G- Bonnier-
L. du Sablon (tač. 9. odbrane) li uzimanje njihove sheme za stvarnost najrečitije
govore, da je g. D. pod jednim slojem kambijalnih ćelija zamišljao samo jedan red tih
42




ŠUMARSKI LIST 1/1932 str. 45     <-- 45 -->        PDF

ćelija, jer se u toj shemi nalazi zaista samo jedan jedini red kambijalnih ćelija, a sa
obe strane su, kao što to tvrdi i sam g. Đ-, svršene ćelije like odnosno drveta. O tome
citatu već je bilo reći ovde pod II, 1). Prema tome, ostaje i dalje u važnosti moja zamerka
iz kritike, da je tvrđenje g. D. apsurd, kada kaže da ćelije jednoslojnog kambijuma
( = 1 red) mogu biti poredane u više redova.


VI. — U cilju da se odbrani od grešaka u knjizi g. Đ. u svome odgovoru upada
u nove i teže greške, ma da se iz starih nije uspeo izvući. Zato smo već naveli primere
pod ., III, IV. Ovde ćemo ukratko samo pobrojati neke od njegovih grešaka. Nova je
greška da se drvo sastoji iz mrtvih ćelija (tač. 3. odbrane); da vlaknaste trahe´ide i
drvena vlakna pripadaju osnovnom tkivu (u vezi sa tač. 4. odbrane, pošto je osnovnu
masu identifikavao sa osnovnim tkivom); da se kambijum deli stvarno po shemi Q.
Bonnier-L. du Sablon (tač. 9. odbrane); da se kod Clematis vitalba obrazuju po 6—8
međusnopića između svaka dva susedna snopića lisnih tragova (tač. 11. odbrane), jer
se, kao što ćemo to docnije raspraviti, u te biljke obrazuje samo po 1 medusnopić;
da je periferni deo osnovnog tkiva primarnog drveta drvo!! (tač. 13. odbrane); da je
primarno debljanje stabla ili korena isto što i primarno debljanje ćelije (tač. 17. odgovora);
da se tuđi tekstovi smeju prepisivati baš i tektuelno, (i ipak staviti sebe kao
autora!) (tač. 22. odbrane); itd. itd. O tome da je strane autore g- Đ. vrlo pogrešno
shvatao i da ih je citirao bez ikakve veze sa onim što tvrdi g. Đ.. bilo je dovoljno
reci ranije.
VII. — G. Đ- je od samog početka stavio svoju knjigu na pogrešnu osnovu, na
staro gledište koje je u Dcndrologiji napušteno, jer ne odgovara faktima. G. D- o novim
činjenicama nema ni pojma, jer se u svome odgovoru brani citatom i autoritetom
autora sa starim gledištem. G. D. naziva insinuacijom moje tvrđenje u kritici da »g.
Đ. još uvek živi u idejama pisaca od pre 70 godina«. O tome je već bilo reci ovde pod
III, 2). Rekli smo da je to apsolutno tačno, a sada to isto i ponavljamo, da g. Đ. sa
svojim poznavanjem mnogih botaničkih fakata živi u idejama botaničke prošlosti.
U tač. 11. svoga odgovora g. Đ. citira Bremera (jednog od autora dendrologije


g. D.) i misli da je time uspeo da dokaže savremenost svoje knjige- G. D. misli, ako
je Bremerov odeljak (članak) »Hölzer« iz 1928 godine, da je eo ipso stvar dokazana!
I g. D. kao odličan poznavalac (?) literature iz oblasti Botanike smatra da je Bremerovo
delo »najmerodavnije« u svojoj vrsti. Zaista, priznajemo da je to delo od velike
vrednosti uopšte. Ali je u opštim izlaganjima gde se raspravlja o sudovnim snopićima,
formiranju i radu kambijalnog prstena i to delo staro- Mogao je g. Đ. u svoju odbranu
navesti ne samo Bremera, već i sve poznate botaničke autoritete i klasičare, kao što
su: Sachs, de Bary, Nägeli, Strasburger etc.; mogao je tako isto prepisati ćelu Lajpcišku
ili koju bilo drugu veliku svetsku biblioteku sa zaključno 1921. godinom — pa
mu to ipak ne bi ništa koristilo. Ja imam veliko poštovanje prema velikanima klasične
Botanike, ali sam uveren, kada bi oni danas bili živi, da ne bi tako mislili i pisali kao
u svoje doba. Tu nedavno je (31 oktobra, 1931 g-) profesor fizike Max Plank, u svome
članku »Neue Erkenntnisse der Physik«, ovako pretstavio današnje (moderno) i staro
doba: »Würde Newton oder ein anderer Meister der klassischen Physik heute auferstehen,
er würde vielleicht glauben, dass entweder er oder die modernen Physiker
verrückt geworden seien. So sehr wurde das Weltbild verändert«. Pred faktima se
imaju pokloniti svi autoriteti. Razlike medu botaničarima mogu postojati samo u
filosofskom gledištu na svet i u tumačenju fakata, ali u faktima nema niti može biti
razlike.
Moderna su istraživanja pokazala i utvrdila upravo ono, što sam i ja u svojoj
kritici izneo. Što Brehmer (1928) i pored toga donosi staro gledište, to dolazi svakako
otuda, što nije hteo dirati u plan jedne stare (u svoje doba odlične) knjige koja je skoro
nepromenjena ostala kroz tri izdanja od 1900 g. do 1928 g. Uz to valja napomenuti.


43




ŠUMARSKI LIST 1/1932 str. 46     <-- 46 -->        PDF

da je Brehmer taj članak »Hölzer« naslcdio od Vilhelma koji je taj članak u 1900 g. i
napisao. Prema tome, g. D. nije morao da citira Bremera (1928), već je mogao direktno
navesti Vilhelma, pravog autora toga članka, ili je mogao navesti dendrologiju
Hempel-Vilhelma (1889) iz koje je g. D. naširoko ispisivao, u kojoj se na isti način kao
i u Bremera opisuju sudovni snopići i kambijalni prsten (jer je tu isti osnovni pisac
Wilhelm) i na koju se g. Đ- često poziva u svojoj odbrani.


Da se izlaganja moraju saobraziti novim, utvrđenim činjenicama, to neće niko
poricati, pa ni g. Đ. Za to nam baš može poslužiti kao primer Fitting koji je nasledio
članak »Morphologie« od Štrasburgera u čuvenom (ćelom svetu poznatom i na mnoge
jezike prevedenom) »Lehrbuch der Botanik«. Fitting je već u 19>2´3- g. učinio izmene
u smislu novih činjenica o kojima je ovde reč. 0 tome je ovde već bilo govora povodom
moje zamerke u kritici da »g. D. još uvek živi u idejama pre 70 godina« (pod
., 2) i tom smo prilikom naveli i jedan citat iz Fitinga. A istu izmenu, i još jasniju
i odlučniju, mogao je g. Đ. naći u Büsgen-Münch: Bau und Leben unserer Waldbäume
(1927). U tome delu, na str. 94., ovako stoji povodom Aristolochia-tipa: »Biese Wachstumweise
hatte man bis vor kurzem als den Grundtypus des sekandären Dickenwachstums
angesehen; sie ist aber nach Kostytschew eine seltene Ausnahme und fehlt bei
allen Bäumen u. Sträuchern die einen geschlossenen Holzkörper bilden«. Ali, na žalost,


g. Đ. je imao u rukama samo pretposlcdnje izdanje te knjige iz 1917 g. (vidi literaturu
na kraju knjige g. Đ.!). A tu, razume se, nije mogao još ništa naći od svega toga.
Kad g. Đ. svoju knjigu izdaje u 1930 (1931 na spoljnim koricama!), a ne obzire
se ni malo na nove činjenice čiji je i on savremenik, to samo dokazuje jednu veoma
žalosnu pojavu: da se pisac knjige »Anatomska grada drveta...« ne ume da služi naučnom
literaturom svoje struke i da ne prati progres svoje nauke! On nema nikakvog
kritičkog odabiranja, već prvu knjigu koja mu dođe do ruku uzme i iz nje ispisuje
»baš i tekstuelno«. Zato njegov citat iz Bremera, da bi se odbranio od svojih grešaka,
i nema nikakve vrednosti i samo dokazuje, da se naučni duh pisca knjige »Anatomska
grada drveta .. « još nije uspeo do savremene naučne visine. Još nešto. Na
kraju tač. 11 svoje odbrane g. D. hoće da me izvede »iz zablude«. Najpre tvrdi (razume
se neistinu) kako sam ja u kritici kazao da opisani način obrazovanja kambijalnog
prstena važi »samo za Aristolochia sipho«, pa dodaje (razume se bez ikakve potrebe)
»da on važi i za Clematis vitabla, sa napomenom, da se fascikularna kambija ponaša i
ovde kao i kod Aristolochia, a da interfasdikularna kambija obrazuje ne samo osnovno
tkivo, već i t. zv. medusnopiće (interfascikularne snopiće), kao što sam ja to opisao na
str. 9. svoje knjige«. Pre svega, ja nigdje u svojoj kritici nisam tvrdio, da »opisani
način obrazovanja kambijalnog prstena« važi »samo za Aristolochia Sipho«. Ja Aristolochia
Sipho nisam ni pomenuo. nego samo tip Aristolochiae i Aristolochia-tip. I dodao
sam, da se po tome tipu upravljaju zeljaste biljke i od drvenastih gotovo samo lijani.
TIHI samim je već rečeno, da se po istome tipu upravlja i Clematis vitabla, razume se
kao lijan. Kad g. D. ´ipak tvrdi da meni to »nije poznato«, onda tvrdi neistinu, ili barem
dokazuje da njemu, g. D., naziv lijani, kao naziv za čitavu jednu ekološku grupu
biijaka, nije poznat. Drugog objašnjenja nema.


Dalje G. D. u svome odgovoru tvrdi, da je na str. 9. svoje knjige opisao način
obrazovanja međusnopića kod Clematis vitalba. I zaista, na tome mestu nalazimo da
se obrazuju međusnopići, i to po .—8 na broju između svaka dva susedna snopića.
Ja sam u svojoj kritici naročito istakao, da je taj broj 6—8 g. Đ. preneo sa sheme (g.


D. ima veliku sklonost da odnose sa shema shvata kao stvarnost!), a da taj broj u
stvari kod raznih biljnih vrsta varira od 1 do više. Kada g. D. sada u svome odgovoru
još izjavljuje, da je u njegovoj knjizi »uzet kao tip baš Clematis vitalba« i da je opisan
onaj način obrazovanja kambijalnog prstena, »koji važi za tu vrstu biljke«, onda g. D.
time još eklatantnije dokazuje svoje neznanje. Neka g. D. bar sada dozna, da se kod
44




ŠUMARSKI LIST 1/1932 str. 47     <-- 47 -->        PDF

Clematis vitalba ne obrazuju po 6—8 međusnopića između snopića lisnih tragova, već
samo po 1 (i slovom: jedan) međusnopić! U to ga najbolje može ubediti Haberlandt,
čiji tmtoritet u biljnoj Anatomiji svakako poznaje i g. D. (i ako ga nije pomenuo u svojoj
literaturi na kraju knjige!?). Haberlandt: Physiologische Pflanzenanatomie, 1924, S.
bl4, piše: »Bei Clematis vitalba tritt z. B. zwischen zwei Blattspurbündeln nur je ein
Zwischenbündel auf«. Posle tolikih i takvih grešaka koje čini g. D. izvodeći me »iz
zablude«, ja mu se ovde mogu samo zahvaliti na njegovoj dobronamernoj želji. Ne
mogu ni pod kojim uslovom primiti njegovo gledište, jer se bojim da ne bih tada zapao
u takvu zabludu, iz koje me više niko ne bi mogao izvući.


Na kraju tač. 11. svoga odgovora g. D. tvrdi da je u njegovoj knjizi »uzet kao
tip baš Clematis vitalba,...«. Na stranu sve greške, koje je g. Đ. počinio prilikom
svojih izlaganja o formiranju i radu kambijalnog prstena, sudovnim snopićima, itd., ovde
postavljamo jedno pitanje, da budemo jednom obavešteni i načisto: Kako jeg. D. smeo
da r.o´tavi kao osnov svojoj dendrologiji tip koji za drveće i šiblje nema gotovo nikakvog
značaja? I zar se tako nesavremena knjiga smela nameniti kao udžbenik
studentima naših poljoprivredno-šumarskih fakulteta i kao naučni (?) uput šumarskim
i tehničkim praktičarima? G. Đ. je svoju knjigu počeo pogrešno još iz samog osnova.
Imajući to u vidu i s obzirom na mnogobrojne druge greške i apsurde učinjene u knjizi


g. Đ., naš bi zaključak bio vrlo jednostavan i prost: knjiga »Anatomska grada
drveta .. « ništavne je vrednosti i štetna, te bi je kao takvu trebalo što pre ukloniti
sa očiju onih koji očekuju blagodati od nauke i koji se naukom bave.
VIII. — Knjiga g. D. nije ni po koncepciji wi po obradi originalno delo, iako na
naslovu stoji »Napisao D-r Petar Dordević«. Između teorisanja g. D. i njegove prakse,
t. j . između onoga što u odgovoru tvrdi i onoga što je u svojoj knjizi uradio nema
nikakve veze. Dok g. Đ. ima sasvim pravilno teorisko shvatanje vrlo delikatnog pitanja
tuđe literarne svojine, dotle je u svojoj praksi potpuno nedosledan. Teorij a
(u tač. 22. odgovora g. Đ.): »Pozajmiti od drugog pisca već utvrđene činjenice, koje
u najviše slučajeva nisu rezultat njihovog ličnog istraživanja, već prenesena fakta iz
kakvih drugih dela, opravdano je i dopušteno. Isto tako poštenije je, naročito u nauci,
uneti ono što je dobro baš i tekstuclno, i time ne utirati trag porekla, nego li te iste
tekstove izopačiti i red reci promeniti, da se samo ne bi moglo poznati odakle su uzete.
To se g. V. zove obmana!« Praks a (u knjizi g. Đ.): G. Dordević nije samo pozajmljivao
utvrđene činjenice od drugih pisaca i nije samo unosio one činjenice koje su
postale opštom svojinom, već je iz dela stranih autora prevodio, i to prevodio čitave
partije i odeljke. G. D., znači, ne pravi razliku između pozajmljivanja činjenic a
i pozajmljivanja čitavih tekstov a iz dela stranih autora. Samo se tako može i
objasniti, zašto je g. Đ. na prikupljenim tuđim tekstovima stavio svoje ime kao pisca.
Dok je pozajmljivanje utvrđenih činjenica zaista ne samo dopušteno, već i neophodno
potrebno, da bi knjiga bila na savremenoj naučnoj visini, dotle je prevođenje tuđih
tekstova i stavljanje svoga imena kao autora jedan apsolutno neopravdan i nedopušten
akt. Time je već prekoračeno u tuđe pravo literarne svojine.
Tuđa izlaganja mogu se donositi i tekstuelno, ali se u tom slučaju uvek neizostavno
mora naznačiti čiji je tekst i iz koga je dela uzet. Međutim, g. D. je preko svega
toga prešao. Niti je manje tekstove stavljao pod navodnice, niti je čitaoca upućivao
na autora i delo iz koga su oni uzeti, niti je za veće tekstove naznačio njihovo poreklo.
Pa ipak je stavio na naslovu: »Napisao D-r Petar Đorđevjć!« Čime se g. D. brani?
Time, što je na kraju svoje knjige dao spisak pomoćne literature. On kaže: »Zato se
i navodi literatura kojom se pisac služio«. Ali to nabrajanje literature ipak ne može
da opravda postupak g. D. da sebe stavi za autora tuđih tekstova. Po takvom shvatanju
bi svaki od nas mogao da prepiše ili prevede jednu tuđu knjigu i samo da izreda literaturu
pozadi, pa onda slobodno može staviti na naslovu knjige svoje ime kao pisca!!
Ako se o nekoj stvari ne može reći ništa više i bolje, nego što je to rekao ili napisao


45




ŠUMARSKI LIST 1/1932 str. 48     <-- 48 -->        PDF

drugi, onda tu ima još uvek načina da se to istakne: bilo u naslovu knjige, bilo stavljanjem
tih tekstova pod navodnice i upućivanjem na izvore (autora i delo). Najzad, ako
je neko rekao ili napisao o nečemu nešto što je do danas najbolje i najiscrpnije, onda
se takav pisac mora naročito istaći. Prema tome, g. D. je odmah došao u sukob sa
svojom teorijom, time što je mesto uzimanja činjenica iz tekstova
stranih autora uzimao same njihove tekstove. I to ne samo one
tekstove, u kojima se izlažu botaničke činjenice, već čak i one tekstove u kojima pisci
daju slikovite pretstave poredenjem sa stvarima i odnosima iz običnog života! Tako
npr. na str. 10., da bi se dala prestava o rasporedu i toku sržnih zrakova, g. D. prevodi
od reöi do reci upoređivanjc tih odnosa sa kolskim točkovima iz Bremera (vidi o tome
uporedni pregled tesktova na str. 497. moje kritike).


G. D. ima svoj osobiti roetod u uzimanju tuđih tekstova. On vrlo često nije
išao baš istim redom u izlaganjima kao što je to kod stranog pisca. Sem toga, pod
istim poglavljem nalazimo u knjizi g. D. pasuse uzete od dva, tri, pa i četiri pisca.
Pri tome je katkad počinjao tekstom iz sredine ili s kraja jednog pisca, pa se onda
navraćao na početak istog pisca ili nastavljao sa umetanjem pasusa iz drugog pisca.
Tim premetanjem, izbacivanjem i umetanjem g. D. je u veliko promenio red u izlaganjima
stranih pisaca, i opet došao u ozbiljan sukob sa svojom teorijom. Ne samo što
je izmenio red u izlaganjima stranih pisaca, već je time pokušao i da utre trag porekla
originalnih tekstova, tako da se bez naročitog traganja od strane stručnjaka ti
tekstovi ne bi mogli lako dešifrovati: čije je šta i odakle uzeto- Najzad, g. D. je mnoga
izlaganja stranih autora sasvim pogrešno i naopako razumcvao i pogrešno prevodio
(primere za to vidi ovde pod 11). Uz to je činio i mnogobrojna skraćivanja tekstova i
rečenica, i ta je skraćivanja vršio sasvim ad libitum. Prema tome, g. D. je i time
došao u sukob sa svojom teorijom, jer je tuđe tekstove izopačavao i tako mnogima je
utro ne samo trag već i svaki smisao uopšte. Za ta moja tvrđenja evo jednog primera
(str. 16. knj. g. Đ.):
g. Dordević: Razni autori:
Sklerenhimska ili drvena vlakna jesu Die Sklerenchymfasern sind schmal
tanke, vretenaste i vrlo izdužene ćelijice spindelförmige, sehr langgestreckte Zelsa
zašiljenim vrhovima i pukotinastim len mit zugespitzten Enden und mit spärprostim
porama, koje su koso poredane lichen schräg aufsteigenden, spaltenför


po ćelijičnim duvarovima (Fitting, str. migen Tüpfeln (Fitting, str. 44.)44.).
.. . mit meist stark vedickten Wän


Njihovi su zidovi jako zadebljah den (Hempel-Wilhelm, str. 13), mit meist
(Hempel-Wilheml, str. 13), lumen im je fast verschwindenden Innenräumen (Brevrlo
mali (Brehmcr, str. 1143), bez pro-hmer, str. 1143), entbehren des plasmatoplazmatičnog
su sadržaja (Neger, sti. tischen Inhaltes (Neger, strp. 222), und


222) i u poprečnom^ preseku poliedrične haben polygonalen Querschnitt (Fiting,
su (Fitting, str. 44). Sklerenhimska str. 44). Manche Sklerenchumfasern, z.
vlakna nekojeg drveća (Mahagoni i B- die der Mahagonihölzer, des Teakholteak-
drvo) izdeljena su poprečnim zizes
erscheinen durch dünne Querwände
dovima (si. 11. c) (Brehmer, str. 1143). gefächert (Abb. 17 C) (Brehmer, str.
Sklerenhimskih vlakana nema kod 1143). Sie kommen nicht bei jeder Holzsviju
vrsta drveća, ali gde ih ima, art vor, ihre Gegenwart erhöht die Feona
povećavaju čvrstoću drveća (Hem-stigkeit des Holzes (Hempel - Wilhelm,
pel-Wilhelm, str. 13). Sklerenhimska str. 13) . . finden sich Sklerenchymfavlakna
nalaze se samo kod mnogih sern nur bei vielen Laubhölzern und ...


lišćara, a kao pratioci sudovnih snopića u als Begleiter der Gefässbündel in monostablima
monokotilnih biljaka (Brehmcr, kotylen Stämmen (Brehmer, str. 1143).
str. 1143). Drvenastih vlakana nema u Die Holzfasern fehlen im Holz der


46




ŠUMARSKI LIST 1/1932 str. 49     <-- 49 -->        PDF

drvetu četinara, a kod lišćara nema u Nadelhölzer, Holzfasern fehlen im
drvetu bukve, šimšira, gloga, šibikovine. Holz des Weissdorns, der Stechpalme,
Kod javora, pitomog kestena, hrasta, des Buchsbaums, der Buche und des
graba, leske i trešnje nema (Neger, str. Schneeballs. Ersatzfasern fehlen bei:
223, red 9. i 10 ozgo) onih drvenih via- Ahorn, Pfaffenkäppchen, Edelkastanie,
kana sa ostacima plazmatičnog sadržaja, Eiche, Hainbuche, Hasel, Kirsche (Neger,


t. zv. zamenskih konaca (Neger, str. 223, str. 223, red 9. i 10- ozgo). Holzfasern,
red 1—3 ozgo), koji su postali od pa- die noch etwas plasmatischen Inhalt berenhimskih
ćelijica, koje su prestale de- sitzen. . werden als Ersatzfasern beliti
se i dobile su vretenast oblik (Breh- zeichnet (Neger, str. 223, red 1—3 ozgo).
mer, str. 1143) a duvarovi su im slični Sie entstehen dadurch, dass häufig die
sa normalnim parenhimskim ćelijicama Kambiummutterzelle des Holzparenchyms
(Brehmer, str. 1143) i služe kao skia- ungeteilt bleibt. Hierdurch bilden sich
dišno tkivo (Neger, str. 2)23). Zellen von spindelförmiger Gestalt (Brehmer,
str. 1143); unterscheiden sich jedoch
von diesem (iegentlichen Holzparenchym,
Vuković) in Beziehung auf
Wände nicht (Brehmer, str. 1143)
und dann als Speichergewebe dienen
können (Neger, str. 223).


U gornjem primeru mi smo u zagradama dodavali imena autora, da bi se videlo
od koga je šta uzeto. Taj nam primer u isto vreme pokazuje, kakva bi morala izgledati
knjiga g. D., da je tuđe tekstove citirao. Sem toga što je navedene autore (njihove
tekstove) izmešao, g. D. čini i jednu tešku botaničku grešku, jer nije razumeo
stvar i stoga pogrešno prevodi. Tako npr. on u navedenom tekstu kaže da zamenski
konci postaju »od parenhimskih ćelijica, koje su prestale deliti se...«. To nije istina,
niti tako stoji u originalnom tekstu Bremera. Ne postaju zamenski konci od parenhimskih
ćelija, već od matera ćelija tkiva kambijalnog omotača (= Gewebemutterzellen
des Kambiums); a od tih istih ćelija postaje i drveni parenhim. Obe vrste ćelija
imaju zajedničko poreklo, pa su stoga i homologni elementi. Ali ne postaju jedne od
drugih. I zaista g. Đ. ima puno pravo kada u svojoj teoriji za takve postupke kaže:
»To se g. V. zove obmana!«


G. Đ. u svojoj odbrani (tač. 22) neverno tvrdi, da sam ja u svojoj kritici, kao
dokaz toga da g. Đ. doslovno prevodi, uporedio samo raspored (sadržaj) njegove knjige
sa rasporedom u Visner-Bremera i Hartiga. Po dodaje, da su to »sve same besmislice
i eklatantni dokaz neznanja g. V. šta je to jedan udžbenik, i da li ima uopšte potpuno
originalnih udžbenika- To bi značilo, kada neko p´iše na pr. udžbenik, on bi morao,
po g. V. u tom udžbeniku izneti sve originale, i ne bi smeo pozajmiti ništa od drugog
pisca — drugim recima morao bi stvoriti novu Botaniku! E, toga majstora nema g.
Vukoviću. A da slični udžbenici jedne iste discipline moraju imati i sličan raspored
sadržaja knjige, biće svakome jasno samo ne g. V. — kada govori o mojoj knjizi«.
Pre svega, ja nisam uporedio samo sadržaj knjige g. Đ. sa sadržajem iz knjiga
pomenutih autora, već sam takovo isto uporedenje učinio, samo radi primera,
i sa izvesnim tekstovima. Na isti način bismo mogli, ako se želi, gotovo ćelu
knjigu g. Đ. razvrstati na dela Hempel-Vilhelma, Bremera, Hartiga, Negera. I to
ne samo što se tiče rasporeda nego i tekstuelnog izlaganja. Čovek se zaista mora
čuditi toj frapantnoj kongenijalnosti u izlaganjima (tekstovima) g. Đ. i izlaganjima
(tekstovima) iz knjiga pomenutih stranih autora! A što i pored svega toga tekstuelnog
slaganja g. D. sa stranim autorima ipak postoje mnogobrojne greške i apsurdi, to dolazi
malim delom od starog gledišta starih knjiga, a velikim delom od toga što g. Đ. nije
mnoga izlaganja stranih autora razumevao niti ih je dobro prevodio; zatim usled metode
g. Đ. koja se sastojala u skraćivanju tekstova i rečenica i ´izbacivanju rečenica i


é7




ŠUMARSKI LIST 1/1932 str. 50     <-- 50 -->        PDF

reći sasvim ad libitum; i usled metode rasparčavanja i mešanja tekstova i rečenica


raznih pisaca. G. Đ. je često logični i pravilni red u izlaganjima stranog pisca sasvim


ispreturao, i na taj način sa uspehom lepu celinu razbio na razne strane u svojoj knjizi.


Ono što je trebalo neminovno da dođe ranije, stavio je docnije, i obratno. Na taj su


način mnogi pasusi izgubili ne samo onaj smisao celine, već su izgubili i svoj sopstveni


smisao uopšte. Time se može objasniti i pojava čestih ponavljanja, grešaka, nepotpu


nosti, kontradikcija i apsurda u izlaganjima g. D.


Mišljenje g. D- da nema »uopšte potpuno originalnih udžbenika«, sumnjam da će


još smeti ponoviti i zastupati ga. Originalan je i onaj udžbenik u kome se nalaze već


utvrđene činjenice (opšta svojina) i činjenice zasnovane na tuđim novijim posmatra


njima, ali u kome su raspored, tumačenje i vezivanje činjenica originalni. Najzad pri


pisanju udžbenika mora se voditi računa da se fakta barem originalno rasporede i po


dese u pedagoškom smislu, kao i da odgovaraju nivou i shvatanju sredine kojoj je


namenjen. ü. Đ. lepo kaže (opet teoriski), da »udžbenici iste discipline moraju imati


i sličan raspored sadržaja knjige«. Ali po praksi g. Đ. tako ne stoji. Raspored sadr


žaja njegove knjige nije sličan već isti sa rasporedom u drugih pisaca. A isto tako i


tekstovi nije da- su slični nego skoro za dlaku isti. Upravo diferiraju samo u greškama


koje je g. D. u svojim izlaganjima obilno počinio.


IX. — 1 pored toga što g. D. u svojoj odbrani, na kraju tač. 13., kaže da će
»s obzirom na prilike kod nas...« odgovoriti na sve tačke moje kritike, on to ipak
... učinio. Na primer: U tač. 14- svoga odgovora nije dao odgovora na moju zamerku
o spoljašnjoj kori; u tač. 16. nije odgvorio na zamerku o dodavanju ćelija primarnoj
kori; u tač. 20. nije odgovorio na zamerku o dopiranju sekundarnih sržnih zrakova do
spoljne kore; u istoj tačci nije dao objašnjenja o svojoj grešci o cepanju primarnog
sržnog zraka na 6—8 međusnopića; nije objasnio zašto je našu klokočiku stavio u grupu
egzotičnog drveća; itd. Znači da g. Đ. te greške priznaje.
X. — Q. Đ. nije uspeo u svome odgovoru da obesnaži ni jednu jedinu od mojih
zameraka u kritici. Ne samo to, već je svojim odgovorom starim greškama dodao i
izvesan broj novih. Zamerke koje sam učinio u kritici odnose se samo na osnovna
fakta i pojmove iz Botanike i to samo na one koji se sadržavaju u knjizi g. D. Jer je
ta knjiga po sebi imala za đilj da studente i praktičare upozna sa osnovnim činjenicama,
kao što je to i sam g. Đ. u tač. 5- svoga odgovora naglasio. Prema tome, diskusija
nije vodena ni o kakvim detaljima i spornim pitanjima iz nauke, već samo o elementima.
S obzirom na to, greške su u knjizi g. D. vrlo teške, jer su došla u pitanje
osnovna fakta biljne Anatomije.
U sadanjem svom odgovoru nisam se mogao osvrnuti na svaku tačku odgovora


g. Đ-, jer bi za to trebalo gotovo udvostručiti ovaj naš odgovor. Nisam se obazreo
.. sve tačke odbrane g. Đ. ne zato, što bi ostale bile ispravne, već zato što je meni
!ovde bila namera da pokažem čitaocima odbrane g. D. kakvim se argumentima i
kakvim načinom g. Đ. brani. Ovde napominjem da je g. D. samo prividno uspeo sa
citatom iz Negera (tač. 23- odgovora), koji na str. 235. svoje knjige navodi i Phvsocalvmma
seaberrimum i grupe »Rosenhölzer« sa karakterističnim i intenzivnim mirisom.
Ali da je g. Đ. pročitao i str. 1283. Negerovog dela gde se specijalno govori o tome
drvetu, saznao bi da je ono na str. 235- bila samo jedna omaška, a da je u stvari Phvsocalvmma
seaberrimum »duftlos«. Kada Brehmer (jedan od autora knjige g. D.) na str.
1536. svoga dela naročito naglašava za Physocalymma seaberrimum da je »geruchlos«
i da se ime »Rosenholz« odnosi »auf die Färbung« ; kada Neger (drugi autor knjige g.
D.) za to drvo na jednome mestu (str. 235.) navodi da miriše, a na drugome mestu
(str. 283.), i to pravome mestu gde je reč samo o tome drvetu, kaže da je »duftlos«,
onda nastaje pitanje: Šta je to odlučilo g. Đ. da primi onu omašku iz Negera kao fakt?
Zaključak. — Smatram da je dalja diskusija sa g. D. kao piscem knjige »Anatomska
građa drveta.. « nemoguća, pošto ni na jednu moju zamerku iz kritike nije


48