DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 6/1931 str. 39 <-- 39 --> PDF |
gospodarenog privatnog posjeda od kojega bi po predležećem zakonskom projektu nekih pol milijuna hektara i to baš najboljih šuma privatnog posjeda trebalo da postane predmetom eksproprijacije. S tih pol milijuna hektara odlično gospodarenih privatnih šuma u najtjesnijoj je vezi i cijela naša gotovo najjača drvna industrija kao i cijeli niz manjih strugara, pa je i to jedan jak razlog više, da se još za vremena svrati pozornost svih mjerodavnih faktora na potrebu očuvanja njihove cjeline. Cijeli matični pogon pojedinih industrija bazira baš na mogućnosti trajnog najnužnijeg joj alimentovanja iz šuma pojedinih privatnih veleposjeda, koji su prema naravi svoga gazdinstva zato predestirani, jer predstavljaju svaki za sebe jednu u tom smjeru zaokruženu potrajno prihodnu cjelinu. Nasilnim narušavanjem te cjeline, stradava uvijek i sam objekat, a time i s njim skopčana industrija, koja je protkala te objekte sa cijelim jednim sistemom najraznovrsnijih šumskih prometala i naprava. Pitanje »pravedne odštete« još i više bi se komplikovalo, jer bi se razorio ne samo prostorni nego i stvarni organizam svih tih objekata, šuma i industrije. Preuzimanjem tih objekata u državnu svojinu nameće si s druge strane država goleme i suvišne terete. Ti su tereti visoki makar ih država isplaćivala baš i u — obveznicama, jer su nagomilani veliki kapitali na tim objektima. Izgubila bi osim toga i izravno godišnje upravo onoliko, koliko ti posjedi uplaćuju poreza, koji sa svim prirezima nadmašuje sigurno svotu od nekoliko desetaka milijuna dinara godišnje. Sve pako samo zato, da se udovolji jednoj potrebi, koja je više umišljene naravi nego odgovara stvarnoj istini. Kako je već i prije navedeno, paše i drveta bilo je i biti će naime uvijek baš i sa tih objekata u dovoljnoj mjeri, u koliko se budu dakako i dalje dobro gospodarili kao i dosada. Kako je dakle opća narodno-gospodarska važnost tih šumskih objekata nesumnjiva, smatramo da je prva dužnost i briga državne vlasti, da te objekte u današnjoj njihovoj vrsnoći očuva ne samo u potpunoj cjelini, nego da ti objekti budu riješeni i one sapetosti, koju im nameće klauzula o »zabrani otuđivanja i opterećivanja«. Oni treba da mogu u vršenju svoje opće korisne uloge nesmetano obavljati i sve potrebite nove investicije po potrebi i dizanjem nužnih kredita, a osiguravajući time cjelinu svoga kontinuiteta u prihodnoj potrajnosti. I konačno da u slobodnom sporazumu — razumije se pod kontrolom vlasti — mogu da provode i one neke posjedovne korekture unutar granica svoga posjeda po principima dosadanjeg fakultativnog otkupa, koje bi se ukazale. Zakon o šumama daje nadležnoj vlasti u ruke dovoljno sredstava, da ti objekti ne bi u buduće bili lošije gospodareni nego do sada. Zato je još osim toga i pitanje vlasnosti tih objekata tako dugo irelevantno po općenitost, dok se dobro i valjano na njima gospodari. Čemu dakle dirati u nešto što je dobro, a da se istodobno ne stvori nešto bolje?! Iz svih ovdje navedenih raz,loga smatra glavna uprava J. Š. U. da se pitanje naših šuma u nikojem slučaju ne može i ne smije vezivati sa agrarnom reformom poljsko gospodarskih čestica, i da odredbe toga zakonskog nacrta u koliko se tiču budućnosti šuma našeg privatnog veleposjeda ne spadaju u opće u okvir ovoga zakona. Slobodni smo pripomenuti konačno još i tome, što predloženi zakonski nacrt ne vodi dovoljan račun o jednom važnom socijalnom pitanju, koje nastaje kao logička posljedica svake ekspropriacije. Ti socijalni problemi ispoljuju se provedbom bilo kakove posjedovne reforme i to kao pitanje osiguranja onih namještenika, činovnika i službenika, koji su uposleni na tim objektima. Zar da i šumari podijele nesretnu sudbinu onih svojih drugova agronoma, koji su svojevremeno bili uposleni na poljskogospodarskim objektima bivših velikih posjeda? Zar da i ovi padnu na prosjački štap, jer su postali suvišni? Jer § 79. zakonskog nacrta o likvidaciji agrarnih odnosa, došao je za pretežni dio tih bivših namještenika prekasno. 293 |