DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 6/1931 str. 32 <-- 32 --> PDF |
XII. ........ ce ......... ......... ......... ..... ........ ............ ...... ..... y ....... .. ........ .......... .............. ......... ........ y ........ .. ...... ..... .. 25. 111. . 4. IV. 1931. XIII. ......... ce .............. ... ........ . ......, .. .. ........... ..... ........ ..... .. .......... ...... .. ........ .. .. .. ....., .... .. ........ .. .......... XIV. .. .... ..... ........, .. ce ........ ........ ...... . ........... ....... ....... y ...... ce ... ........ .... .......... ......... ce ....... ..... ........ .. lî. .... .. .. y ....... . ....... ....... .. ...... ... .. ......... * ........ ........ .......... ...... .. ............. .. .... .... .. ........ .... ........ .... . ....... .... .. ....... ........ ........ ...... je ....-.. ....... . ......., .. he ............ ....... . .......... ... ....... . ....... .. .... ........ .. ........ ......... ...... .......... ...... .... ......... .. .... ....... H«I;OI ......... ....... .. ......... ., .... .. .......... . ........ .. .. ........... .... . ........ .............. ......... ......... ZAPISNIK IV. sjednice Upravnog odbora Jugoslovenskog šumarskog udruženja, održane dne 3 maja 1931. u Zagrebu. Prisutni: podpredsjednici Dr. Petra či ć, Ing. Lenarčić; tajnik Nei´dhar đt; blagajnik D. H r a d i 1 ; odbornici : D o j k o v i ć, Rohr, M a n o j 1 o v i ć, Ü u j i ć, G r ii n w a 1 d. Ispričali su se : Č i r k o v i ć, M i o d r a g o v ić, P r p i ć, S e v n i k. Predsjeda podpredsjednik Dr. P e t r a č i ć. I. Tajnik čita zapisnik sjednice od 26. aprila 1931. Zaključuje se zapisnik nadopuniti nekim nadopunama i ponovno ga pročitati na slijedećoj sjednici. II. Rasprava o »Projektu zakona o konačnoj likvidaciji agrarnih odnosa«. Gosp. savjetnik ing. Roh r obrazlaže tačke zakonskog projekta, koje se tiču šuma i šumarstva. Predlaže, da se gospodinu Ministru Predsjedniku, gospodinu Ministru šuma i rudnika te gospodinu Ministru poljoprivrede pošalje slijedeća predstavka. PREDSTAVKA Jugoslovenskog šumarskog udruženja u predmetu projekta zakona o konačnoj likvidaciji agrarnih odnosa. GOSPODINE MINISTRE! Nakon dugogodišnjeg odlaganja pristupa se konačno i definitivnom riješenju našeg agrarnog pitanja. Gospodin Ministar Poljoprivrede izradio je projekat zakona o konačnoj likvidaciji problema, koji je cijeli jedan decenij asujećivao sređivanje minulim ratom teško poremećenih privrednih prilika na polju naše žitarske i stočarske proizvodnje. Ponajviše pako baš u onim krajevima, gdje je gospodarska proizvodnja te vrste bila najjača, najracionalnija i najintenzivnija — jednom riječi najbolja. Da se pomognu najsiromašniji iz redova zemljoradničkoga naroda pristupilo se je raspačavanju gospodarskih cjelina, koje su u rukama pojedinoga veleposjednika dig 286 |
| ŠUMARSKI LIST 6/1931 str. 33 <-- 33 --> PDF |
nute na zamjernu visinu gospodarske kulture. Shvatajući potpunoma socijalnu stranu agrarne reforme, mora se ipak baš toj kulturnoj visini tih pojedinih objekata ili bolje, kulturnoj visini a i materijalnoj snazi njihovih vlasnika priznati, ne samo, da je gospodarstvo na tim objektima uz znatne investicije stalno usavršavano u smislu najmodernijih tekovina i zahtjeva, nego da je mnoga i mnoga neproduktivna površina privedena općoj kulturi, uz razumije se velike finansijske žrtve tih pojedinaca. Ističući ovo, nemamo druge svrhe nego da istaknemo kako je agrarna reforma htijući pomoći onima najsiromašnijima, imala pred sobom teren, koji je davao provoditeljima agrarne reforme svu priliku, da »iz punoga koša« dijele »objeručke« ono, što je najbolje, onome, koji je najviše oskudjevao. Nemamo drugi cilj nego da istaknemo opravdanost već odmah u početku postavljenog načela o davanju »pravedne odštete«, kao akt najvišeg, u tom slučaju baš i zasluženoga priznanja, što ga svojim građanima može da dade na pravnom poretku osnovana država, koja priznaje i poštuje potpuno pravo privatne svojine. U želji, da ne prekoračimo granice — postavljenoga si zadatka, smatramo potrebnim da još istaknemo ito, kako na žalost provetba agrarne reforme u poljskogospodarskom svom dijelu nije udovoljila u svim smjerovima. Istina veleposjeda je u ranijem značenju ove riječi nestalo. Udovoljeno je načelu jačeg socijalnog izjednačenja i pravednije podjele poljoprivrednog zemljišta. Ali to su danas u glavnome i jedine pozitivne strane cjelokupnog našeg agrarno-reformatorskog nastojanja. Jer, dijelilo se je doduše iz »punoga koša« ali previše i prečesto. Prevelika nestalnost u posjedu i vlasništvu trajala je predugo i urodila je mnogim suvišnim negativnim rezultatima. Nekada najbolje naše zemlje — osiromašile su. Nijesu zato rijetki slučajevi, da su oni najsiromašniji, kojima se htjelo i trebalo pomoći jedva pomoženi. Osiromašena zemlja. Nedostatak radnoga blaga i radnoga oruđa. Nemogućnost gnojenja. Državni, banovinski i autonomni te razni drugi porezi i tereti. Vodne zadruge. Slabi urod. Slabe cijene na tržištu poljskih, stočarskih i živinskih proizvoda uz skupoću ostalih životnih potrepština — i mnogo drugoga koješta — terete toga najsiromašnijega. Sve su to tereti, brige, koje on možda do sada nije uopće poznavao, ili je tek možda jedva poznavao! Brige koje se danas jed´va snašaju, muče baš i te najsiromašnije, koji su ranije istina Bog živili od svoje nadničarske muke, za kojom oni ali danas — nakon tako reći provedene agrarne reforme — uzdišu! Ustranjujuć veliki posjed kao jednu socijalnu nepravdu, nestali su objekti velikog produktvnog kapaciteta, nestao je rezervoar, koji je stalno apsorbirao masu naravne radne snage i bio stalan gotovo nepresahnjivi jaki izvor poreznoga podavanja svake vrste. Istodobno su nastala nova, mnoga, socijalno jednako važna druga pitanja, rascjepkana u gotovo isto toliko jedinica, koliko je bilo i agrarnih interesenata. Time neka nije rečeno, da je agrarna reforma bila suvišna! Ona je bila i te kako potrebna, a mogla je biti i zaista dobra, da su svojevremeno poslušani savjeti onih, koji uvidivši potrebu njenu — ne toliko iz ekonomskih koliko iz socijalnih razloga — savjetovaše drugačije. Drugačije u smjeru stvaranja većega broja osrednjih seljačkih poljoprivrednih jedinica, koje bi mogle da od ranijega veleposjeda preuzmu dobru zemlju, te da ju uzdrže kao takovu zajedno sa jednim dijelom inventara potrebitoga, zgrada i t. d. pa da svi zajedno preuzmu ujedno ali i onu narodno-gospodarsku ulogu, koju je do tada vršio raniji veleposjed. Onaj najsiromašniji bi imao i opet svoju stalnu zaradu. Onaj najmarljiviji mogao je vremenom steći i uz te prilike svoj vlastiti posjed jednako onako, kao što će sticati i uz današnje prilike, jer je to naravni proces grupisanja, koji se sustaviti ne može. Jedni će, oni marljiviji i jači, i opet sgrnuti više zemlje, oni drugi, slabiji i manje marljivi, ostat će i opet bez nje. A taj proces mogao se je apriori provedbom agrarne reforme olakšati. Država, banovina, općina, vodna zadruga 287 |
| ŠUMARSKI LIST 6/1931 str. 34 <-- 34 --> PDF |
i t. d. imali bi i opet stalni rezervoar za svoje potrebe i tražbine, dok bi taj strahovito skupi cio agrarni aparat bio sveden na najnižu mjeru. Možda nigdje nije strančarstvo naših ranijih političkih stranaka nanijelo toliku štetu-državi i narodu, kao baš na polju naše agrarne politike. Radikalan preokret u tom smjeru nastupio je baš i po tome pitanju tek sa 6. januarom 1929. god. Nastupilo je primirje i tiho smirivanje napose i na terenu agrarne reforme. Iz velike hrpe onih akata, koji su se nagomilali za vremena najburnijega doba, mogli su agrarni uredi konačno mirno da sređuju materijal onoliko koliko se dade. Sada dolazi zakon, kojim se ima da provede konačna likvidacija toga za cijeli naš gospodarski i privredni život tako važnog pitanja. Ili bolje, dolazi zakon, koji treba da sankcioniše ono stanje kakvo je u glavnome zatečeno danas. Hl još bolje, kakovo je nastalo i kakovo je ostalo nakon mnogih i mnogih peripetija. Drugačije i ne može da bude, jer bi svako drugo riješenje opet uzbibalo iz dna onu već smirenu površinu toga mora svih mogućih pitanja a na štetu inače dobro zamišljene stvari. To stanovište usvajaju i svi interesiram veleposjedi. Sporno je tek pitanje veličine odštete, koja imade da se dade. To je u glavnome poljsko gospodarska strana toga zakonskoga projekta o konačnoj likvidaciji agrarnih odnosa. Nas šumare taj projekat zakona interesira i u tom svom dijelu kao građane, privredne radnike a napose i kao ljude, koji svoj život posvetiše zelenoj struci, našim šumama jer taj zakonski projekat hoće djelomice da riješi i to pitanje. Udruženi u Jugoslovensko šumarsko udruženje mi smo šumari kao lica koja stoje u neprekidnom kontaktu baš i sa tim radnim narodom — napose i sa zemljoradnim — bili gotovo automatski svjedoci svega onoga, što se odigravalo na terenu naše agrarne reforme. Uvidili smo nedostatke i štetne posljedice, koje nastaju na tom polju naročito uplitanjem nestručnih lica, imenito i partizana, te smo svom pažnjom posvetili svoju pozornost terenu, koji je domena naših šuma, kako i naše šumarstvo ne bi postalo najprije poprištem partizanskoga natezanja a možda i žrtvom poput poljoprivrednoga zemljišta i gospodarstva. J. Š. U. stoji stoga cijelo to vreme na braniku naših šuma najnesebičnijim i najobjektivnijim gledanjem na sve probleme, koji se tiču istih, čini to po pozivu viših vlasti, a i mimo toga po svojoj dužnosti, uvijek napose i onda, kada bi ta viša vlast zaboravila da upita i za stručni savjet i za stručno mišljenje toga u našoj državi za naše šumarstvo najstručnijega a po tome i najmjerodavnijeg foruma. Već godine 1922. na poziv tadanje Generalne direkcije šuma i rudnika od 24. II. 1929. broj 31201 iznosi cio niz naših stručnjaka članova J. Š. U. svoje subjektivno mišljenje po pitanju eksproprijacije privatnih velikih šumskih posjeda. Glavna skupština J. Š. U., koja je održana iste godine u Sarajevu donosi rezoluciju po istom pitanju, koja nije drugo nego srčika svih onih mišljenja datih Generalnoj direkciji šuma. Na zahtjev Ministarstva šuma i ruda donosi u vezi sa istom tom rezolucijom na slijedećoj svojoj skupštini koju je J. Š. U. održalo u Ljubljani 1923. god.; svoj nacrt o eksproprijaciji privatnoga velikog šumskog posjeda. Glavna skupština J. Š. U. podnosi opsežnu rezoluciju povodom naredbe Gospodina Ministra za Š. i R. i Gospodina Ministra za A. R., koja je izdana 8. IV. 1925. godine pod brojem 12449, a kojom se određuje izlučivanje šumskih površina iz objekata velikih šumskih privatnih posjeda u svrhu snabdjevanja zemljoradnika drvom i pašom. Povodom ove rezolucije Gospodin Ministar 5. R. faktično obustavlja svako daljnje postupanje po toj naredbi, uvaživ razloge i predloge naše zato, jer se to pitanje može riješiti i drugim jednostavnijim mjerama. Povodom glasina o namjeravanome podnošenju zakonskoga prijedloga bivšoj narodnoj skupštini o djelomičnoj ekspropriaciji onakvih manjih šumskih dijelova iz pri 288 |
| ŠUMARSKI LIST 6/1931 str. 35 <-- 35 --> PDF |
vatnog velikog šumskog posjeda »koji se kao klin zabijaju u tuđi seoski posjed« — ili — »ooput obruča okružuju takav posjed« — donosi .1. Š. U. sa svoje Qlavne skupštine održane u prosincu 1928. godine u Zagrebu svoju rezoluciju, kojom se osuđuje ta namjera, jednako kao što se osuđuje i zapostavljanje J. Š. U. time, što se riješavajuć tako važno pitanje za mišljenje istoga i ne pita. Sve ovo, kao i mnoge druge rezolucije, predstavke i predloži niču u krilu J. Š. U. uvijek sa namjerom da se u pravi čas saznade za mišljenje toga najkompetentnijega šumarskog savjetodavnog tijela, ponajpače uvijek i onda, kada bi zaprijetila pogibelj, da se i u organizam našega šumarstva ugnjezdi onaj isti nezvani, često i partizanski upliv, koji je tako destruktivno djelovao kod provedbe agrarne reforme na objektima poljskogospodarske naravi. Davši pored ostalog i time dovoljan dokaz o dobroj volji, o našoj snazi i sposobnosti, da pomognemo svugdje kada god se radi o kojemu važnome šumsko-gospodarskom problemu, J. Š. U. sa pravom je očekivalo, da će se sada, u doba kada su partijsko politički uplivi otstranjeni, na svim mjerodavnim mjestima voditi još i intenzivniji račun o toj jakoj stručnoj organizaciji. Napose ali, da se neće odbacivati sarad... naša u momentu, kada se jednom odličnom djelu našega šumarstva kroji nova sudbina donašanjem zakona o konačnoj likvidaciji cjelokupnog našeg agrarnog problema. Na naše najveće žalosno iznenađenje, zakonski projekat o konačnoj toj likvidaciji agrarnog pitanja predan jeste doduše interesovanoj javnosti, a J. S. U. — i ako se time projektom riješava i pitanje jednog velikog dijela naših šuma — ostavljeno je stvarno i opet po strani. Žaleći se s tom konstatacijom Glavna uprava J. Š. U. odlučila je ipak, da prouči taj zakonski projekat, te da izrekne svoje uvjerenje i svoje mišljenje o onom dijelu, koji se dotiče samoga šumarstva, vjerujuć u moralnu snagu onoga prava koje mu pripada. To je evo izvršeno na sjednici Glavne uprave J. Š. U., koja je održana dne 3. V. 1931. u Zagrebu. Na njoj je prihvaćena ova predstavka, u kojoj su uz načelno mišljenje — cjelovitosti radi — dodane i detaljne primetbe na pojedine članove toga zakonskog projekta. Već § 2. zakonske osnove govori o tome, što se imade smatrati privatnim velikim posjedom, pa je onda taj pojam fiksiran u točkama a) do f) za pojedine srezove u pojedinim banovinama razlikujuć »obradivo zemljište« od »zemljišta u opće«. Za »obradivo zemljište« daje se naknadno tumač u § 6., dok za »zemljište u opće« nalazimo neko tek neodređeno tumačenje u § 16. istog zakonskog projekta tako, da se pored »pašnjaka koji su sposobni za drugu vrst kulture« mogu podrazumijevati i šumske površine« ukoliko ne premašuju« ad: a) 174— 87 = 87 jutara; b> 347 — 130´ = 217 jutara; c) 521 —174 = 347 „ ; d) 695—261 = 334 „ ; e> 783 — 347 = 435 „ ; f) 869 — 521 = 348 „ ; Ti pojmovi nisu dovoljno precizirani te bi se u svakom slučaju imali točnije î jasnije fiksirati. § 11. zakonske osnove nabraja, što sve može da bude predmetom eksproprijacije »bez obzira na kulturu«. U točki 5. tog istog § govori se o »šumama pojedinoga veleposjednika ukoliko nepremašuju 1000 katastralnih jutara«. To je ponpunoma nejasna stilizacija tako, da se za pravo nezna, da li se eksproprišu te površine, ako su veće od 1000 katastr. jutara, ili ako su manje od 1000 katastr. jutara. Tek obrazloženje k tomu zakonskomu nacrtu unosi jednu pozitivniju definiciju toga pitanja. Ako je ispravno da se eksproprišu šumske površine koje i nisu veće od 10OO jutara, to bi se morala isključiti iz toga ona šuma, koja je potpala pod § 2. »zemljište u opće«. Ako se pako imade 289 |
| ŠUMARSKI LIST 6/1931 str. 36 <-- 36 --> PDF |
eksproprisati sve što je više od 1000 katastr. jutara onda logično slijedi, da pored »zemljište u opće« makar to i šuma bila može ostati još 1000 katastr. jutara, koja je površina isključena od eksproprijacije. Ističemo ovdje samo nejasnost u stilizaciji tih odredaba! Pod točkom 4. istoga § 11. odnosno u § 14. kaže se isto dosta nejasno, da se šume u korist države mogu eksproprisati samo po naročitom zakonu o eksproprijaciji, koii će se naknadno tek donijeti u smislu § 186. zakon´a o šumama, dok u korist samoupravnih tijela, korporacija, općina i t. d. moći će se eksproprisati (§ 26.) i po ovom zakonu o konačnoj likvidaciji agrarnih odnosa, a isto tako i pašnjaci, »koji nisu sposobni za drugu vrst kulture«. Dok se dakle po §14. zakonskog projekta isključuje stvarna mogućnost eksproprijacije šumskih objekata u korist države po ovom zakonu, dotle se u korist ne samo upravnih tijela, zemljišnih zajednica, općina, imnovnih općina i skupina zemljoradnika (§ 26.) već i u korist »drugih« pravnih lica sa »opće korisnim svrhama« (§ 27.) može već i po ovom zakonu postupati t. j . provesti eksproprijaciju »svakoga agrarnog zemljišta « — dakle i šume. Ova ustanova prije svega toliko je elastična, da cijelim šumskim objektima, ili ponajboljim djielovima tih privatnih šuma prijeti ozbiljna opasnost za daljnju opstojanost njezine dosadanje uloge — opasnost rasparčavanja. Treba zaista poznavati, treba moći proniknuti u jezgru same bitnosti šumskog gospodarstva, da se uzmogne prosuditi i opseg te opasnosti, koja se je uvukla u na oko nedužnu sadržinu toga zakonskog projekta. Automatski se nameće pitanje, da li će biti ma i jedna samo općina, i jedna zemljišna zajednica, i jedno pravno tijelo, koje neće dignuti svoj glas, da uvjeri nadležne instancije kako bez ovoga iil onoga šumskog dijela ne može da živi i kako je korporacija sa »opće korisnim svrhama«. Nema za stalno ni jedne takove institucije ili korporacije, koja neće barem pokušati, da se dočepa ovoga ili onoga agrarnog zemljišta odnosno šume. Jagma će biti za sigurno tolika, da će provoditelji te zakonom osigurane mogućnosti doći u isti onakav ili sličan ćor-sokak, u istu onakvu ili sličnu priliku u kakvu se zaplela i agrarna reforma na poljsko gospodarskom dijelu svoga programa, da konačno onda sankcioniše jedan fait- acompli, koji će nastati preko noći. Zar da tako prođu i naše šume? Agrarnih subjekata biti će uvijek i svugdje više nego agrarnih objekata — zemlje — šume. U naravi ljudskoj tinja uvijek stalno nastojanje, da se jeftino dočepa svega onoga, što se laganim načinom sčepati može. Treba samo, da se pruži zato prilika. Čine to ljudi iz neke pohlepe uvijek, pa bilo to makar i iz problematične ili trenutčane koristi. A nije ni moguće zamisliti, da se neće pojagmiti svi, kada im se eto gotovo sve to nudi, upravo onako, kako se je nudila i ostala agrarna zemlja u početku agrarne provedbe. Mnogi od tih interesiranih lica unovčiti će prvom prilikom sve što se unovčiti dade — jednom riječi uništiti će sve što se uništiti može — prodajom. Tako će svršiti na žalost kao poljsko gospodarska i ova šumsko posjedovna reforma sa jednim fait acompli ako u pravi čas ne bude donesena drugačija odluka, koja će našem općem šumarstvu spasiti te odlične naše šumske objekte. Samo time, što je jedna ogromna razlika, koja postoji između poljskog i šumskog agrara, a koju kanimo ovdje pravovremeno da istaknemo. I ako je neosporno, da je poljsko gospodarska zemlja došla prvenstveno u ruke onoga, koji je u prvom redu i zvan da ju ima, ipak su provedbom agrarne reforme na poljsko gospodarskim zemljištima, onako kako je provođena, uništeni ogromni kapitali. Ta se šteta, koja je nanesena državi i narodu ne dade više ničim i nikako nadoknaditi. Ona je izgubljena jednoć za svagda tako, da je država, a po njoj i cio naš narod tim 290 |
| ŠUMARSKI LIST 6/1931 str. 37 <-- 37 --> PDF |
gubitkom jednako oštećen kao i onaj najsiromašniji agrarni interesenat, kao i vlasnik te zemlje. Ali razumnim gospodarenjem se rtiože poljsko gospodarstvo konačno opet popraviti, barem već i u dogledno vrijeme. Ista griješka učinjena ali na šumskim objektima, ne bi se dala više ni naknaditi ni popraviti. U tome leži eto baš i najveća opasnost. Uočiv sve to, nastaje još i pitanje što li će i koliko li će od svih tih šuma, nakon što će se sve općine, zemljišne zajednice, pravna tijela sa opće korisnim svrhama, a možda i sva kulturna, humana, prosvjetna i ostala patriotska udruženja, namiriti sa takovim- dijelovima šuma, preostati za eksproprijacijom zakon u korist države, koji se imade tek donijeti po § 186. z. o. š. Odgovor je kratak: — ništa. Jer neće ni za sve ovo biti dosta! Kako je na žalost vrlo maleni broj onih i onakovih, koji su prodrli u bitnost i suštinu šumskog gospodarenja, to treba zaista biti šumar — ali samo šumar, da se uzmogne ispravno prosuditi zamašitost svih postavljenih pitanja i dubinu postavljenoga problema. Treba poznavati život šume, da se mogu pregledati i osigurati oni najelemcntarniji uslovi, bez kojih šuma ne može da zaista i izvrši onu narodno gospodarsku ulogu, o kojoj se toliko priča. Pogodovanjem svega onoga što seljak ište od šume, — a što na žalost i najveći dio inteligencije sa potpunim nerazumijevanjem podupire i tolerira, nije narodno gospodarskom pozivu šume učinjena nikakova usluga. Nije učinjena ni narodu ni državi! Zato je šumsko gospodarstvo toliko — nepopularno! Treba si samo zamisliti šumu u rukama malog posjednika pa je usporediti sa onom u rukama velikog posjednika. I jedna i druga šuma mogu biti čak jednako dobro gospodarene a ipak je njihova uloga u životu naroda i države posvema različita. Šuma malog posjednika imade gotovo uvijek isključivo samo ličnu vrijednost za onoga čija je. U najboljem slučaju može ona da zadobije čak i lokalnu neku vrijed nost. I zato, jer ona naprosto nije ni u vremenskoj, ni u finansijskoj mogućnosti da producira drvo, koje će po svojoj strukturi, po dimenzijama, po zrelosti svojoj, a prema tomu i po kvaliteti svojoj moći da izdrži konkurenciju drveta koje dolazi iz šume ve likoga posjeda — i koje pored toga što je opskrbilo i okolicu odlazi još i na ino strani trg. Pa čak svu i lokalnu potrebu bolje će´namirivati veliki šumski posjed jednostavno zato, što je u njemu prihodni kontinuitet svih mogućih jačih i slabijih sortimenata uspo stavljen kao neki naravni sastavni dio njegove cjeline — a koji se uz glavni prihod očituje gotovo trajno i u međutimnom prihodu Rasparčavanjem cjelovitih objekata, kojih će u smislu spomenutih §§ nesumnjivo nastati, pasti će prihod tih šuma a sa prihodom i sve ostalo — s »konja na magarca« — a to ne valja. Iz kodifikacije takovih pojmova izgleda nadalje kao da je narodno gospodarska važnost šuma zapažena samo po tome, što ta šuma daje potrebiti ogrijev, gradu i pašu — ili jednom riječju što ona namiruje gospodarsku potrebu seljaka i to u prvom redu dakako onoga seljaka, — koji živi »na dohvatu« tih šuma. Koliko je pogrešno to i takovo shvatanje proizlazi iz toga, što bi u slučaju isprav nosti te pretpostavke šuma tu svoju važnost izgubila istomjerno sa udaljenosti nje zinom od ljudskih naselja. Zar je za onoga, koji živi daleko od šume, narodno gospodarska važnost šume manja, nego je ona imade za onoga, koji živi njoj na dohvatu?! Razlika je jedina u tome što je onaj koji njoj na dohvatu živi može lakše i više da koristi. Taj momenat ali nikako ne umanjuje njezinu općenitu važnost. Jer, iz tih naših šuma dobiva svih trinaest milijuna naših državljana svoj potrebiti ogrijev i svoju građu! 291 |
| ŠUMARSKI LIST 6/1931 str. 38 <-- 38 --> PDF |
Bezbroj grla svakovrsne sitne i krupne stoke bogatstvo su našega naroda i naše države podjednako — sa jedinom tom razlikom što je najintenzivnije stočarstvo baš u krajevima koji nemaju šuma i pašnjaka, a najekstenzivnije nažalost u krajevima koji obiluju šumom i pašnjačkim površinama. Apstrahirajuć ali baš ta dva momenta na koje se sva dosadanja riješavanja naših mjerodavnih faktora najviše upiru i radi kojih se stalno stvaraju naročiti §§ o paši i drvarenju! Možemo ih na čas mirno apstrahirati, jer pašarilo se je i do sada, — nažalost i previše. Pašarit će se i u buduće — još dugo vremena također previše, pa makar kako se pitanje naših šuma, koje su u privatnom vlasništvu, riješilo. Tako je isto i sa drvarenjem. To su pitanja, koja nisu nikad predstavljala nikakav naročito šumsko gospodarski problem — a istini i iskrenosti za volju ističemo, da su to pitanja koja u stvari nikada nisu pa ni danas sačinjavala faktično ni bilo kakav socijalni ni bilo kakav ekonomski problem. Taj svoj današnji patos zadobila su ta pitanja i naduvena su samo iz redova bivših poetičkih demagoga i stranaka, koje su se međusobno natjecale popularnim i jeftinim ponudama pred svojim glasačima. To su pitanja doduše od velikoga značenja, ali su stvarno tek pitanja čisto administrativne naravi, koja po načelu razumnog šum skog gospodarenja riješava glatko svaka prvostepena upravna vlast, po zakonu o šu mama, po potrebi okolice i po gospodarskom stanju okolišnih šuma. Istaknuti ćemo ali one momente o kojima se zvanično vodi manje računa, koji su ali u svojoj suštini zapravo pravi odraz onoga, što šuma u narodno gospodarskom svom značaju jeste. Treba samo početi kod sabiranja sjemenja sa šumskog drveća, te preći na sadnju, na provedbu raznih odgojnih i uzgojnih mjera, pa na eksploataciju, izvoz, izgradnju prometala, puteva, željeznica, pa tako dalje preko naših drvnih industrija do eksporta i naše trgovačke bilance, pa će nam se pružiti druga slika o općoj šumsko narodno go spodarskoj važnosti, koju ona vrši pored svoje opće poznate ekonomske i klimat ske uloge. Tisuće i tisuće radnika nalazi dnevno ili sezonski svoju zaradu, kojom prehranjuje sebe i obitelj svoju, u šumi ili po šumi. Više stotina milijuna dinara ostaje redovito među narodom godišnje zato, što taj naraod nalazi dnevno svoju zaradu u njoj. dajući joj svoju snagu. A gdje s:i one velike godišnje sume što nam plaća inozemstvo za naše drvo?! Gotovo jedna trećina cjelokupne izvezene tonaže i isto toliko vrijednost u novcu figurira u godišnjoj bilanci našega sveukupnog izvoza. To su momenti, koji su mnogo važniji od stalno forsiranog ogrijeva, građe i paše — čega je bilo uvijek, a čega će i biti uvijek dokgod je šume; dok je ono napred rečeno uvjetovano samo dobrim šumskim svestranim gospodarenjem, kakovo nalazimo na objektima baš i našeg velikog šumskog posjeda. Prvenstvena nam je dužnost dakle da očuvamo te naše šume barem onakove, kakove jesu. Ako već ne možemo da stvorimo bolje, nemojmo kvariti ono što imamo! Šume našega privatnog posjeda zauzimaju 33% od cijele šumske površine u državi, — pored 48% državnih, 19% komunalnih šuma. U puno višem postotnom omjeru ali participiraju baš privatne šume u vršenju svoje narodno gospodarske uloge, davajuć prilike za obilnu zaradu zato, što su one najintenzivnije i najracionalnije gospodarene naše šume. Zato eto želimo, da one ostanu. A u svakom slučaju želimo da se njihova sudbina ne rešava bez šumara. Prema 67% od cea sedam milijuna državnih i komunalnih šuma, međi kojima imade naročito u jugozapadnim krajevima tako mnogo šumarskog posla, tako mnogo šumskih površina, koje nisu obrasle šumom, toliko neriješenih šumarskih problema, koji čekaju na pomoć — na hitnu pomoć, stoji 33% t. j . oko dva i pol milijuna hektara dobro 292 |
| ŠUMARSKI LIST 6/1931 str. 39 <-- 39 --> PDF |
gospodarenog privatnog posjeda od kojega bi po predležećem zakonskom projektu nekih pol milijuna hektara i to baš najboljih šuma privatnog posjeda trebalo da postane predmetom eksproprijacije. S tih pol milijuna hektara odlično gospodarenih privatnih šuma u najtjesnijoj je vezi i cijela naša gotovo najjača drvna industrija kao i cijeli niz manjih strugara, pa je i to jedan jak razlog više, da se još za vremena svrati pozornost svih mjerodavnih faktora na potrebu očuvanja njihove cjeline. Cijeli matični pogon pojedinih industrija bazira baš na mogućnosti trajnog najnužnijeg joj alimentovanja iz šuma pojedinih privatnih veleposjeda, koji su prema naravi svoga gazdinstva zato predestirani, jer predstavljaju svaki za sebe jednu u tom smjeru zaokruženu potrajno prihodnu cjelinu. Nasilnim narušavanjem te cjeline, stradava uvijek i sam objekat, a time i s njim skopčana industrija, koja je protkala te objekte sa cijelim jednim sistemom najraznovrsnijih šumskih prometala i naprava. Pitanje »pravedne odštete« još i više bi se komplikovalo, jer bi se razorio ne samo prostorni nego i stvarni organizam svih tih objekata, šuma i industrije. Preuzimanjem tih objekata u državnu svojinu nameće si s druge strane država goleme i suvišne terete. Ti su tereti visoki makar ih država isplaćivala baš i u — obveznicama, jer su nagomilani veliki kapitali na tim objektima. Izgubila bi osim toga i izravno godišnje upravo onoliko, koliko ti posjedi uplaćuju poreza, koji sa svim prirezima nadmašuje sigurno svotu od nekoliko desetaka milijuna dinara godišnje. Sve pako samo zato, da se udovolji jednoj potrebi, koja je više umišljene naravi nego odgovara stvarnoj istini. Kako je već i prije navedeno, paše i drveta bilo je i biti će naime uvijek baš i sa tih objekata u dovoljnoj mjeri, u koliko se budu dakako i dalje dobro gospodarili kao i dosada. Kako je dakle opća narodno-gospodarska važnost tih šumskih objekata nesumnjiva, smatramo da je prva dužnost i briga državne vlasti, da te objekte u današnjoj njihovoj vrsnoći očuva ne samo u potpunoj cjelini, nego da ti objekti budu riješeni i one sapetosti, koju im nameće klauzula o »zabrani otuđivanja i opterećivanja«. Oni treba da mogu u vršenju svoje opće korisne uloge nesmetano obavljati i sve potrebite nove investicije po potrebi i dizanjem nužnih kredita, a osiguravajući time cjelinu svoga kontinuiteta u prihodnoj potrajnosti. I konačno da u slobodnom sporazumu — razumije se pod kontrolom vlasti — mogu da provode i one neke posjedovne korekture unutar granica svoga posjeda po principima dosadanjeg fakultativnog otkupa, koje bi se ukazale. Zakon o šumama daje nadležnoj vlasti u ruke dovoljno sredstava, da ti objekti ne bi u buduće bili lošije gospodareni nego do sada. Zato je još osim toga i pitanje vlasnosti tih objekata tako dugo irelevantno po općenitost, dok se dobro i valjano na njima gospodari. Čemu dakle dirati u nešto što je dobro, a da se istodobno ne stvori nešto bolje?! Iz svih ovdje navedenih raz,loga smatra glavna uprava J. Š. U. da se pitanje naših šuma u nikojem slučaju ne može i ne smije vezivati sa agrarnom reformom poljsko gospodarskih čestica, i da odredbe toga zakonskog nacrta u koliko se tiču budućnosti šuma našeg privatnog veleposjeda ne spadaju u opće u okvir ovoga zakona. Slobodni smo pripomenuti konačno još i tome, što predloženi zakonski nacrt ne vodi dovoljan račun o jednom važnom socijalnom pitanju, koje nastaje kao logička posljedica svake ekspropriacije. Ti socijalni problemi ispoljuju se provedbom bilo kakove posjedovne reforme i to kao pitanje osiguranja onih namještenika, činovnika i službenika, koji su uposleni na tim objektima. Zar da i šumari podijele nesretnu sudbinu onih svojih drugova agronoma, koji su svojevremeno bili uposleni na poljskogospodarskim objektima bivših velikih posjeda? Zar da i ovi padnu na prosjački štap, jer su postali suvišni? Jer § 79. zakonskog nacrta o likvidaciji agrarnih odnosa, došao je za pretežni dio tih bivših namještenika prekasno. 293 |
| ŠUMARSKI LIST 6/1931 str. 40 <-- 40 --> PDF |
Ne pitajući više za način, kojim je današnje stanje stvoreno agrarnom reformom na terenu poljsko-gospodarskom, zakonski nacrt o konačnoj likvidaciji agrarnih odnosa to stanje kao gotovu činjenicu jednostavno usvaja i daje mu zakonsku sankciju. Razlozi su razumljivi! Šumarstvo je unatoč svih mogućih ranijih nezgodnih pokušaja u glavnome još ipak zadržalo svoj raniji raison — d´ etre, sačuvavši u glavnome ne samo svoju prostornu cjelinu nego i svu svoju materijalnu bitnost. Smatramo, da bi bio neoprostiv grijeh, kada bi danas, u času konačne likvidacije svih agrarnih odnosa, u času sređivanja i privrednih i političkih prilika dozvoliti, a i na terenu našega šumarstva započne ista, ili slična ona razorna igra, koja je odigrana na poljsko-gospodarskim objektima, u času dakle, kada treba i tamo da se ta igra konačno završi. Šumarska pitanja ne spadaju u taj zakon ni obzirom na svoju narav, koja je bitno drugačija i posvema oprečna svemu onomu, što-karakteriše poljoprivredu. Poljoprivreda je dosada malo osim veleposjeda ili ništa učinila, da od ogromnih površina privede kulturi one površine koje do danas još nisu nikakvoj kulturi privedene, pa da proširi tako što više svoj teren. Ali je zato svojim zakonskim projektom (§ 13.) segla za našim šumama »koje leže i na relativnom šumskom tlu«. Mi šumari priznajemo poljsko-gospodarskom svom drugu čak i to pravo, jer znademo, da je u stanovitim momentima i to potrebno. Dok ta potreba ali ne nastupi, mi smo u interesu i države i naroda protiv toga, da se gotovo nasilnim metodama ruše u šumarstvu pozitivni kapitali. Jesmo i bit ćemo protiv toga sve dotle, dokgod naša neproduktivna površina, koja nije šumom obrasla, shodnim melioracionim radovima ne bude u kulturne svrhe iscrpljena. Za štetu, koja je našoj poljskoj privredi učinjena nezgodnom provedbom agrarne reforme već do sada, za novac koji je utrošen u tu istu svrhu, mogao je veliki dio naše neproduktivne površine biti već i kultiviran, pa ne bi trebalo posizavati i za trudom naših šumara i šumarskoj kulturi već privedenih površina. Vjerni našim šumama i tradiciji starijih naših šumara, dižemo svoj glas u obranu teško stečenog dobrog iskustva na polju našeg šumarstva, te upućujemo Vama Gospodine Ministre ovu predstavku sa uljudnom zamolbom, da Vi sa Vašeg moćnog položaja uložite sav svoj upliv za obranu naših šuma, čija se sudbina neka riješava uvijek i jedino samo po ispravnim principima razumnog šumarstva ocijenivši dobro narodnogospodarsku važnost i ulogu njihovu u životu naroda i države. Slobodni smo stoga umoliti, da se: 1. Iz nacrta zakona o konačnoj likvidaciji agrarnih odnosa ispusti sve što se odnosi na naše šume. Naročito u § 11. točka 4., 5. i 6. (koja bi se inače mogla usvojiti); nadalje drugi stav § 13.: cio § 14.; cio § 26.; te onaj dio § 27., koji se odnosi na šume. Konačno cio § 30. i 54. (kojim se riješava pitanje otštete bez ikakvog sudjelovanja Gospodina Ministra za šume i rude). 2. Da se u interesu slobode gospodarenja skine klauzula o »zabrani otuđivanja i opterećenja« sa svih šumskih objekata, jer zakon o šumama daje dovoljnu mogućnost svake kontrole, a po tom i garanciju u svakom pogledu. 3. Da se ne tangirajući time strateške potrebe i na šumsko-gospodarskom terenu konačno sankcioniše današnje stanje, dakle današnji posedovni status quo. 4. Da se u svakom slučaju osujeti rasparčavanje šumskih površina. 5. Da se u svakom slučaju povede pravovremeno račun o svim namještenicima, koji su na privatnim posjedima zaposleni. 6. Da se i u buduće nijedno šumsko-gospodarsko pitanje ne riješava bez savjetodavnog sudjelovanja Jugoslavenskog šumarskog udruženja. Rezolucija se prima u cijelosti. 294 |