DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 5/1931 str. 50 <-- 50 --> PDF |
Pokojnik je god. 1928. za zasluge stečene na znanstvenom polju odlikovan redom Sv. Save III. stpena. Bio je oženjen sa suprugom Marijom iz ugledne obitelji Srića iz Novoga, koja ga oplakuje zajedno sa djecom i to sinom Vladimirom, priv. činovnikom, te kćerima Zdenkom Ostovic-Pexider, poznatom našom slikaricom, Micom Turković, Verom udovom Krema i Gretom barunicom Turković. Sahranjen je 14. aprila o. g. uz brojno učešće rodbine, prijatelja i znanaca na groblju u Novom. Uvjeren sam, da će svi šumari, koji su poznavali zaslužnog pokojnika kao svog profesora i ravnatelja, na glas o njegovoj smrti sa najvećim bolom u duši požaliti njegov gubitak i zaželiti, da mu bude laka zemlja, koju je toliko ljubio. Ovo nekoliko riječi napisao sam umjesto stručka cvijeća na odar dobrom profesoru i ravnatelju, u znak zahvalnosti. Vječna hvala i slava Gustavu Pexideru-Sriéi i mir njegovoj doši! D. Hradil. t EDUARD MALBOHAN. Dne 27. januara o. g. umro je u Dubovcu kraj Karlovca jedan od veterana naše šumarske struke u visokoj starosti u 87. godini života — Eduard Malbohan, kr. državni nadšumarnik i bivši šef kr. šumskog ureda u Otočcu u penziji. Sa pokojnikom nestalo je najstarijeg šumara sigurno u cijeloj Jugoslaviji, koji je cijeli svoj život posvetio šumarstvu i lovu. Pokojnik se rodio 8. septembra 1844. u Goldensteinu u Šleskoj od oca šumarnika, koji je bio u službi kneza Lihtensteina. Realku je svršio godine 1862. u Opavi (Troppau). a kao sina šumara vukla ga je želja za lijepom zelenom strukom i pošao je na šumarsku školu u Aussee, koju je godine 1866. svršio s odličnim uspjehom. Nakon svršenih studija stupio je u službu kneza Lihtensteina, nti ostao je ondje samo dvije godine, a nakon toga stupio je u službu nekog francuskog društva za eksploataciju šuma, koje je tada radilo u šumama kod Pakraca u Slavoniji. Tako je pokojnik stigao u novu domovinu, u kojoj je ostao sve do svoje smrti. Na poziv tadanjeg zapovjedajućeg generala baruna Mollinarija, stupio je godine 1871. u drž. šumarsku službu, gdje je dugo godina radio na pošumljenju Krasa. Današnje veliko biljevište u Svetom Mihovilu njegovo je djelo. On ga je 1875. g. osnovao i iz njega razdavao biljke za cijeli Kras. Vrlo su velike njegove zasluge za pošumljenje Krasa, jer je on službovao u Senju od godine 1874. sve do godine 1893. i cijelo to vrijeme bavio se pošumljivanjem golijeti. Kako je taj posao bio težak i mukotrpan, jer su mlade biljke vanredno stradavale od jakog sunca, počeo je saditi najprije smokve, da onda pod njihovom sjenom uzgaja mlade biljke. Tako su mu kulture na koncu ipak uspjele, pa možemo mirne duše reći, da je ono, što je danas zeleno i pošumljeno na Krasu, njegovo djelo. Godine 1893. imenovan je kr. nadšmnarnikom i premješten u Otočac za predstojnika kr. šum. ureda, koji je kasnije preložen na Sušak. (Današnja Direkcija šuma na Sušaku.) Po navršenju potpunog broja službenih godina stavljen je godine 1899. u penziju. 252 |