DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 4/1931 str. 5 <-- 5 --> PDF |
iznad zemlje na onom dijelu, koji je bio za vrijeme poplava u toploj vodi. Kako na to nije ono otprvo bilo naučeno, stvaraju se rak-rane. Kod stabala na najvišim mjestima već nema te štete ili barem ne toliko. Izgleda, da je kora na takovim hrastovima i popucala radi suviše vode, većeg volumena, na koji ti hrastovi nijesu bili naučeni, jer je rana uvijek na jednoj strani. Jedan će dio takovih stabala preboljeti, dok će ih se nešto i osušiti. Forsirati daljnje uzgajanje hrasta ne bi imalo smisla ni zato, jer takovo zemljište možemo sto puta bolje upotrijebiti za poljoprivredne svrhe. Gdje baš želimo da uzgajamo hrast, nikako ga ne treba samog uzgajati, nego pomiješana s brijestom, cerom, jasenom i grabom, no i u tom slučaju neka ne bude više od 26% hrastovine, kako šteta od gusjenica i medljike ne bi bila tako velika. Miješanje tvrdog drva uopće s mekim (vrbom, jagnjedom i topolom) ne može se preporučiti, jer dok meko drvo postigne u prsnoj visini nakon 30 god. debljinu od 40—80 cm, dotle tvrdo može imati najviše 15—20 cm i uz to mora zakržljati, jer je meko kud i kamo i više. Sječom mekoga drveta između 25 i 40 godine pokršimo i ono malo tvrdoga i boljega drveta. Želimo li opet meko ostaviti do 80—100 god., to će nam strunuti. Preporučiti bi se moglo prije sađenje ponešto hrastovog drva miješanog s brestovim i jasenovim u poplavnom području na visokim mjestima, da se donekle namire potrebe okoline u tvrdom drvetu, no ne smije se nikako dozvoliti, da u takovim sastojinama raste vrba, topola ili slično, jer pošto brže raste, uguši tvrdo drvo. Šteta od kukaca i od medljike ovdje je manja, jer se od vode ne mogu dovoljno širiti, a uz to voda daje dosta hrane od nanosa i humusa. U ovakovim bismo malim kompleksima mogli onda posebno gospodariti s ophodnjom od 60—100 godina. Razumije se, da bi se ovakova pošumljenja imala obaviti samo sa višim odgojenim sadnicama, tako da ih voda ne uguši. Do sada su pravljeni pokusi sa vrstama Quercus rubra i Quercus palustris, jer se time htjelo postići bolje rezultate, nego što ih daje Quercus pedunculata. Ali još uvijek ovaj potonji mogao je bolje da odgovara ovdašnjim prilikama i bolje da uspijeva, pa se s tim pokušajima prestalo. Na odvodnjenim i suhim mjestima može i cer uspijevati, u koliko bi ga se isplatilo uzgajati. Običaj je bio do sada, da se tvrdo drvo, koje se nalazi u mekim sječinama, ostavljalo i nije se sjeklo nakon prve i druge ophodnje, nego tek nakon treće s ostalim mekim drvetom. Ovo se nikako ne može preporučiti, pa se s tim i prestalo kod Apatinske direkcije, jer na taj način ostaje najviše veza, koji mnogo ne vrijedi,, te jer se velik dio tvrdoga drveta pokrši kod rušenja mekog drveta. Onaj opet dio, što i ostane, bude poslije od vjetra prekršen ili od vjetra u razmočenom tlu izvaljen, poglavito vez sa svojim plitkim žiljem. Ovakovo sada pokršeno i izvaljeno drvo ili moramo ostaviti u sječini ili ga moramo bud za što unovčiti. Više bi se za njega postiglo, kad bi se prodalo ili izradilo zajedno sa sječom mekog drva. Kod izradbe i izvoza takovoga drveta pravi se silna šteta u pomlatku. Od svega tvrdog drveta na koncu ostane tek oko 10 do 15%. Ovakovo tvrdo drvo, koje ostane na sječini,-razvija samo grane i krošnju, te zauzima time mnogo prostora, na kojem bi meko drvo moglo za isto vrijeme dati dva do triputa veći prihod. Pod takovim brijestovima i hrastovima znadu naime ostati veliki čisti i neobrašteni prostori. 159 |