DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 2/1931 str. 21 <-- 21 --> PDF |
Resume. D´apres l´auteur, le deperissement en masse des forets coniferes en Bosirie est cause principalement par les conditions geneialcs et politiques sous leijuelles se trouvait notre .... avant le 6 janvier 1929. Ces conditions avaient pour l´effet l´impotence parfaite du personnel forestier envers les hommes politiques et envers les representants des grandes firmes qui exploitaient en masse les forets de Bosnie. En second lieu, cetait aussi la grande secheresse des annees 1927 et 1928 qui avait beaucoup contribuee a ce deperissement. -«0»- Ing. RUD. PIPAN (ČAZMA): DIOBA KRAJIŠKIH ZEMLJIŠNIH ZAJEDNICA (CONTRE LE PARTAGE DES TERRES COMMUNALES) U prošlogodišnjem Šumarskom Listu, broj IL, načeo je gospodin profesor Dr. N e n a d i ć pitanje krajiških zemljišnih zajednica, koje je pitanje od velike nacionalno-ekonomske važnosti, kako to tvrdi sam pisac članka. Tokom svoje rasprave dolazi g. profesor do zaključka, da je riješenje toga pitanja, kako se ono provodi via facti, t. j . likvidacijom i individualnom diobom, najsretnije i da najbolje odgovara svrsi. S obzirom na golemu važnost toga pitanja slobodan sam rasvijetliti ga i sa druge strane, jer sam višegodišnjim službovanjem na onom po dručju, na kojem se ta dioba provodi najintenzivnije, gledao i dobre i loše strane ove diobe. Da možemo prosuđivati pitanje krajiških zemljišnih zajednica, mo ramo najprije proučiti način njihova postanka. Temeljni krajiški zakon u § 17. određuje: »Dosele poopčinama uživani pašnjaci jesu njihovo vla sništvo«. »Zemljište otpisano od poreza kao pusto pripada dotičnim opći nama, u koliko ga ne budu prijašnji posjednici iU pravni nasljednici u roku od 2 godine stavili pod porez.« U smislu § 1. zakona o uređenju zemljišnih zajednica od 25. IV. 1894. sva ta zemljišta imadu se smatrati zemljišnim zajednicama. Posjed njihov sastoji se dakle u glavnom od bivših seoskih pašnjaka, na kojima je narod od pamtivijeka slobodno napasivao svoje blago. Prigodom sastava kata stra neke su parcele bile obrasle drvečem, pa su tom zgodom označene kao šume, a gola zemljišta označena su kao pašnjaci. Osim toga se današnje zemljišne zajednice sastoje i od zemljišta, koje je bilo privatno vlasništvo, ali manje sposobno za poljodjelsku kul turu, pa su se vlasnici odrekli toga posjeda iz bojazni, da će biti previ soko oporezovani za ta malovredna ili udaljena zemljišta. To su uvale i gudure usred polja, zaraštena zemljišta uz rub državnih i imovno-općin skih šuma, dapače podivljale široke živice, kojih se ljudima u negdanje doba preobilja zemljišta nije htjelo krčiti. 63 |
| ŠUMARSKI LIST 2/1931 str. 22 <-- 22 --> PDF |
Sva zemljišta, na koja nitko nije podigao zahtjev vlasnosti, upisana su na ime seoskih općina. Baš ova potonja kategorija zemljišta je razlogom, da nacrti posjeda zemljišnih zajednica imaju čudan, nevjerojatan izgled, da se sastoje i od smiješno malenih parcela, a i veće parcele imaju na svojim rubovima nemoguće topografske forme. Međutim groš posjeda zemljišnih zajednica jesu prostrani bivši seoski pašnjaci, po naravi svojoj dobro arondirani, te su samo privjesci, koji su nastali inkorporacijom neoporezovanih zemljišta zemljišnim zajednicama, iznakazili su njihov oblik. Ovi su privjesci i u drugom smjeru štetno djelovali na razvoj kasnijih zemljišnih zajednica. Oni su prvi dospjeli pod uzurpaciju susjeda, odnosno bivši ih je vlasnik dalje uživao, pa je time postigao to, da nije za tu zemlju morao plaćati poreza. A uzurpacije su baš ona rak-rana, koja izaziva najveće nezadovoljstvo u zemljišnim zajednicama, te stvara osjećaj pravne nesigurnosti i nezadovoljstva. Prema tome su ogromnu većinu posjeda zemljišnih zajednica sačinjavali pašnjaci bez obzira na to, da li su u gruntovnim knjigama upisani kao šume ili pašnjaci. Glavni korijen mizerije današnjih zemljišnih zajednica po mom je mišljenju baš u okolnosti, da su upravne vlasti, a i zakonodavac, ovaj karakter zemljišta krajiških zemljišnih zajednica izgubili iz vida. Polazeći sa dosta naivnog stanovišta, da je svako zemljište, koje je obraslo drvljem, šuma, ispustili su oni iz vida gospodarsku svrhu zemljišta. Međutim i sam zakon o uređenju zemljišnih zajednica nije najspretnije riješio zadaću, koju si je bio stavio. Rezultati su nam najbolji dokaz tome. Zemljišnih zajednica ne poznaju zapadni narodi. One su plod čisto slavenskog mentaliteta i psihe. Naš narod uživao je i obrađivao zemljišta, koliko mu je bilo potrebno za ishranu obitelji i za zimsku ishranu stoke. Što je bilo više zemljišta, uživali su svi zajednički kao pašnjake, svaki po svojoj miloj volji i bez ograničenja — po onom načelu gostoljubivih Slavena, koji gostu kažu: Ponuđeno Ti je — izvoli se poslužiti, koliko li je potrebno. Dakle nevezana, neograničena jednakopravnost. Ako je u njihovu sredinu došao novi doseljenik, svatko je smatrao najprirodnijom stvari, da i »novi« ima isto zajedničko pravo kao i starosjedioci. Tvorci zakona o zemljišnim zajednicama, prepojeni duhom rimskog prava, koje poznaje samo individualni posjed i juridička lica, ovakovo stanje nisu znali i mogli supsumirati pod nijednu odredbu i klasifikaciju posjeda prema rimskom pravu. Naredili su kratak proces odredivši, da ono staro neodređeno slavensko stanje prestaje danom tim i tim. Sutra stupaju u život juridička lica, zvana »zemljišne zajednice«, kojih ćemo pravni položaj odrediti prema sadanjim pravnim osnovama. Ovo je silan preokret, pa ga narod u početku nije niti shvatio. Onaj, koji se jučer doselio, uživa sva prava, a ti, koji ćeš doći sutra, nemaš nikakovih prava na zajedničko uživanje. Dosta je dugo narod trebao, dok je putem upravne vlasti stekao orijentaciju o novom stanju stvari. Povlašteni osjetili su, da bi iz toga mogli za sebe izvući neke koristi, pa su malo po malo počeli nekako stidljivo, nedosljedno, potraživati realizovanje toga svog prava. Nepovlašteni pak bunili su se i protivili. Tražili su kojekakove zakonske odredbe, koje bi im pomogle, da ipak uživaju ono, što su smatrah, da im po prirodnom pravu pripada. Osobito su nastojali da upotrijebe u svoju korist pravne 64 |
| ŠUMARSKI LIST 2/1931 str. 23 <-- 23 --> PDF |
pojmove: dosjelost, stečenje prava posjeda, naslijeđeno pravo i t. d. U selima je zavladala nesloga, kavge i parnice su bile posljedicom. Seljaci saznadoše za novi pojam »ovlašteništvo«, koje se može kupiti i prodati kao krava na sajmu. Mnogi neupućeni bezazleno prodavaju tu stvar, koja je nevidljiva, te mirne duše dalje pasu svoje blago na zajednici. Drugi opet kupuju ovlašteništva na veliko, osobito inostrani, inorodni doseljenici. Kupuju za bagatelu, a kad su jedanput u posjedu znatnog broja tih prava, počinju da se isprsivaju i kriče, da su prikraćivani, jer oni imadu . prava, a uživaju manje od onih, koji nemaju nikakovog prava. Došao je k tome još i zakon od 26. V. 1894. godine o šumama pod osobitim javnim nadzorom, koji je išao još korak dalje, pa je stavio pod udar šumskog zakona ne samo zemljišta, koja su u katastru upisana kao šume, već i pašnjake, koji su obrasli drvljem i u koliko nisu potrebni za pašu ovlašteničkog blaga. Potezom pera promijenjena je gospodarska svrha ogromnih kompleksa zemljišta. Zemljišta, koja su od pamtivijeka služila uzgoju blaga, imala su od sada u prvom redu služiti uzgoju drveća. Zamislimo si sada položaj našega seljaka, kojemu je tim uredbama i zakonima podrezana važna grana njegove privrede, a to je stočarstvo. Sa svih strana biva zaokružen od šuma, kud god krene, dođe u sukob sa šumarom i lugarom — bilo državnoga erara, bilo imovne općine ili napokon političke uprave (zemljišnih zajednica). Na taj način postotak šumovitosti usred plodnih hrvatskih ravnica podigao se umjetno na fra- Dantnu visinu od 33%—55% svega zemljišta. Slovo je zakona mrtvo i samo oni zakoni, koji su odraz živih potreba naroda, mogu se provađati uspješno. Zato je rad šumara kod kotarskih oblasti, koji su na području bivše vojne krajine imali provađati u život odredbe zakona od 1894. godine, bio Sisifov posao. Narod ne samo da nije saradivao kod provađanja novih zakona, već je naprotiv u većini zauzeo neprijateljski stav, uvjeren, da mu se i opet oduzimaju njegova stara prava. Upravni aparat oživotvoren je doduše pod pritiskom snage zakona, ali je funkcionarima falilo razumijevanje zadaće, falilo je oduševljenje. Nerado su primali određene im položaje u zastupstvima, jer je odium nepoželjnih reforma time pao i na njih. A nadzorni organi, osobito šumari, muku su mučili, da nešto postignu. I ovdje je prvobitno oduševljenje za rad naglo splasnulo, a ostao je mučan i tegotan posao. Administriralo se, pisalo, putovalo, organiziralo čuvarsku službu, nastojalo uvesti u redove čuvara (lugara) disciplinu, stručno ih naobraziti — ali uspjesi se nisu pokazivali ili u vrlo slabom omjeru prema uloženom trudu. Ali neki rezultat se ipak pokazivao: raslo je nezadovoljstvo naroda, koji je sve teže osjećao zelene lance, u koje je bio sapet. Kada je to dozrelo, nastao je narodni pokret, koji je išao za tim, da raskine lance, da se riješi obzira, koji mu nanose štetu. Dioba zemljišnih zajednica u svojoj biti nije neka gospodarska mjera, već je to rasap, eksplozija, reakcija na nepodesne mjere, propisane zakonima od 1894. godine. Ekstrem ondje, ekstrem ovdje. Pošto je rasap zemljišnih zajednica u našim krajevima u glavnom već dovršen, danas smo u stanju, da promatramo njegove posljedice. No pri tom se ne smijemo ograničiti na Podravinu, gdje radi naprednosti pučanstva i poljoprivredne tehnike vladaju sasma specifične prilike, već se moramo obazirati i na manje napredne krajeve. 65 |
| ŠUMARSKI LIST 2/1931 str. 24 <-- 24 --> PDF |
Šta je naš seljak uradio sa zemljom, koja ga je zapala prigodom diobe zemljišnih zajednica? Uz glavne ceste, u blizini naselja, vidimo plodne njive i livade ondje, gdje je pred par godina bila šikara. Ako pak idemo dalje, vidimo oranice, napol dovršene krčevine i odraslije šikare, koje kao zubovi strše u zrak. Dolazimo i do mjesta, gdje je šikara i danas, kako je bila i ranije, pa nam samo pojedini medašni stupovi svjedoče, da je šikara razdijeljena. Zgusnula se, jer se u njoj više ne pase. Iz starih panjeva grabovih i donekle hrastovih potjerale su mladice. Topole, vrbe, breze, Ijeske itd. naplodile su nepošumljena mjesta — to je opis tih sastojina. Triješće nam još svjedoči, da su se ovdje pred više godina tesali šliperi. Naletimo na tragove ugljenica ili koje su još u pogonu, pa nam pratilac pripovijeda, kako je N. N. — zelenaš — napravio sjajan posao, kad je od njegovog susjeda kupio sve drvo na toj parceli. Do 100% je zaradio! Začuđeni pitamo, pa zašto je taj čovjek prodao drvo? Mogao je za nekoliko godina imati ipak nekakovu šumicu! Odgovor: »trebao je novaca«. A šikare se danas ne mogu uspješno prodati, jer ih se toliko nudi na prodaju! Iz toga vidimo, da je negdje zaista bilo gospodarske nužde za razdiobu zemljišne zajednice, t. j . tu je bilo premalo poljodjelskog tla. No u najviše slučajeva takova nužda nije postojala, već su se zajednice dijelile pod uplivom psihoze, koja je vladala narodom. I gdje god su se zajednice dijelile bez prave nužde, posljedice toga dijeljenja bile su štetne. Čim je na glavnoj skupštini ovlaštenika bilo zaključeno, da se ima pristupiti diobi, odmah su se u ovećem broju pojavili na pozornici selski spekulanti, t. j . imućniji seljaci, obrtnici, pače i činovnici, koji su od ovlaštenika pokupovali njihova prava uz bagatelne cijene. Siromašni ovlaštenici, koji se nisu ufali snositi dosta znatne troškove tehničke razdiobe i pravnog postupka, prodavali su svoja prava za malenkost. Nakon tehničke razdiobe spekulanti su svoj posjed prodali obično doseljenicima iz Zagorja, Like ili Podravine sa znatnim profitom. Oni pak, koji su svoje ovlašteničko pravo za sebe zadržali, morali su silom prilika postupati drugačije. Čim se zametne tehničko provađanje diobe, mora se obustaviti paša u zajedničkim pašnjacima. Ovlaštenici kao i bivši ovlaštenici nadu se preko noći u položaju, da moraju prodati sav višak blaga, koji na svom samovlasničkom posjedu ne mogu prehraniti. Da takove prisilne prodaje uvelike nepovoljno djeluju na cijene, jasno je. Od utrška za prodano blago namire oni u prvom redu troškove diobe, poravnaju najhitnije dugove i novaca nestane. Kada stupe konačno u posjed svojih parcela, one se redovito ne mogu odmah upotrijebiti za poljodjelsku obradbu. Za pašu također više nisu podesne radi premalene površine. Treba ih dakle prirediti za poljodjelsku obradbu. Na pojedinim parcelama ima hrastovih stabala, takozvanih živičnjaka. Najednom se posvuda počinju opažati liudj sa promjerkom ispod ruke. To su »trgovci«, koji od ljudi pokupuju hrastove i izrade ih u šlipere. Oni su obično domaćeg porijekla: seljaci, obrtnici, bivši lugari, koji su najednom osjetili u sebi trgovačkih sposobnosti. Jednostavna je to trgovina. Ideš u bližnje mjesto, potražiš zastupnika koje firme, pogodiš s njime cijenu šlipera »postavno željeznička stanica«. Dobiješ predujam, pa hajd, put pod noge, od kuće do kuće, od šikare do šikare. Uzmeš pro 66 |
| ŠUMARSKI LIST 2/1931 str. 25 <-- 25 --> PDF |
mjerku, kako si vidio da rade lugari kod konsignacije, pogledaš u vis i cijeniš: taj hrast daje toliko i toliko šlipera. Pogađaš se, pogodiš, daš kaparu, pije se aldomaš. Lijepog li života! Svaki dan pazara, svaki dan veselja! Potom potražiš svoje pajdaše, poznate i susjede, koji znaju držati u ruci sjekiru. Ideš s njima u šumu, mudro se držiš, kad vidiš, kako ti se svi dive, kad »ajnleguješ«. Susjedi tešu, ti pak hodaš između njih sa štapom i promjerkom u ruci i nadgledavaš. Doduše po koji puta opaziš, da si se u svojoj procjeni prevario. Gdje si se nadao, da ćeš dobiti dva šlipera, jedva da izađe jedan. .. tu i tamo još se dade po koji šliper istisnuti. Onaj Židov u gradu rekao je doduše, da se treba točno držati propisanih mjera i paziti na bjelik — no tako točno valjda ipak ne bude išlo! Prvog je predujma doduše nestalo, no lako za to. Firma daje. Konačno se šliperi voze, dugačke kolone kola kreću danju i noću u smjeru kolodvora. Dolazi do predavanja, do razočaranja, do straha i otrežnjenja. Roba ide u »škart«, a da mjera bude još punija, treba platiti još i kamate od predujmova! Moliš, kuneš, pogađaš se i nagađaš, a na koncu iz ničega ništa- Ako nisi na gorem, na boljem svakako nisi, nego li si bio_prije početka »trgovanja«. Tako su ti trgovci prošli većinom slabo, a firme, koje su kupovale od njih i njihovim posredstvom, prošle su svakako dobro. Konačno su bili svi ti »trgovci« veseli, ako su nakon »šliperske ere« odnesli donekle zdravu kožu — kao što su bili veseli i seljaci, ako su se riješili brige oko šlipera i dobili pogođenu svotu, jer neki su i bez toga ostali. Oni, koji su imali što, te koji su sretno unovčili svoje hrastove, mogli su od tog novca platiti radove oko preudešavanja pripalog im zemljišta u poljodjelske svrhe. Trebalo je šikare iskrčiti, izorati, a trošak ovakovog posla iznosi od 1600—3000 Din po rali. Koji nema novaca, odložio je te poslove za bolja vremena ili je parcelu prodao. Na krčevinama se obično 2—3 godine sadi kukuruz, a kad se počinju pokazivati znakovi iscrpljenja zemlje, pređe se na kulture, koje traže manju mineralnu snagu zemlje. To su žitarice »ili sitni žitak«, kako kažu naši ljudi. Pojavljuje se sve hitnija potreba, da temeljito zađubre krčevine, ali otkud uzeti dosta đubra, kad je blaga za pola manje, te đubar jedva dostaje za potkućnice i prijašnje zemlje? P´a i na onim parcelama, na kojima su bili čisti neobrašteni pašnjaci, gospodarstvo nije jednostavno. Opasnost od poplava, akutna potreba đubrenja zadaje i ovdje gospodarima velikih briga. Verige sve više rastu i radi strahovite agrarne krize, koja sad vlada. Narod je bio iznenada — i u većini predjela potpuno nepriprav- Ijen — stavljen pred zadaću, da potpunoma promijeni način svoga gospodarenja. Nedostajao mu je investicioni kapital, teoretska i praktična sprema u timarenju i uzgajanju blaga u štalama. Nema za to ni podesnih gospodarskih zgrada, strojeva i t. d. Međutim život kreće dalje i gazi svakog, koji se ne zna ili ne može prilagoditi zahtjevima novog vremena. Naš seljak se sve više proletarizira, bježi u Belgiju, Francusku i svuda, gdje se nada zaraditi koji dinar, da si popravi svoje desperatno gospodarsko stanje. Narod se eto zaobilaznim putem riješio svojih šumara i lugara, koji su upravljali zemljišnim zajednicama. Ali ostalo je tužno sjećanje na ona još tako bliska vremena, kada je zorom po ulicama naših sela svirao 67 |
| ŠUMARSKI LIST 2/1931 str. 26 <-- 26 --> PDF |
budnicu čordašev rog, pa su se otvarali svi dvorovi — i oni najsiromašniji, da puštaju na pašu brojno blago. Gospodar se poslije toga mogao posvetiti bez brige svojim kućnim i poljskim radovima. A pred veče opet je zasvirao rog čordašev i seoskim ulicama prolazila su brojna stada blaga, ponos i život našega seljaka. Toga danas više nema. Uz živice i puteve vidiš još ljude, koji čuvaju po par komada blaga — eventualno na užetu, da ne prijeđe mede tuđeg posjeda. I to su evo posljedice diobe krajiških zemljišnih zajednica — posljedice, koje zabrinjuju i sile na razmišljanje. ] narod se istreznio, nestalo je oduševljenja za diobu zemljišnih zajednica. Čuo sam dapače slučaj, da su ovlaštenici jedne zemljišne zajednice nakon provedene tehničke diobe sami sporazumno pobacali mcđašne šiljke, te tako kratkim putem uspostavili prijašnje stanje. Ostaje ali pitanje, kamo sada, kako dalje? Kako sam već gore spomenuo, smatram, da je pri rješavanju pitanja zemljišnih zajednica načinjena osnovna pogreška time, što se iz vida pustila gospodarska svrha, kojoj su ta zemljišta od pamtivijeka služila i imala na služe. Po vanjskim znakovima sporedne važnosti kvalificirana su ova zemljišta kao šume, te je na njih automatski primijenjen šumski zakon i način gospodarenja. Dekretirano je, da pašnjaci nisu pašnjaci, već šume. Polazeći od ovog stanovišta konstatovalo se, da su ove »šume« u neurednom stanju, pa da ih treba staviti pod osobit javni nadzor. Nuzgredni užitci da se smiju uživati samo toliko, koliko je osigurano podržavanje vrsti drva i vrsti uzgoja prema odnosnoj stojbini. Glavni užitak (paša) proglašen je dakle nuzgrednim, te je određeno, da se ima u budućnosti skučiti na minimum. Blagu na paši naviješten je time rat do istrebljenja i moramo da se pitamo, zašto je paša blaga bila stavljena pod udar zakona. U Sloveniji, gdje se blago kroz duge decenije uzgajalo skoro isključivo u štalama, u novije vrijeme opažamo jak pokret, koji ide za tim, da se na kooperativnoj osnovi osnuju pašnjačke zadruge, kako bi se omogučib zajednička paša blaga. Pokretači ove ideje dokazuju na osnovi vlastitih iskustava i strane literature, da se zemlja najjefikasnije i najrentabilnije iskorišćuje pašom blaga, naravno uz primjenu najmodernijih tečevina na području melioracije i uprave pašnjaka. Pa kad to vrijedi za ostali svijet, zašto nebi vrijedilo i za ovdješnje krajeve, gdje je taj način iskorišćavanja snage zemlje bio tradicionalan, a nekadašnje blagostanje svjedoči nam, da je bio i uspješan. iP´ristaše osobitog nadzora nad zemljišnim zajednicama, a i današnji pristaše diobe zemljišnih zajednica služe se u biti istim argumentom, t. j . da je stanje zemljišnih zajednica do skrajnosti neuređeno, a ogromne površine zemljišta da nisu ni šume ni pašnjaci, već šikare. Stoga su zaključivali oni prvi, da treba to stanje urediti i šikare pretvoriti u šume. A kad su šikare faktično ostale tek šikarama, došli su pristaše diobe zemljišnih zajednica. Poslije istog uvoda zaključili su ovi, da pošto se iz šikara ne mogu načiniti šume, treba ih razdijeliti medu seljake ovlaštenike, pak neka ovi sami riješe pitanje, što treba da postane od šikare, da li šuma ili pašnjak ili oranica. Ali šikara je u znatnom dijelu opet ostala šikarom, tako da treba konačno ipak priznati ono prvo i najbliže, da su naime šikare (t. j . zem 68 |
| ŠUMARSKI LIST 2/1931 str. 27 <-- 27 --> PDF |
Ijišne zajednice krajiške) drvljem obrasli pašnjaci, kojima je gospodarska svrha popaša blaga. Treba ih urediti, prema potrebi očistiti, meliorirati, arondirati, te tako privesti svojoj svrsi. Decenijima se ustrajno negirao pravi karakter zemljišnih zajednica, poduzelo se sve, da taj karakter ne izbije na javu, sve je bilo uzalud. Pa kada su zemljišta krajiških zemljišnih zajednica u svojoj biti pašnjaci, treba da ih šumari ostave, te predadu upravu i vodstvo nad njima agronomima, jer oni, a ne šumari, posjeduju potrebnu stručnu spremu, da rukovode njima. Moguće će agronomi danas sutra trebati naše stručne pomoći, jer su zemljišne zajednice drvljem obrašteni pašnjaci, ali onda šumar neka ne drži,u rukama zakon o šumama, već neka upotrijebi svoju stručnu spremu, da riješi specifične zadatke, koje će tražiti narav stvari. Šumari treba da se povuku na svoje prave položaje, da uzgajaju i gospodare šumama, gdje je njima mjesto. Time će najbolje izvršiti svoju dužnost prema narodu i državi. Ne valja međutiin-rušiti staru kuću, dok još nije moguće sagraditi si novu, bolju. ´ ; Resume. Repliaue a l´article imprime a la page 437 de cette Revue pour l´annee ecoulee. Sur la base des resultats de beaucoup de ces partages qui ont eu lio u daiis les aiiiiees de l´apres-guerre, l´auteur vient a la conclusion generalemetit coiitraire a l´idee dti partage desdites terres. -«0»- Dr. ST. FILIPOVIĆ (ZAGREB): TAUUGE, VOZILO ZA DRVA (UN MOYEN DE TRANSPORT DE BOIS) Povrh Livanjskog polja, njemu na istok, jesu planine Staretina, Catornja i Golija. Na toj sam Catornji vidio ljeti 1930. g. taljuge, kojima se svažaju drva za gorivo s planine u sela pod njom, na rubu Livanjskog polja. Do tada nisam nikad vidio ovakova vozila za drva, a nisam ni čuo o tome. Zato i mislim, da je to specijalitet baš onoga kraja. Nisu to ni kola ni sanice, niti tu ima kakovih gvozdenih kuka s lancima. To je vozilo svoje vrste, pa je vrijedno, da se potanje opiše, a u to će nam ime mnogo pomoći i ove dvije priložene slike (jedna skica i jedna fotografija, koju sam ja sam naredio). Kod taljuga je sve načinjeno od drveta. Ali samo se »jedan sastavni dio od svega toga nazivlje tim imenom »taljuge« i to onaj, koji je na škici tako označen. Svi ostali sastavni dijelovi imadu svoja posebna imena. 69 |