DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 2/1931 str. 15 <-- 15 --> PDF |
ovdje po državnom budžetu predviđene prihode i rashode, te višak naših državnih šuma za tri zadnje godine: Prihod Rashod Višalc 1928/29. 174,439.105 Din. 81,745.888 Din. 92,693.217 Din. 1929/30. 150,050.419 „ 102,442.565 „ 47,607.854 „ 1930/31. 167,467.754 „ 121,938.795 „ 45,528.959 „ ..... li dakle razlike u prihodima, površini te gospodarskim uspjesima državnih šuma Bavarske i Jugoslavije?! Za 20 godina, a vjerojatno i prije, mi ćemo sa sječom starih drž. šuma biti gotovi. Poslije toga će nastupiti dugi period vremena, da u drž. šumama ne će biti ništa za sječu i prodaju. Pisac spomenutog članka gornje statističke podatke završuje ovom konstatacijom: »Mi stojimo pred neoborivom činjenicom, da trgovina drvom (Iiolzwirtschaft) i šumsko gospodarstvo (Forstv/irtschaft) stoje na granici svog rentabiliteta, te da dalje padanje cijene drva jedino na račun njihova prihoda, a da se troškovi proizvodnje uporedo ne umanjuju, vodi oba pothvata u potpunu propast«. »U privatnim šumama doći će uz padanje cijena drvu do jačeg zahvata sječe starih sastojina, što se međutim ne mož e očekivat i u državnim šumama (!), te sve to vodi do devastacije šuma (Raubbau)«. Iz poučnog tog članka mogao bi donijeti još nekoliko interesantnih konstatacija, ali je — držim — dosta i to, što sam naveo. Po gornjem primjeru trebala bi naša drž. šumska uprava, kao i direkcije imovnih općina statičkim putem odrediti rentabilitet svoga šumskog gospodarstva. Kod toga računa teško bi se odlučili na višekratno snizivanje svojih procjena šuma, kako su to prošle jeseni učinile direkcije nekih imovnih općina, snizujući u dva tri maha procjenjene vrijednosti i izlažući šume na prodaju po cijeni »kako pođe«. To je pitanje od prvoklasne važnosti, koje zaslužuje, da ga obrade stručnjaci imovnih općina, ako neće da o njima govori potomstvo isto onako, kako oni danas sude o svojim predšasnicima u upravi, koji su u svoje doba prevelike sječe šuma odobravali riječima; »Dok sam ja šef imovne općine, biće novaca, a poslije mene neka drugi brigu brinu, kako znadu«. Zbog takove uprave došle su sada neke imovne opčine u tešku situaciju, te je s njima mučno upravljati. Izlazak se međutim iz tako teškog položaja ne sastoji samo u obaranju vlastitih procjena šuma u kratkom vremenu u cilju da se namakne novac za pokriće godišnjeg proračuna. Na osnovu svega gore izloženoga mogu na pitanje, koji bi način bio podesan za ozdravljenje krize u trgovini drvom, odgovoriti ovo: Jaki lijekovi za to ne postoje. Problem, koji je pred nama, nije problem, koji se mora riješiti samo obaranjem šumske takse u korist trgovaca drvom. Ako se reče, da masa naših šuma nije velika i neiscrpljiva, nego je naprotiv pri kraju, te ako se ima na umu dugotrajnost šumske produkcije, to je jedini lijek: ograničenje sječe šuma. Proizvodi šumskog gospodarstva ne moraju se prodati u određenoj gospodarskoj godini kao proizvodi poljoprivrede. Kod nas se u tom pravcu ne može govoriti o krizi trgovine drvom. Ja sam uvjeren, da, u koliko je kriza u trgovini drvom danas teška, u toliko će brže i snažnije biti njeno oporavljenje. Sječa naših šuma nije samo stvar trgovaca drvom, ona treba da interesuje cio narod, a država ne smije da favorizira jednu 57 |