DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 1/1931 str. 8 <-- 8 --> PDF |
ekonomske bijede. Ako bi konačno pod najvećim represalijama i uspjelo, da se šumska i poljoprivredna kultura svedu svaka u svoje prirodne granice, time se ekonomsko stanje ne bi nimalo poboljšalo, jer bi i u tom slučaju poljoprivrednos: zemljišta bilo premalo, ako ne i manje, nego ga ima sada. Jedina mjera, da se šumska i poljoprivredna kultura bez štetnih posljedica svedu ovdje u svoje prirodne granice, jest kolonizacija ovdašnjqg žiteljstva u slabije napučenen krajeve kao i podizanje industrije, u kojoj bi najsiromašniji slojevi pučanstva mogli naći dovoljno zarade. Samo na ovaj način moguće je ublažiti ovdje veliku ekonomsku i socijalnu bijedu, jer već danas na jednom jutru živi poprečno jedna obitelj sa mnogo članova. U poratno je vrijeme ovaj proces stvaranja malog šumskog posjeda pospješen i likvidacijom veleposjeda. Od 1919. godine, kako je stupio na snagu zakon za pripremu agrarne reforme kao i zakon o zabrani otuđivanja i opterećivanja zemljišta velikog posjeda, nastojali su gotovo svi zagorski veleposjednici u strahu, da im šume u smislu odred.ba čl. 41. bivšeg ustava ne budu ekspropriirane, prodati ih prije, nego dođe do uzakonjenja i provedbe ove odredbe. Tako se ovom unapred najavljenom ekspropriacijom postiglo protivno, nego se htjelo, jer su veleposjednici svoje šume potajno parcelirali i prodavaU seljacima, te tako konačno stavili vlasti pred gotov fakt. Kad je seljak na taj način došao u posjed velikog dijela vlastelinskih šuma, nije preostalo drugo, nego pod iiritiskom partijskih masa naći modus, da se taj fakt dovede u sklad i sa postojećim odredbama, pa je stoga godine 1925. donesen pravilnik o fakultativnom otkupu agrarnog zemljišta. Na osnovi ovog pravilnika nastojali su veleposjednici naknadno uzakoniti i one kupoprodaje, koje su izvršili već prije toga — bez odobrenja i potajno, a ujedno požuruju i daljnje prodaje svojih šuma. Na taj način dolaze šume u glavnom u posjed malih šumoposjednika seljaka, koji kupuju od jednog do deset jutara šume, a vrlo su rijetke iznimke, da ove šume dolaze u ruke zemljišnih zajednica ili inih samoupravnih jedinica. Bez obzira na to, što se već samim rasparčavanjem velikih šumskih objekata oduzima mogućnost racionalnog i potrajnog gospodarenja u njima, pridolazi tu još jedna neželjena okolnost. Kupci naime u svrhu isplate kupovine moraju kupljenu šumu posjeći, a kako im ovako isječena šuma u blizoj budućnosti ne može da daje nikakovih prihoda, pretvaraju je u oranice i vinograde. Sve ovo rade oni dakako bez dozvole, pa se ne rijetko događa, da se krče i one šume, koje se nalaze na apsolutnom šumskom tlu. Kako su pak kupci ovih šuma redovito vrlo slabog materijalnog stanja, ne mogu vlasti imati apsolutno nikakovih garancija, da će oni biti u stanju isječene i iskrčene površine ponovno pošumiti, a to tim manje, što se oni sami tome ,pošumljenju protive, jer su, vele, šumu i kupili zato, da je iskrče ili da mogu slobodno pasti blago. U koliko se takove kupoprodaje, sječe i krčenja odnose na relativno šumsko tlo, moglo bi se to i tolerirati s obzirom na slabo materijalno stanje kupaca, koji si na taj način žele popraviti svoj teški ekonomski položaj. No ne može se nikako dopustiti, da se ovako postupa sa šumama, koje se nalaze na apsolutnom šumskom tlu, jer i najstrože zakonske odredbe, da se ovako iskrčene površine imadu nakon stanovitog roka pošumiti, ne mogu ovdje da imaju nikakovog učinka. Sve su takove šume, čim dođu u seljačke ruke, za šumsku kulturu konačno izgubljene, a na žalost, u . |