DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 1/1931 str. 7 <-- 7 --> PDF |
ovlaštenik dobije godišnje od svoje zem. zajednice, plača on u vidu šumskog nameta za pokriće godišnjeg: proračuna oko 10 Din. na svaku Vs ´""vlašteničkog prava, plača dakle za 1 kub. met. drva, što ga od zajednice dobue, 50 Din. Za ovu pak cijenu može da si drvo kupi kod vlastelinstva, gdje mu je možda i bliže. No i ovakav slučaj još ne bi smio biti opravdanim razlogom za diobu zajedničkih šuma, nego baš naprotiv, imao bi ovlaštenike potaknuti na odluku, da svoj šumski posjed kupom vlastelinskih šuma uvećaju. Diobom zajedničkih šuma ne će se naime njihovo stanje nimalo popraviti niti davati veće prihode, nego će se postići baš protivno. Na pojedinog ovlaštenika kod ovako siromašnih zajednica, kakove su u Zagorju, otpalo bi moguće 200 do 1000 kv. hvati šume. Zar se može na toj površini zavesti neko šumsko gospodarenje i povećati prihod? Jasno je, da ne može, nego ćf ovlaštenik iz straha, da mu tko drugi onih nekoliko stabala ne ukrade, odmah ova posjeći i prodati trgovcu, a na posječenu površinu tjerati blago ili će je iskrčiti i pretvoriti u vinograd, jer za drugu kulturu i onako nije podesna. Ima i šumara i ekonoma, koji su svojedobno zagovarali individualnu diobu zem. zajednica, jer da one više ne odgovaraju svojoj svrsi, ali kod toga nisu dali odgovor na pitanje, čime će zamijeniti zem. zajednice i da li će mali šumski posjedi, nastali diobom, moći toj svrsi bolje odgovarati. Poništiti pak jednu instituciju zato, jer ne odgovara potpuno svojoj svrsi, pa je zamijeniti sa stotinu malih isto takovih institucija, koje toj zadaći pogotovo nisu u stanju udovoljiti, niti je logično niti sa norodno-gospodarskog gledišta opravdano. Kod prosuđivanja toga pitanja gotovo se uvijek zaboravlja, da između poljoprivrednog i šumskog gospodarstva postoji bitna razlika i da po onoj našoj narodnoj »svaka čizma ne ide na svaku nogu« individualizacija šumskog gsopodarenja na malim površinama nije tako lako provediva kao kod poljoprivrednog gospodarenja, jer je mogućnost rentabilnijeg šumskog gospodarenja u glavnom vezana na veličinu površine. Ovo je doduše i kod poljoprivrednog gospodarenja uzus, ali kod šumskog gospodarenja je to pravilo. Konačno se kod prosuđivanja toga pitanja ne smije smetnuti s vida ni važan zadatak, što ga imadu vršiti šume na apsolutnom šumskom tlu. Dok narodno-ekonomski interes kao i velika nužda za poljoprivrednim zemljištem baš u Zagorju zbog prevelike populacije imperativno nalažu, da se svi zapušteni zajednički pašnjaci kao i šume, koje se nalaze na relativnom šumskom tlu, individualno što prije podijele i iskrče, ne smije se ta nužda za poljoprivrednim tlom nikako nadoknaditi oduzimanjem apsolutnog šumskog tla. Velika nužda za poljoprivrednim zemljištem oduzela je u Zagorju šumskoj kulturi već velike površine — čak apsolutnog — šumskog tla, pa je i to jedan od razloga, zašto se ne smije onako na laku ruku sve relativno šumsko tlo odmah predati poljoprivredi. Zbog prevelike populacije i tim prouzrokovane ekonomske i socijalne bijede potrajati će u Zagorju još dugo vremena ova borba između poljoprivredne i šumske kulture sa očitom tendencijom, da se ova bijeda ima ublažiti na štetu šumske kulture. A to je velika zabluda svih onih, koji tako misle. Vraćanje svega relativnog šumskog tla poljoprivredi svakako je potrebno, ali je isto tako potrebno i vraćanje svega apsolutnog šumskog tla šumskoj kulturi. No i time ta borba ne bi bila završena, jer ne bi postigla ublaženje |