DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 1/1931 str. 5 <-- 5 --> PDF |
kršu i kamenu, ne može se uspoređivati sa tobožnjom pasivnošću krajeva, koji su ipostali takovima samo indolencijom svojih žitelja, štono sa svojim prirodnim dobrima postupaju tako, da ona s vremenom postaju neuporabiva ne samo za sadašnje, nego i za buduće generacije. Žitelji, koji 6.000 jutara inače plodnog zemljišta prepuštaju korovu i trnju, ne samo da nisu dostojni nikakove državne pomoći, nego treba još da budu izvrženi preziru čitavog naroda. Korov, šikara i trnje na inače plodnom tlu narodna su sramota, koje se ne stide samo kulturno najzaostaliji narodi. Našu domovinu zbog njezinih prirodnih krasota posjećuju mnogi inostranci, koji kao svjedoci ove naše narodne sramote ne mogu da o našoj kulturi ponesu najbolje utiske. Premda se posljedice neracionalnog šumskog gospodarenja u najstrašnijem obliku pokazuju baš na malim šumskim posjedima, ipak su baš ove posjede dosadanii šumski zakoni najviše štedili i postupali prema njima s nekom posebnom obazrivošću, da se tobože ne povredi pravo raspolaganja sa privatnom svojinom. U koliko je međutim ova obazrivost (više sa socijalnog, nego sa privatno-pravnog gledišta) i bila opravdana, jer se od malog šumoposjednika nije inoglo tražiti, da za racionalno gospodarenje na svom neznatnom šumskom posjedu ulaže relativno iste produktivne kapitale kao i veleposjednik, nijcsu se ipak smjele zatvoriti oči pred činjenicom, da je na sitnom šumskom posjedu racionalno šumsko gospodarenje isključeno. Svaka pak nezdrava pojava, pogotovo ako je na štetu općih interesa, nema prava na opstanak. Stvaranjem modernog privrednog zakonodavstva imiaju se ukloniti svi oni tipovi produkcije, koji očito pokazuju, da nisu u stanju izvršivati svoju zadaću. Prirodni kanitali, a to je i šumsko zemljište, ne mogu naime biti neograničenim vlasništvom samo jedne generacije, tako da bi se ova mogla i smjela istima koristiti do njihovog potpunog iscrpljenja, kako Jc to slučaj sa šumama maloposjednika. Dužnost je svake generacije, da "budućim generacijama ostavi u nasleđe ako ne bolja a ono barem (što se tiče kapaciteta produktivnosti) takova prirodna dobra, kakova je ona sama baštinila od prijašnjih generacija. Da li seljački šumski posjedi, vođeni individualnim težnjama i potre bama svojih vlasnika, mogu udovoljiti ovom osnovnom principu opće narodne ekonomije? Ondje, gdje je seljaku moguće da svoje potrebe na drvu (bilo kupom bilo krađom) podmiri iz šuma susjednih veleposjeda ili zem. zajednica, ondje on svoju šumu čuva i drži u uzornom redu, a siječe je samo u slučaju, ako mu se pruži zgoda, da drvo dobro unovči ili ako ga snađu kakove teške financijalne neprilike. Ali u tom je slučaju posiječe jednom za uvijek, jer poslije toga golo šumsko tlo nema za njega više vrijednosti, budući da mu je i deset godina teško čekati na slijedeći prihod, a kamo li nekoliko desetaka godina. Zato nastoji ovo prazno tlo odmah upotrebiti u drugu svrhu. Ili ga upotrebi kao pašnjak ili pretvori u oranicu ili vinograd. Ovo nestajanje seljačkih šuma ide uporedo i sa cijepanjem seljačkih zadružnih posjeda, pa tako pomalo nestaje i onih većih šumskih seljačkih posjeda, koji su još donekle imali svoj raison d´etre. Zadruga, koja ima na pr. 5 ili više jutara šume ( a takove su već u Zagorju vrlo rijetke), dijeli se na pet ili više dijelova. Mnogobrojni zadrugari, bojeći se, da ih ne zapane pri diobi gori dio šume, žure se još za vrijeme diobne parnice da šumu posijeku, pa budu onda pri fizičkoj predaji uvedeni u posjed kojih |