DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 1/1931 str. 5     <-- 5 -->        PDF

kršu i kamenu, ne može se uspoređivati sa tobožnjom pasivnošću krajeva,
koji su ipostali takovima samo indolencijom svojih žitelja, štono sa
svojim prirodnim dobrima postupaju tako, da ona s vremenom postaju
neuporabiva ne samo za sadašnje, nego i za buduće generacije. Žitelji,
koji 6.000 jutara inače plodnog zemljišta prepuštaju korovu i trnju, ne
samo da nisu dostojni nikakove državne pomoći, nego treba još da budu
izvrženi preziru čitavog naroda.


Korov, šikara i trnje na inače plodnom tlu narodna su sramota, koje
se ne stide samo kulturno najzaostaliji narodi. Našu domovinu zbog njezinih
prirodnih krasota posjećuju mnogi inostranci, koji kao svjedoci ove
naše narodne sramote ne mogu da o našoj kulturi ponesu najbolje utiske.


Premda se posljedice neracionalnog šumskog gospodarenja u najstrašnijem
obliku pokazuju baš na malim šumskim posjedima, ipak su baš
ove posjede dosadanii šumski zakoni najviše štedili i postupali prema
njima s nekom posebnom obazrivošću, da se tobože ne povredi pravo
raspolaganja sa privatnom svojinom. U koliko je međutim ova obazrivost
(više sa socijalnog, nego sa privatno-pravnog gledišta) i bila opravdana,
jer se od malog šumoposjednika nije inoglo tražiti, da za racionalno gospodarenje
na svom neznatnom šumskom posjedu ulaže relativno iste
produktivne kapitale kao i veleposjednik, nijcsu se ipak smjele zatvoriti
oči pred činjenicom, da je na sitnom šumskom posjedu racionalno šumsko
gospodarenje isključeno. Svaka pak nezdrava pojava, pogotovo ako je
na štetu općih interesa, nema prava na opstanak.


Stvaranjem modernog privrednog zakonodavstva imiaju se ukloniti
svi oni tipovi produkcije, koji očito pokazuju, da nisu u stanju izvršivati
svoju zadaću. Prirodni kanitali, a to je i šumsko zemljište, ne mogu naime
biti neograničenim vlasništvom samo jedne generacije, tako da bi se ova
mogla i smjela istima koristiti do njihovog potpunog iscrpljenja, kako Jc
to slučaj sa šumama maloposjednika. Dužnost je svake generacije, da


"budućim generacijama ostavi u nasleđe ako ne bolja a ono barem (što


se tiče kapaciteta produktivnosti) takova prirodna dobra, kakova je ona


sama baštinila od prijašnjih generacija.


Da li seljački šumski posjedi, vođeni individualnim težnjama i potre


bama svojih vlasnika, mogu udovoljiti ovom osnovnom principu opće


narodne ekonomije? Ondje, gdje je seljaku moguće da svoje potrebe na


drvu (bilo kupom bilo krađom) podmiri iz šuma susjednih veleposjeda ili


zem. zajednica, ondje on svoju šumu čuva i drži u uzornom redu, a siječe


je samo u slučaju, ako mu se pruži zgoda, da drvo dobro unovči ili ako


ga snađu kakove teške financijalne neprilike. Ali u tom je slučaju posiječe


jednom za uvijek, jer poslije toga golo šumsko tlo nema za njega više


vrijednosti, budući da mu je i deset godina teško čekati na slijedeći prihod,


a kamo li nekoliko desetaka godina. Zato nastoji ovo prazno tlo odmah


upotrebiti u drugu svrhu. Ili ga upotrebi kao pašnjak ili pretvori u oranicu


ili vinograd.


Ovo nestajanje seljačkih šuma ide uporedo i sa cijepanjem seljačkih


zadružnih posjeda, pa tako pomalo nestaje i onih većih šumskih seljačkih


posjeda, koji su još donekle imali svoj raison d´etre. Zadruga, koja ima


na pr. 5 ili više jutara šume ( a takove su već u Zagorju vrlo rijetke),


dijeli se na pet ili više dijelova. Mnogobrojni zadrugari, bojeći se, da ih ne


zapane pri diobi gori dio šume, žure se još za vrijeme diobne parnice da


šumu posijeku, pa budu onda pri fizičkoj predaji uvedeni u posjed kojih