DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 1/1931 str. 31 <-- 31 --> PDF |
takove šume moraju zakržljati, a zemlja mora ogoljeli. Koza je nalik dobročimcu, koji dva puta više uzima nego daje i tako po malo pospješuje konačnu propast narodia.« Jednako su štetnost paše koza u šumama, te neograničenog držanja koza, naglašavali svi naši stručni pisci. Zakon o šumama od 21. XII. 1929. ostavio je mogućnost, da najsiromašnije pučanstvo smije držati koze u ograničenom broju (čl. .33.). Te sirotinjske koze ne smatramo štetnima, jer su ograničenog broja. Štetnije su koze imućnijih seljaka, koje prave štete u velikom svom broju. Naš ´seljak treba da prijeđe na intenzivnije stočarstvo, nego li što je držanje koza. Plemenitija stoka postati će mu i rentabiliiija. Potouja doduše treba više njege i truda, nego li koze, ali bez truda ne ide, jeir »na muci grozdovi vise«. Iz sviju gore navedenih razloga smatramo, da propis § 33. zakona o šumama od 21. XII. 1929. nije odviše strog, jer je svakako potrebno ograničiti pašu koza u šumama kod nas i dozvoliti tu pašu samo najsiromašnijima. Smatramo, da bi bilo nepotrebno miiijenjati slovo zakona po predmetu. Tim više, što je predmetni član 33. predvidio, da mogu opće upravne vlasti iprvoga stepena dozvoliti pojedinim porodicama ispašu koza u šumama u ograničenom broju, koji je potreban za izdržavanje porodice. Dakle opšta upravna vlast prvog stepena prosuđuje onaj broj koza, koji je potreban za uzdržavanje porodice. U nekim krajevima, gdje je to potrebno, dozvoliti´će dakle upravne vlasti same od sebe već veći broj koza, dok će se u krajevima manje potrebe dozvoliti manji broj. Potreba pojedinih krajeva može se regulisati u vezi sa članom 33. zakona. U službenom tumaču zakona o šumam.a (Dr. Balen, Dr. Sagadln: Zakon o šumama, izdanje Ministarstva šuma) na str. 60-toj se kaže: »Tendenca je zakonodavca, da se postepen o smanjuje broj kozjih grla svuda, gdje je danas još dopušteno njihovo puštanje na pašu, a da se ne dopusti, gdje ui dosada nije bilo potrebno.« Isto tako Pravilnik Ministarstva šuma o puštanju koza u šume čl. 2. kaže: Opšta upravna vlast će ustanoviti: »Najveći broj koza, što ga pojedina porodica sme da ima obzirom na davanje mlijeka za olakšanj e prehrane članova porodice.« Zakon 0 šumama predvidio je dakle dovoljno mogućnosti za držanje koza i ispašu koza u šumama. Ne smatramo potrebnim, da se mijenja slovo zakona, kad je u zakonu predviđeno riješenje pitanja tako, da se postepenim ograničavanjem broja koza može taj broj svesti na raoijonalnu mjeru. To postepeno reduciranje ne mora se nikako naglo provesti, već polagano. Narod će s vremenom sam uvidjeti, rda je § 33. Zakona o šumama izrađen samo u njegovom sopstvenom interesu t. j . u interesu blagostanja narodne budućnosti. Po § 93. Zakona o šumama od 21. XII. 1929. imperativno se određuje, da se naš krš ima zašumiti u roku od 50 godina. To je nemoguće provesti, ako se dozvoli ispaša koza u šumama, odnosno ne ograniči broj koza. Mogu se postepeuo smanjiti i ograničiti površine za ispašu koza, a onda će se time eo ipso smanjiti i broj koza. Uvjereni smo, da narodna sirotinja nije prigovarala članu 33. Zakona od 21. XII. 1929. Prigovarali su oni, koji drže i uzgajaju koze u spekulativne svrhe, jer oni su tim članom zapravo jedino tangirani. Sirotinju zakon nije dirao, jer joj je ostavio mogućnost držanja koza. Ako sadanje ekonomske prilike posebno imperativno traže za pojedini kraj (Južna Srbija), da se drže koze u većem broju, neka se za taj kraj (pravilnikom učini izuzetak. ^9 |