DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 1/1931 str. 25 <-- 25 --> PDF |
e) Ako se tzv. šum. stručnjaci u čl. 7. Pravilnika... za upravu nedrž. šuma naročito favorizuju, t. j . »opskrbljuju«, onda bi po pravednosti upraviteljima šuma pod tač. i2.) ponajmanje eo ipso moralo pripasti onde predloženo priznanje II. kat., ako ne zaslužuju, da budu »osigurani« još po navedenom čl. 7. Inače može ih vlastelin baciti konačno i na cestu. Uzroka, ma i indirektnih po novom zakonu, vazda bi se našlo. Jer ono u čl. 3. Pravilnika... za upravu nedrž. šuma: »...dužan je isti (posednik) postaviti za svaku daljnju punu gore označenu površinu još po jednoga kvalifikovanog šum. stručnjaka, bez obzira na to, da li se postavlja kao samostalan upravitelj ili se dodeljuje kao pomoćni stručnjak« — slaba je zaštita stečenih prava, ma da poslednja alineja tumačenja § 133 Z. o.š. ne isključuje (!) primenu šumarničkog sistema. To se u Zakonu i Pravilniku već »pristojnosti radi« moralo reći, jer bi inače tangirani šumari bili možda odmah skočili, te išli s molbom do najvišeg mesta. A imali bi i pravo, jer svaki hoće i mora da čuva i brani svoj svakidašnji lebac. Organizovati moraće se onako niži šumari za zaštitu svojih interesa, koji sada nisu zaštićeni. f) Takovi dalekosežni propisi, koji mogu da vrlo oštete veći broj u svome zvanju već osedelih nižih šumara, mogu se primeniti samo u budućnosti — za one, koji će se tekar posvetiti šumarskoj struci. Jer njima stoje današnji, za postojeće s a d a n j e stanje neprihvativi propisi već ma uvid, pa ako im ne konveniraju, mogu da ne odaberu šum. zvanje. »Crvenu nit« u V. delu Z. o. š. može svaki da razabere i shvati. g) Upraviteljima šuma pod tačkom 2.) mora se tek dokazati njihova nesposobnost na licu mesta — u praksi, pa onda bi tek moglo da im se ospori pravo na njihove položaje. I uredovati moglo bi se napr. uopće tek tada kod takovih upravitelja šuma, kad bi po njihovom neznanju nastale onakove ili slične (ma i manje) štete, kao što su štete opisane ,u Š. L. br. U god. 1930. u članku: »Sušenje četinjavih šuma u Bosni«. Ta to može biti konačno i novom zakonu dokaz, da svedodžbe nisu nešta apsolutno ispravnoga, ma za koga bilo u njegovoj praksi — naročito u privrednim i sličnim granama (drugačije je kod prvog nameštenja tek po svršenoj škoU), pa da nije ni svaki sistem dobar, ako se sasvim ne prilagođuje prilikama, te da stoga nije neopravdano traženje nižih šumara upravitelja, da im se prizna pravo u tački 2.). Iz toga sledi, da bi i tačka 3.) imala svoje opravdanje. h) Malo čudno zvuče ti novi strogi propisi na posletku i stoga, što se čuje s jedne strane, da nemamo dosta šumara (bar iskusnih) — a stariji u praksi dugo već prokušani onemogućuju se s druge strane. Poslovica kaže »svaka škola nešto stoji« i mladima se stoga ne može zamerati. II. Odmah posle preokreta prihvatiše šumarski prvaci nadšumarski sistem uprave sa reći »pokušajmo«. To kušanje trajalo je čitavo vreme od ujedinjenja amo, a novi Z. o. š. prihvatio je sada u celosti taj nadšumarski sistem i za privatne šume, to valjda u vidu eksproprijacija, likvidacija i t. d. velikih privat. šum. poseda. Konsekventno provođenje nadšumarskog sistema proizlazi iz samoga Z. o. š. koji u svom temeljnom tekstu (paragrafima kao takovima) precizuje samo pojam fakultetski obrazovanih šumara (§ 132) i pojam lugara (§ 135), »kojima je povereno čuvanje šume«. Od ovih se »traži, da su svršili lugarsku školu ili položiti ispit za čuvarsku službu« ... Niži šumari ispadaju iz glavnog teksta zakona — što vredi teoretski za gornji princip, nikako pak praktički za racijonalno, a ipak razmerno jeftino upravljanje šumom, naročito onde, gde se sa šumom u glavnom tek »gazdovati« započinje. Nemojmo se obazirati na sistem nadšumarski u zaista naprednim zemljama, gde »se sa pojedinim stablom tako reći prije razgovara nego li će se posjeći« (5. L, br. 23 |