DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 11/1930 str. 7 <-- 7 --> PDF |
nomi, a u drugom redu šumari. Ovo je pozivanje pojedinaca na neko dogmatsko »stručno mišljenje« prouzrokovalo dosada mnogo zla u našim šumama. Mnogim dozvolama sječe stabala iznad 30 cm promjera u privatnim šumama, kao i sijanjem borovog sjemena i sadnjom smreke na sječinama hrastovih šuma u Slavoniji — izvedeno po trgovcima, a na osnovu »stručnog mišljenja« pojedinaca stubokom je bio narušen ugled našeg čitavog staleža i time nanesena golema šteta našoj narodnoj imovini. Ti su šumarski stručnjaci dajući takovo mišljenje protiv diobe — a za daljnji opstanak šikara — zaboravili, da su te zajedničke šume zbog svoje malene vrijednosti bile slične okviru bez slike odnosno površinama, za koje se ne zna, gdje počinju, a gdje prestaju. Oni nisu shvatili važnost toga pitanja, koje zgodno karakterišu riječi poznatog nacionalnog ekonoma Adolfa Wagner a. Ovaj je naime rekao, da se vlasništvo zemljišta mora staviti na takove pravne temelje, da svaka zloupotreba njegova bude isključena i da njegova valjana upotreba bude od što veće koristi. U ekonomiji je jednako kao i u prirodi; sve što se ne može prilagoditi životu, mora propasti. Zbog svega izloženog mora naša šumarska politika i opći interesi poljoprivrede ići uporednim putevima. Te dvije važne grane narodne privrede moraju da dobiju jak temelj za napredak, u regulisanju i harmoniji svojih obostranih odnosa. Mi šumari moramo jednom doći do osvjedočenja, da će najveću zapreku napretku šumskog gospodarstva — šumsk u paš u — ukloniti u prvom redu agronomi, jer su oni zvani, da traže njezinu zamjenu u stajskom timarenju stoke, dok ćemo mi u tom pogledu mnogo manje uspjeti sa svojim policajnim mjerama. Od naše se stručne šumarske strane mora ići za tim, da se granice šuma učvrste na zemljištima, kamo šuma spada, te da ove granice ne može svatko po volji micati niti šume uzurpirati. Vjerujem, da će ove dvije akcije, koje nastaju diobom šuma i pašnjaka zemljišnih zajednica, t. j . šumska i poljoprivredna (produkcija, uroditi obilnim plodovima i to više svjesnim radom našeg seljaka, nego svim našim uredbama. Za to već ima i živih dokaza. Tako na pr. nekadanje šikare imaju danas, nakon provedene diobe nekih zemljišnih zajednica, izgled dobro čuvanih i dobro obraslih sastojina, koje su se s vremenom razvile u lijepe gajeve, što one nikada ne bi bile kao zajednička imovina. One su vidljiv kulturni napredak dotičnog sela, koji svjedoči, d a blagostanje, sloboda i pravda nastaju onako, kako nastaje i k u 11 u r a. Tu se vide začeci materijalne i moralne kulture, koje u narodu treba podjednako razvijati. U prosuđivanju diobe zemljišnih zajednica ne smijemo mi šumari pustiti s vida, da ekonomski život ima u svako doba svoje zakone i puteve. U tom životu ima vazda izvjesnih struja, koje sebi prokrčuju put bez ikakvih obzira, te se ne mogu zaustaviti nikakovim zastarjelim razlozima. Zdrava šumarska politika ne smije nikad smetnuti s uma činjenicu, da je ekonomski život naroda neke zemlje život u sadašnjici, te da je on u suprotnosti s naziranjima iz prošlosti, a naročito je u protivnosti s naziranjem pojedinca stručnjaka, koji drži, da je šuma tu samo radi nje same. U svom´ stručnom radu ne smijemo izgubiti iz vida riječi spomenutog njemačkog nacionalnog ekonoma, koji je rekao: »Privred a je organizam, koji živi, agira i reagira, razvija se i pro 441 |