DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 11/1930 str. 6 <-- 6 --> PDF |
štenicima pravednu podjelu koristi od zajedničke ´imovine i doveli do jakih pokreta za individualnu diobu pašnjaka i šuma, dajući tako izražaja jednom kulturnom progresu intenzivnijeg iskorišćavanja poljoprivrednog zemljišta i boljeg čuvanja šuma. Kolike je razmjere zauzelo to gibanje na pr. u Podravini, svjedoči najbolje nekoliko zanimivih slučajeva. Tako su još prije rata seljaci sami potajno razdijelili općinska zemljišta na vrlo primitivan način. Oni su prosto s konopom na uzlove odredili širinu parcele, koja je imala pripasti pojedinom ovlašteniku. iP´ri tom se nisu uopće osvrtali na duljine tih jednako širokih parcela, a posljedica je toga bila, da tako razdijeljene površine nisu odgovarale veličini ovlašteničkih prava, a još manje prilikama izvoznih puteva. Na taj su način došli pojedinci do uživanja većih površina, što je u očima drugih izazvalo zavist i rađalo novi pokret za definitivnu pravednu diobu po kvalifikovanim mjernicima. Tom su opravdanom narodnom pokretu došle nadležne vlasti u susret (komasaciona povjerenstva ustrojena na osnovu zakona od 22. juna 1902.) i počele su da rade oko sređivanja tih zamršenih agrarnih odnosa u zemljišnim zajednicama. U provedbenom su postupku morali šumarski stručnjaci dati mišljenje o diobi zajedničke imovine. To je međutim mišljenje često bilo oprečno svrsi, za kojom se išlo, a bilo je obrazlagano redovito tim, da je dotična površina upisana u zemljarinskom katastru kao šuma, pa zbog toga mora ostati i u buduće kao šuma, nadalje da to traže klimatski obziri kraja, bojazan od većih šumskih šteta u šumama imovne općine i državnog erara, te najposlije i zbog pasivnosti susjedne imovne općine. Naravno, da su ovakovi razlozi u očima naroda bili upravo nerazumljivi, jer u mnogo slučajeva već davno nije bilo šume ondje, gdje ju je iskazivao katastar. Što se tiče drugog razloga, t. j . šumskih šteta, valja istaći, da su se one prije najviše činile u šumama zemljišnih zajednica, jer su to bile šume svačije i ničije, dok u dobro čuvanim šumama imovne općine i državnog erara nije bilo, a niti danas nema toliko tih šteta. Još manje vrijedi prigovor u pogledu promjena klimatskih odnošaja na gore, jer su te male raštrkane šikare suviše neznatan faktor i malen organizam, da bi uopće mogle uplivisati na klimatske promjene kraja. Kod prosuđivanja ovog pitanja ne dolazi nikako u obzir pasivitet susjedne imovne općine, jer u koliko taj pasivitet i postoji, to on vrijedi za čitav teritorij imovne općine, a ne za taj maleni kraj, gdje ona baš slučajno ima dosta prostranih mladih šuma. Te se međutim mlade šume ne mogu proređivati, jer proredni materijal ne mogu konzumirati stanovnici obližnjih sela, koji su u pretežnom dijelu i ovlaštenici zemljišnih zajednica i pravoužitnici imovne općine. Osim toga naglašavani pasi vite t za imovnu općinu, koja ima preko 70.000 jutara šume, daje također žalosnu svjedočbu našeg stručnog rada u prošlosti. Zar se zbilja može dogoditi, da narodna institucija sa tako ogromnom šumskom površinom može postati pasivna u kraju dovoljno razvitih prometala? Iz gornjega izlazi, da se pitanje diobe šuma zemljišnih zajednica u Vojnoj krajini ne može tretirati sa čisto stručnog šumarskog gledišta, te da i nadalje odnosne površine ostanu pod šumom bez obzira na njihovu lošu kvalitetu i sposobnost tla za poljoprivredne svrhe, nego se to pitanje ima prosuđivati sa gledišta nacionalno-ekonomskih odnosa, koji ne bi smjeli biti ometani takovim stručnim mišljenjima pojedinaca. To je tim manje opravdano, što šumari moraju biti u prvom redu nacionalni eko 44 0 |