DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 7/1930 str. 21 <-- 21 --> PDF |
DokazaAa j;e varijabilnost zahtjeva za svjetlom kod vrsti Betul a verrucosa . Njen minim. osvjetljenja u Donjoj Austriji iznosi 7», dok se u sjevernom, skandinavskom Drontheimu popeo taj isti minimum na 7e—XU normalne rasvjete. Nadalje za vrst Betula pubescens iznosi minimum osvjetljenja kod Bergena u Norveškoj Via—Vio, dok je u još sjevernijem Hammerfestu narasao taj minimum na V«—U normalne rasvjete. I kod vrsti Betul a nan a ustanovljena je ista pojava. Za njen opstanak u polarnim krajevima potrebno je sve svjetlo, što dopire do njene stojbine. Taj je porast zahtjeva za svjetlom to veći, što se biljka više približuje svojoj polarnoj granici. Ova se granica nalazi na onoj geografskoj širini, gdje maksimum i minimum relativne i apsolutne potrebe svjetla padnu na isti iznos. Ujedno taj porast zahtjeva za svjetlom nije postepen, već je brz i nagao prema polarnoj granici. Slični su zahtjevi konstatovani i kod vrsti S o r b u s a u c u p a r i a i Acerplatanoides. Na osnovu tih opažanja formulisao je W i e s- n e r svoj zakon, da apsolutna i relativna potreba na svjetlu raste sa znatnijom g e o g r a f*s. k om širino m. Wiesme r je nastojao, da te rezultate primijeni i na nadmorske visine. Pri tom j.e došao do zanimivog zaključka, da povećana nadmorska visina ne odgovara uvijek u svakom pogledu i znatnijoj geografskoj širini. Samo do izvjesne nadmorske visine može se ustanoviti porast i relativne i apsolutne potrebe na svjetlu na analogan način kao i kod znatnije geografske širine. Iznad te granice ostaje relativna potreba konstantnom ili se šta više i umanjuje i pored znatnije nadmorske visine. Drugim riječima, u još višim regijama ne iskorištava se ujedno i veći dio od ukupnog priliva svjetla, već samo jedan stalni dio svjetla biva iskorištavan kao potreban minimum. iPošto je međutim u znatnijim visinama svjetlo mnogo intenzivnije, to i pored konstantnosti relativne potrebe na svjetlu, biljka ipak iskorištava apsolutno veću množinu svjetla." Stoga prema W i e s- n e r u i pored padanja relativne potrebe za svjetlom može apsolutna potreba da raste. Zbog toga se unatoč izvjesnih razlika između geografske širine i nadmorske visine može ipak ustvrditi, da zahtjevi biljke za svjetlom apsolutno rastu s nadmorskom visinom. Ti povećani zahtjevi za svletlom treba da naknade ostale nedostatke i nepovoljne prilike staništa visokih regija. To je jedna važna konstatacija. Razlogom navedenim diferencijama svakako je različit sastav i intenzitet svjetla u polarnim krajevima i visokim regijama manjih geografskih širina, dakle različita klima svjetlosti (verschiedenes Lichtklima prema Rubneru, str. 22.) Isto tako je i Rubn e r10 mišljenja, da se i unutar Srednje Evrope mogu zapaziti izvjesne razlike u pogledu zahtjeva za svjetlom kod iste vrsti drveća. Bor, ariš i hrast čine mu se labilnima u tom pogledu. Tako hrast lužnjak u Baltijskim pokrajinama podnaša znatnu zasjenu, dok na istočnoj granici svoga rasprostrenja (gut). Voronež i Tula) upravo zahtijeva mnogo svjetla (Mor o zov). I baltički bor, sa svojom uskom krošnjom podnaša jaču zasjenu od zapadno-njemačkih borova. I Mathe. 1 1 u svojoj radnji o prirodnom zašumljenju smreke u šumama visokih regija razlikuje dvije varijetete smreke. Jedna, Picea 9 Wiesner : Spomenuto djelo, str. 200. 10 Dr. K. Ru b n er: Spomenuto djelo, str. 25. II Mathey : Régénération de l´Épicéa dans les forets de hautes régions. Besançon 1911. str. 6. >´ i 331 |