DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 8/1929 str. 35 <-- 35 --> PDF |
stvarnim. Druge opet primjenjuju tekući prirast. Prirast je osnovni problem šumskog gospodarenja. On je, teoretski promatran, polazna tačka za regulisanje trajnosti i najodlučnije mjerilo za prosuđivanje zrelosti pojedine s a s t o j i n e. Ali pored svega toga teško je utvrditi njegov apsolutni iznos. To je i razlog neuspjesima u prošlosti i bojazni, da se taj faktor u budućnosti učini vodećom veličinom pri određivanju prihoda. Nadalje i pitanje samog pojma normalne drvne zalihe zadaje izvjesnih poteškoća. Ma da je ona samo posljedica normalnog stanja, često se s njime identificira ili se smatra kao potrebni preduslov, da bi se polučilo normalno stanje dobnih razreda (Heverov teorem). Moglo bi se još i održati običajno shvatanje normalne drvne mase u primitivnom gospodarenju, kome je zadatak produkcija ogrijevnog drveta. No ipak nije najvažnije poznavanje njenog numeričkog iznosa. Mnogo je važnije znati strukturu drvne mase prema dobnim ili debljinskim razredima i soriimentima. Uz to je i samo određenje njene visine dosta problematično, a pogotovo u slučaju komplikovanijih sastojinskih prilika (raznodobne i mješovite šume, razni boniteti s?stojine i stojbine, različite metode proredivanja), pa njen iznos ovisi u znatnoj mjeri o subjektivnosti shvatanja uređivača. Konačno, što se tiče doba izravnanja (Ausgleichszeitraum), ono svakako pretstavlja napredak spram metoda, koje operišu s užitnim postotkom, ali s druge se strane i time unašaju u račun izvjesni subjektivni momenti. U pogledu rješavanja pitanja potrajnosti, što im je zapravo i glavni zadatak, one ipak zaostaju za onim metodama, koje baziraju na sigurnoj osnovici — površini, koja je ujedno najjednostavniji i najsigurniji regulato r trajnosti . Taj nedostatak trebale bi ove metode da uklone naročito pažlji vi.n ustanovljenjem mase i prirasta. Međutim one su upravo to propuštale. U tom su pogledu bile nepouzdane, pa je već i onako znatna nesigurnost ovih metoda naiasla upravo do nepodnosivosti. Periodičke inventarizacije treba da su prvi preduslov za primjenu čistih normalno-zališnih i priraštaj u ih metoda . Gdje toga nema, nedostaje im solidna osnovica, pa i teoretski slabije metode mogu dovesti do boljih rezultata. Ta se činjenica ne smije ispuštati iz vida pri ocjeni ovih metoda. I u statičkom pogledu moraju se normalno-zališne metode prosuđivati s izvjes nom rezervom, jer se problem određenja prihoda ne može svesti u uske granice mate matičke formule (Heyer). A li s druge strane Outtenber g ispravno ističe, da je loša primjena tih formula više kriva navedenim nedostacima, nego moguće teoretski nedostaci ovih metoda. Kao naročita prednost diferencijalnih metoda nalazi R ö h r 1 u tome, što one principijelno dijele etat na redovan prinos (renta kapitala) i eventualne dijelove drvne glavnice, koja se troši; zatim što im je glavni zadatak podizanje prirasta. Promatramo li diferencijalne metode sa šumsko-uzgojnog gledišta, to sud o njima može biti samo povoljan. Pošto im etat nije vezan o površinu, to su zahtjevi prostor nog poretka neovisni o vremenskom redu. Sječine se ne moraju prirodnim putem zašu miti u roku, unapred dekretovanom. U tom pogledu ostavljaju ove metode slobodne ruke vršiocu gospodarenja. Dakle otpada potreba suviše minucioznog izlučivanja sa stojina, a uz to ne dolazi do nasilnih konsolidacija sastojinskih prilika. Kao nedostatak svakako treba smatrati to, što one regulisanju prostornog poretka ne posvećuju dovoljnu pažnju. To pitanje često i suviše ovisi o shvatanju izvršioca osnove. Isto tako može se ovim metodama prigovoriti i sa šumsko-uzgojne strane: i to u prvom redu stoga, što puštaju iz vida međusobnu ovisnost proreda i glavnih užitaka; zatim što neopravdano teže izvcsnoj nivelaciji sastojiskih prilika, a sve to u cilju, da bi se olakšalo računanje s faktorom »z«; nadalje i zato, što zbog nesigur 347 |