DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 8/1929 str. 33 <-- 33 --> PDF |
vrste šuma zbog lakše komunikacije, zbog odvajanja jednog sreza od drugog i t. d. Šumske prosjeke prosijecaju se sa 4—10 m širine na osnovu katastralnih mapa, što se može obaviti na više načina: teodolitom, šumskom buzolom i geodetskim stolom. Pošto je sada najviše upotrijebljena metoda prosijecanja šume teodolitom i pokazala se u praksi kao najtačnija, to ćemo opisati samo tu metodu. Rekli smo, da se moramo poslužiti već prije snimljenim mapama. Takav jedan snimljen šumski kompleks imamo na priloženoj slici. Na planu se odredi, kuda se suma mora prosjeci. Na našem kompleksu recimo, da moramo prosjeci šumu od tačke a do b. Na planu spojimo te dvije tačke i izmjerimo transporterom uglcve a i ß kod tačke a ili S i y kod tačke b. Sada centrišemo instrumenat u tački a ili to i viziramo na tačke c i d odnosno e i f. Durbin se položi u takav položaj, da zaklopi prethodnim vizurama uglove a i ß odnosno y i .. Kad se durbin postavi u taj položaj siječe se šuma u tom smjeru najprije usko, a kad se izađe na suprotnu stranu, proširi se na 4 do 10 m širine prema potrebi. Kada su poznate koordinate tačaka a, b, c, d, e i f, onda se može smjer prosjeke odrediti azimutom ., t. j . uglom, kojega zaklapa smjer prosjeke sa osi + X (si.) Xa Xg .. xa .. — o>m + a° ± 180° ; aa = wnh — coca ± 180° Kada se nađe računski ugao a, siječe se šuma istim načinom kao i prije. U interesu je vlasnika šume, da se 0 granicama vodi evidencija t. j . da se ona kontroliše radi nepovlasnog prisvajanja i uživanja šumskog zemljišta od strane susjeda. Granice se kontroliraju na osnovu prethodno kartiranog plana. A. Despot, Beograd. LITERATURA Dr. A. M. Röhrl: Geschichtliche Entwicklung und waldbauliche Bedeutung der Vorrats- und Zuwachsmethoden. Neudamm 1927. 179 str. Jedna dobra knjiga, koja ne smije da ostane nezapažena u našoj stručnoj javnosti. Pisac obrađuje historijski razvoj ovih metoda i njihovu šumsko-uzgojnu važnost. Problem uređivanja šuma i njegov odnos spram šumsko-uzgojnih potreba sastojine i šume danas je akutno pitanje. U nauci o uređivanju šuma sve se više osjeća potreba tendencije k jednoj novoj orijentaciji, pri čemu treba primjenjivati i onakove metode, koje će voditi više računa: I. O potpunom odvajanju prostornih elemenata uređivanja šuma od vremenskih. 2. Da težište rada treba prenašati sa površine na masu i prirast, da oštrije određivati ove faktore, koji treba da budu osnovicom za regulisanje prihoda. 3. Da konačno cijeli uredajni sistem treba produbiti u pravcu valjanog bilansiranja i statistike. Normalno-zališne metode oduvijek su odijeljeno tretirale vremenske i prostorne momente. Pored toga se i za riješavanje ostalih istaknutih pitanja one čine naročito prikladnima, jer su njihovi glavni elementi masa i prirast, koji u savremenoj nauci 0 uređivanju šuma dolaze do sve veće važnosti. Važnost je tih metoda — i pored neuspjeha u prošlosti — tim veća, što se primjećuje sve to jače strujanje k stvaranju raznodobnih sastojinskih oblika, što u krajnjem slučaju vodi do prefoorne šume. Međutim je kod ovakovih sastojinskih oblika nemoguće operisati s površinom kao regu 345 |
| ŠUMARSKI LIST 8/1929 str. 34 <-- 34 --> PDF |
latorom etata. Šumsko-uzgojni razlozi bili su dakle povodom, da se počelo odvraćati od uniforme pravilne visoke šume. U takovim prilikama slabi važnost površine kao garancije potrajnosti i regulatora etata, a težište rada prenaša se na masu i prirast. Pri uređivanju šumskog gospodarenja dolaze do izražaja dva principa: princip trajnosti i princip ekonomičnosti. Nekad je prvi princip vodio glavnu riječ. Njemu treba da zahvale svoj postanak normalno-zališne metode, koje su se iscrpljivale u određivanju potrajnog prihoda. No kasnije, zbog promijenjenih saobraćajnih i općih ekonomskih prilika, slabilo je značenje potrajnosti, a do sve veće važnosti dolazili su principi ekonomičnosti, što je u drugoj krajnosti dovelo do ekstremnog sastojinskog gospodarenja. Ali i pored svega toga trajnost je još uvijek jedan bitni postulat uređivanja gospodarenja, pa ove metode ponovo dolaze do većeg značenja s razloga, što odvojeno tretiraju principe vremenskog i prostornog poretka. R ö h r 1 konstatujc, da su se u mnogome izmijenile osnovice uređivanja šuma, pa stoga navedene metode podvrgava jednoj iscrpnoj analizi, nadajući se, da će i one nešto doprinijeti rješavanju novih zadataka i novih potreba. Metode, o kojima je riječ, dijeli Röhr l na dvije grupe: l.Deduktivne metode: a) Zališne metode: a) metoda razdiobe masa (Hufnagl); ß) metode užitnog postotka (Mantel, Massen, Paulsen, Smalian, Hundeshagen, Tichy, Eberbach). b) Priraštaj ne metode: a) koje baziraju na popriječnom sveukupnom prirastu do doba sječe (K. L. Martin, Frey); ß) diferencijalne metode (Austrijska kameralna taksa, G. Heyer, Huber, Karl, Qehrhardt); y) Kombinacija s korekcionim faktorom (Breymann, Graner). 2. Empiričke, induktivne ili kontrolne metode (Biolley, Eberbach, Knuchel). Kod ocjene ovih metoda, navada Röhrl, ne smije se puštati iz vida, da je sadašnjost u mnogome vezana o iskustvu u prošlosti. Sadanje je saznanje znatnim cijelom baština prošlih vremena i generacija. Mnogi reformatorski pokreti sadašnjice prožeti su idejama onih, čija su imena davno zaboravljena i čiji nam uspjesi odnosno neuspjesi mogu poslužiti kao putokaz na stazi, koja vodi do napretka. Tako pisac ističe zanimivu činjenicu, da se princip kontrolnih metoda može nazirati već u radovima Paulsena (1787), koji preporučuje inventarisanje primjernih ploha i bilansiranje uspjeha gospodarenja. Na osnovu dokumentovanih i lijepo razrađenih izlaganja dolazi R 5 h r 1 do ovih zaključaka: Normalno-zališne metode spekulativnog su karaktera, jer dedukcijom polaze od pojma normalne šume. One su postavile zadatke, za koje nisu imale snage da ih riješe, jer je poznavanje mase i prirasta bilo u ono doba i suviše mutno. To je i bilo razlogom njihove slabosti, što je dovelo do njihovog napuštanja i do gotovo sveopće primjene površinskih metoda. Biolle y je naprotiv pošao drugim, induktivnim putem. On empirički utviđuje optimalnu drvnu masu periodičkim inventarisanjem prati njeno kolebanje, a uz pomoć tačne kontrole sjeća kalkuliše prirast i potrajni prihod šume. Zbog elemenata, kojima operišu, normalno-zališne metode su u znatnijoj mjeri opterećene faktorima teoretske i praktične nesigurnosti, nego one metode, koje baziraju na površini. To naročito vrijedi u pogledu prirasta. Tako jedne metode operišu sa popriječnim prirastom do doba sječe i to bilo normalnim ili stvarnim ili pak sumarno 346 |
| ŠUMARSKI LIST 8/1929 str. 35 <-- 35 --> PDF |
stvarnim. Druge opet primjenjuju tekući prirast. Prirast je osnovni problem šumskog gospodarenja. On je, teoretski promatran, polazna tačka za regulisanje trajnosti i najodlučnije mjerilo za prosuđivanje zrelosti pojedine s a s t o j i n e. Ali pored svega toga teško je utvrditi njegov apsolutni iznos. To je i razlog neuspjesima u prošlosti i bojazni, da se taj faktor u budućnosti učini vodećom veličinom pri određivanju prihoda. Nadalje i pitanje samog pojma normalne drvne zalihe zadaje izvjesnih poteškoća. Ma da je ona samo posljedica normalnog stanja, često se s njime identificira ili se smatra kao potrebni preduslov, da bi se polučilo normalno stanje dobnih razreda (Heverov teorem). Moglo bi se još i održati običajno shvatanje normalne drvne mase u primitivnom gospodarenju, kome je zadatak produkcija ogrijevnog drveta. No ipak nije najvažnije poznavanje njenog numeričkog iznosa. Mnogo je važnije znati strukturu drvne mase prema dobnim ili debljinskim razredima i soriimentima. Uz to je i samo određenje njene visine dosta problematično, a pogotovo u slučaju komplikovanijih sastojinskih prilika (raznodobne i mješovite šume, razni boniteti s?stojine i stojbine, različite metode proredivanja), pa njen iznos ovisi u znatnoj mjeri o subjektivnosti shvatanja uređivača. Konačno, što se tiče doba izravnanja (Ausgleichszeitraum), ono svakako pretstavlja napredak spram metoda, koje operišu s užitnim postotkom, ali s druge se strane i time unašaju u račun izvjesni subjektivni momenti. U pogledu rješavanja pitanja potrajnosti, što im je zapravo i glavni zadatak, one ipak zaostaju za onim metodama, koje baziraju na sigurnoj osnovici — površini, koja je ujedno najjednostavniji i najsigurniji regulato r trajnosti . Taj nedostatak trebale bi ove metode da uklone naročito pažlji vi.n ustanovljenjem mase i prirasta. Međutim one su upravo to propuštale. U tom su pogledu bile nepouzdane, pa je već i onako znatna nesigurnost ovih metoda naiasla upravo do nepodnosivosti. Periodičke inventarizacije treba da su prvi preduslov za primjenu čistih normalno-zališnih i priraštaj u ih metoda . Gdje toga nema, nedostaje im solidna osnovica, pa i teoretski slabije metode mogu dovesti do boljih rezultata. Ta se činjenica ne smije ispuštati iz vida pri ocjeni ovih metoda. I u statičkom pogledu moraju se normalno-zališne metode prosuđivati s izvjes nom rezervom, jer se problem određenja prihoda ne može svesti u uske granice mate matičke formule (Heyer). A li s druge strane Outtenber g ispravno ističe, da je loša primjena tih formula više kriva navedenim nedostacima, nego moguće teoretski nedostaci ovih metoda. Kao naročita prednost diferencijalnih metoda nalazi R ö h r 1 u tome, što one principijelno dijele etat na redovan prinos (renta kapitala) i eventualne dijelove drvne glavnice, koja se troši; zatim što im je glavni zadatak podizanje prirasta. Promatramo li diferencijalne metode sa šumsko-uzgojnog gledišta, to sud o njima može biti samo povoljan. Pošto im etat nije vezan o površinu, to su zahtjevi prostor nog poretka neovisni o vremenskom redu. Sječine se ne moraju prirodnim putem zašu miti u roku, unapred dekretovanom. U tom pogledu ostavljaju ove metode slobodne ruke vršiocu gospodarenja. Dakle otpada potreba suviše minucioznog izlučivanja sa stojina, a uz to ne dolazi do nasilnih konsolidacija sastojinskih prilika. Kao nedostatak svakako treba smatrati to, što one regulisanju prostornog poretka ne posvećuju dovoljnu pažnju. To pitanje često i suviše ovisi o shvatanju izvršioca osnove. Isto tako može se ovim metodama prigovoriti i sa šumsko-uzgojne strane: i to u prvom redu stoga, što puštaju iz vida međusobnu ovisnost proreda i glavnih užitaka; zatim što neopravdano teže izvcsnoj nivelaciji sastojiskih prilika, a sve to u cilju, da bi se olakšalo računanje s faktorom »z«; nadalje i zato, što zbog nesigur 347 |
| ŠUMARSKI LIST 8/1929 str. 36 <-- 36 --> PDF |
nosti svojih računskih elemenata često gomilaju drvne mase, što dakle direktne ili indirektno stvaraju nepotrebne rezerve suviše opreznom ocjenom prirasta; konačno zato, što etat — odmjeren jedino prema zahtjevima potrajnosti — može značiti izvjesne štete u šumsko-uzgojnom pogledu. Röh r lo v sud o kontrolnim ili induktivnim metodama mnogo je povoljniji. One su omogućile, da se dugo vremena nerješivi problem uređivanja prebornih šuma danas već može smatrati definitivno riješenim . Pravilo, da znanje taksacije prestaje ondje, gdje počima preborna šuma, danas više ne vrijedi. Preborno je gospodarenje danas postalo sposobnim, da se bori za svoj opstanak (konkurrenzfähig gemacht). Ali Röhr l ujedno — posve ispravno — ispravlja jedno krivo shvatanje, koje je zahvatilo i suviše maha, kao da je radinost oko prirodnog pomlađivanja glavna svrha i vrhunac čitavog stručnog rada. To može biti samo trajno najviša / n a j e k o . omičnij a produkcija . Kontrolne metode doduše dozvoljavaju uzgojnim potrebama najveću slobodu pretanja, ali i to ne bez cilja i svake odgovornosti, već prema potrebama svakog okružja i uz dokaz postignutog efekta. Što se tiče praktične upotrebe kontrolnih metoda, to je Röhr l mišljenja, da one odgovaraju samo prebornoj šumi i da se ne mogu bez daljnjega prenašati i na druge sastoji nske oblike. U tom se pogledu Röhrl oštro odvaja od mnogih, koji žele općenitu primjenu kontrolnih metoda. Ali to je ujedno najbolji dokaz njegove kritičnosti i staloženosti. Ma da B i o 11 e y posvema zabacuje pojam normalnosti, ipak se taj elemenat ne može sasma eliminirati iz nauke i prakse o uređivanju šuma. Isto tako R ö h r 1 nalazi, da pitanje kontrole rezultata sječa — mjerenjem na panju — ne odgovara nje mačkim prilikama. Veoma je zanimiv onaj dio rasprave, koji govori o mogućnosti daljnjeg razvoja uređivanja šuma. Pisac konstatuje, da su sa strane uzgoja istaknuti ciljevi budućeg gospodarenja nejednolična, raznodobna i mješovita sastojina, visoke prorede, rezerve s podstojnom sastojinom, prirodno zašumljivanje, dugačka pomladna razdoblja, gospo darenje na maloj površini i t. d. Sistem uređivanja treba da vodi računa o svim tim težnjama. Što su veće diferencije u starosti pojedinih elemenata sastojine, što je intimnija veza mlade i stare sastojine, što je veća sloboda uzgojnog rada u pogledu mjesta, oblika, načina i tempa sječe, to je nezgodnija primjena površine i starosti kao vodećih veličina za određivanje etata. Na mjesto toga rada se potreba za što oštrijim ustanovljenjem drvne mase, prirasta, strukture i porasta vrijednosti. Međutim i pored svih tih strujanja i previranja bilo bi preuranjeno, već sada napuštati faktore površinu i starost i na svim linijama oštro skrenuti u drugu krajnost, ka kontrolnim metodama. Sistem uređivanja treba da vodi računa o konkretnim sastojinskim prilikama. Te međutim ne dozvoljavaju momentano napuštanje tipa pravilne visoke šume, koja će još kroz nekoliko generacija biti glavnim objektom našeg rada. - Stoga Röhr l ispravno zaključuje, da buduća izgradnja uredajnog sistema nikako ne smije da bazira na prenaglom napuštanju dosadašnjih osnova rada, već da dosadanji sistem treba proširiti i produbiti i ostalim faktorima, kao što su upoznavanje strukture i temeljnica, periodičko snimanje i proučavanje kretanja inventara, studij prosječnog i tekućeg prirasta i postotka zrelosti, bilansiranje uspjeha gospodarenja, ukamaćivanje gospodarstvene jedinice i t. d. Naročitu vrijednost polaže Röhr l na periodičku inventarizaciju zalihe, nadopunjenu sistemom primjernih ploha, što su tako živo predlagali Künanz, Weber, Eichhorn, Wagner, Trebeljahr, Thaler i mnogi drugi. Na taj će se način doći do pouzdanih brojčanih rezultata, koji će omogućiti i olakšati rješavanje mnogih statičkih problema; doći će se do konkretnih podataka, 548 |