DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 8/1929 str. 31     <-- 31 -->        PDF

sjeda s jedne strane i šumarske komisije s druge strane. U slučaju, da se granice
izgube ili pomjere, valja ih ponovno u prisutnosti susjeda ustanoviti. U slučaju nesporazuma
između susjeda i šumarske komisije intervenira sud.


Kada je granica posjeda određena, fiksira se stalnim tačkama i to samo na
onim mjestima, na kojima se granica vidno lomi. Takove se tačke postavljaju na
ravnom terenu i na ravnoj granici u maksimalnom odstojanju od 200 do 300 metara.
Susjedne tačke moraju se dogledati. Za obilježavanje granica šumskog posjeda uzima
se kamenje ili betonski stupovi u presjeku 15/15 cm., a visine 80 cm. Po nekad se
granice obilježavaju u pomanjkanju betonskih stupova hrastovim stupovima, presjeka
18/18 cm i visine 175 cm. Kameni stupovi zakopavaju se u zemlju 60 cm, a drveni
75 cm duboko. Kada se stup stavi u zemlju i dobro ukopa, označi se na njegovom
čelu tačka, koja tačno predstavlja prelom granice. Te se tačke označuju krstom ili
zabijanjem čavala u stup.


Prije su se mnogo upotrebljavale za ograničenje šumskog posjeda humke. Humke
se grade od nabijene zemlje u obliku 1 m visokog krnjeg stošca, sa dijametrom baze
od 2 m. U sredinu takove humke zabije se drven kolac, koji tačnije označuje prelom
granice. U praksi se ne preporuča upotreba humka, jer su takove granice nestalne
i netačne. Najbolji su za to betonski stupovi. Mnogo se još upotrebljuju cijevi od
pečene gline sa poklopcem, koji se stavlja na dno rupe, da bi tako ostala trajna
oznaka. U tom slučaju dvostruko se označuje granica — i to nadzemno sa cijevi i
podzemno sa poklopcem.


Kad se kamenje ukopa, vrši se numeracija i to arapskim rednim brojevima.
Počinje se od najsjevernije tačke, pa se ide smjerom istok—jug—zapad, dok se ne
dođe na početnu tačku. Zatim se obilježuju tačke unutar šume. Na kamenim stupovima
broj se ukleše, a na drvenim utisne užarenim željezom. Brojevi se označuju na onoj
strani stupa, koja je okrenuta susjedu. Na suprotnoj strani, koja je okrenuta prema
šumi, označuje se na isti način velikim početnim slovima ime vlasnika (S. H. S. kod
državnih šuma).


Nakon ukopanja mednih tačaka vrši se odmah odmjeravanje tačaka od stalnih
predmeta, koji se nalaze u blizini. Takovih odmjera treba da bude po mogućnosti najmanje
tri, te se unesu u zapisnik. U slučaju, da se tačka pomjeri ili izgubi, na´«osnovu
tih odmjera može se ponovo odrediti stalan položaj tačke. Odmjeranje mora se unijeti u
skicu i obaviti u prisutnosti svih medašnih vlasnika.


Kada je omeđavanje dovršeno i granica tačno označena, prelazi se na rekogno


sciranje terena poligonalnom mrežom. Prije toga ocjenjuje se od oka, da li je teren ma


nji ili veći od 500 Ha, jer o tome ovisi izbor metode rada. Ako je teren manji od 500 Ha,


onda se pristupa odmah razvijanju poligonalne mreže oko šume. Ona se postavlja tako,


da se mogu lako snimati svi prelomi granica, zatim sam obod šume i svi objekti, koji se


nalaze na obodu šume. Takav poligon zove se obodni poligon. Da se rekognoscira teren


za snimanje šumskog detalja, veže se obodni poligon transverzalnim poligonima, koji


se pružaju uz ceste, prosjeke, kanale i t. d. Ti poligoni vežu se svojim krajevima na


poligonalne tačke obodnog poligona. Na transverzalni poligon vežu se dalje sekundarni,


tercijalni i t. d. poligoni. Takovih se poligona toliko razvije, da se mogu snimiti svi


stalni objekti, koji se nalaze u kompleksu šume.


Kada je postavljena mreža, nacrta se skica u približnoj razmjeri, koja služi za


unošenje vrijednosti prilikom snimanja. Sada se pristupa izmjeri poligonalne mreže,


koja se vrši mjerenjem pojedinih strana i uglova. Izmjera strana obavlja se pantlikom


do na parni santimetar tačno, a podaci se unesu u skicu. Uglovi se mjere teodolitom,


koji se centriše tačno iznad poligonalne tačke, pa se vizira na susjedne poligonalne


tačke, pri čemu se čitaju uglovi i unose u zapisnik uglova. Za mjerenje uglova teodo


litom ima više metoda, od kojih se najviše upotrebljuje girusna metoda.


343




ŠUMARSKI LIST 8/1929 str. 32     <-- 32 -->        PDF

Nakon ove operacije prelazi se na definitivno snimanje, koje se može obaviti
ortogonalnom metodom i tahimetrijom. Ortogonalna metoda mnogo je primijenjena u
praksi za snimanje detalja, naročito u gradovima. Obavlja se prizmom, spuštajući
ordinate sa pojedinih preloma na pantliku, apscisnu os, koja je zategnuta u smjeru
poligonalne strane. Pročitavši apscisno odstojanje na pantlici do podnožja ordinateodmjerivši ordinatu, prelom granice je snimljen i podaci se unesu u skicu. Tahimetričko
snimanje obavlja se tahimetrom. Takav se instrumenat predhodno rektifikuje, pa se
centriše nad poligonalnom tačkom, a zatim se čita na letvi pri svakoj tački, koju želimo
snimiti. Podaci čitanja odsječaka na letvi i očitanja sa horizontalnog i vertikalnog
limbusa unose se u tahimetrijski zapisnik. U isto vrijeme unese se tačka od oka u
skicu zajedno sa brojem snimljene tačke u približnoj razmjeri. Ova metoda snimanja
mnogo je brža od predašnje, naročito kad je teren čist. Ona je i bolja, jer je tahimetrijom
teren predočen i u visinskom pogledu (izoliipsama).


Ako je teren veći od 500 Ha, onda prethodi razvitku poligonalne mreže triangulacija.
Triangulacija se mora obaviti radi neizbježivih pogrešaka pri računanja koordinata
poligonalnih tačaka. Trigonometrijske tačke biraju se tako, da na svakih 200 Ha
dođe najmanje jedna, a da odstojanje bude između tačaka maksimalno 1200—1500 m.
Trigonometrijske tačke postavljaju se obično na prosjekama ili na kojim drugim vid
nim ili uzvišenim mjestima. Ako ovakovih nema, onda se podižu piramide, na koje se
stavlja instrumenat prilikom opažanja. Sa svake trigonometrijske tačke opaža se instrumentom
na sve ostale trigonometrijske tačke, pri čemu se čitaju horizontalni uglovi
i unose u zapisnik. U slučaju, da se tačke ne mogu dogledati, opažaju se ekscentrično,
što se poslije računom izravna. Tako razvijena trigonometrijska mreža mora se vezati
ili na ranije izvršenu detaljnu triangulaciju trećeg reda ili se razvija samostalna, ako
se ne može vezati na državnu triangulaciju, u kome se slučaju mora mjeriti jedna
osnovica radi razvijanja mreže ili druga kontrolna osnovica.


Pc svršetku detaljnog snimanja pristupa se crtanju planova. Ti planovi moraju
sadržavati sve one stalne objekte, koji se nalaze u šumi ili na obodu šume. Pošto se
ti planovi rade u razmjeri 1:5000 i 1:10.000, moraju se crtati što tačnije, da bi se snimljeni
objekti u slučaju, da se izgube ili pomjere, mogli ponovno ustanoviti. Potrebna je
i velika tačnost, da se dobiju tačne površine. Dobro je, ako je teren snimljen i u visinskom
pogledu, što se na planu predoči izohipsama.


Šumski kompleks dijeli se uvijek na više dijelova ili tabla prosjecima, koji se
prosijecaju kroz šumu sa više razloga. Prosjekom se odvajaju razne kategorije ili


344