DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 5/1929 str. 20 <-- 20 --> PDF |
tlo (t. zv. mevat) i u tlo, koje je služilo općem dobru ili u javne svrhe (t. zv. metruke). Za mevat se računalo ono zemljište, koje je od izvjesne naseobine, sela ili općine tako daleko, da se od istog ne može čuti ljudski glas. Ovamo su dakle spadali najudaljeniji dijelovi šuma i ispaša, što je obično zauzimalo dijelove šuma i ispaša u većoj nadmorskoj visini. Za razliku od ovog zemljišta »metruke« je zemljište pored cesta i puteva. Ovamo spadaju još i one šume i ispašišta, koja su na domaku ili u opsegu izvjesne naseobine, sela i općine, koje je zemljište, kako sam .gore naveo, bilo opterećeno pravom služnosti drvarenja i ispaše. Dakle to je »baltalik« od turske riječi »balta« sjekira, t. j . šume, i mera, t. j . ispaša, od čega je nastao izraz baltalik i mera, o čijem ćemo izlučenju poslije govoriti obzirom na šumski zakon, koji bi se imao donijeti za cijelu državu. Gore navedene pravne principe vlasništva utvrdila je bivša osmanlijska vlada zakonom od 7. Ramazana 1274. god. (1858.) t. zv. ramazanskim zakonom, koji je još i danas na snazi u pogledu rješavanja sporova oko ispaša ( § 100—105.). Ovo je bio temeljni zakon o državnom vlasništvu kao i zakon o tapijama t. j . ispravama privatno-pravne naravi od 8. džemazi-ulevvela 1275. god. (1859) kao i šumski zakon od 11. ševala 1286. god. (1869), izdat za vrijeme vlade Omer Paše, velikog vezira bosanskog, koji su zakoni bili određeni, da u koliko toliko srede pitanje posjeda i prava služnosti drvarenja i paše na državnom zemljištu. Odredbe šumskog zakona sačinjavale su načela, kako da se uvede red u gospodarenju i posjedu državnog zemljišta, koje ali u pravom smislu riječi nijesu nikada bile provedene. Razlog tome treba tražiti u jakom uplivu feudalnih ljudi (begova), koji su često na pojedine komade državnog zemljišta polagali svoja tobožnja vlastovnička prava. P´oslije donošenja ovog šumskog zakona slijedile su i provedbene naredbe iz g. 1872., 1873., 1874., 1875. i 1876., koje su određivale regulisanje služnosti drveta i paše, ustanovljavale šumsku taksu za drvo, propisivale način arondacije državnog zemljišta i ispitivanje valjanosti raznih tapija —osobito t. zv. zelenih tapija za šumu. Od važnosti je § 5. pomenutog zakona, koji govori o pravu služnosti (servituta) na drvo, te zatim: § 13. do 16. o pravu paše i o taksama za pašu na stoku, koja se dogoni iz drugih srezova. Upotreba i iskorišćavanje paše. Žiteljstvo Bosne i Hercegovine bilo je od vajkada nomadskog karaktera, koje je stanje i Turska zatekla, te nije mogla niti je imala namjeru, da čobane stalno priveže o obitavalište i poljoprivredu poduzimanjem raznih mjera u pogledu melioracije i uređenja poljoprivrede. Narod je naprotiv nomadski život smatrao kao najsigurniji i najlakši. Takovom uobičajenom zanimanju pomogle su u mnogočem bune, ratovi, razbojništva i nesigurnost po život i imetak. Na ovaj nomadski način života najlakše je prehranjivao svoju stoku napasujući je ondje, gdje je našao da je paša najbolja. Uz ono malo obrade tla stočarstvo se smatralo kao fundus instruetus poljoprivrede, bez kojeg se poljoprivreda nije mogla ni zamisliti. Radi gornjih činjenica nastajalo je bezobzirno i pljačkaško uništavanje šuma i ispašišta, pretvarajući ih u goleti i krš. Mjere pod Austro-Ugarskom. Rad austro-ugarske u pogledu rješavanja pomenutih pitanja može se podijeliti na dvije periode. Prva perioda 212 |