DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 5/1929 str. 19 <-- 19 --> PDF |
Uporedo sa proširenjem paše nastajalo je postepeno i pretvaranje zemljišta u krš i goleti. Ovi su se procesi najviše odigravali u srednjem vijeku. Ondje, gdje su postojale bujne šume s obilnom vegetacijom, danas je golo ispašište ili goli krš sa vododerinama, pružajući žalosnu sliku vegetacije i zemljišnog pokrivala. Pravni pojam paše. U staro doba sve državno zemljište, koje nije bilo privedeno kulturi, smatralo se, bilo ono pod šumom ili bez nje, kao zemljište bez gospodara, iz čega se porodio naziv »planina«, koja je služila svakome na korist, bilo da se sa iste dobiva drvo za građu ili ogrijev ili da mu služi za ispašu. Dominij supstancije šume i paše te koristi od iste pripadao je dakle svakome bez ikakvog pravnog ograničenja. Samo dakle kolektivni karakter služnosti na državnom zemljištu morao se održati, iz čega se tijekom vremena razvilo kolektivno pravo služnosti. Iz ovog kolektivnog prava nastao je individualitet općina u današnjem smislu riječi, koje su općine jedan dio zemljišta državnog u blizini svojih naseobina nastojale da uzmu za svoju jedinu i apsolutnu uporabu, isključivši u opsegu općine i sela druge naseobine u pogledu služnosti. Eto tako je nastajalo pravo služnosti (servituta) na drvetu i paši. Svak je mogao iz te naseobine (sela ili općine) prema svome ekonomskom stanju da iskorišćuje drvo iz državnih šuma ili da pase stoku na tom općinskom — kolektivnom — zemljištu bez obzira na to, ima li pojedinac jedno goveče ili čitava stada sa više stotina komada. Ako bi netko htio, da prisvoji (uzurpira) jedan dio erarnog zemljišta, na istog se je odvajkada gledalo prijekim okom, osobito ako bi netko nastojao da se iz tuđe naseobine naseli u jednu drugu općinu ili selo, jer bi se time oštećivalo starodrevno pravo sela ili općine u pogledu uobičajenog drvarenja i ispaše. Ovaka gledišta postoje još i danas. Slični se slučajevi radi ekonomske nužde češće događaju, jer porastom pučanstva rastu i potrebe i uvećavanje broja stoke, a time i potreba za većom mogućnosti prehrane. Iz ovog kolektivnog i neograničenog prava služnosti nastao je povod, da se sve više i više državnog zemljišta pretvaralo u ispašišta radi ekonomske nužde i radi komoditeta primitivnog načina poljoprivrede, pošto se je stočarstvo smatralo oduvijek kao najsigurnija i najlakša grana privrede. U proljeće zalazili su čobani okolnih općina i sela u krajeve susjednih šuma i podbjeljivali stabla, te na taj način prekidali cirkulaciju životnih sokova u drvetu i drvo se je sušilo, da na jesen postane žrtvom požara. Ovakovim haračenjem i uništavanjem državnih šuma služi se narod od najstarijih vremena, da na taj način dobije što više prostora za pašu ili, u vrlo rijetkim slučajevima, za obradu tla. Ovo se može u pravom smislu riječi nazvati atavističko gospodarenje sa šumama radi što većeg dobivanja poljoprivrednog i ispašinskog zemljišta. Zakoni i naredbe u pogledu regulisanja šuma i paša. Osvojenjem Bosne i Hercegovine po Turcima u 15. stoljeću nastalo je novo pravo na zemlju. Koran kao izvor islamskog izvornog prava uči, da je sva zemlja Božija, te samo kalif odnosno sultan ima pravo raspolaganja sa istom. Privatno vlasništvo na zemlju (šumu ili poljoprivredno tlo) sticalo se je samo podjelom od kalifa. Državno dobro podijeljeno je u nekulturno pusto 211 |