DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 5/1929 str. 18 <-- 18 --> PDF |
´ ......, ...... ce, ........... . ..... ..... .... .. ...... ....... ..... .... y ...... .... . y ....., ... .... ........ .. ........ .. ce .......... .. ... ...., .... .. ........ y .... ..... ....... Résumé, L´auteur parle du rôle des oiseaux et des facteurs influant sur la diminution du nombre des insectes nuisibles, continue avec des oiseaux ennemis des oeufs, des larves et des insectes — utiles ou nuisibles — adultes, cite et critique quelques auteurs écrivant sur l´iitflité resp. sur la nuisibilité des oiseaux forestiers, parle du bon effet de la défense, en Allemagne,´d´apres le systeme du baron de Berlepsch et arrive finalement a la conclusion que; les oiseaux sont, il est vrai, nuisibles en quelques cas particuliers, mais que d´autre part, leur utilité est en général plus effective que leur nuisibilité. Sur cette base, l´auteur recommande, chez nous, d´un coté une défense, semblable a celle d´apres le systeme de Berlepsch, des oiseaux chanteurs et des autres qui se nourrissent des insectes nuisibles, d´autre part il recommande l´unification de sept lois existant chez nous dans le présent sur la défense des oiseaux a une loi unique et moderne. Ing. SALIH OMANOVIĆ, NEVESINJE: K PITANJU UREĐENJA ISPAŠA U BOSNI I HERCEGOVINI (SUR LE PROBLEME DE L´AMÉNAGEMENT DES PÂTURAGES EN BOSNIE ET EN HERTSÉGOVINE). Sa Sa donošenjem zakona o reorganizaciji općina kao i zakona o šumama od neprocijenjene važnosti biće pitanje riješenja ispaše u Bosni i Hercegovini, pa ću se pozabaviti ovim veoma aktuelnim pitanjem, bez čijeg se riješenja ne može zamisliti pravilno provo đenje gorepomenutih zakona. Radi razumijevanja ovog vrlo važnog socijalnog pitanja biće nužno ponajprije razmotriti stanje, kako je ono postojalo prijašnjih vremena, za vrijeme vladavine turske imperije, za vrijeme austro-ugarske Monarhije i kakovo je stanje zatečeno sa oslobođenjem i ujedinjenjem. Pitanje upotrebe bilo općinskih bilo visokih alpinskih (ljetnih) pašnjaka (suvata) datira iz najstarijih vremena. Ispašišta zauzimala su sve veće dimenzije i nije nikome padalo na um, a nije bilo ni socijalne nužde, da se tome širenju paše stane na put. Dobivanjem prostora za ispašu nije se ni do danas zaustavilo, dapače ono je dostiglo svoj maksimum. Ovome je uzrok, što narod po šumovitim i krševitim krajevima Bosne i Hercegovine gleda u razvijanju i poboljšavanju stočarstva svoju jedinu i najsigurniju granu poljoprivrede. 210 |
| ŠUMARSKI LIST 5/1929 str. 19 <-- 19 --> PDF |
Uporedo sa proširenjem paše nastajalo je postepeno i pretvaranje zemljišta u krš i goleti. Ovi su se procesi najviše odigravali u srednjem vijeku. Ondje, gdje su postojale bujne šume s obilnom vegetacijom, danas je golo ispašište ili goli krš sa vododerinama, pružajući žalosnu sliku vegetacije i zemljišnog pokrivala. Pravni pojam paše. U staro doba sve državno zemljište, koje nije bilo privedeno kulturi, smatralo se, bilo ono pod šumom ili bez nje, kao zemljište bez gospodara, iz čega se porodio naziv »planina«, koja je služila svakome na korist, bilo da se sa iste dobiva drvo za građu ili ogrijev ili da mu služi za ispašu. Dominij supstancije šume i paše te koristi od iste pripadao je dakle svakome bez ikakvog pravnog ograničenja. Samo dakle kolektivni karakter služnosti na državnom zemljištu morao se održati, iz čega se tijekom vremena razvilo kolektivno pravo služnosti. Iz ovog kolektivnog prava nastao je individualitet općina u današnjem smislu riječi, koje su općine jedan dio zemljišta državnog u blizini svojih naseobina nastojale da uzmu za svoju jedinu i apsolutnu uporabu, isključivši u opsegu općine i sela druge naseobine u pogledu služnosti. Eto tako je nastajalo pravo služnosti (servituta) na drvetu i paši. Svak je mogao iz te naseobine (sela ili općine) prema svome ekonomskom stanju da iskorišćuje drvo iz državnih šuma ili da pase stoku na tom općinskom — kolektivnom — zemljištu bez obzira na to, ima li pojedinac jedno goveče ili čitava stada sa više stotina komada. Ako bi netko htio, da prisvoji (uzurpira) jedan dio erarnog zemljišta, na istog se je odvajkada gledalo prijekim okom, osobito ako bi netko nastojao da se iz tuđe naseobine naseli u jednu drugu općinu ili selo, jer bi se time oštećivalo starodrevno pravo sela ili općine u pogledu uobičajenog drvarenja i ispaše. Ovaka gledišta postoje još i danas. Slični se slučajevi radi ekonomske nužde češće događaju, jer porastom pučanstva rastu i potrebe i uvećavanje broja stoke, a time i potreba za većom mogućnosti prehrane. Iz ovog kolektivnog i neograničenog prava služnosti nastao je povod, da se sve više i više državnog zemljišta pretvaralo u ispašišta radi ekonomske nužde i radi komoditeta primitivnog načina poljoprivrede, pošto se je stočarstvo smatralo oduvijek kao najsigurnija i najlakša grana privrede. U proljeće zalazili su čobani okolnih općina i sela u krajeve susjednih šuma i podbjeljivali stabla, te na taj način prekidali cirkulaciju životnih sokova u drvetu i drvo se je sušilo, da na jesen postane žrtvom požara. Ovakovim haračenjem i uništavanjem državnih šuma služi se narod od najstarijih vremena, da na taj način dobije što više prostora za pašu ili, u vrlo rijetkim slučajevima, za obradu tla. Ovo se može u pravom smislu riječi nazvati atavističko gospodarenje sa šumama radi što većeg dobivanja poljoprivrednog i ispašinskog zemljišta. Zakoni i naredbe u pogledu regulisanja šuma i paša. Osvojenjem Bosne i Hercegovine po Turcima u 15. stoljeću nastalo je novo pravo na zemlju. Koran kao izvor islamskog izvornog prava uči, da je sva zemlja Božija, te samo kalif odnosno sultan ima pravo raspolaganja sa istom. Privatno vlasništvo na zemlju (šumu ili poljoprivredno tlo) sticalo se je samo podjelom od kalifa. Državno dobro podijeljeno je u nekulturno pusto 211 |
| ŠUMARSKI LIST 5/1929 str. 20 <-- 20 --> PDF |
tlo (t. zv. mevat) i u tlo, koje je služilo općem dobru ili u javne svrhe (t. zv. metruke). Za mevat se računalo ono zemljište, koje je od izvjesne naseobine, sela ili općine tako daleko, da se od istog ne može čuti ljudski glas. Ovamo su dakle spadali najudaljeniji dijelovi šuma i ispaša, što je obično zauzimalo dijelove šuma i ispaša u većoj nadmorskoj visini. Za razliku od ovog zemljišta »metruke« je zemljište pored cesta i puteva. Ovamo spadaju još i one šume i ispašišta, koja su na domaku ili u opsegu izvjesne naseobine, sela i općine, koje je zemljište, kako sam .gore naveo, bilo opterećeno pravom služnosti drvarenja i ispaše. Dakle to je »baltalik« od turske riječi »balta« sjekira, t. j . šume, i mera, t. j . ispaša, od čega je nastao izraz baltalik i mera, o čijem ćemo izlučenju poslije govoriti obzirom na šumski zakon, koji bi se imao donijeti za cijelu državu. Gore navedene pravne principe vlasništva utvrdila je bivša osmanlijska vlada zakonom od 7. Ramazana 1274. god. (1858.) t. zv. ramazanskim zakonom, koji je još i danas na snazi u pogledu rješavanja sporova oko ispaša ( § 100—105.). Ovo je bio temeljni zakon o državnom vlasništvu kao i zakon o tapijama t. j . ispravama privatno-pravne naravi od 8. džemazi-ulevvela 1275. god. (1859) kao i šumski zakon od 11. ševala 1286. god. (1869), izdat za vrijeme vlade Omer Paše, velikog vezira bosanskog, koji su zakoni bili određeni, da u koliko toliko srede pitanje posjeda i prava služnosti drvarenja i paše na državnom zemljištu. Odredbe šumskog zakona sačinjavale su načela, kako da se uvede red u gospodarenju i posjedu državnog zemljišta, koje ali u pravom smislu riječi nijesu nikada bile provedene. Razlog tome treba tražiti u jakom uplivu feudalnih ljudi (begova), koji su često na pojedine komade državnog zemljišta polagali svoja tobožnja vlastovnička prava. P´oslije donošenja ovog šumskog zakona slijedile su i provedbene naredbe iz g. 1872., 1873., 1874., 1875. i 1876., koje su određivale regulisanje služnosti drveta i paše, ustanovljavale šumsku taksu za drvo, propisivale način arondacije državnog zemljišta i ispitivanje valjanosti raznih tapija —osobito t. zv. zelenih tapija za šumu. Od važnosti je § 5. pomenutog zakona, koji govori o pravu služnosti (servituta) na drvo, te zatim: § 13. do 16. o pravu paše i o taksama za pašu na stoku, koja se dogoni iz drugih srezova. Upotreba i iskorišćavanje paše. Žiteljstvo Bosne i Hercegovine bilo je od vajkada nomadskog karaktera, koje je stanje i Turska zatekla, te nije mogla niti je imala namjeru, da čobane stalno priveže o obitavalište i poljoprivredu poduzimanjem raznih mjera u pogledu melioracije i uređenja poljoprivrede. Narod je naprotiv nomadski život smatrao kao najsigurniji i najlakši. Takovom uobičajenom zanimanju pomogle su u mnogočem bune, ratovi, razbojništva i nesigurnost po život i imetak. Na ovaj nomadski način života najlakše je prehranjivao svoju stoku napasujući je ondje, gdje je našao da je paša najbolja. Uz ono malo obrade tla stočarstvo se smatralo kao fundus instruetus poljoprivrede, bez kojeg se poljoprivreda nije mogla ni zamisliti. Radi gornjih činjenica nastajalo je bezobzirno i pljačkaško uništavanje šuma i ispašišta, pretvarajući ih u goleti i krš. Mjere pod Austro-Ugarskom. Rad austro-ugarske u pogledu rješavanja pomenutih pitanja može se podijeliti na dvije periode. Prva perioda 212 |
| ŠUMARSKI LIST 5/1929 str. 21 <-- 21 --> PDF |
traje do g. 1882. i imala je samo reorganizatorni i informatorni karakter, dok se druga perioda može nazvati perioda rada (određivanje prava služnosti i izlučivanje šum. posjeda). Za ovo bilo je nužno premjeriti sve državno i privatno zemljište, te se katastralna premjerba dovršila u cijeloj pokrajini do god. 1896. Ova premjerba izazvala je nemir i uzbuđenje kod pučanstva, koje nije bilo naviklo na ovakovu »novotariju«, pa su se pojavljivali zahtjevi pojedinaca, sela i općina na državno zemljište, smatrajući, da je to njihova svojina. Konstatiranje zemalja za uređenje šumskog posjeda vršilo se na temelju katastralnih karata najmanjeg mjerila: 1: 50.000. Katastralnom premjerbom su veliki suvisli kompleksi državnog zemljišta osobito u gorovitim i visokim položajima šuma kao i kompleksi ispaša na »planinama« (alpama) zadržani kao državno dobro. Na privatno uživanje predana su zemljišta izolirana, sa manje vrijednim šum. sastojinama, mnogi dijelovi niskih šuma po dolinama i na krajevima visokih šuma te druge manje vrijedne parcele šuma. Sve druge šume i ispaše zadržane su pod pravom servituta okolnih sela i općina, koje su se sa tim pravom od vajkada služile. Pri tome imalo se u vidu, da pravo služnosti izvjesnog sela ili općine ne izlazi iz granica katastralnih, odnosno političkih (administrativnih) općina. Neka sela i općine oskudijevale su i na pitkoj vodi, te su bili prisiljeni radi napojišta goniti stoku u susjedne općine. Radi ove oskudice pojila austro-ugarska uprava stupila je intenzivnoj gradnji čatrnja i lokava, odnosno njihovim popravcima, tako da je već god. 1894. bilo izgrađenih čatrnja i lokava 173. Ova je mjera bila vrlo važna radi poboljšanja zdravlja kako ljudi, tako i stoke. Ovom mjerom poboljšala se i paša, jer stoka nije bila prinuđena, da na sate i sate ide preko prostranog ispašišta do vode, čime bi, osim što bi gazila travu došla natrag izmorena i gladna, što je dakle bilo štetno i po zdravlje stoke. Program rada išao je za tim, da se uzdrži supstanca šume, da se šuma uzgoji (resurekcija i pošumljivanje), da se uzdrži što bolje trava na pašama radi zapreke od ogoljivanja zemljišta. Daljnje mjere na visokim alpinskim pašnjacima bile su ustanovljenje njihovih granica prema susjednim općinama, određivanje stalnih koliba za planinštare, ustanovljenje broja i vrste stoke, ispitivanje, gdje koja naseobina ima svoju ljetnu pašu, a gdje zimsku, koliko bi se moglo stoke reducirati, te koje još naseobine imaju udjela sa pašom na izvjesnoj planini. Nadalje poduzimanje mjera, da se poprave vododerine i osjeline (melioracija i bujičarstvo) radi dobivanja plodnog tla. Kada se uzme u obzir, da je samo 18% zemlje za kulturu, 37% šume, a 45% zapremaju pašnjaci, onda nije nikakvo čudo, da je narod od vajkada težio za dobivanjem što većeg prostora zemlje za obradu odnosno za pašu, bez obzira na činjenicu da nikome nije padalo na um, da stanje paše poboljša njezinom racionalnom upotrebom, osobito na kršu, gdje pretvaranje paše u goleti krša pospješuju još mnogi drugi klimatski momenti, o kojima će poslije biti govora. Kategorije paša. (Stalne i prolazne paše). Obzirom na vrijeme ispaše dijelimo paše na: 1. stalne ili prave paše i 2. prolazne paše. Ad 1. Stalne ili prave paše dijele se obzirom na prostor, kojeg za uzimaju na: a) paše nizina i brežuljaka (normalne paše), u koje spadaju 213 |
| ŠUMARSKI LIST 5/1929 str. 22 <-- 22 --> PDF |
općinske paše (mere), b) visoke alpinske paše (plaviine), u koje spadaju i paše na kršu, c) sve šumske paše i paše šikara, koje služe kao i one pod a): Ad 2. 0 t. zv. prolaznim pašama ne ćemo sada opširnije ni govoriti, jer one zauzimaju malen prostor i od neznatne su vrijednosti, samo kod uređenja paša imade se njihov prihod uzeti procentualno u obzir. Svakidanje i ljetne paše. Stalne paše obzirom na vrijeme i položaj, kojeg zauzimaju, dijelimo na: svakidanju pašu (općinsku pašu, meru) i na ljetnu pašu, koja traje obzirom na klimatske prilike samo neko vrijeme preko ljeta, te zauzima u Bosni paše brežuljaka, a u Hercegovini paše krša iznad izvjesne nadmorske visine. Pod a) navedene paše nizina i brežuljaka (normalne paše) zauzimaju prostor od 50 do 600,m nadmorske visine, a u kršu i do 1600 m, dočim visoke, navedene pod b), zauzimaju prostor od 1000 m do 1700 m nadmorske visine, gdje je još moguća paša obzirom na zračne i klimatske prilike. Prihod na normalnim pašama ovisi od klimatskih prilika (oborina i vjetrova), konfiguracije tla, položaja, vlage, te varira od 1 do 55 metričkih centi po 1 ha, od čega se može prehraniti 1 do 3 goveda ili 8 do 20 komada sitne stoke, uzevši u obzir, da paša traje 200 dana t. j . od polovice aprila do konca oktobra, kada se vegetacija bilja završava, a računajući da potreba na hrani za jedno goveče iznaša dnevno 9 kg., za jednu ovcu !´/s — 1 kg 22 dkg, jer jedno normalno goveče sačinjava na potrebi hrane 8 komada sitne marve. Visoke paše brežuljaka u Bosni nalaze se na proširenim sklopovima, na strmim i na golim stranama, te zauzimaju manje prostore i čaire unutar šume, koje su obrasle travom. Ovih paša produktivitet se izračunava kao i za normalnu pašu provedenim pokusima na više mjesta na licu mjesta, uzevši dakle sredinu cijele paše. Paše krša zauzimaju srezove: Petrovac, Glamoč, Livno, Duvno, Prozor i Foču, te sve srezove .Hercegovine, a naročito: Bileće, Nevesinje, Gacko i Konjic. To su površine, kako se dade naslutiti, koje su prije stajale pod šumom, a koje su usljed potrebe na ispaši sukcesivno uništavane i ostale sasma ili djelomice bez drvne mase. Obzirom na napred istaknutu apsolutnu nadmorsku visinu dijeli se državna ispaša na: općinske i visoke alpinske paše, t. zv. planine. Paše krša. Pošto je paša na kršu obzirom na stočarstvo kao najvažniju granu poljoprivrede od zamašne važnosti, to ćemo se ovom vrstom paše pobliže pozabaviti. Paše krša imaju radi velike uzvisine i radi otvorenog položaja prema zračnim strujama oštru klimu, koja se razlikuje od ostalih šumom obraslih dijelova državnog .zemljišta. Na kršu duva većim dijelom vjetar sjeveroistočnjak (bura). To je polarni vjetar, te radi toga veoma leden, veoma suh i snažan, tako da svojom snagom odnosi sa krša i ono malo humusa, crnice, koja jedina daje snagu vegetaciji na kršu. Kad nastanu t. zv. ekvinokcijalne proljetne i jesenje kiše odnose iste svojom snagom i ono malo još zaostalog humusa, te tako nastaju vododerine i goleti. Ovaj veoma važni vjetar u kršu imade smjer od visine prema dolini (poljima), gdje postepeno gubi svoju snagu. Na uzvisinama iznad 1000 m nadmorske visine znade duvati sa najvećom snagom osobito u zimi, te zatrpava usljed toga neka mjesta sa snijegom 3 do 4 metra visine i na 214 |
| ŠUMARSKI LIST 5/1929 str. 23 <-- 23 --> PDF |
taj ,način čini pašnjake neprohodnim preko cijele zime, kao što nam taku sliku prirode pokazuju Morine i pašnjaci na Kupresu. Razlika u vrućini može na kršu biti veoma velika usljed toga, što se gole i bezdrvne površine ugriju i povećavaju apsolutnu toplinu sunca. Od toplih vjetrova važan je za krš t. zv. vjetar široko, koji duva s juga, veoma je topao i vlažan, te donosi obično kišu, koja je za vegetaciju na kršu od neprocjenjive vrijednosti, te prema tome i produkcija trave na kršu zavisi jedino od kiše, koja u ljetu nailazi samo sa južne strane, od koje duva vlažni vjetar široko. Kapacitet vode na kršu je radi samog sastava krša sa pećinama, provalijama i t. d., veoma slab i brzo u kršu nastaje velika suša, jer nema tekućih voda, radi koje oskudice trpi i stoka i ljudi. Radi geognotske podloge krša, koja se sastoji od krede i krečanika dolomita, ne može da se pospješuje odliv vode u niže slojeve, iz kojih slojeva da se voda opet pojavi u obliku vrela, potoka i rijeka, usljed čega nastaje oskudica vode. Radi toga planinštari su ,prinuždeni, da se služe vodom iz primitivno sagrađenih čatrnja i prirodnih lokava za napojišta marve. .U ove čatrnje i lokve kupi se voda od kiše i otopljenog snijega. Lokve se prave u prirodnim dolama sa čvrstom podlogom, koja se nabije sa ilovačom i crljenicom, da bolje drži vodu. Pošto su lokve otvorene, to voda iz istih brzo hlapi i stoka kod stalne suše već u mjesecu julu oskudijeva na vodi. Kvaliteta stočne hrane je na kršu općenito i prosječno dobra: radi toga, što na kršu rastu vrlo sočne i snažne biljke, kako narod ima izraz »pitoma trava«, a koje uspijevanje ovisi samo i jedino o čestim kišama. Usljed suše ´na kršu biva trava opora, slabo hraniva, tvrda i vrlo teško probavljiva, a stoka radi toga slabi, te je češće izložena raznim oboljenjima. Plodniji dijelovi na pašnjacima krša usljed potrebe na poljoprivrednom tlu kao dole, doline i ravni dijelovi privađaju se poljoprivredi, jer sadržavaju dovoljno vlage, te su većinom u privatnom posjedu ili su uzurpirani komadi drž. zemljišta. Sijeno na livadama krša je.oporo i tvrdo, ali ,zato vrlo hranivo, te se rado upotrebljava kao hrana za konje i ovce. Sijeno se odgoni kućama ili se na visokim alpinskim pašnjacima, gdje takih livada ima, stavlja kod koliba u košare, da se u proljeće izmeće marvi, koja je dotjerana rano u proljeće za obradu privatnog posjeda. Prinos sijena je različit, te ovisi o položaju tla. Doline i ravni dije lovi daju .više sijena, nego brežuljasti izbojci i vrhovi bregova, koji su izloženi jakom vjetru (buri), a koji vjetar, kako smo naveli, odnosi i ono malo crnice, koja je potrebna za vegetaciju na kršu. Poprečni produkt sijena je po 1 ha 5 do 16 metričkih centi. Uobičajeno je, da na visoke pašnjake, koji se nalaze u blizini izvje snih općina, ove izgone svoju stoku radi prehrane u proljeće, dok ne stignu planinštari na visoku alpinsku pašu, radi čega nastaju izvjesne pri tužbe i dugotrajni sporovi, koji se ne mogu nepristrano riješiti, a koji način iskorišćavanja ispaša zahtijeva brzo i energično uređenje ispaša i promjene već sasma zastarjelog ramazanskog zakona od g. 1858., po kome dotična općina ima pravo paše i na visokim pašnjacima, ako gra nice ove padaju u atar katastralnih granica. 215 |
| ŠUMARSKI LIST 5/1929 str. 24 <-- 24 --> PDF |
0 periodi ispaše na općinskim pašama bilo je već govora. Ona se gotovo podudara i sa periodom ispaše na kršu, samo u izvjesnim godinama može ova biti u više položenim srezovima Nevesinja, Gacka i Bileća .prikraćena radi opore klime i snijega, koji se u proljeće dulje zadržava, a u jesen rano zapadne. Trajanje paše na kršu i produkt hrane. Perioda paše na visokim alpinskim pašnjacima na kršu traje obično 120 dana i to od početka mjeseca juna do konca mjeseca septembra, koja perioda ovisi o klimatskim prilikama i o nadmorskoj uzvisini (od 600 m do 1700 m), kada se snijeg kasno topi i vegetacija radi toga počinje kašnje, a u jesen rano nastaju rani vjetrovi, mrazovi i oborine, koje planinštare sile, da sa stokom moraju što ranije ostaviti pašu i otići u južno položene toplije srezove radi zimske prehrane. Stoka dakle provede gotovo cijelo godišnje doba sa prehranom na paši, jer su preko ljeta općinski pašnjaci u južno položenim srezovima očuvani i stoka nalazi i po ogradama, koje su bile zasađene žitaricama i preko zime dovoljno hrane. Za svaku pašu obzirom na istaknute okolnosti mora se vrijeme i trajanje ispaše posebno utvrditi, kad se bude uređivalo ovo pitanje, te to vrijeme zavisi osobito o tlu. Ono je na krečnom i pjeskovitom tlu (pošto je ovo toplije i vegetacija bujnija i dulja) dulje nego na ilovastom hladnom tlu. Na svježem i vlažnom tlu dulje paša traje, nego na suhom. Na južnim obroncima dulje, nego na sjevernim, na nižim dijelovima obzirom na nadmorsku visinu dulje je vrijeme ispaše, nego na uzvisinama radi opore klime i t. d. Produkcija trave i sijena sa porastom (otavom) na paši krša obzirom na istaknute okolnosti razna je, te se mora posebno na licu mjesta za svaku pojedinu pašu utvrditi prema pokusnim plohama, a ista varira od 1 do 14 metričkih centi po 1 hektaru. Kako smo već prije istakli upotreba paše na visokim alpinskim pašnjacima je sasma neracionalna, pa stoka pase, gdje hoće i (bez ikakva reda) gdje jiađe sočniju i bujniju travu, kojem se načinu iskorišćavanja kod uređenja paše mora stati na put i to tako, da se paša u pojedinim mahalama razdijeli na odjele većeg prostora prema broju stoke, koje dotična mahala posjeduje, tako da opašena trava na jednom odjelu mogne vremenom uzrasti i oporaviti se, dok stoka na drugom odjelu pase. Opora klima kao i nedostatak vode prinuždilo je planinštare još od starih vremena, da prave svoje i ako primitivne kolibe pokraj šuma radi dobivanja ogrevnog drveta i zaštite od jakih zračnih struja, te pokraj bližnjih izvora i potoka radi olakšanja vodopoje, koje se prilike imaju uzeti u obzir kod regulisanja pitanja ispaše na visokim alpinskim pašnjacima. Tu dolaze dakle u obzir i susjedne šumske paše, koje će se u određivanju kvantitete hrane potrebne za ispašu uzeti u obzir. Prilike paše, zatečene za oslobođenja i ujedinjenja. Sada ćemo preći na ispašinske prilike kako su zatečene sa oslobođenjem i ujedinjenjem, te razjasniti mnoge okolnosti i nužde, koje su stanovnike južne Hercegovine — odakle stoka ide većim dijelom na ljetnu pašu — prisilile, da traže za stoku preko ljeta hrane na ispašama u sjeverno položenim srezovima kao Nevesinje, Gacko, Konjic, Sarajevo, Prozor, Županjac i Livno. Ovaj način nomadskog života postojao je od vajkada, pa su srezovi Ljubuški, Mostar, Stolac i Ljubinje bili prisiljeni radi oskudice na 216 |
| ŠUMARSKI LIST 5/1929 str. 25 <-- 25 --> PDF |
hrani i na vodopoji, a uslijed jake tropske vrućine, da tjeraju svoja stada preko ljeta u gore navedene srezove, te su se ti stanovnici radi klimatskih i hidrografskih okolnosti morali priviknuti ovom nomadskom i dosta teškom životu, jer im je inače opstanak sa stokom nemoguć. Kod rješavanja prava servituta ispaše mora se ova prirodno socijalna nužda bezuvjetno uzeti u obzir, ako se ne će gore spomenuti srezovi ekonomski uništiti. Prema ramazanskom zakonu iz god. 1858. (§ 100 do 105) označeni su svi pašnjaci kao grupa mevat-zemljišta, sa kojima isključivo imade da raspolaže država i po kome zakonu nije predviđena nikakva taksa za ispašu na visokim alpinskim pašnjacima. Istom bivša Austro-Ugarska monarhija uvela je kolibarinsko pravo (koliba-eksistenciju), da bi na taj način spriječila planinstare na mijenjanju ispaše i raspačavanje čitavih sela i općina za ispašu stoke na raznim alpinskim pašnjacima. Radi ustanovljenja broja koliba kao i određivanja limitiranog broja stoke nastale su razne pritužbe i prigovori tim više, što se je ova procjena, koja se je vršila u g. 1906. do god. 1908. u srezovima Nevesinju, Foči, Gacku i Bileću, provodila samo na licu mjesta pitanjem samih kolibara, koji su se slučajno tada zatekli na paši, a nijesu se pitali drugi pravoužitnici, koji su slučajno od paše izostali, niti su uzimati prigovori susjednih općina, niti se je određivao maksimum paše iz rezultata, pokupljenih iz više godina, da se na taj način mogne donekle ustanoviti pravni subjekt kao nešto fiksno. Ovdje su trebali biti uzeti u obzir i agrarnopolitički ciljevi susjednih općina, a trebalo je imati u vidu i cksistenciju pučanstva onih srezova, koji izgone stoku na pašu. Jednu dobru stranu imao je ovaj pothvat u tome, što se je popisom stoke u proljeće u posebne registre znala tačna evidencija one stoke, koja će se istjerati na pašu, a time i nastojanje, da se paša ne bi previše opteretila i ogolila. Institucija paše »na mlijeko«. Jedna vrlo važna institucija paše jest davanje stoke preko ljeta na t. zv. mlijeko, na pašu u općine sjeverno položenih srezova iz općina južnih srezova Hercegovine. To je davanje stoke na »kesim«. Vlasniku se dadne odšteta na mlijeku (siru, kajmaku, maslu) i vuni. Priplod stoke pripada jedne godine vlasniku, a druge godine najamniku. Odrasla se stoka do izvjesne dobe proda i novac se razdijeli. Porez plaća najamnik. Da je uzimanje »na mlijeko« od velike ekonomske važnosti, lako ćemo razumjeti, kada razmotrimo, da je u god. 1911. srez Stolac poslao na visoku alpinsku pašu izvan svoje granice u srezove Nevesinje, Foču i Oacko 225.000 komada sitne stoke, podrazumijevajući u ovom broju i krupnu stoku reduciranu faktorom: 1 kom. krupne stoke = 8 kom. sitne stoke. Srez Stolac imao je te godine 417.000 komada stoke, prema čemu je morao višak od 250.000 poslati na susjedne srezove »na mlijeko«. Institucijom »na mlijeko« koriste se poglavito srezovi Stolac, Ljubinje i Mostar, a korist vuče siromašni najamnik kao i vlasnik stoke, te osim produkata od mlijeka daje stoka najamniku korist u gnoju za njive. Vlasnik je sačuvao preko ljeta svoju stoku, koju u jesen povraća i napasuje po svojim ogradama ili državnim (općinskim) pašama, koje su za vrijeme ljeta sačuvane i daju dovoljno hrane za stoku. 217 |
| ŠUMARSKI LIST 5/1929 str. 26 <-- 26 --> PDF |
Ova je dakle institucija jedna prirodna nužda upravo radi klimatskih prilika, a postojala je od vajkada, te ima vrlo dobru stranu, bez koje institucije ne bi mogao eksistirati ni najamnik ni vlasnik stoke. Sasma opravdano može se reći, da jedna polovina sve stoke u srezovima južne Hercegovine preživi na paši u općinama t. zV. davanjem »na mlijeko«, dakle isto toliko, koliko stoke preljeti na visokim alpinskim pašnjacima, a to je po prilici pola milijuna. Istom sada može se pojmiti, od kolike 5e važnosti svaka odluka, koja se odnosi na uređenje ovog važnog gospodarskog i socijalnog pitanja, pa kod donošenja zakona o razvrstavanju i razgraničenju općina u Bosni i Hercegovini obzirom na terensku rasprostranjenost treba imati na umu ovu činjenicu, koja se odnosi na § 25. zakona o općinama, a to je, da sa merom (općinskom pašom) i baltalikom (opć. šumom) može i smije obzirom na postojeće pravo Servitute raspolagati jedino dotična općina odnosno odbor (Medžlis) dotične općine ili sela. Ovaj § opć. zakona sadrži naime jednu vrlo nezgodnu interpretaciju, jer po, istome proizlazi, da svaka općina smatra državno zemljište (šumu i pašu) u opsegu njezinom kao svoju ,(općinsku) svojinu, te se pokazuje, da opć. odbor, — koji se sastoji većinom od imućnih i ekonomski dobro stojećih članova sela ili općine — u riješavanju pitanja ispaše, a osobito uzimanja stoke »na mlijeko« po siromašnim općinarima, nepravedno postupa, što se psihološki sasma dobro razumije, ali je sasma jasno i opravdano mišljenje siromašnih opcinara, da uzima´ju stoku »na mlijeko« radi svoje nužne i potrebne koristi. Radi ovog nastaju i opravdane tužbe jednih protiv drugih, kao i prigovori seljaka južne Hercegovine protiv ukidanja običaja davanja stoke »na mlijeko«, koji običaj postoji od vajkada, a koji je skopčan s ekonomskom nuždom srezova južne Hercegovine i radi nesnošljivih klimatskih prilika. Kako vidimo, ne dadu se najedamput niti tako lako dokinuti kod izlučivanja mere i baltatika stari običaji sa usidjelim pravom ispaše. Kod riješavanja ovog važnog pitanja mogu se odmah poduzeti mjere proti uzimanja stoke »na mlijeko« u spekulativne svrhe (trgovačke), kao i to, da u taj obzir ne dolaze one općine, kod kojih to nije bilo dosada uzuelno, kao i paziti da opć. paša sa ovom pravnom mjerom ispaše ne bude na štetu stoke općine obzirom na ekstenzivno gospodarenje na istome. Tumačenje ramazanskog zakona, posljedice. Da Je ramazanski zakon od g. 1858. u pogledu riješavanja sporova oko općinskih ispaša sasma nesavremen pored gore pomenutog opć. zakona, dokaz će biti ova činjenica, koja po ramazanskom zakonu govori, da svaki novoposjednik u jednoj općini, koji se nastani kupivši cijelo imanje jednoga opcinara, može držati onoliko stoke (krupne i sitne), koliko je njegov prešasnik držao, a najmanje prema istome zakonu onoliko, koliko mu je potrebno za obradu zemlje i gnojenja. Ovo nejasno tumačenje, radi kojeg se općinari obično i razumljivo bune, praktički je često neprovedivo, a i nepravedno, jer se ima uzeti u obzir, da često puta prijašnji posjednik rad: svoga siromaštva na stoci, nije mogao uzdržavati dotično zemljište, jer je trebao gnoja, pa ga je prodao, a novi posjednik raspolaže sa dosta stoke, koju dakle prema tome nebi mogao držati na općinskoj paši, [er stari posjednik zemlje nije imao toliko .stoke. Ako novi posjednik pokuša, 218 |
| ŠUMARSKI LIST 5/1929 str. 27 <-- 27 --> PDF |
da na opć. paši pase stoku, koja mu je faktično potrebna za gnojenje kupljenog zemljišta, protiv toga se sasma razumljivo bune drugi općinari. S druge strane nije praktički ni moguće ni pravedno označiti novoposjedniku onoliko stoke, koliko mu je prema ramazanskom zakonu potrebno, jer mnogi općinari drže — osobito bogatiji i— na opć. paši što više stoke, bez obzira, da li mu je toliko za obradu i gnojenje ptrebno ili ne. 1 nitko se protiv tih starih općinara ne buni, pa.se nebi trebalo buniti niti protiv novog posjednika, tim više, ako je on stalno naseljen u dotičnoj općini i uživa sva općinska prava. Eto radi ovih činjenica praktički se odredbe ramazanskog zakona u pogledu opć. ispaše teško dadu pravedno provesti. Ove se činjenice kod uređenja ispaša imaju isto držati u vidu, jer će inače nastajati tužbe i dugoročni i veoma neugodni, nedokončivi procesi radi ispaše. Imade i takovih slučajeva uporabe općinske paše, gdje mnogi pravi općinar u čisto spekulativne svrhe kupi od jednog siromašnog općinara komadić zemlje, da na njemu pridigne ljetnu kolibu i dotjera što veći broj stoke na opć. pašu, služeći se pravom odredaba ramazanskog zakona i navodeći, da mu je toliko stoke potrebno, da održi svoje gospodarstvo i da gnoji zemlju, a imajući u vidu, da na taj način iskorišćuje kao »novajlija « općinsku pašu i da još koji komadić zemlje kupi, pa da se bolje sa svojim pravom učvrsti. Obično ovakovi doseljenici, koji imaju stalno boravište u srezovima južne Hercegovine, iskoriste priliku ispaše samo preko ljeta, da se u jesen cpet povrate na svoja obitavališta, gdje nalaze za stoku radi povoljnih prilika dobru pašu, dapače i preko cijele zime. Ovakovi slučajevi imali bi se držati u vidu, te ustanoviti tačno prema kupljenom posjedu visinu, do koje novi posjednik može držati stoke na općinskoj paši, a da se zemljište, kako je gore obrazloženo, ne kupuje u čisto spekulativne svrhe, jer će se ovakovi slučajevi sve više ponavljati i sve više oteščavati prava ispaše općinara starosjedioca. Jesenska općinska paša. Postoji još jedan uobičajeni slučaj ispaše na opć. zemljištu, koji bi se imao uzeti u obzir kod izlučivanja mera i baltalika, a to je t. zv. jesenja paša. Kad naime planinštari silom prilika klime budu prinudjeni, da sa stokom ostave visoku alpinsku pašu, a u južnoj Hercegovini na svojim i državnim pašama nemaju dovoljno hrane, onda ti planinštari sa stokom silaze na jesenju pašu u općine na poziv obično bogatijih općinara, da im sa stokom jedan ido dva mjeseca nagnoje njihova ziratna zemljišta. Ovaj postupak ispaše, koji je na uštrb općinarima, pokvaruje iz temelja općinsku pašu, jer -osobito humska ovca i goveče ,sa požudom pasu i izvlače travu zajedno sa korjenom, te tako štete pašu i sprečavaju bujniji proljetni porast trave. Pošto se ovim načinom paše, koja nije ničim opravdana, služe bogatiji općinari, a na račun siromašnog staleža i pošto se pase i po državnom i po privatnom zemljištu, kad se usjevi dignu — te tako se oteščava porast vegetabilnog pokrova zemlje, koji radi ploda drži vlagu — trebalo bi ovaj način paše iz običaja sasma isključiti i potpuno ga zabraniti, tim više, što se to tiče bogatijeg staleža i što planištari (Humnjaci) imadu već u jesen u svojim srez,ovima dovoljno hrane za stoku na državnim i privatnim zemljištima. 219 |
| ŠUMARSKI LIST 5/1929 str. 28 <-- 28 --> PDF |
Pošto smo do sada iscrpili sva pitanja, koja se odnose bilo na općinsku pašu bilo na visoke alpinske paše (planine), to ćemo sada preći k rješavanju o izručenju mere i baltalike, odnosno o uređenju paše uopće. Glavni momenti kod izlučivanja mera i baltalika. Radi izlučenja mera i baltalika (paša i šuma) u općinske i državne šume i plaše, te radi uređenja istih imaju se uzeti u obzir svi pogledi, koji utječu na produktivnu snagu zemlje, koja je potrebna za pašu. Glavne tačke za riješavanje toga pitanja bile bi slijedeće: 1. Ustanoviti produktivno i poljoprivredno tlo, koje se redovno gnoji i zasijava cerealijama. 2. Ustanoviti ono zemljište, kojim su se općinari do sada služili pravom servituta drvarenja i ispaše. 3. Raspodijeliti prema tome zemljište između države i općina, te na temelju lokalnih komisija ustanoviti faktičnu potrebu na šumi i paši; na temelju toga susjednim općinama doznačiti onolike komplekse šume i paše, koliko im je sa gledišta racionalnog gospodarenja šumom i pašom faktično nužno, pak te komplekse šume i paše unijeti u gruntovne knjige kao vlasništvo dotičnih općina, ostale pak dijelove upisati kao državno dobro. Na ovaj način biće državne šume i paše oslobođene prava servituta. Ako slučajno bude kod izlučenja mera i baltalika neki višak na ispašinskom tlu, taj će se višak privesti piošumljivanju ili poljoprivrednim svrhama ili podijeliti siromasima za poljoprivredne zadaće. 4. Ustanoviti broj krupne i sitne stoke, koju pojedinac ili cijela općina drži na hrani, posluživši se ovdje faktorom redukcije, da jedno normalno goveče čini 8 komada sitne stoke. 5. Utvrditi vrijeme izgona i svršetak vremena ispaše, da se mogne ustanoviti količina hrane od paše, potrebne za jedinicu krupne i sitne stoke, te naznačiti poprečni broj dana, odnosno gnojenja ziratnih zemljišta, koji se momenat ima držati u vidu. 6. Ustanoviti, koliko je stoke poprečno istjerano na pojedina općinska ispašišta »na mlijeko« uzevši sredinu desetgodišnje popaše. 7. Kao razmjer kod obračunavanja potrebite količine hrane uzeti, da jedno normalno goveče treba dnevno 9 kg trave, a sitna stoka po jednom komadu 1 kg 12 dkg sirove hrane (trave). Kod toga obračunavanja uzeti za svaku pašu, da vrijeme ispaše traje poprečno 200 dana t. j . od polovine mjeseca aprila do konca oktobra. Prema tome će jedno goveče potrošiti za vrijeme sezone ispaše 9 puta po 200 kg = 1800 kg trave, a jedan komad sitne stoke 200 dana puta 1 kg 12 dkg = 224 kg. Na visokoj paši sezona ispaše traje od početka juna do konca septembra, dakle 120 dana, pa će se onda prema gornjem izračunati količina potrebne hrane uzevši ovom prilikom i kod ove vrste paše kao i kod opć. paše procentualno potrošnju hrane na lišću i šumskoj popaši, a koja se vrsta ,paše nalazi u okolini, jer će ovo utjecati na potrebnu količinu hrane, koju stoka nalazi na apsolutnoj popaši. Količina lišća, koja dolazi u obzir kao stočna hrana, računa se tako, da 1 i % kg lišća od javora, jasena i lipe daje obzirom na hranivost 1 kg sijena sa popaše ili da 21/L> kg lišća od brijesta i lijeske daje 1 kg sijena, a po 1 ha na šumi ili šikarama, cea 4 do 8 metričkih centi, odnosno 8 do 10 q, odnosno 13 do 18 q kao maksimum produkcije lisnika, koje se okolnosti moraju uzeti u obzir kod izračunavanja potrebe na hrani. 220 |
| ŠUMARSKI LIST 5/1929 str. 29 <-- 29 --> PDF |
8. Cijele komplekse bilo općinske bilo visoke alpinske paše razdijeliti na odjele, ove ograničiti i brojevima označiti, da se na ovaj način privedu racionalnom iskorišćavanju pojedini odjeli obzirom na regeneraciju biljki na popaši, koju stoka radi hrane uzima. Otkidanjem biljaka nastaje naime uvijek nova supstanca organskih dijelova biljaka. Zato je veća apsolutna hranivost i snaga prihoda kod paše nego kod livada, pa prema tome ovisi o načinu popašc i uporabe. Zbog ovih činjenica treba popašu započeti u povoljno vrijeme, dakle kad je najveća vegetacija i kad su se korijeni biljaka dovoljno osnažili i učvrstili. Kod visokih i općinskih paša u tome se mnogo griješi, te stoka pase svagdje, gdje nalazi bujnije i sočnije hrane. Tako budu opašene najprije uvale i doline, a onda udaljena i slaba tla brežuljaka i kamenja. Ovome neracionalnom iskorišćavanju paše uzrok je, što planinštarima stoje na raspolaganje veliki kompleksi ispaše i što isti nemaju na umu, da će stoka takovim iskorišćavanjem paše imati u kasnu jesen slabo hrane, kada bi trebala, da je baš radi pomuze imade dovoljno. Podjelom na odjele ovome će se stati na put, jer će popašena trava imati dovoljno vremena, da se oporavi i regeneriše, dok drugi odjeli budu opašeni. 9. Kod ovih okolnosti treba poučiti narod, da se ovim poduzimanjem mjera ne skraćuje ni malo uobičajeno pravo servituta ispaše, nego da se hoće ovim izlučenjem i raspodjelom paše narod priviknuti na racionalno gospodarenje sa ispašom (i to povišenjem prihoda), a time utjecati na racionalno vođenje stočarstva kao najvažnije grane poljoprivrede. Treba nadalje narod poučiti i u tom, da je sasma krivo mišljenje, da stoka u dotičnim općinama ne nalazi dovoljno ispaše, nego dapače i previše, samo ako se paša racionalno iskorišćava na gore opisani način, pa da će prema tome jedna te ista paša moći 2 do 3 puta više hraniti stoke, nego na dosadašnji primitivni način popaše. Način uređenja općinskih i visokih alpinskih paša. Radi uređenja ispaša na visokim alpinskim pašnjacima (planinama), koji ne će spadati u atar susjednih općina, bit će nužno za svaku pojedinu planinu ustanoviti neke činjenice, koje su u rješavanju ovog pitanja od zamašne vrijednosti, da se mogne pravedno i stručno ovo regulisati. 1. Naznačiti nadmorsku visinu svake planine, opisati istu obzirom na konfiguraciju tla, podlogu, sastav, nagib, bonitet, vlagu i sastav pokrivala zemlje (trave). 2. Razdijeliti svaku planinu na mahale, a ove opet u odjele, iste ograničiti i unijeti u katastralne karte, izračunati površinu svakog odjela i na temelju toga stvoriti zaključak gledom na površinu planine. 3. Ustanoviti, koliko se nalazi na pojedinim planinama erarnog, a koliko privatnog zemljišta; utvrditi, koliko se na pojedinim mahalama nalazi čatrnja i lokava, vrela, potoka i rijeka, jezera i sniježnica, te navesti poprečnu količinu vode u kubnim metrima ( 1 kub. met. — 1000 lit. vode). 4. Specijalno ustanoviti vrijeme trajanja ispaše, uzevši u obzir klimatske prilike (oborine i smjerove zračnih struja). 5. Najvažniji je momenat ustanovljenje kvantuma hrane za svaki pojedini dio paše, a onda prema boniteti tla iz 2 ili više odjela uzeti sredinu i time poprečni kvantum pa 1 ha za cijelu planinu. Pri ovom valja uzeti procentualno pri prvoj kosidbi i otavu. Netreba se samo osloniti na teoretsko izračunavanje etata biljne hrane, nego privući na savjet po dva 221 |