DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 2/1929 str. 6     <-- 6 -->        PDF

štete za samu stvar. To je zato, što su imovne općine za njihovo sliva


tauje prevelike, što je briga oko njih strofo stručna, a za to tffteba širi


duševni horizont i stručno znanje. Ipak ozbiljniji između njih vide, kako


narod ništa nema od potpuno uništenih selskih (općinskih) šuma i zem


ljišnih zajednica u Krajini.


Nadalje, ekonomski i kulturni nivo uživalaca šuma i njihov stvarni


odnos prema šumi, naročito njihov način uživanja i postupanja sa šumom


bio je i jest tako nepravilan i neekonomičan, da zbog toga ne može doći


do punog izražaja ne sam« čisti financijski nego ni ekonomski momeuat.


.1er prema svrsi imovnih općina traži se u prvom redu produkcija što


obilnijeg i što vrednijega ogrjeva, zatim što više sitne građe, a traže se


i što veće površine za pašu.


Sve pored pravilnoga stručnoga nastojanja oko postizavanja najveće
zemljišne rente, ipak su nekoje općine mnoga svoja zemljišta prepustile
sitnom uzgoju, a nekoje već godinama nabavljaju za uživaoce
skuplje izrađeno ogrjevno drvo sa strane i proučavaju pitanje, nije li reutabilnije
sitnim uzgojem producirati ogrjev i sitnu građu i na taj način
podmirivati lokalnu potrebu. Zbog velike potrebe na seoskoj građi snizuje
se ophodnja u visokom uzgoju i s tim zemljišna renta smanjuje. Paša
je još danas drugi glavni gospodarski užitak. Zbog neograničene potrebe
na paši ostaju ncpošumljene znatne površine, najveći dio odraslih šuma
otvoren je za napasivanje.


Razmještaj proizvodnih površina prema selima često je vrlo nejednolik,
t. j . pojedini objekti imaju prema pojedinim selima raznu vrijednost.
Proizvodi su također raznovrsni i razne vrijednosti. Zato ni razdioba
užitaka nije elastična i efikasna. Iz tih se razloga kod komunalnih
ustanova redovito ne može govoriti o apsolutno uzornoj šumskoj ekonomiji.
Ona je ekonomija drugoga reda i ta nam činjenica mnogo šta
objašnjava u životu imovnih općina.


Sve krajiške mjesne općine imale su i svojih lokalnih općinskih
površina, »gmajnica«, na koje se ispušta blago, a s kojima se postupa
neracionalno. Dio ovih pašnjaka pretvoren je u bolju vrst kulture, dio
su pašnjaci, koji sve više gube na svojoj vrijednosti, a dio je apsolutno
šumsko tlo i golet, od čega nema nitko koristi, već predstavljaju mrtvi
kapital, koji se može privesti jedino šumskoj kulturi. U bivšem provincijalu
nije se ni poslije donošenja zakona o zemljišnim zajednicama od
god. 1894. podiglo šumsko gospodarstvo zemljišnih zajednica. Većina
zcm. zajednica nema šumsko-gospodarske važnosti ni vrijednosti. One
su, kao mnogo manja šumsko-privredna tijela, već ranije likvidirale.


Kraj vrlo dobrih općih i specijalnih zakonskih propisa nije se komunalno
šumarstvo diglo na poželjni niveau, naprotiv ono je većinom propalo
i ako ostane ovakovo stanje bez radikalnijih promjena, ono mora za
nekoliko decenija posve propasti i tamo, gdje danas još vegetira.


Nepoznavajući naših novih državnih i privrednih odnosa očekivali
smo i novi život i obnovu čitavoga našega komunalnoga šumarstva.
Obnove nema, naprotiv naša šumska privreda u ovim sjeverozapadnim
krajevima naše države čitavi decenij stvarno nazaduje. Naprijed navedeni
poznati uzroci i razlozi teškom stanju imovnih općina pojačani su
općim nesređenim našim unutrašnjim odnosima, gdje je šumarstvo potisnuto
u pozadinu, kako još do sada nije bilo, jer je u najnovije doba go


60