DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 2/1929 str. 4 <-- 4 --> PDF |
uzdržavane državne financije, kada će godišnja bilanca šumskog gospodarstva svršavati sa velikim deficitom, jfer neće biti velikih sječa, nego tek proreda, a ipak će se šume morati njegovati, čuvati i upravljati. Ljudi, koji gospodare uz premnjevu »dok je nas, bit će i šume, a što će biti poslije nas, za to nas ne tare briga«, slabi su prijatelji svoga naroda, a vrlo loši službenici države. I profesori naših šumarskih fakulteta ustali su javno na obranu naših šuma i tražili njihovu zaštitu. I kada se već držalo, da je tu zaštitu kod nas nemoguće naći, nadošao je čas olakšanja, učinjene su odluke u ciljlu popravljanja dosadanjeg stanja. Učinjeno je to u posljednji čas. Nadamo se, da će novi ministar Šuma i Rudnika htjeti i znati povesti djelo šumsko gospodarstvo stazom sređenog gazdovanja po primjeru naprednih zemalja. Vjerujemo čvrsto — ja i mnogi članovi J. Š. U., u ime kojih ovo pišem, da nas ovaj put nada ne će iznevjeriti. Résumé. Réflexions a l´occasion du changement profond dans l´administration de notre État. Ing. A. PERUŠIĆ, OGULIN: KRAJIŠKE IMOVNE OPĆINE U HRVATSKOJ* (LES COMMUNAUTÉS DES BIENS EN CROATIE) v Š Š umsko je gospodarstvo kod svih imovnih općina u glavnom već uređeno. Iako je ono do sad uređivano kao obično unaprijed za duži period vremena, ipak su gotovo sve imovne općine češće inventarisale i kontrolirale svoje drvne zalihe i prema nalazu preuređivale svoje gospodarstvo. Često puta to preuređivanje nije moglo podnijeti stručne kritike. Ovo je rađeno za to, što bilance nisu bile povoljne, a statistički računi u brzo poremećeni, jer je prihod ostao isti, a potrebe članova bivale sve veće. Tim se potrebama htjelo raznim metodama rada u glavnom udovoljiti, kako ne bi članovi samo uzimali, gdje i koliko bi htjeli i tim pogotovo remetili gospodarstvo. Najveći dio rada i novca kod većine imovnih općina trošen je oko razdiobe šumskog prihoda, oko očuvanja šuma od samih uživalaca i u brizi oko prikupljanja novčanih sredstava za podržavanje kućanstva [ gospodarstva. Čim je veća bila opasnost po imovinu i veća potreba rada, * Skraćeno predavanje, što ga je autor održao na kongresu Jugoslovenskog Šumarskog Udruženja od 9. XII. 1928. 58 |
ŠUMARSKI LIST 2/1929 str. 5 <-- 5 --> PDF |
režija je rasla, prihodi i kapitali se smanjivali. Pošumljavanju i uzgoju mladih šuma smetala je trajno paša. Nije se moglo u pridizanje gospodarstva gotovo ništa investirati, nisu se mogle vršiti stručne radnje većega stila, nije se moglo čak ni samo šumsko gospodarstvo svih imovnih općina do kraja urediti. Čitavo osoblje imovnih općina bilo je i danas je u neprestanoj borbi protiv raznih napadača na šume (samih uživalaca, trgovaca, vlasti, čitave neupućene javnosti i nedostatnoga nadzora vlasti). Neobično su teško uspijevala uporna i neprestana nastojanja i prijiedlozi stručne uprave, da članovi u smislu § 17. Naputka A. doprinašaju šumsku pristojbu za užitke odnosno da im se užitci (kompetencije) smanje,.ma da je osobita dužnost nadzorne vlasti bila, da iz vlastite inicijative kao nadzorna vilast odredi bezobzirno provođenje propisa § 17. Upravne vlasti nisu vodile potrebnu brigu oko spriječavanja šteta i utjerivanja dužnih šumskih odšteta. Da su vršeni postojeći propisi, Članovi bi se s tim sprijateljili, drvo bi se mnogo bolje šteidilo, šume očuvale i s tim troškovi kućanstva i gospodarstva silno smanjili. Stručna Je uprava dala najiviše, što je znala i mogla, vodeći brigu o trajnosti zajednice, dok su predstavnici vlasnika, zastupstvo i odbor, a osobito sami uživaoci, vodili više brigu o potrebama sadašnjice. Između jednih li drugih vodi se neprestana borba, u kojoj su stručnjaci osamljeni i podliježu borbi, tako da danas kod većine imovnih općina nema normalne drvne zalihe, već se radi o prehvatima, da nema ni novčanoga kapitala ili drugih sredstava i načina, kako bi se kraj današnje potrebe i upotrebe šumskih produkata i sve većih potreba članova mogao osigurati kontinuitet u prihodima, a da se raspoložive glavnice ne smanjuju. Nekoje su imovne općine već izgubile stručni raison d´etre, jer prehvate redovitim putem iscijeliti ne mogu, a nestručne uređajne operacije ne mogu donijeti trajnu korist. Nestručan rad tih općina produžit će im život još na dugo vrijeme, jer se šuma nestručno može uživati, sve dok se ne pretvori u grm i šikaru. Kraj svega toga ni sam narod nije odavna zadovoljan sa svojim imovnim općinama, jer nema iz njih onoga, što treba i što smatra, da mu je potrebno, a ti su zahtjevi redovito pretjerani, jer se s drvom, postupa još i danas neracionalno. I danas ima kuća, gdje se podržava stalna vatra, gdje se ni petrolej´ ne pali, već se tešu luči, gdje su ognjišta otvorena, gdje u zgradama nema ni kamena ni cigle, gdje se za brst blagu i za luči čitava stabla i krešu i sijeku. Često je loša uprava i gospodarstvo, loše čuvanje i nedostatan nadzor šuma dao opravdanoga razloga za nezadovoljstvo naroda. Kao što kod većine zemljišnih zajednica nema potrebnoga osjećaja za zajedničko dobro, nema pogotovo takvoga osjećaja za mnogo veću zajednicu, kakove su imovne općine. Zato pravoužitnici u najvećem dijelu ne vode brigu o budućnosti svojih imovnih općina, već o tomu, da se njihovim sadanjim potrebama što bolje zadovolji. Nije im ni do oblika ni do njihove organizacije. Ne vode brigu o tom, kako će uprava umjeti da kraj istih šumskih prihoda zadovolji sve većim potrebama sve većega broja uživalaca. Nezadovoljnici traže, da se režija t. j . troškovi uprave i čuvanja smanje na minimum, kako bi oni participiralli što duže na što većem prihodu liz šuma. Nezadovoljnici neznaju ništa konkretna predložiti, kako da se stanje stvari popravi bez 59 |
ŠUMARSKI LIST 2/1929 str. 6 <-- 6 --> PDF |
štete za samu stvar. To je zato, što su imovne općine za njihovo sliva tauje prevelike, što je briga oko njih strofo stručna, a za to tffteba širi duševni horizont i stručno znanje. Ipak ozbiljniji između njih vide, kako narod ništa nema od potpuno uništenih selskih (općinskih) šuma i zem ljišnih zajednica u Krajini. Nadalje, ekonomski i kulturni nivo uživalaca šuma i njihov stvarni odnos prema šumi, naročito njihov način uživanja i postupanja sa šumom bio je i jest tako nepravilan i neekonomičan, da zbog toga ne može doći do punog izražaja ne sam« čisti financijski nego ni ekonomski momeuat. .1er prema svrsi imovnih općina traži se u prvom redu produkcija što obilnijeg i što vrednijega ogrjeva, zatim što više sitne građe, a traže se i što veće površine za pašu. Sve pored pravilnoga stručnoga nastojanja oko postizavanja najveće zemljišne rente, ipak su nekoje općine mnoga svoja zemljišta prepustile sitnom uzgoju, a nekoje već godinama nabavljaju za uživaoce skuplje izrađeno ogrjevno drvo sa strane i proučavaju pitanje, nije li reutabilnije sitnim uzgojem producirati ogrjev i sitnu građu i na taj način podmirivati lokalnu potrebu. Zbog velike potrebe na seoskoj građi snizuje se ophodnja u visokom uzgoju i s tim zemljišna renta smanjuje. Paša je još danas drugi glavni gospodarski užitak. Zbog neograničene potrebe na paši ostaju ncpošumljene znatne površine, najveći dio odraslih šuma otvoren je za napasivanje. Razmještaj proizvodnih površina prema selima često je vrlo nejednolik, t. j . pojedini objekti imaju prema pojedinim selima raznu vrijednost. Proizvodi su također raznovrsni i razne vrijednosti. Zato ni razdioba užitaka nije elastična i efikasna. Iz tih se razloga kod komunalnih ustanova redovito ne može govoriti o apsolutno uzornoj šumskoj ekonomiji. Ona je ekonomija drugoga reda i ta nam činjenica mnogo šta objašnjava u životu imovnih općina. Sve krajiške mjesne općine imale su i svojih lokalnih općinskih površina, »gmajnica«, na koje se ispušta blago, a s kojima se postupa neracionalno. Dio ovih pašnjaka pretvoren je u bolju vrst kulture, dio su pašnjaci, koji sve više gube na svojoj vrijednosti, a dio je apsolutno šumsko tlo i golet, od čega nema nitko koristi, već predstavljaju mrtvi kapital, koji se može privesti jedino šumskoj kulturi. U bivšem provincijalu nije se ni poslije donošenja zakona o zemljišnim zajednicama od god. 1894. podiglo šumsko gospodarstvo zemljišnih zajednica. Većina zcm. zajednica nema šumsko-gospodarske važnosti ni vrijednosti. One su, kao mnogo manja šumsko-privredna tijela, već ranije likvidirale. Kraj vrlo dobrih općih i specijalnih zakonskih propisa nije se komunalno šumarstvo diglo na poželjni niveau, naprotiv ono je većinom propalo i ako ostane ovakovo stanje bez radikalnijih promjena, ono mora za nekoliko decenija posve propasti i tamo, gdje danas još vegetira. Nepoznavajući naših novih državnih i privrednih odnosa očekivali smo i novi život i obnovu čitavoga našega komunalnoga šumarstva. Obnove nema, naprotiv naša šumska privreda u ovim sjeverozapadnim krajevima naše države čitavi decenij stvarno nazaduje. Naprijed navedeni poznati uzroci i razlozi teškom stanju imovnih općina pojačani su općim nesređenim našim unutrašnjim odnosima, gdje je šumarstvo potisnuto u pozadinu, kako još do sada nije bilo, jer je u najnovije doba go 60 |
ŠUMARSKI LIST 2/1929 str. 7 <-- 7 --> PDF |
tovo do kraja pokolebana vjera u potrebu stručnoga šumarskoga rada. dapače u potrebu same šumarske struke. Uprava šuma imovnih općina podržavljena je i one su s tim došle u još teže stanje, jer nadležni nisu podržavljene htjeli shvatiti, pravilno prema potrebi službe već prema vanslužbeuiim interesima 5 jer Ministar Financija nije ništa žrtvovao za pasivne imovne općine, tako da je podržavljenje u glavnom za imovne općine štetno. Naredba o podržavljenju donesena je neposredno po proglašenju Zakona o općoj upravi i o oblasnoj i sreskoj samoupravi od 26. IV. 1922. god. Po tim zakonima imale bi krajiške imovne općine pasti pod kompetenciju oblasne samouprave. Danas su imovne općine podređene neposredno Ministarstvu. Posljedica svega toga jest, da se postavlja pitanje, što da se učini s imovnim općinama, hoće li se one zadržati u sadanjem upravnom i privrednom obliku i prema tome provesti njihova reorganizacija ili ih treba likvidirati. U prvom redu .potrebno je ovaj predmet promatrati sa širega nacionalno- ekonomskog gledišta, jer je pitanje imovnih općina ipak samo jedan privredni detalj, čije je riješenjc vezano s našim općim agrarnim i posjedovnim odnošajima. Dapače, da se izrazim još pobliže, ono je privredno i stručno vezano na susjedne šume državne, zemljišnih zajednica i privatnika, a to su pitanja, koja zahvaća Ustav, agrarno zakonodavstvo i zakon o zemljišnim zajednicama. Iznesena su razna mišljenja, kako da se sanira stanje imovnih općina. Mnogo sam o tom razmišljavao, zagovarao izvjesne predloge, ali sam na koncu došao do toga, da su moguća samo tri načina, kojima bi se moglo valjano i za duže vrijeme riješiti pitanje komunalnoga šumarstva na području bivše vojne Krajine i to ili a) da sadanje imovne općine i zemljišne zajednice kupuju šume privatnoga velikoga šumskoga posjeda pomoću agrarne reforme, kao i u slučaju, gdje agrarna reforma nema više na njima interesa, čim bi se proširio posjed, uvećala produkcija i osigurala potrajnost ili b) da se provede najprije kooperacija i poslije unifikacija zemljišnih zajednica sa pojedinom imovnom općinom ili c) da se na izvjesnom većem upravnom ili ekonomskom području sve homogene, istorodne narodne šumske i pašnjačke ustanove unificiraju sa sadanjim državnim šumama, da sve tako ujedinjene šume pređu u vlasništvo samouprave, pokrajine ili države i da se u tako ujedinjenim šumama osigura narodu pravo uživanja tih šuma uz posebnu novčanu odštetu u korist samouprave, pokrajine ili države. Ovo bi se imalo provesti u prvom redu na području onih imovnih općina, koje na racionalan i stručan način ne mogu više odgovarati svojoj svrsi, poslije kod ostalih, tako da bi imovne općine u sadanjem svojem obliku prestale postojati. ad a) Komentara ne treba, jer su već nekoje imovne općine kupo vanjem šuma znatno proširile svoj posjed. ad b) Kooperacija zemljišnih zajednica sa imovnim općinama na području jedne imovne općine znači poraditi na tom, da se sa svim narodnim seljačkim zajedničkim dobrima, u koliko ona predstavljaju ispasišta i šume, postupa jedinstveno, da ona eventualno dođu pod jednu upravu i da se sve raspoložive površine u izvjesnom periodu vremena privedu kulturi ili poljskoj ili racionalnoj paši ili produkciji drva, da se 61 |
ŠUMARSKI LIST 2/1929 str. 8 <-- 8 --> PDF |
» zavede racionalniji sistem u upravi i gospodarstvu sa šumskim a naročito sa pašnjačkim površinama imajući u vidu interese pojedinoga sela prema njihovom udjelu. Posebno je pitanje, može li se organizovati jedan nadzor i jedna Uprava kraj razlike u vlasništvu, dviju vrsti kultura i kraj prostorne udaljenosti resp. nesuvislosti objekata. Može! Na površinama zemljišne zajednice ima čistih pašnjaka, drvljem obraslih pašnjaka i ponešto mladih šuma. U šumama imovnih općina ovlaštenici zemljišne zajednice napasuju stoku kao pravoužitnici dotične imovne općine, a pravoužitnici sijeku grmlje i drvlje u zemljišnim zajednicama kao njezini ovlaštenici, jer sui gotovo svi pravoužitnici imovnih općina ujedno ovlaštenici zemljišnih zajednica, a većina ovlaštenika zem. zajednica jesu ujedno, i pravoužitnici imovnih općina, osim gdje ima doseljenika stranaca Dakle postoji srodnost i uzajamnost u uživanju i na objektima imovnih općina i zemljišnih zajednica. Nema prema tome većih poteškoća za jedinstvenu gospodarsku upravu i nadzor. Potrebni uslovi postoje, ali je odlučna volja i odluka ovlaštenika zemljišnih zajednica, da neznatno ograniče svoje dosadanje naskroz neracionalno postupanje sa svojim zajednicama, kako ih na to u njihovom interesu ne bi morala vlast prisiljavati. Od njih se početkom ne bi moglo ništa tražiti, nego da ograniče pašu i sječu i da počnu pošumljavati i pašnjake uređivati. Taj veći izdatak na upravu i čuvanje imao bi se imovnoj općini naknaditi. Takovim1 bi posrednim radom imovne općine ojačale, kumulativna dobra bila bi bolje povezana, za nekoliko godina počeo bi se opažati uspjeh novoga stanja, nastala bi konsolidacija novih odnpšaja i ne bi se u dogledno vrijeme javljale centrifugalne težnje, koje danas znače raspadanje i propadanje. Da pođemo još i dalje, reći ćemo, da sve ovakove iste, identične narodne seljačke komunalne ustanove u jednoj te istoj ili sličnoj ekonomskoj sredini treba što više privredno i novčano povezati radi međusobne pomoći i jačanja. ad c) Potrebe seljaka u glavnom rastu. Bez obzira na pravo, oni svi ipak podmiruju svoje potrebe na drvu u šumama, bile one državne, komunalne ili privatne. Postoji, ako i nelegalan, a ono ipak jedan ekonomski i socijalno gotovo nerazdruživ odnos između našega seljaka i šume, bez obzira na vlasništvo. Produkcija se šuma teško uvećava, ona je jednolika. Ne može se dakle za duže vrijeme fiksirati jedna točno određena površina. Prema većim potrebama ima se i površina uvećavati, znači u konkretnom slučaju sve ujedinjene šumske i pašnjačke površine služit će u prvom redis za pokriće potreba na građi, ogrijevu i paši zemljoradnika i onih, koji se uzgred bave zemljoradnjom u smislu čl. 41. Ustava. Na ime odštete samoupravi ili državi neka se odrede takse na šumske užitke, a za najsiromašnije bez takse. Sa sve većim potrebama ove bi se takse uvećale, a plaćale paušalno sa ostalim porezom. Višak prihoda iz tih šuma imao bi se upotrijebiti za korist samouprave ili države. Dakle, te sadanje šume i površine imovnih općina i zemljišnih zajednica mogu postati samoupravne ili državne. Oblik je sporedan. Za nas je odlučan samo privredni oblik i to onaj, u kojom se može bolje vršiti izvjesna ekonomska funkcija, jer sve šume u izvjesnom kraju čine jednu šumsku privrednu cjelinu. 0 osnivanju novih servituta 62 |
ŠUMARSKI LIST 2/1929 str. 9 <-- 9 --> PDF |
se ne bi moglo govoriti, jer te novo sjedinjene šume ne bi bile tuđa stvar, već narodno dobro, analogno principu provedenom u Srbiji. Nastao bi dakle ekonomski isti, a pravno sličan odnos seljaka prema šumama, kako je postojao ranije u Hrvatskoj, a kako danas postoji u Srbiji i Bosni. Takova unifikacija vlasništva ima svojih više dobrih nego loših strana. Između dobrih podsjećam na to, da bi se na tako i posvjedovno i privredno ujedinjenim površinama mogle lakše i racionalnije pokrivati potrebe čitavoga kraja na šumskim produktima. Naprotiv je to kraj i posjedovne i administrativne heterogenosti sadašnjih javnopravnih šum. privrednih ustanova, naročito onih, koje već danas kao šumsko-privredne jedinice propadaju, mnogo teže. Također je i sadanja zasebna administracija mnogo skuplja, dok bi se unifikacijom uštedite i na personalu i na materijalu odlučne sume, a trajno uklonile neprestane trzavice i borbe. U interesu je racionalnoga šum. gospodarstva uopće, a državnoga napose: da se šume zaštite i sačuvaju, pa da se njima valjano, racionalno i stručno gospodari bez obzira na vrst vlasništva. Narod je živi, sve jači organizam i on troši bez obzira na naše ograde i pregrade. O tom smo dovoljno poučeni. Suština je naše teme upravo u tom, da se sa svim našim šumama gospodari strogo stručno, sa što manje žrtava za korist svih državljana i njihovih opravdanih potreba, a bez štete za državu kao cjelinu. Većina je imovnih općina izgubila svoj´ stručni raison d´etre, kako sam već dokazao, jer se njihove sastojine preobražuju u mlade šume, šikare i pašnjake, pa ako se ovako nastavi, preći će se u državni šumski posjed. Čemu da se nastavlja sa golemim gospodarskim žrtvama kod imovnih općina, kad će te žrtve kad tad teretiti državne šume? Mi svi bez razlike treba da ustanemo na obranu šumskog gospodarstva i da nadležnima predložimo onakovo riješenje ovoga pitanja, kakovo će za naše šumarstvo biti od najmanje štete, a to se može jedino prema našem predlogu. Kako se radi i o sačuvanju šuma i o boljem interesu naroda, novim Ustavom ili drugim zakonom treba regulirati pitanje vlasništva, u koliko se utvrdi, da bi također neke danas bogatije imovne općine mogle s vremenom teretiti državu. Potrebne su u ovom privrednom sklopu i zemljišne zajednice, jer se jedino na taj način one mogu privesti potrebnoj produkciji paše i drva i nekoj kulturi, o čemu danas nema govora. Zato zemljišne zajednice moraju najprije biti uređene prema odredbama zakona od 25. IV. 1894., a kasnije će se odlučiti o njihovom odnosu prema imovnim općinama, odnosno prema državnim šumama. 0 onim zemljišnim zajednicama, koje u privrednom pogledu ne znače mnogo, ne treba voditi računa. Ako uvažimo, da je centralna državna vlast obvezana, da dio državnih prihoda odstupa samoupravama za uzdržavanje i podizanje poljoprivrede, građevina, prosvjete i t. d., može ona tu svoju obvezu reluirati u šumama. Eventualni manji ostatak državnih šuma mogu samouprave prekupiti. S tim bi bilo riješeno i pitanje revizije segregacije i pomoći pasivnim imovnim općinama* Za ovakovo riješenje postoji već analogan slučaj. Na području Vojvodine i Banata postojale su imovne općine njemačkobanatska, rumunjsko-banatska i ilirsko-banatska. Kako one zbog po 63 |
ŠUMARSKI LIST 2/1929 str. 10 <-- 10 --> PDF |
manjkanja godišnjeg etata nisu mogle vršiti svoj zadatak, preuzela je država sve šume u svoje vlasništvo i narod se koristi sa šumama kao i prije segregacije. Moji su predloži radikalni, jer drugačije ne ide. Ili tako ili rasudo. Ne treba napose isticati, kako ovi prijedlozi važe samo za slučaj1, da se prilike u zemlji srede. Nije mi poznato, kakovo stanovište zauzima naše stručno Ministarstvo,, koje je u prvom redu zvano i nadležno, da ovo pitanje pokreće i riješi sporazumno sa Ministarstvom za Agrarnu Re formu i Ministarstvom Financija. Održano je nekoliko anketa bez re zultata. Ali, ne čekajući na to, ima više i takvih predloga, koji nisu strogo vezani na donošenje specijalnih propisa, već se njihovom izvršenju može pristupiti i bez toga. Tako primjerice : a) da se ujednostavni i pojeftini uprava, koja je kod nekih imovnih općina preskupa; b) da se proširi djelokrug šumskim upravama; c) da se strogom primjenom S 17- Naputka A. uživaoci prisile na još veću štednju sa šumskim proizvodima i to propisivanjem odnosno uvećavanjem taksa na užitke, a sve te takse ili dio njih da se upotrebi za investicije u šumskom gospodarstvu i pomoć pravoužitnicima; d) da se beskompromisno vrše svi propisi o zaštiti šuma, a dužne šumske odštete da se po presudi odmah utjeraju; e) da se diže vrijednost šuma: racionalnim investicijama, izgradnjom šumskih prometila, intenzivnijim pošumljavanjcm, smanjivanjem površina za pašu, radnjama u režiji; f) da se provodi kooperacija imovnih općina radi osiguranja i unapređenja zajedničkih i vlastitih interesa (novčano pomaganje, sporazumno i zajedničko istupanje kod licitacija, a osobito karteliranje u prodaji hrastovine. međusobna nabava ogrijeva i grade, izmjena činovništva i lugara); g) da se gospodarstvo imovnih općina akomodira sve više interesnim sferama pojedinoga sela ili općine. (Već danas prilikom revizije postojećih i sastavka novih gospodarskih osnova treba imati na umu trajno ušumljenje pojedinih sela u onim šumama, koje čine interesnu sferu pojedinih sela i općina, dakle da se provede naročito gospodarsko razdijeljenje šuma) : h) da se đeetatizira uprava onih imovnih, općina1.- koje to zatraže, a kod onih, koje ostanu pod dr´žavnom upravom, ima se država pobrinuti za njihov personal ; i) konačno, da se državni stručni nadzor pooštri. Riješenje pitanja pasivnih imovnih općina u prvom redu kao i imovnih općina uopće zavisi o izvršenju čl. 41. Ustava odnosno o agrarnom zakonodavstvu, zakonu o eksproprijaciji velikih šumskih posjeda i Zakonu o reviziji segregacija. Državni Ustav članom 41. osigurava korišćenje sa šumama seljacima i onima, koji se uzgred bave zemljoradnjom. Na krajiške se imovne općine i zemljišne zajednice taj član Ustava ne odnosi, jer su one zemljoradničke ustanove. Ali većina njih ne može danas više odgovarati svojoj svrsi, zato propadaju. Od toga nastaje šteta i za njih i za državu. Njihovo šumsko gospodarstvo mora se sačuvati i pojačati ne samo koope 64 |
ŠUMARSKI LIST 2/1929 str. 11 <-- 11 --> PDF |
racijom i unifikacijom svih narodnih šumskih i pašnjačkih površina, ne samo racionalnijim radom, već, što je jedino odlučno, osiguranjem novih proizvodnih površina. Zato je dužnost nadležnih faktora, da općim agrarnim zakonom obrate naročitu pažnju prikupljanju, organizovanju, očuvanju i unapređenju danas rastresenih komunalnih šumskih i pašnjačkih narodnih dobara, pa nalazila se ona i na relativnom šumskom tlu; da se osigfura mogućno,st kooperacije i unifikacije više takvih srodnih odnosno istih komuna. Revizijom Ustava i revizijom zakona o općoj upravi valjalo bi osigurati samoupravama dodjelu svih ili izvjesnih državnih šumskih površina za potrebe samouprave i naroda u pogledu korišćenja sa šumama za kućnu i gospodarsku potrebu. Zakonom o eksproprijaciji velikih šumskih posjeda neka se osigura mogućnost i imovnim općinama, da uz pomoć države nabave dio raspoloživog privatnog velikog šumskog posjeda. Zakonom o šumama neka se osigura, naročita zaštita komunalnih šumskih dobara, njihova potrajnost i stručna uprava. Specijalnim zakonima neka se propiše uređivanje komunalnih ispasišta. pošumljavanje krša i goleti. Neka se dopuni i izmijeni sadanje zakonodavstvo u imovnim općinama. Ministarstvo šuma može odmah pristupiti energičnom izvršenju raznih preventivnih i represivnih administrativnih mjera, što smo ih naprijed naveli pod slovima a) do i), a koje mogu otkloniti dosta štete od imovnih općina. Dužnost je Ministarstva, da se pripremi materijal, koji mora biti stručan, ekonomski određen, konkretan, prilagođen opravdanim trajnim i lokalnim i općim potrebama našega naroda, tako, da ga njegovi predstavnici mogu i moraju usvojiti, ka!ko bi se s tim trajno reguliralo jedno vrlo važno narodno privredno pitanje. U protivnom mogli bi to riješiti parlamentarci bez nas na štetu same stvari. Résumé. Les communautés des biens, étant une catégorie considérable de nos propriétaires de forets et ne correspondant plus, dans leur organisation, aux besoins du peuple, l´auteur recherche et propose un mode de leur réorganisation. 65 ) |