DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 1/1929 str. 13 <-- 13 --> PDF |
tržištu prema ponudi i potražnji. Zar nije anomalija u tom, da naša država pored velike hiperprodukcije pragova, koja iznosi nekoliko milijuna komada na godinu, kupuje pragove za svoje željeznice uz jednako visoke cijene, koje nemaju tendenciju da padaju nego naprotiv ostaju jednake ili što više rastu. Ako se sve te činjenice uvaže, i ako se u pameti drže neke pojave u trgovanju pragovima, dolazimo do zaključka, da je trgovanje hrastovim pragovima monopolisais u rukama nekih velikih firmi, koje cijenu hrastovim pragovima po volji određuju i vještački visoko drže. Za ilustraciju toga navađamo ovo: Kada je u proljeću god. 1928. počela gradnja drugoga željezničkog kolosjeka od Beograda do Novske. dobila je Direkcija željeznica u Zagrebu ovlaštenje od Min. Saobraćaja da potrebne pragove za dio pruge na svom teritoriju od Novske do Broda može kupovati ispod ruke do najviše ciene od 50 Din po komadu. Odmah u početku te »ručne kupnje« plaćala je rečena Direkcija željeznica malenim producentima pragove sa 45 do 48 Din, dok su velike firme prije toga od istih producenata kupovale pragove po 37 Din. Bojeći se velike firme te konkurencije države, počele su odmah kupovati od malenih producenata pragove po cijeni od 60 Din, dakle za 10 Din više po komadu nego što je Željeznička Direkcija najviše mogla i smjela plaćati. Kako vidimo, velike su firme utukle u zametku svojom konkurencijom (ako se tu može govoriti o konkurenciji) pokušaj zagrebačke Direkcije željeznica, da tom ručnom kupnjom nabavi pragove za dupli kolosjek Novsk.a-B.rbd. Pa koja bi druga država htjela takovu »konkurenciju« od domaćih firmi trpjeti, koje su očito radile protiv interesa države? Dalje nam je poznat i taj slučaj, da srednji šumski trgovci pragova moraju ove prodavati velikim domaćim firmama znatno jeftinije nego stranim kupcima pragova. Valja naime znati, da strani kupci pragova redovno dolaze k velikim firmama i od njih kupuju pragove. Često su te velike firme unaprijed pogodile svu robu malenih producenata pragova. na strane kupce dovedu na stovarište malenih producenata pragova. Strani kupci na tim stovarištima izabiru bolje pragove, a lošije ostavljaju, koje velike firme i pored toga, što su davno prije pogodile svu količinu pragova, ne primaju od malenih producenata škarta robe, koja je preostala iza stranog kupca pragova. Na taj način su srednji producenti pragova prisiljeni, da tu škart robu prodadu velikim firmama po cijeni, koju ove hoće. Takovu robu će velike firme lakše strancu prodati, nego domaći maleni producenat pragova. Nije potrebno napose isticati, da je takav postupak u izboru pragova na stovarištima malenih producenata unaprijed između domaće velike firme i kupca stranca dogovoren. Ako se tomu dodaju još troškovi tih komisija, koje nosi maleni producent pragova, jasno je, zašto su oni prisiljeni velikim domaćim firmama prodavati pragove jeftinije nego stranim kupcima. Da su strani kupci na stovarištima pragova velikih firma daleko čedniji u izboru pragova negoli na stovarištima pragova malenih producenata, nije potrebno napose isticati. Na osnovu svega rečenog može se reći, da neke velike firme imaju monopol u trgovini s hrastovim pragovima. Eto, zbog toga monopola naše željeznice skupo plaćaju pragove pored njihove milijunske proizvodnje u našim šumama. Zbog svega toga smatramo dozvolu slobodnog izvoza pragova iz države velikom narodnom štetom i nevoljom, te svra 11 |