DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 1/1929 str. 12     <-- 12 -->        PDF

pragova, jer je poznato, da je današnjom tehnikom izrade hrastovih šuma


omogućeno, da se i grane hrastovih stabala od 25 cm debljine režu na


pilanama u frize i drugu sitnu robu. Stoga nam se ovdje nabacuje pitanje.


odakle onda potiču one ogromne količine pragova, što se izvoze, ako ne


od starih hrastovih sastojina. Svakako, velike firme dolaze do tili mili


junskih pragova obilaznim putem t. j . sječom u financijskom smislu ne


zrelih hrastovih sastojina maloposjednika i veleposjednika. Poznato je,


kako privatni posjednici od Ministarstva Šuma i Ruda lako dobivaju do


zvole za sječu tih u financijskom pogledu nezrelih šuma.


Osim toga dolaze te firme do posjeda tih pragova i putem seoskih


trgovaca, koji ih opet jeftino prekupljuju od šumskih štetočinaca, koji su


potpomagani čl. 133. zakona o šumama predratne Srbije, koji je protegnut


i na prečanske krajeve.


Nadalje se iz iskaza vidi i to, da su cijene pragovima velikih firmi
u svim prošlim godinama znatno veće od prosječne cijene pragova malenih
firmi, a pogotovo cijene pragova Direkcije drž. šuma, koje su te
cijene postavile uz najstrožu kalkulaciju troškova. Ministarstvo Saobraćaja
moglo je svoje potrebe na pragovima lako pokriti tako, da su Direkcije
drž. šuma u vlastitoj režiji pragove za državu izrađivale i Ministarstvu
Saobraćaja uz troškove koštanja predavale. To sve nije htjelo
Min. Saobraćaja, nego je pragove radije kupovalo od posrednika, koji su
pragove kupovali kod Direkcija šuma i uz lijepu zaradu prodavali Ministarstvu
Saobraćaja.


Naročito pada u oči u iskazu navedena firma »Travers«, koja je u
god. 1928. prodala državi 22.000 pragova od 15/25—2.50 m uz cijenu od


59.50 Din, dok je za 2.675 jačih pragova od 16/26—2.70 m tražila mnogo
manju cijenu od 48 Din. Ta očita zabuna (?!) firme izgleda još zagonetnijom,
ako se spomene, da je Direkcija Šuma u Zagrebu u istoj godini
predala malo manju količinu pragova od 2.70 m i 2.50 m uz cijenu od
45 Din.
Po tom vidimo, da je rečena firma pragove od 2.50 m prodala državi
skuplje od Direkcije Šuma u Zagrebu za 14.50 Din, a od svih 56 malenih
liferanata prosječno za 10.46 Din više po komadu.


Iz toga se iskaza mogu izvući i drugi zaključci, koje za sada ostavljamo
za drugu zgodu.


Cijene pragovima, koje država plaća velikim firmama, skoro su
jednake cijenama, koje iste firme dobivaju od kupaca pragova stranih
država, u kojima se ne izrađuje ni 10% pragova vlastite potrebe.


Pa zar nije nacionalno-ekonomski gubitak u tom. da naša država
pored milijunske proizvodnje pragova plaća za njih skoro jednake cijene
kao i strane države, koje u svojim sumarna proizvode malo ili nimalo
pragova? Koja država bi kroz nekoliko godina mogla to trpjeti i podnositi,
da plaća jednake cijene pragovima kao i tuđe države s vrlo malom
površinom šuma?


U svakoj pravno uređenoj i valjano vođenoj državnoj upravi vodi
se račun o vlastitim potrebama u sadašnjici i budućnosti, koje se moraju
trajno pokrivati s vlastitim dobrima uz što manju njihovu cijenu.


Nema dakle spora o tom, da moraju biti neki drugi razlozi, zbog
kojih naša država trajno plaća visoke cijene pragovima. Zbog tih sakrivenih
uzroka ne dolazi do izražaja zakon o regulaciji cijena dobrima na


10