DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 1/1929 str. 12 <-- 12 --> PDF |
pragova, jer je poznato, da je današnjom tehnikom izrade hrastovih šuma omogućeno, da se i grane hrastovih stabala od 25 cm debljine režu na pilanama u frize i drugu sitnu robu. Stoga nam se ovdje nabacuje pitanje. odakle onda potiču one ogromne količine pragova, što se izvoze, ako ne od starih hrastovih sastojina. Svakako, velike firme dolaze do tili mili junskih pragova obilaznim putem t. j . sječom u financijskom smislu ne zrelih hrastovih sastojina maloposjednika i veleposjednika. Poznato je, kako privatni posjednici od Ministarstva Šuma i Ruda lako dobivaju do zvole za sječu tih u financijskom pogledu nezrelih šuma. Osim toga dolaze te firme do posjeda tih pragova i putem seoskih trgovaca, koji ih opet jeftino prekupljuju od šumskih štetočinaca, koji su potpomagani čl. 133. zakona o šumama predratne Srbije, koji je protegnut i na prečanske krajeve. Nadalje se iz iskaza vidi i to, da su cijene pragovima velikih firmi u svim prošlim godinama znatno veće od prosječne cijene pragova malenih firmi, a pogotovo cijene pragova Direkcije drž. šuma, koje su te cijene postavile uz najstrožu kalkulaciju troškova. Ministarstvo Saobraćaja moglo je svoje potrebe na pragovima lako pokriti tako, da su Direkcije drž. šuma u vlastitoj režiji pragove za državu izrađivale i Ministarstvu Saobraćaja uz troškove koštanja predavale. To sve nije htjelo Min. Saobraćaja, nego je pragove radije kupovalo od posrednika, koji su pragove kupovali kod Direkcija šuma i uz lijepu zaradu prodavali Ministarstvu Saobraćaja. Naročito pada u oči u iskazu navedena firma »Travers«, koja je u god. 1928. prodala državi 22.000 pragova od 15/25—2.50 m uz cijenu od 59.50 Din, dok je za 2.675 jačih pragova od 16/26—2.70 m tražila mnogo manju cijenu od 48 Din. Ta očita zabuna (?!) firme izgleda još zagonetnijom, ako se spomene, da je Direkcija Šuma u Zagrebu u istoj godini predala malo manju količinu pragova od 2.70 m i 2.50 m uz cijenu od 45 Din. Po tom vidimo, da je rečena firma pragove od 2.50 m prodala državi skuplje od Direkcije Šuma u Zagrebu za 14.50 Din, a od svih 56 malenih liferanata prosječno za 10.46 Din više po komadu. Iz toga se iskaza mogu izvući i drugi zaključci, koje za sada ostavljamo za drugu zgodu. Cijene pragovima, koje država plaća velikim firmama, skoro su jednake cijenama, koje iste firme dobivaju od kupaca pragova stranih država, u kojima se ne izrađuje ni 10% pragova vlastite potrebe. Pa zar nije nacionalno-ekonomski gubitak u tom. da naša država pored milijunske proizvodnje pragova plaća za njih skoro jednake cijene kao i strane države, koje u svojim sumarna proizvode malo ili nimalo pragova? Koja država bi kroz nekoliko godina mogla to trpjeti i podnositi, da plaća jednake cijene pragovima kao i tuđe države s vrlo malom površinom šuma? U svakoj pravno uređenoj i valjano vođenoj državnoj upravi vodi se račun o vlastitim potrebama u sadašnjici i budućnosti, koje se moraju trajno pokrivati s vlastitim dobrima uz što manju njihovu cijenu. Nema dakle spora o tom, da moraju biti neki drugi razlozi, zbog kojih naša država trajno plaća visoke cijene pragovima. Zbog tih sakrivenih uzroka ne dolazi do izražaja zakon o regulaciji cijena dobrima na 10 |