DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 10-11/1928 str. 5 <-- 5 --> PDF |
Dr. STJEPAN HORVATIĆ KARAKTERISTIKA FLORE I VEGETACIJE KRŠA* U U ovim recima namjeravam iznijeti najmarkantnije karakteristike flore i vegetacije našega krša, sa jedinom pretenzijom da pružim kratki članak skroz informativnog značaja. Savremena fitosocijologijska istraživanja našega krškoga područja nalaze se tek u počecima (Pevalek, Horvat, Horvatić). Njihovi dosadanji rezultati osnivaju se djelomice na posve lokalnim opažanjima a djelomice nijcsu još uopće publikovani. Iz toga su razloga za bazu ovoga članka uzeta u prvom redu klasična geobotanička djela Bečka1, Adamovića2 "´4 i dr. Rezultati spomenutih novijih istraživanja uzeti su u obzir tek u drugom redu, ukoliko je bilo potrebno, da se u ovom uvodnom i posve deskriptivnom članku što više približimo čisto šumarskim perspektivama. U prvom dijelu članka iznesene su naj znatnije osebine flore našega krša, a u drugom dijelu opisana je u najhitnijim crtama njegova vegetacija; u tom su dijelu označene ujedno i one fitosocijologijske perspektive, koje stoje u vezi sa problemom pošumljenja krša. I. ZNAČAJKE FLORE 1. OPĆE KARAKTERISTIKE; ISTRAŽIVANJA Jedna je od najočitijih karakteristika flore krša njezino veliko bogatstvo na rijetkim tipovima i endemima. To je u ostalom značajna osebina čitave balkanske flore. Endemi su krša različnog podrijetla i različne starosti. Možemo ili u glavnom podijeliti u dvije kategorije. Na jednoj strani stoje relativno mladi tipovi, koji kod nas zamjenjuju srodne forme susjednih područja. To su filogenetski mladi odvojci zasebnih polimorfnih svojta, koje se upravo nalaze u zamahu razvoja, te pod raznim klimatskim uslovima Ovaj je članak štampan u francuskom jeziku u monografiji »Le Karst Yougo slave«, Zagreb 1928. 1 Beck: Die Vegetationsverhaltnisse cier illyr. Lander, 1901. 2 Adamovié: Die Pflanzenwelt Dalmatiens, Leipzig 1911. 8 Adamovié: Biljno-geogr. formacije zimzelenog pojasal Daim., Herc. i Crne Qore, Rad Jugosl. Akad., knj. 188., 1914. 4 Adamovié: Biljno-geografske formacije zagorskih krajeva Dalmacije, Bosne, Hercegovine! i Crne Gore, Rad Jugosl. Akad., knj. 193., 1912. i knj. 195., 1913. 399 |
| ŠUMARSKI LIST 10-11/1928 str. 6 <-- 6 --> PDF |
stvaraju različne ali ipak neposredno srodne forme, t. zv. prave vikariste (isp. Wettstein5, Vierhapper"). Među takove — rekli bismo — mlade en deme krša, koji imaju u susjednim područjima neposredne i vrlo blize srodnike, idu na pr. Dianthus liburnicus Bartl., D. velebiticus Borb., D. ter gestinus (Rchb.) Kern., D. nodosus Tausch., D. bebius Vis., zatim Euphra sia illyrica Wettst, E. dinarica (Beck) Wettst. (isp. Wettstein7), pa onda Chrysanthemum liburnicum Horvatić, Chr. croaticum Horvatić, Chr. chlo roticum Kern, et Murb. (isp. Horvatić*) i vrlo mnogi drugi. No i ako su krški endemi ove vrste vrlo zanimljivi i nesumnjivo važni jednako za geobotanička kao i za filogenetska istraživanja, ipak su mnogo prije i u znatno većoj mjeri svraćali na sebe pažnju botaničara krški (odnosno uopće balkanski) endemi one druge spomenute kategorije. Misli se tu naime na one endemične tipove, koji po općem shvaćanju fito geografa predstavljaju vrlo stare relikte iz prošlih geoloških perioda. Ti nas tipovi upućuju na mišljenje, da je Balkanski poluotok, a napose krš bio uslijed svojih geoloških, edafskih i klimskih prilika relativno zgodan refugium za mnoge biljne svojte, koje su tu preživjele čitav diluvij i sve kasnije klimske oscilacije. Važnost takovih starih endemičnih tipova za čisto teorijska genetska fitogeografska zaključivanja posve je očita. Kao primjer za endeme ove vrste dovoljno je možda da se spomenu dvije dobro poznate biljke: Degenia velebitica (Deg.) .... i Sibiraea croatica Deg. (isp. Degen9 10 i Hayek"), koje su obje otkrivene istom u najnovije doba. Daljnje nabrajanje endemičnih tipova u kršu smatram na ovome mjestu prilično suvišnim. Već se iz onoga, što je do sada rečeno, vidi posve jasno, da se flora krša odlikuje velikim bogatstvom formi. Ta činjenica bijaše od stranih i domaćih botaničara već vrlo rano zapažena, pa su stoga i floristička istraživanja toga kraja relativno stara (vidi o tome Beck, 1. c, 1901., p. 1—25). Rezultat tih istraživanja jesu mnoga djela, koja uz flore susjednih pokrajina obuhvataju i pojedine dijelove našega krša. Predaleko bi nas vodilo, da se upustimo u izbrajanje makar samo najvažniji!] istraživača flore krša, pa ćemo stoga spomenuti tek nekoliko autora, čija klasična djela predstavljaju trajnu bazu za svaki budući floristički rad na tome području. Među takove autore idu u prvom redu Visiani1´2´, Schlosser i Vukotinović13, Tommasini\ Borbas15, Murbeck™, Beck17, Hire16, Adu 8 Wettstein: Grundzuge der geogr.-morph. Met. der Pflanzensyst., .... 1898. 6 Vierhapper: O. B. Z. 1919. 7 Wettstein: Monogr. d. Gatt. Euphrasia, Leipzig, 1896. 8 Horvatić: Oblici seke. Leucanthemum etc., Acta Bot. Univ. Zagreb, III. 1928. 9 Degen: Magy, Bot. Lap., 1909. p. 3. 10 Degen: Magy. Bot. Lap., 1905. p. 245. 11 Hayek: O. B. Z., 1910. p. 89. 12 Visiani: Flora Dalmatica, Lipsiae, Vol. I. 1842., Vol. IL 1847., Vol. III. 1852. 13 Schlosser i Vukotinović: Flora Croatica, Zagreb, 1869 . 14 Tommasini: Sulla veget. dell´ isola di Veglia etc., ap. Cubich, Notizie natur. e stor. sull´ isola di Veglia, Trieste, 1875. 15 Borbas: Symb. ad fl. aest. ins. Arbe et Veglia, M. T. Akad. Math, es Terni. Kôzl. XIV., 1876/77. l e Murbeck: Beitr. z. Kennt. d. Fl. von Sudbosn. u. d. Herceg. Lunds Univ. Arsskr.,. 1891., XXVII. 17 Beck: 1. c. i Flora Bosne, Herceg, etc., Pos. izd. Kr. Srp. Akad. (izlazi). 18 Hire: Revizija hrvatske flore, Rad Jugosl. Akad., 1903—1912. 400 |
| ŠUMARSKI LIST 10-11/1928 str. 7 <-- 7 --> PDF |
mović", Degetf", Javorka*1, Hayek™, Rossi23 L>\ Na djela tih autora upućeni smo u toliko više, što još do danas nije publikovana kompletna i zasebna flora za čitavo područje našega krša. 2. FLORNI ELEMENTI Upravo zbog pomanjkanja jednog takovog modernog djela, koje bi zasebno obuhvatilo cjelokupno područje našega krša, nije još danas uopće moguće pristupiti izradbi točne statistike obzirom na ulogu pojedinih flornih elemenata. Ta izradba pretpostavlja ne samo točno, nego i jednolično poznavanje svih dijelova područja i svih biljnih svojta, koje dolaze u obzir, a donekle i jednodušnost u shvaćanju pojma vrste i drugih jedinica niže sistematske vrijednosti. A danas smo još daleko od toga. Stoga ćemo i u ovim recima karakterizirati floru krša tek sasvim općenitim crtama. Onome dijelu krša, koji leži neposredno uz Jadransko more, dakle svim dalmatinskim i jednom dijelu kvarnerskih otoka te uskoj zoni obale kopna, podaje glavno obilježje mediteranski florni elemenat. Od grmova i drveta pripadaju tome elementu na pr. Jnnipenis macrocarpa Sibth. et Sm., J. axycedrus L., /. phoenicea L., Pinus halepensis Mili., P, pinasterSol., P. pinea L., Quercus Uex L., Celtis australis L., Ficus caricu L., Laurus nobilis L., Tamarix africana Poir., T. gallica L., Pistacia lentiscus L., P. terebinthus L., Rhamnus alaternus L., Rh. intermedia Steud et Hochst., Pirus amygdaliformis Vili., Colutea arborescens L., Cytisus spinescensPresi., Spartium junceum L., Myrtus italien Mili., Punica granatum L., Arbutus unedo L., Erica arborea L., Vitex agnus castus L., Phyllirea, Olea europaea L., Viburnum tinus L., Lonicera implexa Ait., Smilax aspera L., i dr. Od mediteranskih zeleni i posve niskih grmova dovoljno je spomenuti radi primjera samo nekoliko najraširenijih tipova, kao što su EuphorbiaWulfenii Hoppe, vrste roda Cistus, Linum angustifolium Huds., L. galUcum L., L. spicatum Pers., L. strictum L., Ruta bracteosa D C, R. divaricata Ten., Trifolium angustifolium L., T. lappacceum L., T. nigrescens Viv., T. scabrum L., T. stellatum L., T. subterraneum L., Dorycnium hirsutum L., Securigera securidaca (L.) Deg. et Dôrfl., Peucedanum carvifolia Vili., Plumbago europaea L., Echium altissimum Jacqu., Verbascum sinuatum L., Scrophularia canina L., Marrubium candidissimum L., Stachys italica (Roth.) Ouss.. Pallenis spinosa (L.) Cass., Echinops ritro L., Carlina corymbosa L., Scolymus hispanicus L., Reichardia picroides (L.) Roth., Crépis rubra L., Asparagus acutifolius L., Arundo donax L., Briza maxima L., Dactylis Inspanica Roth., Cynosurus echinatus L., Brachypodium distachyum (L.) R. et Sch., B. ramosum (L.) Beauv., Aegilops ovata L., Arum italicum Mili. i t. d. Osim ovakovih općih mediteranaca, koji su rašireni i izvan našega područja gotovo čitavim Mediteranom ili bar njegovim velikim dijelom, 19 Adainović: Die Vesetationsverhaltnis.se der Balkanlandcr, Leipzig, 1909. 20 Degcn: Alp- und Weidcwirtschaft im Velebit, Hannover, 1914. 21 .lavorka: Magyar Flora (Flora Hungarica), Budapest, 1925. 22 .....: Prodromus Florae peninsulae Balcanicae (izlazi). 23 Rossi: Die Plješivica und ihr Vcrbindungszug mit dem Velebit în botanischer Hinsicht, M. B. L., 1913. 24 Rossi: Građa za floru Južne Hrvatske, Prirod. Istr. Jugosl. Akad., sv< 15., 1914. 401 |
| ŠUMARSKI LIST 10-11/1928 str. 8 <-- 8 --> PDF |
igraju u Jadranskoj zoni našega krša izvjesnu ulogu i takovi tipovi, koji su vezani isključivo na mediteransku i submediteransku regiju ilirskog krša. Takove ilirske mediterance predstavljaju mnogi gore spomenuti krški endemi, kao što su na pr. Dianthas tergestinus (Rchb.) Kern., Edraianthus tennifolius (W. K.) D. C, Centaureu Weldeniana Rchb., C. spinosociliata Seen. i dr. Zastupnici mediteranskog flornog elementa vezani su na mediteransku klimu Jadrana, dakle poglavito na litoralni krš. Stoga se oni prema kontinentalnom kršu postepeno gube, a zalaze nešto dublje u kopno jedino uz doline nekih rijeka, koje se slijevaju u Jadransko more (na pr. Neretva, Zrmanja). Osim toga gube se mediteranski elementi postepeno od juga prema sjeveru. Kontinentalnom dijelu našega krša podaje u pogledu flore naročitu osebujnost t. zv. ilirski florni elemenat. Shvaćen u širem smislu poklapa se ilirski florni elemenat sa transalpinskim odnosno banato-insubrijskim elementom, te obuhvata »takve sistematske jedinice, koje imadu u glavnom središte raširenja u ilirskim zemljama, a reprezentiraju stare tipove, po svoj prilici tercijarnoga podrijetla«. (Horvat25, p. 8.). Genetski može se taj elemenat po Adamovim (1. c.) i Horvatu (1. c. p. 25.) sa mnogo vjerojatnosti dovesti u vezu sa mediteranskom florom. Ovako shvaćenom ilirskom flornom elementu u širem smislu (ili transalpinskom) pripadaju n. pr. Ostrya carpinifolia Scop., Carpimis orientalis Mili., Cotiwis coggygriaScop., Acer monspessulanum L., Paliurus aculeatus Lam., Fraxinus ornus L. i još neki drugi grmovi i drvcta, ali i veliko mnoštvo zeleni (na pr. Helleborus multifidus Vis., Anémone hortensis L., Omphulodes verna Mnch., Digitalis laevigata W. K., Knuutia illyrica Beck, i t. d.). Primjerom raširenja ovih tipskih biljaka krša, koje su u glavnome vezane na pravu kršku zonu ilirskog područja, dakle na formaciju t. zv. krške šume (isp. Beck, 1. c), može nam služiti raširenje crnoga graba Ostrya carpinifolia Scop., kako ga je u najnovije doba prikazao Scharfetter1´. Ilirski florni elemenat nije međutim ograničen na samu ovu nižu kršku zonu u užem smislu, nego ima svoje zastupnike i u višoj šumskoj regiji (na pr. Acer obtnsatum W. K., Rhamnns fallax Boiss., Peltaria aliacea Jacqu., Aremonia ugrimonioides(L.) Neck., Euphorbia carniolica Jacqu., Bupleurum cernuum Ten., Libanotis daucifolia (Scop.) Rchb., Lamium orvala L., Satnreia grandiflora (L.) Scheele, S. montana L., Globularia bellidifolia Ten., Lilium carnioliann Bernh. i t. d.), a velika je važnost ilirskih tipova i izvan granice šume u planinskoj regiji krša (na pr. Cerastium lanigerum Clem., Arabis Scopoliana Boiss., Anthyllis ]aquini Kern., Trinia carniolica Kern., Athamunta Uaynaldi Borb. et Uechtr., Androsace villosa L., Gentiana tergestina Beck, Lonicera reticulata Borb., Ribes pallidigemmnm Simon., Dalphne alpina L., Spiraea cana W. K., ..... laevis Kit., Allium achroleucum W. K. i t. d.). U opsegu ilirskog flornog elementa nalazimo nadalje mnoštvo takovih tipova, koji svojim arealima u opće ne prelaze granicu ilirskog krša u najužem smislu. To su pravi ilirski endemi o kojima bijaše govora već naprijed, i od kojih neki imaju vrlo uzak areal, jer dolaze posve lokalizovano. J^ako poznajemo primjerice nekoliko specijalno kvarnerskih endema: 25 Horvat: Rasprostranjene i prošlost medit., ilir. i pont. elem. etc. Acta Bot. Univ. Zagreb, IV., 1928. . Scharfetter: Mitteil. d. Deutsch. Dendrol. Oes. Nr. 20., 1928. p. 11—19. 402 |
| ŠUMARSKI LIST 10-11/1928 str. 9 <-- 9 --> PDF |
Phyllitis hybrida (Milde) C. Chr. dolazi jedino na kvarnerskim otocima Rabu, Sv. Grguru, Golom, Dolinu, Lošinju i sjevernom dijelu otoka Paga (isp. Morton17, Vouk*s);* Campanula istriuca Feer dolazi jedino na stijenama obale kvarnerskog kopna i otoka Krka, Plavnika, Raba, Sv. Grgura, Prvića i Golog, a tek prošle godine (1927.) nađena je i na otoku Pagu i to najprije kod Fabijanića po /. Horvatu, a dan kasnije kod Filipa po meni; Chrysanthemum liburnicum /?. quarnericum Horvatić dolazi jedino na kvarnerskim otocima Cresu, Plavniku i Lošinju, (isp. Horvatić, 1. c. 1928.) i t. d. Od specijalnih velebitskih endema spomenuo sam već gore stari tip Degenia velebitica (Deg.) ...., a mogli bismo tome dodati još mnogo drugih, koji su djelomice ograničeni na sam Velebit (na pr. Leontodon Rossianus Deg. et Lengy. i dr.), a djelomice dolaze i u neposrednom susjednom području (na pr. Chrysanthemum croaticum Horvatić f. Visianii (Deg.), koji je ograničen na Velebit te otoke Pag i Rab). Na sličan način ima gotovo svaki predio našega krša po nekoliko svojih endema, koji nerijetko igraju i u vegetaciji znatnu ulogu. U čitavom našem kršu vrlo je važan i južno-evropski florni elemenat. To su biljke »die sich vorwiegend oder ausschliesslich in Siideuropa finden, aber doch noch in Mitteleuropa vorkommen. Dazu gehôren viele als »méridional « bezeichnete Arten, die ostlich bis nacli Vorderasien reichen.« Morton-" p. 165). Dovoljno je spomenuti, da ovamo spada od drveća n. pr. Quercus lanuginosa ham., a od zeleni na pr. Parietaria judaica L., Tunica suxiîraga (L.) Scop., Aethionema saxatile (L.) R. Br., Sanguisorba muricata Spach., Dorycnium germanicum (Gremli) Rouy, D. herbaceum Vili, Hippocrepis comosa L., Orlaya grandiflora (L.) lioffm., Convolvuhis cantabrica L., ....... montanum L., Galium Incidum Ali., Campanula rapunculus L., Leontodon crispus Vili. i mnogi drugi, pa da se vidi, koju važnost ima južno-evropski florni elemenat za vegetaciju našeg krša. Brojčano je mnogo slabije zastupan u našem kršu t. zv. pontskomediteranski florni elemenat, ali zato njegovi pojedini reprezentanti, kao što su na pr. Teucrium polium L., Andropogon gryllus L., Aira capillarisHost. i dr., igraju u vegetaciji mjestimično upravo dominantnu ulogu. Spomenemo li još, da osim svih navedenih flornih elemenata krša otpada veliki procenat na t. zv. baltičke tipove, kao i na svojte, koje su raširene čitavom Evropom ili sežu i daleko izvan granica Evrope (na pr. Picea excelsa (Lam.) Lk., Abies alba Mili., Pagus silvatica L., Quercus sessilliflora Salisb. i bezbroj drugih), te da u visoko planinskoj regiji pripada uz ilirske elemente vrlo važna uloga pravim alpskim tipovima (na pr. Dryas octopetalaL., Anthyllis alpestris Rchb., Helianthemum alpestre (Jacqu.) D. C. Achillea Clavenae L. i dr.) od kojih se neki (na pr. Rhododendron hirsutum L., Leontopodium alpinum Cass., Carex firma Host i dr.) u planinama ilirskoga krša tek postepeno gube prema jugu, onda smo time iscrpili sve glavnije kategorije elemenata, koji dolaze u obzir. 27 Morton: 0. B. Z., 1914., p. 33., 34. 28 Vouk: O. B. Z., 1915. p. 41. * Osim toga dolazi ova zanimljiva paprat i na Balearskom otoku Malorka (isp. Trabut: Scolop. hybrid. Milde a Majorque. Bull Soc. Hist. natur. Afr. Nord VIII. 1917.) 29 Morton: Pfianzengeogr. Monogr, der Insel. Arbe etc. Engler, Bot. Jahrb., 53, 1915. 403 |
| ŠUMARSKI LIST 10-11/1928 str. 10 <-- 10 --> PDF |
3. BILJNO GEOGRAFSKE OBLASTI Na osnovu prosječnog procentualnog udjela flornih elemenata u flori pojedinih predjela krša kao i na osnovu uloge, koja pripada pojedinom flornom elementu u vegetaciji tih predjela, može se cjelokupno područje ilirskog krša podijeliti u nekoliko biljno-geografskih oblasti višega i nižega reda. Precizna karakterizacija i konačno ograničenje takovih oblasti moći će se međutim provesti tek na osnorvu iscrpivih flornih statistika i detaljnih fitosocijioloških istraživanja na čitavom području. Kao najidealnija ] potpuno pouzdana baza za ovakovu podjelu »kommen nur die Pflanzengesellschaften selbst in Betracht: die Assoziationen mit ihren Unterabteilungen, ferner die Verbânde, Gesellschaftsordnungen und Klassen«. (Braun-Blanquet30). Na toj naime osnovi »gelant.. eo ipso auch das sippensystematische Moment zu voiler Geltung«. (Braun-Blanquet, 1. c. p. 304.). Kako pak nijedna od tih zadružnih kategorija nije do danas na cjelokupnom području krša ni približno poznata, to je razumljivo, da se ni biljnogeografske oblasti, koje su razni autori na osnovu do! sada raspoloživih podataka postavljali i vrlo ih različno interpretirali, nazivali i ograničivali, ne mogu smatrati definitivnima. Dosadanja nastojanja u tom pogledu idu za tirn, da se pojedine oblasti karakteriziraju prosječnim procentualnim udjelom flornih elemenata i sastavom dominantnih biljnih formacija. U pogledu ovog potonjeg kriterija polaže se naročita i prvenstvena važnost na formacije drveća i grmova (šuma i šikara). U istom su cilju u nekim krajevima krša provedena i detaljna istraživanja o raširenju drveća (isp. Baumgartner"´1). No svi ti podaci, sa kojima do sada raspolažemo, nijesu dovoljni, jer dopuštaju, kad ih upotrijebimo u svrhu ograničenja i karakterizacije biljnogeografskih oblasti, u mnogom pogledu znatno diferentne interpretacije. Odatle je nastala i ona velika podvojenost u shvaćanjima i raznolikost u nazivljima oblasti kod pojedinih autora. Moglo bi se bez pretjerivanja ustvrditi, da gotovo svaki autor, koji se ponešto bavio ovim pitanjima, ima svoj vlastiti sistem biljno-geogr. oblasti na području našega krša. Dapače ni ona linija, koja rastavlja dva najjača kontrasta u vegetaciji ilirskog krša, t. j . linija koja rastavlja mediteransko florno područje litoralnog krša od transalpinskog (po fJayeku3´2) odn. zapadno-pontskog (po Bečku, 1. c. 1901.) područja kontinentalnog krša, nije još definitivno povučena. Pa ipak je kontrast između oba područja tako velik, da Beck s pravom kaže (1. c. p. 418.) : »Die Contraste in der Végétation . . . sind zu auffâllig, als dass sie niclit auch von jedem Laien erkannt werden konnten.« Nije naša svrha, da se na ovome mjestu upuštamo u bilo kakovo kritično poređivanje svih tih raznolikih shvaćanja, i ako takav posao ne bi bio sasvim suvišan. U želji, da dobijemo kratki pregled najznatnijih biljno-geografskih oblasti na području hrv. i dalm. krša, uzeti ćemo za bazu prvobitnu razdiobu Bečka (1. c. 1901.) primijenivši na nju one novije korekture i dopune, koje smatramo ispravnima i potrebnima. 30 Braun-Blanquet: Pflanzensoziologie, Berlin, 1928., p. 304. 31 Baumgartner: Studien uber die Verbreitung der Gehôlze im nordoestlichen Adriagebiete. Abh. d. Z. B. G., Wien, 1916. 32 Hayek: Die Pflanzengeographische Gliederung Osterreich-Ungarns. Verh. zool.-bot. Ges., Wien, LVII., 3.,p 1907. 404 |
| ŠUMARSKI LIST 10-11/1928 str. 11 <-- 11 --> PDF |
Gore spomenuta, i danas još u nekim detaljima prijeporna linija prvoga reda rastavlja dva biljno-geografska područja, koja se sasvim bitno razlikuju, i ako granica medu njima nije nipošto oštra. To je na jednoj strani mediteransko područje (== das Mediterrangebiet po Hayeku33 = das mediterrane Plorengebiet po Bečku 1. c. 1901., — mediterranes Vegetationsgebiet po Adamovim 1. c. 1909., = Mediterran Région po Braunu 1. c. 1928., p. 307), a na drugoj strani transulpinska oblast, koja po Hayeku 0. c. 1907.) pripada njegovom Evropsko-sibirskom šumskom području, i pokriva se djelomice sa Beckovim zapadno-pontskim flornhn područjem, odnosno sa Adamovićevom zapadno-pontskom provincijom njegovog Srednje-evropskog vegetacijskog područja. Čitav mediteranski dio našega krša pripada po Hayeku isključivo Jadranskoj oblasti mediteranskog područja odnosno po Adamoviću Jadranskoj zoni njegove Balkanske vegetacijske oblasti mediteranskog vegetacijskog po.dručja. Taj je dio krša karakterizovan time, što u njegovoj flori ima relativno veliki udio mediteranski florni elemenat, dok mu vegetaciju sastavlja izvjesni broj vrlo značajnih biljnih formacija, među kojima zauzimaju prvo mjesto formacije zimzelenih drveta i grmova (makija, šuma zimzelenih hrastova, šuma alepskog bora, šuma lovora i dr.) i formacije mediteranske kamenjare. Ograničimo li dakle —, u suglasju sa većinom novijih autora, a suprotno od Adamovića — mediteransko područje našega krša na taj način, da se ono poklapa sa mediteranskim zimzelenim i miješanim pojasom, to možemo prema Bečku (1. c. 1901.) dalmatinski dio Jadranske oblasti podijeliti u dvije zone. Cjelokupno južno-dalmatinsko otočje i uska obalna zona kopna na sjever do linije Spilt—Rt. Ploča (Pta Planka) pripada južno-dalmatinskoj zoni. Ta je zona dobro karakterizovana bujnim makijama, šumom alepskog bora (Pinus halepensis Mili.), šumom crnog bora (Pinus nigra Arn.) u višim regijama, kao i velikim brojem takovih mediteranskih elemenata makije, koji prema sjeveru bivaju sve rjeđi (na pr. Ephedra nebrodemis Tin., Quercus eoceifera L., Rosmarinus officinalis L. i dr.). Prelaz između ove posve zimzelene regije i listopadne zone susjednog hercegovačko-crnogorskog krša posreduje područje, u kojem su elementi jedne i druge zone (dakle medit. elementi južno-dalmat. zone i krški elementi susjedne ilirske zone transalpinske oblasti) detaljno pomiješani. Prema tome dijeli Beck južno-dalm. zonu u dvije regije: južnodalm. regiju makije i bosansko-cmogorsku prelazim regiju. Ova potonja zalazi dublje u kopno jedino uz dolinu rijeke Neretve i oko Skadarskog jezera. Mediteransko područje krša, koje leži sjeverno od Rta Ploče, te obuhvata usku zonu dalmatinskog kopna do podnožja Velebita, cjelokupno zadarsko otočje, otok Pag i Rab sa susjednim školjevima i južnu polovicu otoka Cresa sa Plavnikom, pripada Beckovoj istarsko-dalmatinskoj, odnosno Mortonovoj istarsko-sjeverno-dalmatinskoj zoni. Pitanje ograničenja ove zone prema sjeveru i istoku još je danas prilično prijeporno. Beck je unutar te zone razlikovao tri regije: istarsko-dalmatinsku regijumakije, sjeverno-dalmatinsku prelazim regiju i liburnijsku regiju. Prva je karakterizovana formacijom tipske zimzelene makije, u kojoj se ipak postepeno gube neki južniji elementi (kao n. pr. Ephedra campylopoda Hayek: Pflanzengeographie von Steiermark, Gr.az, 1923. 405 |
| ŠUMARSKI LIST 10-11/1928 str. 12 <-- 12 --> PDF |
C. A. Mey., Erica multiflora L., Quer.cus cocciîera L. i t. d.) i pravom méditer, kamenjarom. Autohtonim šumama alepskog bora (Pinus halepensis Mil.) nema tu više ni traga. U tu regiju spada po Bečku zapadna obala poluotoka Istre, južni dio Cresa, čitav Lošinj svi sjeverno-dalmatinski otoci izuzevši Pag i uska obalna zona sjeverno-dalmatinskog kopna s jedne i druge strane Šibenika. Sjeverno-dahnatinska prelazna regija karakterizovana je time, što se u njoj miješaju zimzeleni elementi makije sa listopadnim elementima ilirske krške šume, dok se kompaktniji zimzeleni sastojci pojavljuju samo lokalno. Ovamo ide po Bečku srednji dio Cresa, južni dio Krka, veći zapadni dio Raba i Paga te jedan dio dalmatinskog kopna između Nina, Zadra i Šibenika. Liburnijska je regija karakterizovana prevladavanjem listopadnih krških drveta (n. pr. Quercus lanuginosa Lam., Qu. cerris L., Fruxinus ornas L., Oslrya carpinifolia Scop.. Carpinus duinensis Scop. i dr.), kojima su samo mjestimice primiješani i neki čisto mediteranski elementi. U tu regiju ubraja Beck sjeverni dio Cresa i Krka, istočni dio Raba i Paga i usku obalnu zonu kvarnerskog kopna. Međutim su novija detaljnija istraživanja ovu prvobitnu Beekovu razdiobu znatno modificirala. Prije svega pokazao je Morton (1. c. 1915.), da otok Rab sa susjednim školjevima pripada u cijelosti istarsko-sjevernodalmatinskoj regiji makije, a ne prelaznoj regiji, kao što to hoće Beck. Iza toga je Baamgartner (1. c. 1916.) na osnovu svojih istraživanja o raširenju drveća došao do uvjerenja, da čitav otok Krk treba pribrojiti listopadnoj (dakle Beckovoj liburnijskoj) regiji. Protivno tomu predlaže Buumgartner, da se čitav otok Pag pripoji zimzelenoj (dakle Beckovoj makijskoj) regiji. Time bi prvobitna Beckova prelazna regija bila znatno reducirana. U njoj bi osim sjeverno-dalmatinskog kopna ostao jedino srednji dio otoka Cresa i mali otok Plavnik (isp. Horvatič´*). Osim svega toga izdvojio je Morton čitavu liburnijsku regiju iz sklopa istarsko-sjevernodalmatinske mediteranske zone i pripojio je ilirskoj zoni transalpinskog područja. Ovaj potonji postupak Mortonu smatramo potpuno ispravnim. Jednako smatramo opravdanim, da se otok Krk u cijelosti pripoji liburnijskoj, a otok Rab makijskoj regiji, jer na to upućuje sastav njihove današnje vegetacije. Što se pak tiče otoka Paga, to je izvan svake sumnje, da njegov najveći dio pripada istarsko-sjeverno-dalmatinskoj zoni. Teže će se međutim riješiti pitanje, da li taj otok valja pripojiti zimzelenoj regiji, kako to hoće Baumgartner i i 1 prelaznoj, kamo ga je uvrstio Beck. Rješenje toga pitanja znatno otešćava okolnost, da je relativno uski i dugi otok Pag, izvrgnut već hiljadama godina utjecaju čovjeka, koji je na najvećem dijelu njegove površine upravo temeljito izmijenio prvobitno lice vegetacije. Veliki je dio otoka pokriven upravo doslovno čistim golim kamenom, pa je na takovim mjestima gotovo nemoguća rekonstrukcija prvobitne vegetacijske slike. Nadamo se ipak, da će naša floristička i fitosocijološka istraživanja na tome otoku, koja su upravo u toku, baciti nešto svijetla i na taj problem. Ovako ograničena istarsko-sjeverno-dalmatinska zona Jadranske oblasti mediteranskog područja obuhvata prema tome samo dvije regije: 34 Horvatić: Flora i vetegacija otoka Plavnika, Acta Bot. univ. Zagreb,. IL, 1927. 406 |
| ŠUMARSKI LIST 10-11/1928 str. 13 <-- 13 --> PDF |
makijsku i prelazim. Onoj prvoj pripada cjelokupno područje, što joj ga pridjeljuje Beck, osim toga čitava otočna skupina Rab, a možda i jedan dio otoka Pasa. Prelaznoj regiji pripada srednji dio Cresa, Plavnik, dio sjeverno-dalmat. kopna i možda dio otoka Paga. Osim toga razvita je ova regija kao submediteranski visinski pojas u višim zonama Raba, Lošinja i Cresa. Čitav kontinentalni dio našega krša zauzima jedna jedina i to ilirska zona transalpinske oblasti, kola odgovara ilirskoj provinciji Braun- Blanqueta. Ta je zona karakterizovana time, što ilirski florni elemenat (u širem i užem smislu) ima u njezinoj flori relativno veliki procentualni udio, a u vegetaciji vrlo važnu, mjestimice i dominantnu ulogu. Prema Martom ubrajamo u ovu zonu prije svega gore spomenutu liburnijsku regiju, koja obuhvata usku zonu kvarnerskog kopna, sjeverni dio Cresa i čitav otok Krk. Osim toga podijelio je već Beck čitavu ilirsku zonu u nekoliko regija, od kojih dolaze za nas ovdje u obzir samo dvije, i to ilirska krška regija i ilirska planinska regija. Ilirska krška regija karakterizovana je tipskom krškom šumom (Karstwald po Bečku) odnosno miješanom šumom crnoga jasena (Ornus — Mischlaubwald po Adamovim, l. c, 1909.) i krškom kamenjarom (u širem smislu, dakle Karstheide po Bečku). 1 jednoj i drugoj formaciji — mi ćemo ih obje opisati kasnije — podaje veliku osebujnost ilirski florni elemenat i veliko mnoštvo značajnih endema. Osim već naprijed spomenutih ilirskih drveta {Ostrya i t. d.) odlikuje se i nisko rašće krške šume velikim brojem osobitih tipova (Aristolochia pallida Willd., tiacquetia epipactis I). C, Patentilla curniolica Kern., Medicago carstiensis Wult, Digitalis laevigata W. K. i t. d.), ali je na endemima naročito bogata krška kamenjara (na pr. Sesleria autumnalis (Scop.) Schultz, Iris illyrica Tomm., Roripa lippicensis Rchb., Euphorbia fragifera Jan., Seseli Tommasinii Rchb., Salvia Bertolonii Vis. i t. d.RZa kršku šumu ilirske krške regije navodi Beck 27 osobitih i 18 endemičnih biljaka, a za kršku kamenjaru 91 osobiti i 63 endemična tipa. Ovako karakterizovana ilirska krška regija nadovezuje se u horizontalnom (prema unutarnjosti kopna) i vertikalnom (prema gore) smislu na liburnijsku regiju s jedne strane, a na prelazne regije mediteranske oblasti s druge strane. Prema tome proteže se ona od južne Kranjske do južne Hercegovine paralelno sa obalom Jadranskog mora. Gornja visinska granica ove regije pokriva se sa gornjom granicom krške šume. Ova pak ovisi, prema Beckovim mjerenjima (1. c. 1901., p. 201.), o geografskoj širini dotičnog kraja i kreće se između 700 m (kod Rijeke) i 1300 m (u brdima Hercegovine). Gornja se granica krške regije spušta dakle od juga prema sjeveru sve niže. Na kršku se regiju nadovezuje iznad njezine gornje visinske granice ilirska planinska regija. »Die illyrische Hochgebirgsregion ist ein floristisch sehr ausgezeichnetes Voralpengebiet, das eine grosse Anzahl von Hochgebirgen mit einheitlicher sehr charakteristischer Flora umschliesst.« (Beck, 1. c, 1901., p. 439.). Ova regija obuhvata sve hrvatske, bosanske, hercegovačke, dalmatinske i crnogorske planine, a značajne su za nju sve biljne formacije višeg montanog, predalpinskog, subalpinskog i alpinskog pojasa. Tu su dakle prije svega razvite montane i predalpinske šume, u kojima pripada dominantna uloga srednjo-evropskim drvetima, kao što su Fagus silvatica L., Picea excelsa (Lam.) Lk., Abies alba Mili., i dr. Tim 407 |
| ŠUMARSKI LIST 10-11/1928 str. 14 <-- 14 --> PDF |
se elementima pridružuju i neka endemična drveta, kao što su Acer obtusatnm W. K., pa mimika, Piniis leucodermis Ant. (u Bosni, crnogorskohercegovačko- dalmatinskoj granici i t. d.), Pinus Peuce Oris. (na pr. u Crnoj Oori) i Picea omorica (Panč.) Willk. (u istočnoj Bosni i zapadnoj Srbiji), i neki ilirski grmovi, kao Daphne Blagayana Frey., Rhamnus fallax Boiss., Lonicera glutinosa Vis. i dr. No naročitim se bogatstvom ilirskih tipova i endema odlikuju subalpinske i alpinske (suvati) zadruge iznad granice šume. U tim zadrugama pripada osim čisto alpinskog flornog elementa najvažnija uloga upravo ilirskom elementu, kao što smo već naprijed i spomenuli. Prema svemu, što je do sada rečeno, možemo razlikovati ove biljnogeogr. oblasti na području hrv. i dalm. krša. I. JADRANSKA OBLAST MEDITERANSKOG PODRUČJA Karakteristika: u vegetaciji igra dominantnu ulogu mediteranski flor. elem. 1. Južno-dalmatinska zona. a) južno-dalmatinska regija makije. Karakteristika: makija sa južnim elementima, šuma zimzelenih hrastova, šuma alepskog bora (Pinus halepensis Mili), šuma, crnoga bora (P. nigra Arn.), medit. kamenjara, Geogr. područje: južno-dalmat- otoci i obalna zona kopita do Rta Ploča. b) hercegov ucko-crnogorska prelazim regija. Karakteristika:^mješavina listopadnog i zimzelenog drveća i grmova. Geogr. područje: uski obrub izvan pređašnje regije i naročito dolina Neretve i Skadarskog jezera. 2. Istarsko-sjeverno-dalmatinska zona. c) istarsko-sjeverno-dalmatinska regija makije. Karakteristiku: makija bez južnih elemenata, šuma crnike (Quercus ilex L.), medit. kamenjara. Geogr. područje: kopno uz Šibenik, zadarski otoci, Lošinj, južni Cres, dio Paga, Rab. d) istarsko-sjeverno-dalm. prelazna regija. Karakteristika: mješavina zimzelenog i listopad, drveća i grmova. Geogr. područje: srednji Cres, Plavnik, dio Paga(?), sjevierno-dalmat. kolpno, submediter. visinski pojas Raba, Lošinja, Cresa. II. TRANSALPINSKA OBLAST EVROPSKOG ŠUMSKOG PODRUČJA Karakteristika: veliki udio ilirskog flornog elementa (u širem i užem smislu). 3. Ilirska zona. e) liburnijska regija. Karakteristika: krška šuma, šikara i kamenjara sa primjesom méditer, elem. Geogr- područje: Sjeverni Cries, Krk, obalna zona kvarnerskog kopna. 408 |
| ŠUMARSKI LIST 10-11/1928 str. 15 <-- 15 --> PDF |
i) ilirska krška regija. Karakteristika: krška šuma i kamenjara. Geogr. područje: kopnena zona krša izvan i povrh liburnijske i prelazne mediteranske regije od južne Kranjske do južne Hercegovine, paralelno sa obalom Jadranskog mora, do visine od 700 m (na sjeveru) do 1300 m (na jugu). g) ilirska planinska regija. Karakteristika: visoko-montane, predalpinskc i subtilpinske šume i planinske su vati; svuda važan ilirski flor. elemenat i endemi. Geogr. područje: visoko-montani, predalpinski, subalpinski i alpinski pojas hrvatskih, hercegovačkih, dalmatinskih i crnogorskih planina. II. VEGETACIJA U području našeg kontinentalnog krša nalazimo još i danas tu i tamo takovu vegetaciju, koja stoji posve izvan utjecaja čovjeka ili je taj utjecaj bar sasvim neznatan. Takovu primarnu vegetaciju, koju možemo smatrati čistim odrazom samih klimskih i edafskih prilika, predstavljaju n. pr. one stoljetne prašume bukve, o kojima govori Beck (1. c. 1901. p. 321.) kada kaže: ». . . der Rotbuchenwald unseres Gebietes stellt sich in physionomischer Beziehung seinem nordischen Oefahrten fast in allem und jedem ebenbiirtig an die Seite und zeigt nur den auffâlligen Unterschied, dass derselbe viel ôfter durch Wildheit und Undurchdringlichkeit seinen Urzustand zu erkennen giebt . . .« Slične prašume opisuje i Horvaf´"´´ na Ličkoj Plješivici, a raširene su one i inače u predalpinskom pojasu ilirske planinske regije. Posve je drukčije sa vegetacijom niže krške regije, a naročito sa vegetacijom litoralnog krša mediteranske oblasti. Tu je pod utjecajem izvjesnih biotičkih faktora (sječa, palež, paša, kultura tla i t. d.) prvobitna (klimi primjerena) vegetacija najvećim dijelom posve izmijenjena. O kakovim primarnim prašumama ne može se tu niti govoriti. Njihovo su mjesto gotovo posve zauzele izvjesne biljne zadruge (n. pr. zadruge kamenjare), koje možemo smatrati sekundarnim produktom spomenutih biotičkih faktora, i koje pod nepromijenim utjecajem tih faktora predstavljaju najvećim dijelom trajne (Dauergesellschaften), ali ne klimatske zadruge. S toiga gledišta možemo dakle razlikovati dvije; vrste biljno-zadružnih jedinica u opsegu vegetacije našega krša: jedne su čisti odraz današnjih klimskih prilika dotičnog područja, dakle t. zv. klimaks-zađruge, a druge su sekundarnog, antropogenog podrijetla. Mi ćemo međutim na ovome mjestu predbježno; ovu distinkciju pustiti sasvim iz vkte, pa osmo deskriptivnim načinom, u nekoliko glavnih poteza, prikazati najznatnijei zadruge današnje vegetacije krša, be^ obzira nal problem njezine geneze i ovisnosti o spomenutim biotičkim faktorima. Na taj problem, čije će rješavanje! biti zahvalna zadaća budućih ( fitosocijioiloških istraživanja na oivome području, osvrnuti ćemo se sa nekoliko riječi mai koncu. 1. VEGETACIJA MEDITERANSKOG PODRUČJA Prigodom karakterizacije pojedinih regija ovog područja spomenuli smo nekoliko značajnih biljnih formacija, koje određuju karakter vegetacije. Poitrebno je sada, da se u kratko prikaže sastav tih formacija. 35 Horvat: O vegetaciji Plješevice u Lici, Geogr. Vestnik, Ljubljana 1925. 409 |
| ŠUMARSKI LIST 10-11/1928 str. 16 <-- 16 --> PDF |
a) Makija. Pravu zatvorenu makiju t. j . zimzelenu šikaru, »koja pokriva gotovo sav neoguljeni i neobrađeni prostor na jadranskom primorju « (Adamović 1. c, 1911., p. 4.), sastavljaju pretežno ovi grmovi: Juniperus oxycedrus L., J. macrocarpa Sibth. et Sm., Phillyrea latifolia L., Arbutus Unedo L., Myrtus italica Mili., Pistacia Lentiscus L., P. Terebinthus L., Erica verticillata Forsk., E. arborea L., Viburnum tinus L., Juniperus phoenicea L., Cistus villosus L., C. salvifolius L., a nešto su rjeđi grmoliko razviti zimzeleni hrastovi Quercus ilex L. i Qu. coccifera L., te grmovi Spartium junceum L., Rhamnus alaternus L., Coronilla emeroides Boiss., Rosa sempervirens L., Lonicera implexa Ait., L. etrusca Santi, Colutea arborescens L., Cistus monspeliensis L., C. creticus L. i dr. Značajne su za makiju i neke povijuše, kao Smilax aspera L., Tainus communis L., Clematis flammula L., C. vitcdba L., Asparagus acutifolius L. i dr. Slučajnim primjesama makije možemo smatrati n. pr. Laurus nobilis L., Punica granatum L., Paliurus aculeatus Larn., Ceratonia SiliquuL., Nerium Oleander L., O/e« oleaster Hoffm. et Lk. i neke druge. Nisko rašće makije sačinjava veliki broj zeleni i niskih grmova, ali bi nas predaleko vodilo, da ovdje izbrojimo makar samo najvažnije od njih. Mnogi od spomenutih grmolikih elemenata nijesu međutim vezani isključivo na pravu makiju zimzelenog pojasa. To su naročito oni elementi, kojima njihova relativno široka ekologijska amplituda omogućuje uspijevanje i izvan makije u užem smislu. Među takove elemente ide u prvom redu Juniperusaxycedrus L., koji svojim arealom seže i daleko izvan makijske regije, čineći mjestimice (n. pr. na Plavniku, isp. Horvatić, 1. c., 1927.) gotovo čiste, zatvorene sastojine. Slično vrijedi i za zimzeleni grm Phillyrea latifolia L., kaô i za vrstu Pistacia terebinthus L., koje su obje, i ako samo pojedinačno, raširene i izvan regije makije. Zanimljivo je, da i neki osjetljiviji zimzeleni elementi makije, kao n. pr. juniperus phoenicea L., Erica arborea L. i Arbutus Unedo L. prelaze kadikad makijsku zimzelenu regiju, pa se poput malenih oaza pojavljuju i izvan nje. Tako na pr. juniperusphoenicea L. stvara na velikom području sjevernog dijela otoka Paga posve čiste i jednolične sastojine, bez ikakove primjese drugog grmlja (isp. Baumgartner, 1. c. 1916.). Poznata je osim toga ona vrlo zanimljiva zimzelena oaza {Arbutus, Erica arborea i t. d.) na otoku Krku, koja dolazi na obronku Skudeljni nasuprot pristaništa Sv. Marka, a okružena je sa svih strana listopadnom krškom šumom (isp. Baumgartner, 1. c. 1916. i Horvatić, 1. c. 1927.). No i u samom zimzelenom pojasu susrećemo nerijetko takove šikare, u kojima spomenuti grmoliki elementi makije nijesu međusobno pomiješani u normalnom omjeru, nego samo jedan od njih znatno prevladava. U tom je pogledu osobito poznata mrča (Myrtusitalica), koja na mnogim mjestima čini gotovo čiste sastojine, ali isto vrijedi i za neke druge grmove, kao na pr. Pistacia Lentiscus L. Vrlo je vjerojatno, a to je danas i mišljenje većine geobotanika, da su i prava makija kao i sve druge vrste spomenutih zimzelenih šikara sekundarnog, antropogenog podrijetla. One su vjerojatno nastale pod uplivom sječe i paše nakon uništenja nekadanjih zimzelenih šuma, koje se u ovom području mogu smatrati klimatskim zadrugama. U koliko pak još danas ima i protivnih mišljenja o genezi makije i njenih modifikacija, to se mi na ovome mjestu ne možemo i ne želimo upustiti u njihovu diskusiju (isp. o tome Morton, 1. c. 1915.). - 410 |
| ŠUMARSKI LIST 10-11/1928 str. 17 <-- 17 --> PDF |
b) Šuma crnike (Qaercits ilex L.l. Od šuma zimzelenih hrastova, koje za veliki dio méditer, krša predstavljaju konačne, dakle klimatske zadruge, najviše je do danas uzdržana šuma crnike {Qnercus ilex L.). Osobito se lijepi sastojci ove šume nalaze na otocima Rabu, Braču, Korčuli i Mljetu. Kao primjer za njezin sastav neka nam služi šuma na otoku Rabu, kako je opisuje Morton (1. c. 1914.). Među visokim drvećem dominira Quercus ilex L. Njemu se mjestimično pridružuju Laurus nobilis L., Pirus amygdaliformis Vili, Rhamnus alaternus L., Sorbus domestica L., ali i kultivirani Pinns hulepensis Mili., P. pinuster Sol., P. pineu L., Quercus lunuginosu Lam. Među nižim drvećem dominiraju Juniperus ...cedrus L., J. mucrocarpa Sibth. et Sm., Cistus salvifolius L., Pistucia lentiscus L., Rubus ulmifolius Schott., Crataegus monogyna Jacqu., Prunus spinosa L., Myrtus italica Mili., Arbutus unedo L., Ericu arboreu L., Phillyreu latiîolia L., Vibumum tinus L., a česti su i Osyris alba L., Cistus villosus L., Colutea arborescens L., Spartium juncem L., Coronilla emeroides Boiss., Olea oleaster Hoffm. et Lk., Ligustrum vulgure L., Lonieera implexa Ait. Rijetko i pojedinačno dolaze među nižim drvećem Fruxinus ornus L., Pnliurus uculeatus Lam., Ruscus hypoglossum L. i dr. Po tome vidimo, da je niže drveće šume crnike sastavljeno gotovo isključivo od tipskih elemenata makije. Na toj se činjenici osniva mišljenje (Flahault, Chodat, Adamović i dr.), da makija i nije ništa drugo već »niže rašće nekadašnjih visokih šuma, čije je drveće s vremenom od neracionalne sječe potpuno upropašćeno.« (Adamović, 1. c, 1911., p. 4.). Kao elemente niskog rašća crnikine šume na Rabu navodi Morton preko 160 biljnih vrsta, što zeleni, što polugrmova. Veliki dio tih biljaka pripada međutim korovima i ruderalu, te okolnim halofitskim zadrugama i kamenjari, a tek jedan dio predstavlja prave elemente šume. Šuma crnike na Rabu velikim je naime dijelom posve otvorena i jako utjecana, pa su se stoga svi ti elementi po njoj lako raširili. Od povijuša dolaze u šumi crnike također sve one, što smo ih naveli i za makiju. (Hedera, Smilax, Turnus, Asparagus i dr.). c) Šuma alepskog bora (Pinus hulepensis MULI. Ova je šuma ograničena na izvjesne dijelove južno-dalmatinske regije makije, te predstavlja bez sumnje »najljepše šume dalmatinskoga zimzelenoga pojasa« (Adamović, 1. c. 1911., p. 10.). Prema Adamoviću dolazi autohtona šuma alepskog bora na dalmatinskom kopnu južno od Splita i na dalmatinskim otocima južno od Šolte i Brača. U tom je području ova šuma nekoč zapremala bez sumnje mnogo veću površinu, nego danas. U sjevernoj Dalmaciji dolazi alepski bor jedino sađen. Alepski je bor uopće vezan na posve toplu klimu, pa se stoga ni u južnoj Dalmaciji nigdje ne udaljuje mnogo od obale mora. Prema Bečku i Adamoviću ne penje se normalno niti u visinu više od 200 m. Od drveća dominira u šumi alepskog bora jedino i gotovo isključivo Pinus hulepensis Mili. Tek sasvim lokalno na Mljetu našao je Adamović pojedinačne primjese pinje, Pinus Pinea L. Nisko je drveće i niže rašće razvito različito, već prema tome, u kojem je stepenu šuma zatvorena. Što je šuma zatvorenija, to je nisko rašće oskudnije i obrnuto. Kod otvorene šume sastavljeno je nisko drveće i niže rašće od svih naprijed spominjanih tipskih elemenata makije. Kad je pak šuma toliko zatvorena, da 411 |
| ŠUMARSKI LIST 10-11/1928 str. 18 <-- 18 --> PDF |
je ukupni intenzitet svjetla reduciran na 0.08, onda prema Bečku (1. c. 1901., p. 137.) nema u njoj uopće nikakovog nižeg rašća. d) Šuma crnog bora (Pinus nigra Arn.). Šuma crnoga bora razvita je u onim dijelovima južno-dalmatinskog krša, gdje alepski bor više ne može uspijevati, ali gdje ostali mediteranski zimzeleni elementi još normalno rastu. Na takovim se mjestima crni bor (Pinus nigra Arn.) udružio sa elementima makije u šumu zasebnog tipa. Ta je šuma razvita naročito u višem pojasu na Braču, Hvaru, Korčuli, Pelješcu, a u nešto modificiranom obliku dolazi prema Adamoviču i na području Velebita, na Biokovu i drugdje. U njezinom sastavu dominira Pinus nigra Arn., kojemu su mjestimično primiješani Pinus halepensis Mili, Quercus ilex L., Fraxinus ornus L. i Laurus nobilis L. Nisko drveće i niže rašće sastavljeno je od samih elemenata makije. e) Šuma lovorike (Laurus nobilis LJ. Za lovoriku je značajno — kako to s pravom naglašuje Beck (1. c. 1901. p. 144.) — da se najbujnije razvija tek izvan same makije, dakle već na granici zimzelene regije. Stoga je zadruga, u kojoj dominira Laurus nobilis L., obično bogata i zimzelenim elementima makije i listopadnim sastojcima susjednog područja (n. pr. Fraxinus ornus L., Quercus lanuginosa Lam., Ostrya, i dr.). »Najveće lovorove zadruge nalazimo oko Trogira, na Braču, Hvaru, Korčuli, Pelješcu između Slanoga i Osojnika, u Sutorini, a naročito oko Herceg- Novoga i Risna«. (Adamović, 1. c, 1911., p. 16.). î) Mediteranska kamenjara. Kamenjara podaje upravo glavnu fizionomsku karakteristiku najvećem dijelu mediteranskog krša. »Diese Formation von allgemeinster Verbreitung ist es, welche dem grossten Teile der Adrialander den Stempel der Sterilitat, deri Charakter oder Steinwusten verleiht«. (Beck, 1. c. 1901., p. 151.). A upravo taj čisto îizionomski momenat je ujedno glavna pozitivna oznaka uvriježenog geobotaničkog pojma kamenjare, koja sa modernog fitosocijološkog gledišta ne predstavlja nikakovu homogenu zadrugu, već čitav kompleks asocijacija, trajnih zadruga. Zbog heterogenosti vegetacije u opsegu kamenjare mijenja se od mjesta do mjesta i njezina fizionomija. Izrazi »Phrygana«, »Tomillares « i si., kojima su se kod opisivanja medit. kamenjare služili osobito stariji autori, ne odnose se na nikakove floristički točno obilježene biljnozadružne jedinice, nego označuju i opet jedino čisto fizionomski određene deskriptivno-vegetacijske pojmove, kojima u današnjoj biljnoj socijologiji zapravo i nema mjesta. No upravo stvaranje tih pojmova dokazuje najbolje, kako je velika fizionomska i floristička heterogenost vegetacije u kamenjari bila već rano zapažena. Kako je sva medit. kamenjara, bez izuzetka, sekundarnog podrijetla, to je i karakter njezine vegetacije u pojedinim predjelima ovisan, uz postojeće klimske prilike, u prvom redu od biotičkih, napose antropo-zooičkih faktora. To nam najbolje dokazuje razlika između vegetacije onih dijelova kamenjare, koji su kroz nekoliko godina učinjeni nepristupačnima za stoku, t. j . ogradama izolovani, prema onim dijelovima, gdje je paša stoke posve slobodna. U spomenutim ograđenim dijelovima vegetacija je relativno bujna. Tu se osim različnih zeleni pojavljuju doskora razasuti zimzeleni i listopadni grmovi, koji nakon nekog vremena osjetljivo mijenjaju fizionomiju vegetacije. Ova poprima postepeno značajke tipske makije. Odatle vidimo, kako su makija i kame 412 |
| ŠUMARSKI LIST 10-11/1928 str. 19 <-- 19 --> PDF |
njara genetski usko vezane. Pod utjecajem klimskih i biotskih faktora prelazi postepeno jedna u drugu. Heterogenost kamenjare ima svoj odraz i u velikom broju elemenata, koji sastavljaju njezinu vegetaciju. Uz bezbrojno mnoštvo zeleni (jednogodišnjih, dvogodišnjih i perenih) razasuti su kamenjarom tu i tamo i neki grmovi, kao n. pr. Junipcrus oxycedrus L., Puliurus aculeatus Lam., Coronilla emeroides Boiss., Cistus salvifolius L. i dr., a uz njih su vezane i izvjesne povijuše (n. pr. Tamus communis L. i dr.). No svi ti grmovi predstavljaju zapravo ili rezistentne ostatke nekadanje makije, koja je prešla u kamenjaru, ili pak prve pionire makije, koja se na zaštićenim mjestima iz kamenjare razvija. Olavna pak fizionomska uloga u vegetaciji kamenjare pripada u prvom redu raznim kserofitskim zelenima i polugrmovima. Dovoljno je da spomenemo tek nekoliko tipova, koji u ogromnom broju primjeraka prekrivaju mjestimice velike površine područja.Među takove tipove idu prije svega Salvia officinalis L., Inala candida Cass., Phlomis fruticosa L.,(samo na jugu),Marrubium candidissimum,L.,EuphorbiaWulfeniiliowe, E. spinosa L., E. dendroides L. (samo na jugu), Echinops Ritro L., Eryngiamamethystinum L., HeUchrysum itulicnm (Roth.) Quss., Carlina corymbosaL., Asphodelus microcarpus Salzm. et Viv., Scolymus hispanicus L., Convolvutus tenuissimus Sibth. et Sm., C. cantabricus L., Teucrium polium L., Reichardia picroides Roth. i još veliko mnoštvo drugih. Neki elementi kamenjare dolaze više lokalno, ali su zato na dotičnim mjestima zastupani vrlo obilno. Tako primjerice veliki dio kamenjare srednjeg i sjevernog dijela otoka Paga ima skroz jednoličnu fizionomiju, koju mu u glavnome podaje Cytisus spinescens Sieb. u društvu sa Euphorbia spinosa i nekolikim travama. Trave su uopće u sastavu vegetacije kamenjare veoma važni elemenat, jer se poglavito na njima osniva gospodarska vrijednost kamenjare kao pašnjaka. U prvom redu dolaze u obzir ove trave: Andropogon gryllas L., A. ischaemum L., A. hirtus L., Stipa pennata L., Bromus erectus Huds., Brachypodium ramosum (L.) P. Beauv. i dr. Sve su te trave raširene sad većim, sad manjim dijelom mediteranskog krša, ali važnost pojedine od njih nije u vegetaciji svuda jednaka. Tako je n. pr. trava Brachypodium ramosum raširena poglavito južnim dijelom Mediterana, gdje —i prema usmenom saopćenju g. prof. Pevaleka — određuje fizionomski karakter posebnoj asocijaciji, i to počevši već od zadarskih otoka. Naprotiv je trava Andropogon gryllus L. raširena poglavito sjevernim dijelom mediteranskog i submediteranskog krša (otoci Pag, Rab, Plavnik, Krk, Istra i t. d.), gdje prema mojim vlastitim opažanjima pokriva mjestimično upravo velike površine. Južnim dijelom otoka Paga prolazimo primjerice čitave sate kroz kamenjaru, kojoj daje glavno obilježje Andropogon gryllus L., a ovoj se tek mjestimično pridružuje Asphodelus microcarpus Salzm. et Viv. Na mjestima, gdje je zabranjena paša, i gdje se je iz bilo kojih razloga nakupilo dovoljno plodne zemlje (n. pr. doline), znadu se mnoge trave združiti sa nekim drugim elementima (poglavito krucifere, leguminoze i t. d.) u posebni tip posve zatvorene livade. Takove su livade u mediteranskom kršu vrlo rijetke, ali gdje dolaze, predstavljaju bez sumnje važni gospodarski objekat. Za ovu vrstu livada imamo možda upravo klasičan primjer na otoku Pagu, naročito u području Povijane, gdje i opet pripada glavna uloga upravo travi Andropogon gryllus L. Sličan je tip livade opi413 |
| ŠUMARSKI LIST 10-11/1928 str. 20 <-- 20 --> PDF |
sao i Morton (1. c, 1915.) na otoku Rabu pod imenom »Mediterrane Trockemviese«. Time su u najhitnijim crtama prikazani glavni tipovi vegetacije mediteranskog krša. Na žalost ne možemo u ovome kratkome članku uzeti u obzir još 1 drug!e, pro storno manje raširene tipove vegetacije, kao šta je na pr. vegetacija morskog žala, i ako to ne bi bilo bez interesa. 2. VEGETACIJA ILIRSKOG KRŠA Tu ćemo se i opet ograničiti samo na one tipove, koji su direktno ili indirektno od vaižnosti za šumarstvo g) Kjška šuma (»Karstwald« po Bečku). Za čitavu liburnijsku i ilirsku kršku regiju vrlo je značajan jedan zasebni tip niske šume i šikare, kojoj je Beck (1- c. 1901., p. 199.) nadjeo ime »Karstwald«. Postavljanje toga imena opravdava Beck ovim riječima: »Es soli damit nicht etwa gesagt sein, dass der Karstboden nicht noch andere Hochwâlder trage — was ja die herrlichen Rotbuchen- und Nadelwalder des Velebitzuges, der Crljevica und Crnagora in Mittelbosnien und der meisten siidbosnischen Gebirge sofort vviederlegen —, sondern dass diese Busch- oder Wald- formation in der montanen Région des Karstes vom Quarnero bis zur Bojana gewôhnlich die einzige oberholzbildende Pflanzengenossenschaft ist, welche dem Reisenden im oden Karstlande entgegentritt und demnacli auch bei vorhandener Waldarmut besonderes Interesse einflôsst.« Iz toga je razloga uveo Beck u literaturu ime »Karstwald«, i ako je vrlo dobro znao, da biljna zadruga, na koju se to ime odnosi, nije vezana baš isključivo na vapnenasto tlo krša, nego da ona pokriva (Beck, 1. c. p. 200) »auch die Sandsteine der eocanen Formationen, ferner die Terra rossa der Dolinen und in Mittelserbien die Serpentingesteine«. Beckioivom shvaćan´ju ove zadruge,, a naročite» imenu »Karstwald« odlučno se je opr´o Ađamović (1. c., 1909., i 1. c, 1911.). Prije svega drži Adamdvić, da se pojlam »Karstwald«, kakoi ga shvaćai Beck, ne mlože usvojiti, jer »su pod tim izrazom! spoâene četiri razne formaoije: šibljak, kržljava gora (Buschwald), pseuđomakije i jascnska mješovita šuma«, pa on »prema tome ne predstavlja jednu jednostavnu formaciju, nego u neku ruku čitavi jedani vegetaciionski stepen (etažu)«. (Ađamović, 1. c„ 1911., p. 2-). Osim toga zabacuje Ađamović ime -»Karstwald« još i s razloga, što! ta zadruga niti je isključivo vezama na vapnenačku podlogu krša, a niti je to jedini tip šume na samom području krša. Ova su diva potonja Adamovićeva prigovora manije važna, jer se je već sami Beck prtrtiv njih svijesnlo! ogradio. Mnogo je znatniji onaj| prvi prigovor o preširokom shvaćanju pojma »Karstwald«, s kojim se Adamovićeva »Omus-Mischlaubwald« (dakle: »miješana šuma crnoga jasena«) samo djelomice pokriva. Držimo međutim, da je čitava ova raspra danas prilično neaktuelna. Prije svega biti će ipiotrebnoi, da se sama zadruga, io: kojpj se ovdje radi, detaljta prouči) sa stanovišta današnje biljne socijologije. Taj studij imai riješiti najprije pitanje, da li se tu radi o jednoj asocijaciji (t. j . floristički karakterizovanoj biljnoj zadruzi najnižega reda) sa nekoliko varijanata, ili pak oi više srtodhjh asocijacija jejdne asocijacijske sveze (»Assoziationsiverband«) i t. <&. Kad se to pitanje riješi, dobiti će zadruga eo ipso i svbje naučno socijološko imiej; a sve dotle imati će svako drugo ime — bilo to »Karstwald «, bilo »Ornas-Mischlaubwald« — samo čisto opće i provizioirnioi značenje. Upravo iz toga razloga primijenjeno je i ovdje starije ime »krška šuma« (»Karstwald«) u prvobitnom Beckovom smislu. Ovako shvaćena krška šuma sastavljena je poglavito od mješavine ovih drveta: Quercus 414 |
| ŠUMARSKI LIST 10-11/1928 str. 21 <-- 21 --> PDF |
lanuginosa Lam., Qu. sessiliflora Salisb., Qu. cerris L., Fraxinus ornas L., Ostrya carpinifolia Scop., Acer cumpestre L., A. monspessulamim L., Carpinus duinensis Scop. Ovim vodećim elementima primiješana su u manjoj mjeri još neka drveta, kao Carpinus betulus L., Celtis australis L., Pirus communis L., Quercus hungarica Hubeny., Tilia argentea Dsf., T. cordata Mili. i dr. a i mnogobrojni grmovi, kao n. pr. Prunus mahaleb L., Crataegus monogyna Jacqu., Cotinus coggygria Scop., Corylus avellana L., Colutea urborescens L., Ligustrum vulgare L., Juniperus communis L., J. oxycedrus L., Paliurus aculeatus Lam., Evonymus europaeus L., E. verrucosus Scop., Pistacia terebinthus L., Cornus sanguinea L., C. /rcas L., Cytisus ramentaceus Sieb. (mjestimice u velikim masama) i t. d. Od povijuša najznatnije su Clematis vitalba L., Hedera hélix L., Viiis vinifera L., Calystegw silvatica (Spreng.) W. K. i dr. Za sastav nižeg rašća krške šume navodi Beck preko 150 vrsta, među kojima se nalaze i mnogi naprijed spominjani ilirski tipovi. Prema Bečku čini istočnu granicu krške šume linija, koju možemo povući od Karlovca kroz Bosnu do Konjica. No najljepše razvitu kršku šumu nalazimo upravo uz samo Jadransko more. Tu ona pokriva obronke liburnijskog krša, Velebita, sjeverni dio Cresa i gotovo čitav Krk. Po svojem je postanku krška šuma sekundarnog podrijetla. Ona je proizašla pod utjecajem biotičkih faktora, poglavito sječe, iz nekadanje homogene hrastove listopadne šume (isp. Adamović, 1. c, 1909., p. 126.). h) Hrska kamenjara (»Karstheide« po Bečku). Ono što je za mediteranski krš medit. kamenjara, to je za ilirski krš t. zv. krška kamenjara(»Karstheide«, isp. Beck, 1. c. 1901., p. 248.). Ova potonja podaje fizionomski karakter velikom području našega kontinentalnoga krša, počevši od kvarnerskih i velebitskih obronaka kroz čitavu unutarnju Dalmaciju i jedan dio Bosne sve do najvećeg dijela Hercegovine i Crne Qore. »Dort ist in der Karstheide der Charakter des Landschaftsbildes verkôrpert.« (Beck, 1. c. p. 249.). Fizionomski je krška kamenjara u tolikoj mjeri, slična mediranskoj, te Beck s pravom kaže, da će onaj, tko nije dobro upućen u vegetaciju, jedva i primijetiti razlike između jedne i druge, odnosno postepeni prelaz jedne u drugu. U glavnome razlikuje se krška kamenjara od mediteranske time, što je u njoj vegetacija više zatvorena i što se u njoj postepeno gube mediteranski tipovi, koji bivaju zamijenjeni mnoštvom ilirskih brdskih elemenata. Osim toga ističe Beck još jednu razliku, koja je od poglavite važnosti za problem pošumljenja. Dok naime medit. kamenjara treba, da se prirodnim putem zašumi, relativno mnogo vremena, dotle krška kamenjara nosi u sebi »den Keim rascher und iippiger Entwicklung«. Čim na kojem dijelu krške kamenjare prestane nepovoljni utjecaj biotičkih faktora, zazeleni se taj dio u relativno kratkom vremenskom razmaku. Najprije se pojavljuje mnoštvo zeleni, koje čitavom području podaju fizionomiju zatvorene livade. Iza toga useljuju se postepeno elementi krške šume, koji napokon sasvim preotmu teren kamenjare. Kao što mediteranska, tako se i krška kamenjara odlikuje velikim obiljem biljnih vrsta, koje u njezinoj vegetaciji igraju sad veću, sad manju ulogu. Sam Beck navodi u sastavu krške kamenjare preko 300 vrsta, od kojih ćemo ovdje radi primjera spomenuti tek nekoliko značajnih tipova. Među takove idu primjerice mnoge trave, kao Štipa pennata L., Andropogon ischaemum L., Bromus erectus Huds., Koeleria cristata (L.) Pers. 415 |
| ŠUMARSKI LIST 10-11/1928 str. 22 <-- 22 --> PDF |
Melica ciliata L., i dr. zatim Tulipa silvestris L., Fritillaria tenella M. B., Iris illyrica Tofnm., /. graminea L., Crocus Heuffelianus Herbert., Gladiolus illyricus Koch., Orchis provincialis Balb., 0. tridentata Scop., O. morio L., Bunium alpinum W. K., Valeriana tuberosa L., Asphodeline lutea (L.) Rchb., .. liburnica (Scop.) Rchb., Tunica saxiiraga (L.) Scop., Ranunculus illyricus L., Helleborus odorus W. K., //. multifidus Vis, Paeonia peregrinaMili., Thlaspi praecox Wulf., Polygala nicaeensis Risso, Sesdi Tommasinii Rchb., Euphorbia fragifera Jan., Potentilla australis Krasan., P. Tommasiniana F. Schultz., Genista sericea Wulf., G. silvestris Scop., Cytisus argenteus L., Satureia montana L., S. pygmaea Sieb., Plantago argenteaChaix, Knautia illyrica Beck., K\ rigidiuscula Beck., Senecio lanatus Scop., Centaurea rupestris L., Scorzonera villosa Scop. i t. d. Ovakovomi širem shvaćanju krške kamenjare, kakovom smo so ovdje priklonili,, usprotivio se je i opet Adamović (1. c, 1911, p. 2.). Njegovi razlozi,, što ih ističe protiv Beckovog izraza »Karstheide« u glavniofrne su isti, što ih je iznio i protiv rJoijma »Karstwald «. Po Adamovićevom je naime mišljenju Beck pod imenom »Karstheide« »sabrao i skupio kamenjare (Felsentrift), krševe (Fels-und Wundformation), zidine i mede (Mauerformation) i točila (Runsen) ne samo primorja, nego i prilično Visokih predjela)«,, pa prema tome taj izraz »prije odgovara pojmu vegetacionskoiga stepiema, negjo li formacije «. Naše jie stanovište i u ovom slučaju identično sa onim, štoi smo ga zauzeli naprijed, govoreći loi poijmu, »Karstwald«. Krška kamenjara predstavlja, jednako kao i mediteranska, bez sumnje čitav heterogeni kompleks asocijacijai. Stoga su i ovdje potrebna prije svega foilj´no-socijološka istraživanja. Ta će istraživanja pokazati, od kolikih asocijacija sastoje i kamenjare i krševi i točila i t. d. A sve dotle, dok ta istraživanja nijesu provedena, bilo bi svako stanovište prema navedenom Adamovićevom, odnosno Beckovom shvaćanju samo provizorno. i) Brdske i predalpinske šume ilirskih planina. Već je naprijed spomenuto, da su za viši montani i predalpinski pojas ilirskih planina značajne šume, u kojima dominiraju poglavito tri drveta: Fagus silvatica L., Picea excelsa (Lam.) Link. i Abies pectinata D. C. Ovima se pridružuju i mnogi drugi bjelogorični i crnogorični elementi. Što se tiče raširenja tih šuma, koje su razvite sad u čistim bukovim ili crnogoričnim, a sad u miješanim sastojinama, to možemo ovdje iznijeti tek nekoliko najznatnijih činjenica, što ih je ustanovio već Beck. Prije svega naglasio je Beck, da su na onim planinama, koje se nalaze blizu Jadranskog mora, pokriveni šumom samo njihovi istočni i sjevero-istočni obronci, dok su obronci prema moru goli, t. j . bez šume. Druga je zanimljiva činjenica, za koju je Beck našao obrazloženje u klimskim prilikama, ta, da crnogorica u glavnome izbjegava one obronke ilirskih planina, koji su okrenuti prema morskoj strani. Na tim obroncima dolazi jedino bukva (Fagus silvatica L.), dok se crnogorica pojavljuje redovno na obroncima, koji su od mora otkrenuti, i to bilo u čistim, bilo u miješanim sastojinama. No i sama bukva izbjegava donekle one obronke, koji su okrenuti prema moru, a što se ide više prema jugu, to se širina pojasa bukove šume sve više sužuje. I ove činjenice objašnjava Beck (1. c. 1901., p. 314.) klimskim prilikama, koje u opće ne dopuštaju uspijevanje bukve, smreke i jele u nižem pojasu ilirskog krša. Stoga je šuma, u kojoj ta drveta dominiraju, potisnuta sasvim u višu zonu (iznad krške regije), pa ni tu nije razvita u pravilnim pojasima, kakove razlikujemo n. pr. u Alpama. U ilirskim planinama ne možemo dakle govoriti o kakovom pravilnom nižem pojasu 416 |
| ŠUMARSKI LIST 10-11/1928 str. 23 <-- 23 --> PDF |
bukove šume, na koji bi slijedio — kao u Alpama — pravilni pojas crnogorice, nego se ovdje neprekidno izmijenjuju čisti bukovi i čisti crnogorični sa tipskim miješanim sastojcima. Ipak se prema Bečku može u glavnome reći, da jela i smreka počinju uspijevati prosječno u višim zonama nego bukva, ali se razmak između donje granice bukve i donje granice crnogorice povećaje prema moru, a sužuje postepeno prema unutarnjosti kopna. Najrašireniji su u našem području čisti sastojci bukve (Fagus silvatica L.). U njima dominira Fagus silvatica L., kojoj se u manjoj ili većoj količini, već prema visini, ekspoziciji i t. d. pridružuju Carpinus betulus L., Quercus cerris L., Qu. sessiliflora Salisb., Castanea sativa Mili., Ostryacarpinifolia Scop,, Ulmus campestris L., U. montana With., Betula alba L., Tilia tomentosa Mnch., T. platyphyllos Scop., Sorbus aucuparia L., Aria nivca Host., Prunus avium L„ Acer obtusatum W. K., A. pseudoplatanusL., A. campestre L., Fraxinus ornas L., Abies alba Mili, Picea excelsa (Latn.) Link., Pinus silvestris L., P. nigra Arn., Taxas baccata L. i dr. Od niskog drveća neka je spomenuto tek nekoliko tipova, kao Corylus avellana L., Daplme mezereum L., Crataegus monogyna Jacqu., Prunus spinosa L., Rubus idaeus L., Cytisus laburnum L., Cornas mas L., C. sanguinea L., Staphylea pinnata L., Lonicera xylosteum L., L. alpigena L., Viburnum lantuna I.., Sambiicus nigra L., Juniperus commuais L. i t. d. U nižem su rašću od naročitog interesa neki malobrojni ilirski tipovi, kao n. pr. Dentaria trifolia W. K., Aremonia agrimonioides Neck. i dr. Donja se granica bukove šume diže od sjevera prema jugu, te dopire prema Beckovim mjerenjima u Liburnijskom kršu do visine od 584 m, a u crnogorskim planinama do visine od 1050 m. Njezina gornja granica, na kojoj stabla bukve poprimaju postepeno oblik kržljavih grmova, diže se također od sjevera prema jugu (1620 m na Ličkoj Plješevici, a cea 2000 . u Crnoj Gori). Zanimljivo je međutim, da se širina pojasa bukove šume, koja u liburnijskom kršu iznosi 1016 m, postepeno sužuje prema jugu, te iznosi n. pr. u Crnoj Gori oko 565 m (isp. Beck, 1. c, 1901., p. 321). Mnogo je u ilirskim planinama raširen i tip miješane šume, u kojoj se sa bukvom bore o prevlast jela i smreka. Tom je tipu šume svratio naročitu pozornost Horvat (1. c. 1925.) na Ličkoj Plješevici, te ustanovio izvjesnu pravilnost u pogledu rasporeda triju dominantnih drveta. U čistim crnogoričnim šumama dominiraju Picea excelsa (Lam.) Link. i Abies alba Mili., kojima se pridružuju Pinus silvestris L., Taxas baccata L„ Fagus silvatica L., Betula alba L., Ulmus montana With., Acer obtusatum W. K., A. pseudoplatanus L., Sorbus aucuparia L. i t. d., a sloj niskog drveća sastavljaju gotovo sami elementi bukove šume. Niže rašće sastavljeno je od mnogo manjeg broja elemenata, nego kod čiste bukove šume. Medu crnogoričnim drvećem ilirskih planina zaslužuje naročiti interes endemična munika, Pinus leucodermis Ani, čije prilično jednolične sastojine čine gornju granicu šume n. pr. na Lovćenu i drugdje (isp. Beck, 1. c. 1901., p. 353., 354.). Osim munike, koja dominira, dolaze u tim sastojinama pojedinačno još Fagus silvatica L., Acer obtusatum W. K. i Pirus commanis L., a medu niskim drvećem n. pr. Juniperus nana Willd., /. Sabirni L., Pinus pumilio Haenk., Rhamnus fallax Boiss. 417 |
| ŠUMARSKI LIST 10-11/1928 str. 24 <-- 24 --> PDF |
j) Planinske suvati. Iznad gornje granice šume, koju predstavlja klekovina, razvite su planinske suvati (Alpenmatten), koje su bogate na ilirskim endemima. 3. OSVRT NA PITANJE POSTANKA DANAŠNJE VEGETACIJE KRŠA I NJEGOVOG PRIRODNOG POŠUMLJENJA Iz svega, što je do sada rečeno o vegetaciji našega krša, želimo ovdje napose podvući nekoje momente, koji su u vezi sa čisto šumarskim problemima. Prije svega pada u oči, da je vegetacija našega krša vrlo raznolična. Ta je raznoličnost uvjetovana jednim dijelom čisto klimskim, a drugim dijelom biotičkim faktorima. Ona velika razlika između mediteranske vegetacije litoralnog krša i ilirske vegetacije kontinentalnog krša mora se primjerice svesti isključivo na klimske faktore. Isporedimo li pak n. pr. mediteransku kamenjaru sa mediteranskom zimzelenom šumom crnike {Qiiercas ilex L.), koje obje dolaze neposredno jedna kraj druge, dakle u posve identičnim klimskim prilikama, to vidimo, da se razlike među njima mogu objasniti jedino biotičkim, i to u prvom redu antropo-zooičkim faktorima. Veliko značenje ovih faktora za stvaranje današnje vegetacije krša biti će nam potpuno jasno isporedimo li međusobno samo neke ekstreme, kao što su n. pr. ogromne prašume ilirskog brdskog i predalpinskog pojasa na jednoj strani, te pusta i skroz sterilna kamenjara (n. pr. otok Pag) na drugoj strani. Ovaj je drugi ekstrem nastao sekundarno pod uplivom spomenutih biotičkih faktora, koji nas ovdje u prvom redu zanimaju. Kad bi vegetacija našega krša stajala posve izvan utjecaja tih faktora (sječa, palež i t. d.), bila bi ona u svojem najvećem dijelu vrlo jednolična. Ona bi se sastojala od šuma raznih tipova, tek jedino posve okomite stijene i područja izvan gornje klimatske granice šume bila bi u glavnome bez drveća. Šume su dakle klimaks-zadruge za najveći dio našega krša. No na žalost pokriven je danas kud i kamo najveći dio krša takovom vegetacijom, koja ne predstavlja spomenuti klimaks. To su sve one zadruge, za koje smo već naprijed naglasili, da su sekundarnog ponajviše antropogenog podrijetla. U kontinentalnom kršu je to krška šuma i krška kamenjara, a u mediteranskom makija i mediteranska kamenjara. Postanak krške šume dobro je prikazao Adamović (1. c. 1909., p. 126.). Za ono područje, kuda je danas raširena krška šuma, može se Rli— maks-zadrugom smatrati čista listopadna hrastova šuma (Quercus lunuginosa Lam. i dr.). Ta prvobitna hrastova šuma bijaše međutim neracionalnom sječom uništena. Uništenjem hrastova stvorena je mogućnost, da se u mnogo većoj mjeri rašire neki od onih elemenata, koji su u prvobitnoj šumi imali tek sporedno značenje, kao n. pr. Fraxinus omus L. i dr. Ti elementi bijahu indirektno protežirani i od samog čovjeka, koji je kod sječe obarao u prvom redu hrast, kao gospodarski najvrednije drvo. Osim toga odlikuju se mnogi od tih elemenata svojstvom, da kod regeneracije šume rastu mnogo brže nego hrast. Rezultat tih okolnosti je današnja krška šuma. Na ovaj si način možemo predočiti regresivni put postanka krške šume. Pođe li pak regresija još dalje, t. j . podvrgne li se krška šuma i nadalje sječi i paši, to će se iz nje razviti kamenjara. Potpunim uništenjem drveća stvorena je naime mogućnost, da vjetar i voda uklone veliki dio onog tla, što ga je stvorila nekadanja šuma, a rezultat toga je bitna promjena vegetacije, koja postepeno prima karakter kamenjare. 418 |
| ŠUMARSKI LIST 10-11/1928 str. 25 <-- 25 --> PDF |
Eliminacijom sječe, paleža, paše i sličnih biotičkih faktora, može se opet obrnutim, progresivnim putem iz kamenjare razviti krška šuma. Na sličan način možemo si predočiti i postanak makije, koja u Mediteranu zamjenjuje kršku šumu. Današnja se je makija razvila regresivno iz nekadanjih mediteranskih zimzelenih šuma, koje predstavljaju klimakszadruge. Daljnjim uništenjem makije stvara se regresivnim putem kamenjara, a iz ove progresivnim putem (u branjevinama) ponovno makija i napokon zimzelena šuma. Kolikogod su međutim svi ti izvodi, što smo ih ovdje u krupnome prikazali, posve jasni, toliko će ipak s druge strane biti potrebna u pogledu pojedinosti još duga i detaljna istraživanja. Prvu riječ ima ovdje moderna biljna socijologija. Socijološka će istraživanja odrediti i karakterizirati prije svega pojedine biljne asocijacije, kao i zadruge viših i nižih fitosocijoloških kategorija unutar kompleksnih i prilično neodređenih vegetacijskih jedinica, kao što su makija, krška šuma, kamenjara i t. d. Zatim će socijologija ustanoviti, koje su od tih trajnih zadruga međusobno srodne i u kolikom stepenu, kao i to, kakovim je sve faktorima njihov opstanak uvjetovan. Konačno će socijologija proučiti i sukcesije tih zadruga, t. j . ona će pokazati, koje su serije sukcesija — bilo u regresivnom bilo u progresivnom smjeru — moguće između golog tla bez vegetacije i dotičnih klimaks-zadruga. Ovakova su biljno-socijološka istraživanja za šumarstvo ođ dvojake važnosti. Prije svega dati će socijologija određenjem i preciznom karakterizacijom zadruga podlogu za ustanovljenje onih tipova šume, koji se u pojedinom području imaju naročito propagirati. Proučavanje pak sukcesija i ustanovljenje njihovih tačnih serija ima da bude jedina ispravna baza za prirodno zašumljivanje krša, koje je nesumnjivo isto toliko važno, koliko i umjetno zašumljivanje. La caractéristique de la flore) et de la végétation du Karst. Voir la monographie Le par Karst Yougoslave, Zagreb 1928, publiée par le Ministere des Forest et des Mines. Rédaction 419 |