DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu



ŠUMARSKI LIST 10-11/1928 str. 12     <-- 12 -->        PDF

C. A. Mey., Erica multiflora L., Quer.cus cocciîera L. i t. d.) i pravom
méditer, kamenjarom. Autohtonim šumama alepskog bora (Pinus halepensis
Mil.) nema tu više ni traga. U tu regiju spada po Bečku zapadna obala
poluotoka Istre, južni dio Cresa, čitav Lošinj svi sjeverno-dalmatinski
otoci izuzevši Pag i uska obalna zona sjeverno-dalmatinskog kopna s
jedne i druge strane Šibenika. Sjeverno-dahnatinska prelazna regija
karakterizovana je time, što se u njoj miješaju zimzeleni elementi makije
sa listopadnim elementima ilirske krške šume, dok se kompaktniji zimzeleni
sastojci pojavljuju samo lokalno. Ovamo ide po Bečku srednji dio
Cresa, južni dio Krka, veći zapadni dio Raba i Paga te jedan dio dalmatinskog
kopna između Nina, Zadra i Šibenika. Liburnijska je regija karakterizovana
prevladavanjem listopadnih krških drveta (n. pr. Quercus lanuginosa
Lam., Qu. cerris L., Fruxinus ornas L., Oslrya carpinifolia Scop..
Carpinus duinensis Scop. i dr.), kojima su samo mjestimice primiješani
i neki čisto mediteranski elementi. U tu regiju ubraja Beck sjeverni dio
Cresa i Krka, istočni dio Raba i Paga i usku obalnu zonu kvarnerskog
kopna.
Međutim su novija detaljnija istraživanja ovu prvobitnu Beekovu
razdiobu znatno modificirala. Prije svega pokazao je Morton (1. c. 1915.),
da otok Rab sa susjednim školjevima pripada u cijelosti istarsko-sjevernodalmatinskoj
regiji makije, a ne prelaznoj regiji, kao što to hoće Beck.
Iza toga je Baamgartner (1. c. 1916.) na osnovu svojih istraživanja o raširenju
drveća došao do uvjerenja, da čitav otok Krk treba pribrojiti listopadnoj
(dakle Beckovoj liburnijskoj) regiji. Protivno tomu predlaže Buumgartner,
da se čitav otok Pag pripoji zimzelenoj (dakle Beckovoj makijskoj)
regiji. Time bi prvobitna Beckova prelazna regija bila znatno reducirana.
U njoj bi osim sjeverno-dalmatinskog kopna ostao jedino srednji
dio otoka Cresa i mali otok Plavnik (isp. Horvatič´*). Osim svega toga
izdvojio je Morton čitavu liburnijsku regiju iz sklopa istarsko-sjevernodalmatinske
mediteranske zone i pripojio je ilirskoj zoni transalpinskog
područja.


Ovaj potonji postupak Mortonu smatramo potpuno ispravnim. Jednako
smatramo opravdanim, da se otok Krk u cijelosti pripoji liburnijskoj,
a otok Rab makijskoj regiji, jer na to upućuje sastav njihove današnje
vegetacije. Što se pak tiče otoka Paga, to je izvan svake sumnje, da njegov
najveći dio pripada istarsko-sjeverno-dalmatinskoj zoni. Teže će se
međutim riješiti pitanje, da li taj otok valja pripojiti zimzelenoj regiji,
kako to hoće Baumgartner i i 1 prelaznoj, kamo ga je uvrstio Beck. Rješenje
toga pitanja znatno otešćava okolnost, da je relativno uski i dugi
otok Pag, izvrgnut već hiljadama godina utjecaju čovjeka, koji je na najvećem
dijelu njegove površine upravo temeljito izmijenio prvobitno lice
vegetacije. Veliki je dio otoka pokriven upravo doslovno čistim golim
kamenom, pa je na takovim mjestima gotovo nemoguća rekonstrukcija
prvobitne vegetacijske slike. Nadamo se ipak, da će naša floristička i fitosocijološka
istraživanja na tome otoku, koja su upravo u toku, baciti nešto
svijetla i na taj problem.


Ovako ograničena istarsko-sjeverno-dalmatinska zona Jadranske
oblasti mediteranskog područja obuhvata prema tome samo dvije regije:


34 Horvatić: Flora i vetegacija otoka Plavnika, Acta Bot. univ. Zagreb,. IL, 1927.


406