DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu



ŠUMARSKI LIST 10-11/1928 str. 11     <-- 11 -->        PDF

Gore spomenuta, i danas još u nekim detaljima prijeporna linija
prvoga reda rastavlja dva biljno-geografska područja, koja se sasvim
bitno razlikuju, i ako granica medu njima nije nipošto oštra. To je na
jednoj strani mediteransko područje (== das Mediterrangebiet po
Hayeku33 = das mediterrane Plorengebiet po Bečku 1. c. 1901., — mediterranes
Vegetationsgebiet po Adamovim 1. c. 1909., = Mediterran Région
po Braunu 1. c. 1928., p. 307), a na drugoj strani transulpinska oblast, koja
po Hayeku 0. c. 1907.) pripada njegovom Evropsko-sibirskom šumskom
području, i pokriva se djelomice sa Beckovim zapadno-pontskim flornhn
područjem, odnosno sa Adamovićevom zapadno-pontskom provincijom
njegovog Srednje-evropskog vegetacijskog područja. Čitav mediteranski
dio našega krša pripada po Hayeku isključivo Jadranskoj oblasti mediteranskog
područja odnosno po Adamoviću Jadranskoj zoni njegove Balkanske
vegetacijske oblasti mediteranskog vegetacijskog po.dručja. Taj
je dio krša karakterizovan time, što u njegovoj flori ima relativno veliki
udio mediteranski florni elemenat, dok mu vegetaciju sastavlja izvjesni
broj vrlo značajnih biljnih formacija, među kojima zauzimaju prvo mjesto
formacije zimzelenih drveta i grmova (makija, šuma zimzelenih hrastova,
šuma alepskog bora, šuma lovora i dr.) i formacije mediteranske kamenjare.
Ograničimo li dakle —, u suglasju sa većinom novijih autora,
a suprotno od Adamovića — mediteransko područje našega krša na taj
način, da se ono poklapa sa mediteranskim zimzelenim i miješanim pojasom,
to možemo prema Bečku (1. c. 1901.) dalmatinski dio Jadranske
oblasti podijeliti u dvije zone. Cjelokupno južno-dalmatinsko otočje i uska
obalna zona kopna na sjever do linije Spilt—Rt. Ploča (Pta Planka) pripada
južno-dalmatinskoj zoni. Ta je zona dobro karakterizovana bujnim
makijama, šumom alepskog bora (Pinus halepensis Mili.), šumom crnog
bora (Pinus nigra Arn.) u višim regijama, kao i velikim brojem takovih
mediteranskih elemenata makije, koji prema sjeveru bivaju sve rjeđi (na
pr. Ephedra nebrodemis Tin., Quercus eoceifera L., Rosmarinus officinalis
L. i dr.). Prelaz između ove posve zimzelene regije i listopadne zone
susjednog hercegovačko-crnogorskog krša posreduje područje, u kojem
su elementi jedne i druge zone (dakle medit. elementi južno-dalmat. zone
i krški elementi susjedne ilirske zone transalpinske oblasti) detaljno pomiješani.
Prema tome dijeli Beck južno-dalm. zonu u dvije regije: južnodalm.
regiju makije i bosansko-cmogorsku prelazim regiju. Ova potonja
zalazi dublje u kopno jedino uz dolinu rijeke Neretve i oko Skadarskog
jezera.


Mediteransko područje krša, koje leži sjeverno od Rta Ploče, te
obuhvata usku zonu dalmatinskog kopna do podnožja Velebita, cjelokupno
zadarsko otočje, otok Pag i Rab sa susjednim školjevima i južnu polovicu
otoka Cresa sa Plavnikom, pripada Beckovoj istarsko-dalmatinskoj,
odnosno Mortonovoj istarsko-sjeverno-dalmatinskoj zoni. Pitanje ograničenja
ove zone prema sjeveru i istoku još je danas prilično prijeporno.
Beck je unutar te zone razlikovao tri regije: istarsko-dalmatinsku regijumakije, sjeverno-dalmatinsku prelazim regiju i liburnijsku regiju. Prva
je karakterizovana formacijom tipske zimzelene makije, u kojoj se ipak
postepeno gube neki južniji elementi (kao n. pr. Ephedra campylopoda


Hayek: Pflanzengeographie von Steiermark, Gr.az, 1923.


405