DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 6-7/1928 str. 5 <-- 5 --> PDF |
KULTURNA METODA Ako uzmemo Posavinu kao jednu biogeografsku cjelinu, u kojoj vladaju iste fizikalno-geografske prilike, s kojima je usko vezana flora i fauna, morati će i kulturna metoda slijediti ta tri glavna faktora. Ako uzmemo hrastovu šumu kao jedan prirodni objekat sa svim živim bićima, koja su vezana na taj ambijenat, onda dobivamo jednu tako zvanu biocenozu. Od najstarijih vremena pa do godine 1909./10. nije se opažalo, da bi takova kultura vukla za sobom zle posljedice. U tim šumama bilo je pojava brstenja lišća od gusjenica, no sušenja hrastova bila su pojedinačna. Ali otkada se pojavila medljika, pokazalo se najedanput, da ta čista kultura za održanje hrastova nije podesna. Onim momentom, kada nastupa sušenje hrastova na većim kompleksima, dolazi do svoga izražaja kulturna metoda, koja će ići za tim, da ubuduće spriječi širenje zaraze na većim kompleksima. To će se postići najbolje time, da budu šumej miješane. Kulturna metoda sama po sebi, mogli bismo reći, nije drugo nego kultura šumske higijene. Ona ide za tim, da ne pruži povoljne uslove za razvoj štetnika s jedne strane, dok s druge ide za tim, da stvori onakovu šumu, koja će najbolje odgovarati fizikalno-geografskim uslovima. Ona ne će uvijek moći da spriječi pojavu neke zaraze, pa ćemo se u takovom slučaju ipak morati poslužiti kod pojave štetnika ili bolesti sa kojom drugom metodom. BIOLOŠKA METODA I biološka je metoda kulturna metoda, jer i ona, kao i kulturna, radi pri suzbijanju štetnika sa prirodnim faktorima. Dok kulturnom metodom nastojimo da pružimo što nepovoljnije uslove za razvoj štetnika, biološkom metodom nastojimo da pružimo što povoljnije uslove za razvoj neprijatelja tih štetnika. Kod toga s jedne strane prepuštamo djelovanju same prirode, a s druge strane po mogućnosti i praktično se sami poslužimo tim neprijateljima u borbi protiv štetnika. Biološka metoda traži, da upoznamo ne samo život i način oštećivanja kulturnoga bilja od strane štetnika, nego i da upoznamo život njihovih neprijatelja. Već sam u uvodu spomenuo, kako su neprijatelji štetnika odlučan prirodni faktor za pojavu i sprečavanje zaraze. Kao prirodni neprijatelji računaju se sva ona živa bića, koja se hrane štetnicima provodeći u njima život kao endoparaziti ili žive na njima kao ektoparaziti ili se pak kao grabežljive životinje hrane štetnicima. Među te neprijatelje spadaju sisavci, ptice, grabežljivi kukci, koji čine skupinu neprijatelja i zatim ose najeznice, muhe gusjeničarke, gljive i zarazne bolesti kao paraziti. Prirodni su neprijatelji — kako to Escherich veli — kontrolni organi, koji sprečavaju prejako razmnažanje štetnika. (Escherich 1927.) Pošto sam u ovoj radnji najviše govorio o parazitima i bolestima kod pojedinih štetnika, a ostale njihove neprijatelje puštao iz vida, to ću u ovom dijelu nastojati da općenitim crtama potkrijepim prirodno i praktično djelovanje parazita i bolesti na suzbijanje štetnika. Rekao sam, da je prevlast odnosno raširenje štetnika poremetnja sklada u biocenozi. Ovu poremetnju moći će u prvom redu da potpuno ili bar od česti ukloni kulturna metoda, jer s njezinom pomoću u prvom redu nastojimo, da spriječimo pojavu štetnika na taj način, da monokulturu pretvaramo u polikulturu. Tim nastojanjem mijenjat ćeise i slika bio 267 |