DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 1/1926 str. 25 <-- 25 --> PDF |
Kultura crnog oraha Domovina crnog oraha je Sjeverna Amerika, gdje on najbolje uspijeva na istočnoj strani kontinenta od Kanade do poluotoka Floride (izmedju 30°—50°sjeverne širine). U Evropi udomio se je već u Italiji,Švajcarskoj, Francuskoj, Belgiji, Njemačkoj (osobito u južnoj i srednjoj), Poljskoj, Čehoslovačkoj, Austriji, Ugarskoj i u našoj državi, dakle u predjelima, koji se po geografskoj širini poklapaju sa sjeveroameričkim. Optimum mu je u Castanetumu, a dobro uspijeva i u Fagetumu na toplijim položajima. Dolazi na području naravnog rasprostranjenja hrasta, na kojem mu valja davati najbolja staništa. Crni orah stavlja na stanište slične zahtjeve kao hrast, to će reći dosta velike. Voli duboko, rahlo, svježe pjeskovito-ilovasto tlo ili humozno pjeskovito- ilovasto tlo sa jakom primjesom minerala (vapna itd.). Na mršavom, suhom, pjeskovitom ili teškom glinenom tlu slabo uspijeva, a na kiselom tlu sa stakli´rajućom vodom nikako. Što se tiče klime, to cmi orah voli toplo podneblje sa dosta vlage. Najbolje uspijeva u nizinama uz rijeke i na humovitom terenu. Kratke proljetne poplave ne škode mu nego dapače koriste mu. Zato se preporučuje kultiviranje u porječjima na dobrom tlu. Preobilne oborine ne škode mu toliko kao što mu zna naškoditi ljetna žega. Na toplim sunčanim položajima mora se paziti na podrast radi zaštite tla. Crni orah razlikuje se od našeg domaćeg oraha u morfološkom, biološkom i fiziološkom pogledu. Plod mu je izvana sličan plodu pitomog oraha. Razlika izmedju njih jest u tome, što se kod crnog oraha zelena lupina nemože odljuštiti, nego je čvrsto prirasla uz koštunjavu, crnkastu, duboko izbraždenu ljusku, koja je prilično deblja od one običnog oraha. Sjeme je manje, sadržaje mnogo ulja, i nije ukusno kao ono domaćeg oraha, uslijed čega ga ljudi ne troše. Od životinja žderu ga miševi i vjeverice. Osnivanje sastojina obavlja se sadnjom oraha u jeseni ili proljeće ili presadjivanjem biljki i to sadnica ili presadnica. Prvi način je bolji, samo kadkada kod sadnje u jesen čine miševi štetu. Kod sadnje oraha s proljeća postoji u hladnijim predjelima opet opasnost od jesenskih i zimskih mrazova. Sjeme dolazi naime u zemlju prilično kasno (u aprilu, maju), i dok proklija, te se biljka razvije, prodje veliki dio vegetacionog vremena, tako, da biljka ne može pravodobno zaključiti rast i ne odrveni potpuno. Zato se preporuča kod proljetne sadnje da se puste orasi još u zimovalištu da nakliju na naročiti način7) . Ovako naklijalo sjeme valja rano s proljeća pomno saditi i to tako, da dodje prva klica, koja je početak korjena, odozdo. Kod sadnje sjemena mora se paziti, da se ne položi *) G. Hempel — K. Wilhelm „Die Baume und Strauther dts Waldes" II. deo | 93. strana. |