DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 10/1925 str. 65     <-- 65 -->        PDF

Lovstvo


dočarava kasnu jesen, doba uživanja svakog pravog lovca. I odavde
nam pogled leti dalje dok se ne zaustavi na vrletnoni gorju, gdje kraljuje
ures njegov, ponosna divokoza i gdje sa visoke omorike oholi
tetrijeb čuva stražu nad kokama svojim, dok se sa klisure ruši malim
slapom žubor-potočić, koji protječe kroz šumu i ulijeva se u jezero.


Kao što smo naprijed spomenuli, dočarava nam pogled na ove tri
skupine, potpuno prirodno carstvo naše divljači, koja je tamo razmještena
u onim položajima i kretnjama, koje su joj sopstvene u slobodi


— u prirodi.
Pokraj jezera vidimo na visokom suhom drvetu 3 orla štekavca
(ribića) kako oštrim okom paze, hoće li se na površini jezera pokazati
koja riba, da se na nju bace strijelovitim lijetom.


Nedaleko jezera smjestio se zdepasti pelikan (gem), gutajući sa
zadovoljstvom ulovljenu ribu.


Na lijevoj obali sjede ponosni labudovi, dok pokraj njih drže
stražu rode, čaplje i žličarke i prezirnim okom gledaju na jata najraznovrsnijih
pataka, koje su se raštrkale po šljunku.


S druge strane jezera vidimo razne gnjurce i ronce, pripravne
da svakim časom nestanu pod vodom.


Dalje od ovih zabadaju šljuke i bekasine svoje duge kljunove
u močvarno tlo, da si potraže kojeg slasnog crvića. U šašu pak stisnuli
su se bukavci (vodeni bik), koji svojom strašnom rikom mnogom
praznovjerniku tjeraju strah u kosti.


Konačno vidimo ondje i vidru, kako iz vode nosi ulovljenu
ribu svome mladunčetu.


Na prelazu iz ovog močvarnog kraja u nizinsku šumu susrećemo
jednu od naših najtežih ptica trkalicai, droplju veliku koja je na žalost
u našim krajevima već dosta rijetka.


Nedaleko od nje pasu u bezbrižnom miru gnjeteli (fazani) dok
na njih iza grma borovice vreba lukava lija. Pokraj jednog grma skupilo
se poslije dnevnog umora jato trčaka, od kojih si neke čiste perje,
druge pripravljaju noćni ležaj, dok stari pjevač pazi, da li im ne prijeti
kakova pogibelj.


Nu tek što smo se nadivili ovim našim milim kokicama nehotice
se trgnemo, jer nam u tom času pogled pada na dvije šumske
šljuke, koje u jesenskom proletu strijelovito sjeku zrak izmedju ogoljenih
krošanja stabla, da nas ostave sve tamo do Josipova, kada će lovac
poslije zimskih lovova obješenu pušku, opet da skida s klina.


I u najljepšem snatrenju o proljetnom lovu na šljuke, okrećemo
se na drugu stranu, kamo nas vuče kao neko muklo nečujno rezanje,
a pogled nam pada na dva mrka iz gorice vuka, koji su u borbenom
stavu iscerili svoje oštre zube, prijeteći jedan drugom radi mrtvog
kozleta, kojega je jedan vukonja svojom teškom šapom o zemlju pritisnuo.


I jedva da smo se mogli oteti dojmu, kojim nas je ispunila snaga
tih zvjerova, a koji su strah i jauk naših gorana, već zapažamo kroz
grmlje i šikarje gordog vepra, kako sa dugom njuškom, oštrim kljovama
i izdignutog hrpta, sitnim očicama gleda nepozvanog rušitelja
njegovog mira.