DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 5/1924 str. 47 <-- 47 --> PDF |
Pismo uredništvu 207 ... ....., ... ...... ... ... ce .. .... ...... ....... ........ ... .........., ... je ... .... ....... .......... .. ..... ......... . ..... ... opor ....... ....., .... .......... ........... ..... ........, ... je .... ........ .. ... ......, . .. .... ........ ......... .... ..... ......., (......). I Pismo uredništvu. i Poštovani gospodine urednice! Dopustite mi, da se, koliko je potrebno, osvrnem na izvode gosp. kol. Manojlovića, iznesene u Šum. listu br. 12. od prošle godine. Moram odmah naglasiti da ovaj osvrt u interesu same stvari ne može da bude baš kratak, pak Vas molim, da biste sve liubezno propustili u slog, ne križajući ništa. U pogledu vezanja sipina izneo je g. M. iscrpive i vrlo uvjerljive podatke obzirom na francuske uspjehe na ovom području. Iz tih podataka vide se sasvim jasno rezultati odnosnog rada u Francuskoj, dočim se iz Wesselyevog djela od 1873. god., koje mi je jedino u tom pogledu bilo poznato i pristupno, nisam mogao o tome dovoljno orijentisati, pak sam zato i naveo, kako prema W. i zgleda , da g. M. nema pravo. W. naime govori o vezanju sipina ne samo na području pruske države, već i na širem njemačkom području (uključivši ovamo i bivšu Austro-Ugarsku), koje su sve radove dotada vodili Nijemci. No premda je cjelokupno područje ovih pjeskulja svakako znatno prostranije od područja bivših francuskih sipina, to ipak iz razlaganja g. M., učinjenog prema Huffelovim navodima (Economie forestiere, tome I-er. premiere partie str. 162—182), jasno proizlazi, da je uspje h na francuskoj strani svakako bio neprispodobivo veći. To se Francuzima svakako mora lojalno priznati, pa ja to ovdje i činim bez ikakova otezanja. No iz podataka g. M. proizlazi također, da je Francuze zlo, koje je potjecalo od sipina, tištilo i ugrožavalo nesravnjivo jače nego Nijemce, pa je stoga sasvim naravno, da su tome zlu nastojali štO! energičnije i brže stati na kraj. A gdje je više i čvršće volje kao i zauzetnosti za stvar, tu je i više uspjeha, pa makar dotičnu stvar obavljali i »nestručnjaci«. Jer, kako> se iz referata g. M. vidi, vezanje sipina vodili su u Francuskoj skoro do samog svršetka građevni inžinjeri, a ne šumarski stručnjaci (građev. inž. Brémontier, ministarstvo građevina), a tek sasvim pri koncu preuzeli su stvar u svoje ruke šumarski stručnjaci, koji su je dovršili po metodama pronađenim, od »nestručnjaka«. Dakle slava za vezanje sipina u Francuskoj pripada francuskoj građevno-inžinjerskoj struci-a ne francuskom šumarstvu. * * No unatoč vrsnoće tih građevnih inžinjera ne bi im rad tako bio uspio, da su ga obavljali pod nepovoljnim okolnostima od strane pučanstva. Jer gdje pučanstvo ne osjeća prave potrebe za izvađanje ovakovih radova, pa ih — kao u Njemačkoj (vidi citat g. M.) i bivšoj Austro-ugarskoj — ometa tjeranjem stoke |
| ŠUMARSKI LIST 5/1924 str. 48 <-- 48 --> PDF |
Pismo uredništvu Druga je stvar glede proreda. Francuski se šumari faktično mogu podičiti, da su oni na osnovi praktičnog iskustva u svojim bjelogoričnim šumama počevši od 1873. godine (Bagnéris) brzo izgradili teoriju »visoke« prorede, koja danas slovi kao jedna od najboljih, te da su tu proredu odmah zatim u svojim šumama općenito priveli u život napustivši dotadanje principe »niske« prorede, koja se pored ostalih prorednih metoda još i danas praktikuje u Njemačkoj. U tom pogledu stoji danas francusko šumarstvo s praktične strane svakako nešto nad njemačkim. No da je ono u ovom pogledu stajalo nad njemačkim i u prijašnja vremena, o tom se nisam mogao uvjeriti iz citata g. M. Nemam na žalost pri ruci III. dijela (»tome troisieme«) Huffelovog djela »Economie forestiere«, u kojem ovaj govori o negdašnjim francuskim šumar, metodama (»méthodes forestieres d´ autrefois «), pa medju njima i o proredama. Možda bih iz njega stekao» bolje osvjedočenje u korist tvrdnje g. M., da se snažn e prorede izvode u Francuskoj već preko 250 godina. Ovako mi to nije moguće, naročito još i zato, jer tvrdnje g. M. stoje u ovom pogledu jedna s drugom u opreci. Tako na pr. na str. 101. Sum. lista tvrdi g. M., da je u Francuskoj proreda bila uzvaničena Colbertovom »Ordonnance«-om od 1669. godine, te da je tom ordonansom p ostala obligatnom, dočim na str. 732. tvrdi, da »u stvari ordonansa ne govori ni o čistoj sječi , niti zabranjuje proredu, kao što je i ne preporučuje niti brani.« Naročito citati na str. 730. nisu u stanju, da nedvojbeno prikažu ispravnost tvrdnja g. M. Navedeni dijelovi referata Louis Petit-a za uređenje šume Bellesme daju naime po svem svom sadržaju pouzdano naslućivati, da se tu radi o odstranjenju loših individua iz dotada vrlo zapuštene šume i to pomoću privremene, na stanovito vrijeme (20 godina) odmjerene pravilne preborne , a ne proredne sječe. Jer ako (vidi prvi, prevedeni citat) u odraslijoj sastojim sa mnogo »upropašćenog, zakržljalog, rdavo formiranog, istrulog ili izumrlog« drveća ima ispod toga drveća »dosta hmeljnika kao i zdravih mladi h hrastovih jedinki, koje su na mnogim mjestima spriječene u svom razvitku hladom pomenutih drveta,« onda tu može da bude govora samo o jednoj dotada posve zapuštenoj odrasloj šumi zapravo (u znatnoj mjeri) prebornog tipa. Pa ako se takova istrula i izumrla kao´ i rdavo formirana odrasla stabla sijeku- da ne zasjenjuju hrastov pomladak, onda to ne može da bude proreda, već neka vrst privremene preborn e sječe, koja ima da odstranjenjem takovih štetnih individua stavi dotad zapuštenu šumu u urednije stanje. Još se jasnije vidi, da se tu radi o privremenoj i pravilnoj preborno j sječi iz drugog, u franc, tekstu donesenog citata, koji ću ja ovdje prevesti. On glasi ovako: »O tom drveću, jer se iz njega ne bi mogle izvući debele pare, ne treba načiniti popisa (etata) ili procjene u korist pomenutog Oo na pašu, tamo oni ne mogu pravo napredovati. Osim toga (prema Huffelu, str. 174.) klimatske su prilike primorskom boru (pinus maritima) na franc, pjeskuliama izvrsno prijale, pa su se stoga njegove kulture tamo vrlo lako primile, dočim je u Pruskoj poteškoća u toliko znatno veća, što se (Huffel, str. 182.) nije mogla naći vrst drveća, koja bi se na onim pjeskuljama lako prihvatila rastenja kao pin. marit. u Francuskoj. Huffel sam veli (str. 181.), da je operacija u Pruskoj teža, nego je bila u Francuskoj, a osim toga je manje urgentna. Ove pripomene, kolikogod su u stanju, da bolje osvijetle razloge manjem uspjehu Nijemaca iz Prusije u vezanju sipina, ne umanjuju ništa slavu francuskih građevnih inženjera, koja im pripada za postignute uspjehe. |
| ŠUMARSKI LIST 5/1924 str. 49 <-- 49 --> PDF |
Pismo uredništvu 209 spodara obzirom na drugo, dobro rašteno drveće odrasl e visoke šume, a jer >i se medu njime« (t. j . medu tim lošim drvećem)« još manje moglo naći sirovih stabala za ostavljanje rezerve prema ordonansama, to treba da se za to drveće napravi drugi, poseban pravilnik, tako da se ono siječe i prebire « (u tekstu stoji »jardiner«) »redovnim sječama unutar vremena od 20 godina.* Posjeći se ima u rečenoj šumi Bellesme 63 i pol, a u šumi Perche 37 i četvrt arpenta na godinu.« Sve kad Louis Petit ne bi ovdje izričito spominjao prebiranje (jardiner, njem. plentern = plantera, femeln) putem redovitih sječa, to bi se već iz smisla gornjih njegovih propisa moglo pouzdano zaključiti, da se tu ne radi o proredama, već o privremenoj, pravilno vodenoj prebornoj sječi, koja ima da u stanovitom razdoblju povadi iz šume sve propadanju podvrgnute i ujedno okolini štetne individue. Sa ova dva citata nije g. M. svoju tvrdnju ni najmanje potkrijepio, a još manje mu je na osnovi njih uspjela tvrdnja, da je L. Petit gornjim referatom propisao 20-godišnju periodičnos t proreda. Tekst drugog citata govori naime izričito o odstranjenju lošeg i suhog starog stabalja iz cijele šume unutar roka od 20 godina i to odstranjujući ta stabla u svakoj od tih 20 godina iz drugo g dijela ukupne šumske površine. Dakle niti proredi nema tu ni traga, a još manje njenoj periodičnosti. Ni citat u najnižoj alineji 730. stranice nije u stanju, da nedvojbeno potkrijepi tvrdnje g. M. Jer ako se u odrasloj sastojini sieča pojedinih stabala vrši zato, da se p o d m 1 a d a k uzmogne razvijati, onda to ne može zapravo da bude proreda, već nešto sličnoga kojem od srednjih stadija oplodne sječe, koja se u ovom slučaju (stadiju) više proteže na »slabija, gora i izlišna drveta«. Možda bi drugačije ispao moj sud u pogledu ovog citata, kad bih imao pri ruci original, koji je jamačno i opširniji. Prema priopćenom opsegu njegovu i prema izrazima upotrebljenim od g. M. mogu da dođem samo do gornjeg zaključka. Ipak se iz ovih citata vidi, da su Francuzi već u XVI. stoljeću imali upravo jako razvijen smisao i vrlo mnogo razumijevanja za uredno šumsko gospodarenje, kao i za njegovanje sastojina. Uvjeren sam na osnovi toga, da su oni ispravno morali već u ono doba shvaćati i važnost proreda, pa su ih jamačno i izvodili, samo dakako ne na onaj način kao danas. I u pogledu uređivanja cjelokupnog šumskog gospodarenja može se na osnovi ovih citata reći, da su Francuzi u XVI. i XVII. vijeku bili znatno detailniji od Nijemaca, koji su se u ovakovim poslovima više ograničavali na općenitije mjere. No i Nijemci su prema Schwappachovoj »Forstgeschichte« (str. 189—190, 439—442) već u ono doba, a i ranije, na osnovi unaprijed određene ophodnje ustanovljivali godišnji etat bilo po površini bilo po drvnoj masi. Samo pri tom, kako se čini, nisu išli tako u detaile kao Francuzi. Glede Colbertove »Ordonnance« od 1669. godine moguće je podlegao zabludi Dr. Haug (i to na osnovi francuskih izvora, do kojih je mogao doći), ali toj zabludi nisam podlegao ja, jer se nisam jednostavno saglasio sa Haugovitn navodima, već sam ih — uz donošenje njihovo u prevodu — istakao kao njemačke * Francuski ovo potonje glasi »dedan s vingt ans«.« Na str. 730. Š. !. stoji d e v a n s, što se odmah i po smislu kao i po samoj naštampanoj formi prepoznaje kao štamparska pogreška, a o čem sam se uz dobrotu g. uredn. imao prilike izričito osvjedočiti uvidom u rukopis g. M. |
| ŠUMARSKI LIST 5/1924 str. 50 <-- 50 --> PDF |
210 Pismo uredništvu nazore i dodao ujedno, kako prema tim H. navodima izgleda , da navodi g. M. u pogledu proreda nisu dovoljno točni. Čudim se ujedno, da g. M. onako kriv smisao podaie riječi »izgleda«, riječi, koja svoga upotrebioca sasvim zaštićuje od zablude. Jer ako netko prikazujući nečije navode izjavi, kako> prema tim navodima izgleda , da stanovita stvar, o kojoj je govora, stoji ili ne stojionda tu nema saglašivanja sa izvodima, koji proizlaze iz odnosnih navoda, već dotičnik tek očekuje daljnje razjašnjenje. Da su se redovne prorede u franc, šumama provodile (počevši od XV11. stoljeća) ili barem imale provoditi, proizlazi izričito tek iz citata na str. 733. Š. 1., a naročito iz onoga koji se tiče Froidour^vog pravilnika od 1674. godine, izdanog za šumu Braconne. No iz njega se također jasno vidi i to, da je Froidour uz 20-godišnju periodičnost propisivao tek sasvim umjeren stepen »niske« prorede, kakova je obavljana ili se barem imala obavljati i u Njemačkoj. Froldour naime (u franc, tekstu) propisuje »da će se sjeći (u toj šumi) sve uginulo, loše rašteno i potišteno drveće u vremenskim razmacima od 20 do 20 godina, a da se ni u kojem pogledu ne dira dominantna sastojina sve do kompetentne starosti, u kojoj bi imala da bude posječena«. O jakim proredama, koje da su (prema navodima g. M.) izvadane već od Colbertovih vremena, nema ovdje dakako ni spomena. Dakle ni tim kao ni ostalim citatima nikako nije uspjelo g. M. dokazati, da je praktika proređivanja bila u Francuskoj od XVI. do XVIII. stoljeća načelno naprednija nego u Njemačkoj. Naravno ni u Njemačkoj nije se svuda proredivalo. Bilo je pače državica, a i pisaca (naročito u XVIII. stoljeću) apsolutno protivnih svakom vađenju živog materijala iz nezrele sastojine. No takovi slučajevi ostaju ipak znatno u manjini. Da vidimo dakle iz bližega, kakove su u tom pogledu bile prilike u zemljama njemačkog jezičnog područja. Jedan odlomak iz Uredbe Nassauskog vojvode od 10. V. 1619. godine glasi ovako: * »Das Gehôlz in den Wâldern, besonders an den Orten, wo es ziemlich wieder aufgewachsen dick steht, soli geraumt, und was krunim gewachsen oder sonst untuchtig ist, soli jahrlich, doch nient zu viel auf einmal, damit das Wildpret seinen Štand und Dickung behalten môge, ausgehauen werden«. Dakle ni spomena o uginulim stabalcima, jer se vjerojatno predmnijevalo, da takovih u njegovim šumama ni nema. Grbava i nevaljala stabalca odnosno stabla imala su se na umjeren način vadit iz šuma svake godine. Vjerojatno se ova potonja odredba ticala cjelokupnog šumskog posjeda, a ne svake sastojine posebice. No tumačenju ima mjesta svakako i u obrnutom značenju, t. j. da se drveće (u širem smislu) imalo vaditi iz šuma naročito na mjestima, na kojima već opet stoji gusto: dakle od vremena do vremena (kad se gusto sklopi); naprotiv da su se grbava i nevaljala stabla (stabalca) imala svake godine vaditi po svim šumama, ali umjereno. Uredba Badenskog vojvode od 5. VI. 1566 glasi u odlomku ovako:** »Wo sowohl die Laub- als Nadelholzwaldungen zu dicht aufgewachsen sind, sind im Friihjahr die uberflussigen Stangen herauszuhauen, damit das wachsbare Holz desto besser gedeihen kann.« * Laschk e K., Qeschichtl. Entwicklung des Dureriforstungsbetriebes. Neudamm 1902., str. 21. ** spom. mj., str. 16. |
| ŠUMARSKI LIST 5/1924 str. 51 <-- 51 --> PDF |
Pismo uredništvu 211 Isto taku Uredba W.ur.ttemberskog vojvode*** od godine 1567.: »Uud ob die Tannwakk zu dick aufgewachsen und entsprungen wâren, sollen unsere .Fcrstmeister im ..... die iiberfliissigen Stangen zu Leitern und sonst verkaufen uud heraushaueii lassera, damit werden die Wâld licht und geleutert, und mag das iibrige Holz, so otme das erstickt, uud am Wachsen verhindert wird„ desto besser fiirschiessen uud erwachsen.« Jedan odlomak iz Uredbe kneza Reiiss-Plauenskog*) od 20. VII. 1739. god. glasi ovako: »Soli Inhalts d.er berelts unierm. 31. V. 1733. ergangenen Verordnung jedesmal im Manat, November angezeigt werden, wie viel mati Brcnn-, Bau- uud ander Nutzholz .uechstes Iahr zum herrschaftHchen Bediirfniss benotigt se y und was uberdies an dergl. Hôltzern ohne Schaden derer Waldungeu an die Untej.tha.nen y.erlassen und an welchen Gegenden jede Sorte Holtz entweder in or.dent). Schlâgen, oder \vo es zu dick, da ôfters das Laubholz unterm schwartzej.i Holtz erstickt, d.urch Ausheb und Ausziehung, damit die Hôltzer bessern W.uchs und Luft bekommen môgen, am ohnschâdlichsten geschlagen und: gefâllet werden kôiinen.« Uredaba sličnih gornjima bilo je u njem. državicama sasvim priličan broj.. 1 nigdje u stavcima, koji govore o proredama, nema govora o sječi suhih individua. Na mjesto francuske periodičnosti od 20—30 godina (koji je razmak, kako danas znatno, za mlade i srednjedobne sastojine pr e već velik) susreću se svuda u njem. uredbama ispravniji propisi, t. j . da se prorede imaju izvoditi, kad to sastojinske prilike (gustoća sastojine) zahtijevaju. Samo prvo navedena uredba Nassauskog vojvode dozvoljava u pogledu vađenja grbavih i loših individua i zaključak o svakogodisnjem vađenju njihovu iz svake sastojine. Vrlo su interesantni Biihlerovi navodi **) o načelima, što ih za prorede daje »Die Anleitung fiir die Landleute des Kantons Ziirich« od. 1765. godine. Prema tim navodima propisivao je navedeni »Anleitung«, da »hrastići 15—20 godina stari moraju da stoje u međusobnom razmaku od 0.6—1.0 m« (dakakoprema tadanjoj mjeri). »Samo najljepši, najupotrebiviji, koji će da dadu debela stabla, imaju da preostanu u sastojiui Jelove šume imaju se proredivatl i kresati. Na 1 hektaru (prema tadanjoj mjeri) može da se do velikih stabala razvije 400 jedinki. Bukova sastoiina može da se već u 30., a borova već u 40. godini tako proredi, da u njoj ne preostane ništa osim onih individua, koji imaju da uzrastu do velikih stabala«. To je dakle već više nego najjača proreda obzirom na razmjerno još dosta nisku starost sastojine. Sa sličnim načelima izdana je 1768. godine i »Die Berner Anleitung«, a ako se ne varam, to mi se ipak čini, da Ziiriški i Bernski kanton spadaju u sasvim njemačko jezično područje Švicarske. Dalje veli Biihler (str. 432.), da su prema bavarskim pravilnicima (»Wirtschaftsregeln«) od 1841. godine u nekim krajevima Bavarske (između Alpa I Dunava, pak u Falačkoj) hrastova stabla morala biti unaokoto sasvim oslobađana (opsijecanjem) od okolnih stabala drugih vrsti drveća (»freigehauen werden«). Bukva je imala da prigodom prorede u mješovitim sastojinama ostane pošteđena, a isto tako i »der Unterstand« (što bi francuski značilo »sous — étage«) i to ovaj svuda, t. j. i u čistim sastojinama. »Râumige Stellung des Hauptbestandes wird fur die Oberpfalz besonders vorgeschrieben«. *** Na sponi, rnj., str. 17. *) Na spom. mj., str. 26. **) Waldbau, II. Bd, str. 420. 4 |
| ŠUMARSKI LIST 5/1924 str. 52 <-- 52 --> PDF |
Pismo uredništvu Prema Wiirttemberskom pravilniku (Buhler, str. 43.3.) od god. 1865. vadila su se, kako Biililer veli, u Schwarzwaldu prigodom proreda i t. zv. suvladna stabla (mitherrschende Starnme), kao i sva bolesna, manjkava i rakom zaražena. Podstojno drveće (»das Bodencnutzholz«) bilo je poštedivano. U predjelu Unterland hrastova su stabla od najranije mladosti bila »freigehauen«. »Das Bodenschutzholz wurde belassen«. To su dakle sve same uredbe i pravilnici. Da li su se prorede točno u navedenom smislu provodile ili ne, to se ne može znati, isto tako kao kao što se ne može znati, da li je i u Francuskoj uvijek sve izvađano točno u smislu odnosnih uredaba i pravilnika. Ipak za bavarske i wiirttemberske šume Buhler je prilično osvjedočen, da su se one prema pravilnicima od 1841. odn. 1865. godine barem u glavnom faktično i proredivale, jer — kako Buhler veli — odnosna dva pravilnika bila su prema tadanjoj zvaničnoj konstataciji izražaj osvjedočenja ondješnjih praktičara, stečenoga na iskustvu. Jedan fakat proizlazi dakle sasvim jasno iz gornjega prikaza, a to je: da Nijemci nijesu faktično ni izdaleka »sve do u najnovije vrijeme« bili u pogledu proreda tako reakcionarni, kako to na svakom koraku hoće da ih prikažu Francuzi i njihovi bezuslovni sumišljenici. Jer, kako vidjesmo, već od 1765. godine, pa onda opet naročito oko polovice prošlog stoljeća opaža se u pojedinim njem. krajevima praktikovanje eminentno naprednih načela o proredama, kakovih nipošto nijesmo imali prilike vidjeti iz citata g. M. i kakovih, čini se, nije bilo u Francuskoj do Bagnérisovih vremena (1873.). Ni u njemačkoj literaturi XIX. stoljeća nije manjkalo djela, koja su u pitanju proreda bila eminentno napredna. Taku već Cotta u trećem izdanju svojega »Waldbau« (od 1821. godine) zagovara (prema Biihleru) rano započimanje snažnijih proreda i što češće opetovanje njihovo, tako da uopće ne dođe do potištenosti pojedinih stabala. Pfeil zahtijeva 1820. godine u jednom svojem djelu (prema Biihleru) »dass kein unterdriiktes Holz entstehen diirfe«. Isto tako André (češki Nijemac) 1831. godine. 0 Liebichovom naučavanju (1834. i 1854. godine) veli Buhler ovo: »Liebich (Prag 1834.) will lichte Stellung von fruhester Jugend an ... 1854. schlâgt er ftir Bôhmen »ganz freie Durchforstungen« vor, die y 3 der Hauptnutzung abwerfen. Im 10.—20. Iahr sollen hochstens 1600 Stame auf 1 ha stehen. Das Oberholz wird licht gehalten und Unterholz erzogen«. Također se za snažne prorede (prema Biihleru) više manje odlučno zauzimlju Feistmantel (1835. g.), Ziment (1829. g.), Seebach (1844. g.). Hoffmann (1853. g.). Heyer (1854. g.), Orabner (1854. g.) i dr. Prema tome bi se svakako imali ispraviti i Huffelovi navodi, izneseni još u najnovije doba u II. izdanju njegove »Economie forestiere« (tome II-eme) od godine 1919. (str. 283), gdje o proredama u Njemačkoj doslovce veli ovo: »U Njemačkoj G. L. Hartig i poslije njega H. Cotta naučavali su, da se medutimna sječa ima ograničiti na vađenje mrtvih stabala ili pak stabala, koja se nalaze na umoru. Po ovim se idejama ravnaju općenito još i danas naši susjedi, koji nazivlju jakom jednu proredu, koja vadi iz sastojine nadvladana stabla, no kojih krošnja još nije osušena osim djelomice«. Francuzi, čini se, sasvim slabo poznavaju njemačke prilike u ovom pogledu. Inače ne bi u tom pogledu neprestano isticali gotovo samo skroz konzervativne ideje G. L. Hartiga i prva djela Cottina, pisana (pod Hartigovim uplivom) također u konservativnom duhu. Glede šumarske škole u Nancyu istakao sam u prijašnjem dopisu, da njezina organizacija na direktoriialnom sistemu zasjenjuje donekle njezin ugled kao visoke škole u današnjem smislu. Kod toga mišljenja ostajem i dalje, jer se faktično |
| ŠUMARSKI LIST 5/1924 str. 53 <-- 53 --> PDF |
Pismo uredništvu pojam istinske visoke škode ne da pravo spojiti sa navedenim uspravnim sistemom. Još se sjećam svojedobnog jadikovanja jednog: opće poznatog njem. profesora u jednom njem. šumar, časopisu na neprilike, što mu ih je pravio´ direktor šum. akademije, u kojoj je prije službovao: i to s razloga, jer se njegovi pogledi na stanovite po njem na akademiji zastupane grane šumarske nauke nikako´ nisu podudarali sa nazorima direktorovim. Dokaz, da djelovanje direktora ne mora uvijek da bude u skladu sa slobodom mišljenja i naučanja, pa prema tome i sa preduslovima pravog napredka. U jednoj visokoj školi treba da bude svaki nastavnik u svom naučnom radu posve slobodan, a isto tako i u izlaganju svojih misli, u kolika se one odnose na povjerenu mu struku i srodne joj grane. Također treba da ima svaki definitivni nastavnik vis. škole potpuno jednako pravo odlučivanja u svim upravnim pitanjima škole, a ne da jeda n od njih (direktor) odlučuje, a svi drugi sudjeluju pri tom više manje kao statisti i savjetodavci, kojih se mišljenje može uvažiti, ali i ne mora. Ovih nužnih preduslova pravom napretku znanosti direktorijalni sistem ne garantu]e , jer inače ni Pariškoj »Sorboni«, pa ni ostalim franc, univerzitetima ne bi bio potreban drugi upravni sistem, nego što je direktorijalni, a čini mi se ipak, da navedene institucije ne počivaju na ovom sistemu, već na rektorskom. Iz istih razloga uveden je u najnovije doba i u svim njem. šum. akademijama (Eberswalde, Munden, Tharand) rektorski sistem uz istodobnu promjenu naziva: »šumarska visoka škola« namjesto prijašnjeg »šumarska akademija«. Vrlo rado vjerujem, da već sa samim kod Francuza čvrsto uvriježenim liberalističkim duhom niiesu spojivi kakovi jači ekscesi direktoriialnog sistema u reakcionarnom smjeru, ali — garancija je garancija, a te nikako nema bez rektorskog sistema. Time ipak ne tvrdim, a nisam apodiktičkl ni tvrdio, da Nancyska škola nije visoka škola. Jer stare institucije ovakove vrsti mogu kod naroda zadojenih liberalističkim duhom da sve pored zastarjele forme sadržajno ipak budu savrcmenc. Gledom na opseg nauka u Nancyu postao sam nakon zadnjeg pisma g. M, još pesimističniji, jer iz sadržaja njegova — ako se ne varam — razabirem to, da se u N. tečajem svih triju naukovnih semestara oficijelno uče zapravo, osim više matematike, svi ostali i osnovni i stručni nauci, kojih studij zahtijeva kod nas osam semestara. Ma kako se tamo tečajem tih triju semestara — ili, kako g. M. kaže, šest trimestara"" (naški rečeno: šest četvrtgodišta) — cjelokupnog teoretskog i praktičnog naukovanja ekonomizovalo vremenom, to je ipak razlika između 8 semestara i 3 semestra još uvijek nešto prevelika. U čemu je ipak stvarn a razlika između tako kratkog trajanja teoretske nastave u N. naprama trajanju kod nas, to si ne mogu pravo rastumačiti. Bit će možda, da Francuzi prvih godina nakon stupanja u drž. šum. službu i teoretsko i praktično obrazovanje u struci oficijelno nadopunjaju u jačoj mjeri, nego to biva kod nas. Ili možda Francuzi obzirom na specijalne svoje prilike nekim dijelovima šum. stručnih nauka podaju manje važnosti, pak ih tek sasvim kratko naučaju. Kako bilo da bilo, već u zadnjem dopisu istakao sam, da apsolventi Nancyske škole i pored znatno kraćeg naukovanja u njoj ipak ne moraju da budu u šumsko-upravnoj službi ništa manje uporabivi od apsolvenata drugih visokih škola sa 4-godišnjim naukovanjem. Razlog * Sudeći prema rukopisu g. M. potkrala se na 737. stranici Š. 1. štamparska pogreška u toliko, što — prema rukopisu — u prvom redu predzadnje alineje mjesto »6 semestara« ima da bude »6 trimestara«. |
| ŠUMARSKI LIST 5/1924 str. 54 <-- 54 --> PDF |
214 Bilješke je tome okolnost, da se u N. stečeni, svakako nešto manji opseg teoretskog znanja dade naknadno dosta upotpuniti i jer je opsežnije teoretsko naukovanje više potrebno za unapređivanje šumarske znanosti, pa prema teme i za stvaranje solidnije baze šumskom gospodarstvu, nego´ za praktično poslovanje u tom gospodarstvu. Još mi preostaje, da se osvrnem na ličnu primjedbu g. M. Gosp. kolega, smjerajući na jednu moju primjedbu u »Dendrometriji«, čudi se, »kako se može imati potanjeg uvida u jedan dokumenat, a ne vladati jezikom, kojim je pisan taj dokumenat — a tumač nije potpisao gornju tvrdnju«. To je barem lako razjasniti, čovjek, koji je u srednjoj školi p o m n o učio kroz osam godina latinski, a osim toga (također u srednjoj školi) kroz 2 godine francuski, može se valjda imajući pred sobom prevod pouzdano osvjedočiti o ispravnosti toga prevoda. To predznanje franc, jezika, ako i nije svojedobno samo po sebi dostajalo za proučavanje francuskih djela, moralo je ipak dostajati u gore navedenu svrhu. A da je eno zbilja i dostajalo, vidi se po tom, što je dotičnik u ovo kratko vrijeme (od decembra do sada) bez ikakova učitelja svladao franc, jezik u toliko, da sada lako i gotovo bez ikakove upotrebe riječnika može da prati franc, literaturu. Nastojao sam gore, da budem što objektivniji ne imajući nikakovih indispozicija niti kakove posebne privrženosti naprama ikome, te štujući uspjehe i na jednoj i na drugoj strani prema onoj poznatoj »svakom svoje«. U Zagrebu, 13. III. 1924. Levaković.. ©6©6$96©G^S$S6^č^3$9S®^ Bilješke I RAZVRSTANJE ŠUM. OSOBLJA U Č. S. R. Na upit Ministarstva Šuma i Rudnika Poslanstvo Čehoslovačke Republike: saopštilo je Ministarstvu Šuma i Rudnika sledeće: Državni činovnici u Čehoslovačkoj Republici razvrstani su u pet kategorija, i to: a) činovnici sa visokoškolskom spremom; b) činovnici sa potpunom srednjoškolskom spremom i sa visokoškolskim kurzevima, kao što su na pr. geometri; c) činovnici sa potpunom srednjoškolskom spremom; d) činovnici, koji imaju obrazovanje nižih škola; e) činovnici bez potpunog stručnog obrazovanja. Apsolventi više šumarske škole u Pisku pripadaju kategoriji c). Apsolventi revirske škole u Pisku pripadaju kategoriji d), tako da apsolventi ovih dvaju škola nisu uvršćeni u jednu te istu kategoriju. |