DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 6/1923 str. 58 <-- 58 --> PDF |
372 Lovstvo. za tetrebove, u Sloveniji za divokoze i srne, u Slavoniji za jelene, bilo gdje u nizini lovište sa zecovima, fazanima i trekama, u Bosnoj za crnu divljač (međede i veprove). Konačno na ovaj način bismo dobili prave šumare lovce, koji bi kao takovi u službi i u terenu zauzimali opet svoje odlično mjesto u lovu, koji uistinu spada u njihove zvanje i koji jest najljepši dio šumarskog zvanja. Time bi opet bili potisnuti sa tog mjesta zvani i nezvani lovci, kojima uza svu njihovu veliku volju i strast za strcljanjcm divljači (svaka čast časnim iznimkama) manjka u većini slučajeva svaka stručna sprema i sistematsko znanje ne samo u uzgoju, već i u samom izvršivanju lova. Ing. Turkalj. O lovačkimi službenimi puškama. Početi ću najprije o dozvoli nošenja vojničkih pušaka, specijalno Mans liher karabina M 95.. kao službenog oružja za lugarsko osoblje. U tome pogledu koliko mi je iz prakse poznato, od dana prevrata pa do danas izdano je više odredaba, naređenja i rješitaba od Ministarstva vojnog i mornarice te od mini» starstva šuma i rudnika, koje su međusobno bile u kontradikciji. Jedne su od« ređivale, da se ne smije dozvoliti niti kome nošenje vojničkih pušaka, druge su dozvoljavale uporabu vojničkih karabina lugarskom osoblju, zatim, da ih imaju predati vojnim okruzima, onda opet, da ih mogu nositi, u koliko ih mogu sami nabaviti, no da im .se nemaju izdavati iz vojničkih skladišta itd. Konačno izdana je naredba ministarstva unutrašnjih dela, odclenje javne bczbednosti u Heogradu od 15. juna 1922. J. B. broj 11. 135., pozivno na akt ministarstva vojnog i mornarice S. S. broj 10.907. od 1. juna 1922., upravljena pokrajinskom Namjesniku u Zagrebu, a koja je naredbom šumarskog odsjeka ministarstva šuma i rudnika u Zagrebu od 9. ožujka 1923. broj 2080. primljena kod moje šumarije putem gospodarstvenog ureda dne 21. ožujka t. g. S tom naredbom kanim se malo potanje zabaviti, no odmah u početku spominjem, da ovdje ne kanim zlonamjerno kritizirati naredbe viših oblasti, jer konačno Iako je kritizirati, a teško je stvarati: a s druge strane izdani zakoni i naredbe jednako vrijede za sva lica u državi, a zakoni se moraju ispu» njavati, jer samo pokoravajući se zakonima, možemo biti slobodni. Ja ću ovdje istaći tek neke netačnosti i manjkavosti te naredbe, koje, kad bi se krivo inters pretirale, mogle bi nanijeti štete šumarskom osoblju i izvršivanju šumarske službe u novo oslobođenim ali kako se obično kaže »prečanskim« krajevima kraljevine S. H. S. LI toj se naredbi naređuje, da se za niže označene puške i karabinke, koje su u naoružanju vojske, ne izdaje oružni list privatni m licima. To je prva manjkavost, jer nastaje pitanje, je li lugarsko osoblje privatn o lice ili s 1 u .b e n o, drugim riječima, ako se ta naredba tiče i lugarskog (šumarskog) osoblja imalo je u naredbi jasno stajati: svi m n e vojnički m (civilnim) licima. Dalje se navada za koje puške: francuske, Manliherove meksikanske, srpske, ruske i Werndlove te karabinke francuske, Manliherove i srpske. Navada se dalje pod tačkom 2„ da se ove oduzete, puške i karabini, od privatnih lica, predaju najbližim vojnim okruzima, a licima, od kojih su oduzete isplaćivati će se po komisijskoj procjeni, prema ispravnosti najviše do 500 Din po komadu. |
| ŠUMARSKI LIST 6/1923 str. 59 <-- 59 --> PDF |
Lovstvo. 373 Ako se ta naredba odnosi na šumarsko osoblje u prečanskim krajevima može nastati slijedeći slučaj. Poznato je, da si je u ovim krajevima, dok su spadali u sklop bivše Austro-Ugarskc, moglo svako lice, koje je imalo pravo držanja oružja n. pr. lovozakupnik, nabaviti originalnu vojničku pušku od tvornica, koje su te puške izrađivale ili od trgovca oružjem, kako se to može lako i danas ustanoviti, jednostavnim uvidom u jedan eijenik oružja, bilo koje tvrtke. No slučaj kupnje originalne vojničke puške bio je rjeđi, već su se češće nabavljale puške sistema Manliher ili Mauser prerađene za lovačku uporabu, ali sa oris ginalnom municijom, jednako od šumara, kao što i drugih lovaca. Nastaje pitanje, da li se ovakove i ovako nabavljene puške imaju subsu» mirati pod gornju naredbu te predati vojnim okruzima. specijalno vrijedi to za Manliherove i Mauserove puške za lov preudešene, koje su tom preudesbom izgubile svaki karakter vojničke pučke (imajući dvostruki otponac, drukčiji vizir i mušicu, lovački kundak itd.), ali u za sve to, mogao bi tko tumačeći gornju naredbu po svojemu, reći jednom privatnom lovcu ili možebit i lugaru, to je Manliher puška, ne možeš dobiti za nju oružnog lista i moraš je predati. U tome slučaju dobio bi isti za dobro preudešenu Manliher pušku, na kojoj je even* tualno montiran i dalekozor, kakova puška reprezentira vrijednost u današnoj . aluti 5.000 Din, tek svotu od 500 Din. To bi svakako bila prema pravnom shvatanju i jedna nepravda, jer niti tko ne može nečije privatno vlasništvo smatrati ratnim plijenom. Valjalo je stoga u gornjoj odredbi jasno odrediti, da to važi za one puške, koje imaju karakter vojničkih pušaka, i koje se kao takove mogu u vojsci i dalje upotrebljavati i čiji se vlasnici o provenienciji tih pušaka ne mogu iskazati (premda ova potonja okolnost također nije opravs dana, jer malo koji vlasnik oružja čuva fakture i račune o nabavci). Gore spo» menute meksikanske puške, Cal. 7 mjm, nisu ništa drugo nego Mauser puške M. 1912. pravljene u austrijskoj tvornici oružja u Stevrsu. Mnogi lovci posje* duju takove puške za lov preudešene. A kako bi se takova odredba dojmila onda jednog šumara, koji imade dvije ili tri takove puške, koje sve njegovo imanje i vrijednost reprezentiraju, a koje je on, teškom mukom i otkidajući si od usta, nabavio? Iz svega toga zaključujemo, da je državna vlast gornjom naredbom htjela u prvome redu obezbjediti sebe u južnim krajevima (Srbije i Makedonije) i po» goditi one odmetnike, komite i kojekakove razbojničke bande i oduzeti im voj= ničko oružje, jer bilo bi ludo dozvoliti nekom, da te vlastitim oružjem i munis čijom tuče. Uza to, koliko je meni poznato, u bivšoj kraljevini Srbiji moglo je svako privatno lice dobiti lako dozvolu za nošenje svake vrsti oružja, samo nije smjelo imati niti nositi vojničke puške, koje su smatrane državnom svo* jinom. Pa to je bilo i razumljivo, ako se uvaži, da se tamo izvršavanje lova obavljalo vrlo primitivno ograničavajući se većinom na niski lov (Niederjagd), gdje im nije bilo od potrebe niti su posizali za puškama sa kuglom. Dok kod nas »prečana« bilo je obratno. Visoki lov izvršavao se izključivo puškama sa kuglom, obično repertirkama vojničkog sistema, streljačka društva imala su javna natjecanja u gađanju sa vojničkim puškama, privatno lice moglo je nabaviti, imati i posjedovati vojničku pušku. Što je od ovoga dvoga bolje, ne spada na stvar, niti ću o tome dalje raspravljati. Vraćam se stoga na predmet i hoću da progovorim još nešto o naoružanju šumarskog odnosno lugarskog osoblja kao javne straže. Pitanje naoružanja lugarskog osoblja u uskome je savezu sa pitanjem uniformirani a |
| ŠUMARSKI LIST 6/1923 str. 60 <-- 60 --> PDF |
374 Lovstvo. toga osoblja kao javne straže i valjalo bi o njemu napose raspravljati. () samom naoružanju spomenuti ću slijedeće: Lugar, kao javni organ za šumsko redarstvo, morao bi imati dvije službene puške, proste od poreza, i to jednu lovačku pušku dvoeijevku za izvršivanje lova odnosno tamanjenje grabežljivaea i jednu opetovku (RcpetirsGevvchr) za čuvanje sreza i osobnu samoobranu, a sa preudešenim patronama (kuglama) služila bi mu ista puška za izvršivanje visokog lova, speeijalno za ernu divlja:. Os´m toga svaki lugar bi morao imati dobar ručni dalekozor i jednu acetilens´.u svijetiljku sa brušenem lećom (no o tom radije drugom zgodom). Puška repe* tirka, njezina munieija, dalekozor i svetiljka neka bi bilo vlastništvo države odnosno šumovlastn ka i uneseno u inventar dotične lugarije, a lugar sam, neka bi si nabavio prema terenu, gdje služi i prema svojim sretstvima, lovačku dvo* eijevku, koja bi njegovim prilikama najbolje odgovarala i bila bi njegovo vlastništvo. Izričito spominjem, da lugar za svoju obranu mora imati opetovku na« bijenu sa čeličnim kuglama (GanzmanteUGeschpss), a ne kako je dosad bilo običajno, tla mu je služila za (diranu i smatrala se službenom puškom lovačka dvocijevka, i to prosto stoga razloga, što se on takovom puškom u slučaju nuždne samoobrane nije mogao poslužiti, a da ne dođe u koliziju sa kaznenim zakonom. Lovačke naime puške usl jed svod kalibra, pa ako su nabijene i naj» sitnijim šprihom, djeluju izbliza, pa pucalo se u koji dio tijela, redovito i uvijek smrtonosno, a kod nuždne obrane puca se uvijek u neposrednoj blizini. Tijekom mog službovanja imao sam dva žalosna slučaja, gdje su lugari moje uprave upotrebili u nužnoj samoobrani oružje t. j . pucali su na napadača lovačkom puškom Cal. 16. i sačmom br. 8. odnosno br. (I. Jedan lugar pogodio je napadača tik više koljena, a drugi, posije i drugom zgodom, u stegno, oba napadača su kratko iza toga uslijed velikog gubitka krvi umrli, dok su obojica lugara radi prekoračenja nužne samoobrane bili kažnjeni i to prvi sa tri, a drugi sa devet mjeseci tamnice. Da su ti lugari bili oboružani opetovkama i kuglama 7 mm ili 8 mm, hitac kroz nogu ne bi napadača usmrtio, a lugari ne bi sjedili u tamnici: dakle dva zla manje. Svrha samoobrane i uporabe oružja icst, da neosposobi napadača za dalji napadaj, a lovačkom puškom može se napadača jedino ubiti. Dakle već iz humanih razloga lugar mora biti oboružan opetovkom maloga kalibra, o čemu gore spomenuta naredba nije vodila dovoljno brige. Prema tome preporučio bih, da lugarska službena puška bude karabin, kojim je naoružana naša vojska i to s toga razloga, što će državi najlaglje biti takovu pušku iz svojih tvornica nabaviti, a jednako i poradi potrebite municije. Dok se ne provede jedinstveno oružanje naše vojske, preporučio bih Manliher karabin M. 95. Cal. 8 mm ili Mauscr pušku M. 912. (meksikanska), cal. 7 mm. Predlažem stoga, da .1. Š. U. na prvoj od svojih sjednica uzme u pretres naoružanje lugarskog osoblja kao jedno neodgodivo pitanje, te da obrazloženom predstavkom zamoli ministarstvo šuma i rudnika, da se lugarskom osoblju dadu vojničke puške kao službene već i stoga razloga, što novo namješteni lugari (lugarski zamjenici ili nadničari) ne mogu u prvi mah, da si nabave lovačku pušku, jer ista u najjednostavnijoj konstrukciji sa priborom stoji do 2500 Din, a ako vojn´čke puške ne smiju imati, onda im je red čuvati šumu sa štapom u ruci. Ing. Z. Turkalj. |