DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 12/1922 str. 16     <-- 16 -->        PDF

798 O prinosu (šumski tangenti) vlasnika na državnih šuma i t. d.


Ing. Antun Jovanovac (Zagreb):


O prinosu (šumskoj tangenti) vlasnika
nedržavnih šuma za šumsku upravu.


Između mnogih drugih visećih pitanja u šumarstvu jeste
pitanje o prinosu za šumsku upravu po vlasnicima šuma, čijim
šumama država upravlja, jedno od najvažnijih, koje traži brzo,
temeljito i pravedno riješenje.


Ovo je pitanje postalo to aktuelnijim i ne bi se smjelo pustiti
s vida, ako se ozbiljno misli pristupiti provedbi ustanova pred*
zadnje stavke članka 5. Uredbe o izmenama i dopunama Uredbe


o Ustrojstvu Ministarstva Šuma i Rudnika od 15. III. 1919. godine
i o organizaciji šumarske struke u Kraljevini Srba, Hrvata i Slo*
venaca, koje glase:
»Sopstvenici nedržavnih šuma, čijim šumama država uprav=
lja, plaćaće državi u ime upravnih troškova i penzija dotičnog
osoblja prinos, koji će odrediti Ministar Šuma i Rudnika.«


Naročito je ovo pitanje postalo od velikog zamašaja i traži
pravedno riješenje, od kako je Naredbom Ministra Šuma i Rud=
nika od 4. maja 1922., broj 13.054, o upravi i službovanju sa šu=
mama krajiških imovnih općina, šumska uprava krajiških imov=
nih općina podržavljena, i to zato, jer se i njome u članku 5.
predviđa, da će i krajiške imovne općine plaćati državi prinos
za upravne troškove.


Samo pitanje prinosa za šumsku upravu nije novo. Ono je
tu i tamo pokretano od kako stoji na snazi zakon od 26. ožujka
1894., kojim se uređuje stručna uprava i šumsko gospodarenje
u šumama, koje stoje pod osobitim javnim nadzorom, tražeći
pravedno mjerilo, po kojemu bi se taj prinos imao odmjeriti za
šume različitog proizvodnog i financijalnog kapaciteta.


Dosadanji prinosi, što ih za šumsku upravu u Hrvatskoj i
Slavoniji doprinose pojedine, u šumsku upravu ukotarene zem*
ljišne zajednice urbarske i mjesne općine, nisu osnovane na ka=
kovom obrazloženom mjerilu, već su odmjerivane nejednako
prema količini jutara općinskih šuma i drvljem obraslih pašnjaka,
te ne stoje ni u kakovom razmjerju prema troškovima uprave te
proizvodnjoj i financijalnoj snazi pojedinih općina.


Riješenje tog pitanja nije niti tako jednostavno kako se ono
ti prvi mah čini, jer nam sadanje, još neuređeno stanje šumskog
gospodarstva općinskih šuma i iskorišćivanje šumom obraslih
pašnjaka, zatim omalovažavanje vrijednosti svih šumskih pro=
izvoda po pravoužitnicima kao što i uz rijetke iznimke i po
samom strukovnom osoblju — ne pruža onih neophodno potreb=
nih i uplivnih komponenata, na temelju kojih bi bila omogućena
jedna pravedna i trajna rezultanta.




ŠUMARSKI LIST 12/1922 str. 17     <-- 17 -->        PDF

O prinosu (šumski tangenti) vlasnika na državnih šuma i t. d. 799


Ne stojimo mi strukovnjaci u Hrvatskoj i Slavoniji kao i u
cijeloj državi u tom pogledu osamljeni, jer ovo pitanje niti stru*
kovnjaci nekojih drugih država nisu dosada riješili onako, kako
bi to bilo poželjeno po važnosti same stvari, koja socijalnom


ekonomskom evolucijom nakon svjetskog rata postaje sve
važnijom.


Sve do godine 1913. bilo je to pitanje u nekojim državama,
gdje ima općinskih šuma pod državnom upravom, drukčije
riješeno.


Tako je na primjer u Wurtembergu taj prinos bio po državi
ranije odmjeren sa 0-80 M, a kasnije je bio povišen na 1-60 M.
po nektaru bez ikakovog ključa ili mjerila.


U Elsas=Lotaringiji bio je on ranije odmjeren sa 4 do 5%
od općinskog brutto prihoda, a kasnije se radilo na tom, da se
on obračuna kombinacijom brutto prihoda i površine šuma po*
jedine općine.


U Badenu taj se prinos odmjerivao prema zemljarinskoj
glavnici, a ova je svojedobno iznosila dvadeset pet=struku vri*
jednost zemljarinskog poreza.


U Hessenu je taj prinos iznosio 1*5 do 3 5 M., poprečno
2-5 M. po hektaru, a odmjerivan je prema broju hektara i imuć*
tvenom stanju pojedinih ukotarenih općina.


U BraunschweigsLuneburgu je prinos iznosio 1*5 do 4-5 M.
po hektaru, a odmjerivao se prema površini i prihodnom razredu
općinskog posjeda.


Prihodnih razreda je bilo tri i to: I. sa 4-5, II. sa 3-0, a HI. sa
1-5 M. po hektaru. Ne će biti na odmet, ako se ovdje spomene
i to, da su one općine, kod kojih su državni lugari čuvali njihove
šume. plaćale 9/20 prinosa za šumsku upravu.


U nekim pruskim pokrajinama kao na primjer u Hannoveru
odmjeren je bio prinos prema bonitetu šume. Ti prinosi bili su
vrlo maleni.


Po jednom »Morgen« = 0-26 ha iznosio je 4 do 16 pfeniga,
a propisivao se zakonom.


U Ugarskoj bio je prinos odmjeren prema površini šuma,
koje su bile razvrstane u pojedine prihodne razrede. Ovi prinosi
bili su odmjeravani za svaku županiju napose prema visini
troška za šumsku upravu u dotičnoj županiji i to tako, da se
prinos razvrstao na pojedine općine u razmjer ju prema bonitetu
njihovih šuma. Godine 1913. imala je pet boniteta. Ove bonitete
ustanovljivale su se prema godišnjem prihodu po jutru, što ga
pojedina općina iz svojih šuma može dobiti.


Ra/vršćivanje u bonitete uslijedilo je na taj način, da se je
godišnji šumski prihod jedne općine prispodobio sa prihodom
pojedine bonitete, pa ako je on bio jednak ili približno jednak
prihodu jedne od ustanovljenih boniteta, onda su se šume do*
tične općine uvrstile u odgovarajuću bonitetu.


Odmjereni prinos mijenjao se svakih pet godina, a na pod*
lozi prinosa u prošlom turnusu i prema eventualnoj promjeni
površine šumskog posjeda općina.




ŠUMARSKI LIST 12/1922 str. 18     <-- 18 -->        PDF

-800 O prinosu (šumski tangenti) vlasnika na državnih šuma i t.. d.


Imajući u vidu, da u Hrvatskoj i Slavoniji država vodi


šumsku upravu nad 620.809 jutara šuma krajiških imovnih op*


ćina, 261.391 jutara šuma i 453.118 jutara drvljem obraslih i ne*


obraslih pašnjaka na apsolutnom šumskom tlu zemljišnih zajed*


nica urbarskih i mjesnih općina, dužnost nam je, da pitanju pri*


nosa za šumsku upravu dademo onu važnost, što ga ono u na*


prednoj stručnoj upravi i gospodarenju treba da zauzima bez


obzira na to, da li će se za nj naći pravo i općenito zadovolja*


vajuće riješenje.


Kod riješavanja tog pitanja ne smije se šutke preći preko


žalosne činjenice, da je od navedenih šuma zemljišnih zajednica


tek nekako uređeno oko 94.890 jutara, dok ostala površina od


166.501 nije nikako uređena, pa se zato i ne zna, kakova je nje*
zina proizvodna snaga gledom na šumske užitke.
Isto tako nepoznata je i proizvodna snaga šumom obraslih
i neobraslih pašnjaka zemljišnih zajednica. Niti kod krajiških
imovnih općina nije mnogo bolje. Kod njih su doduše šume
uređene prema nekim zastarjelim nazovi »gospodarstvenim osno*
vama«, nu iz njih teško da bi i najvrsniji taksator mogao doći do
kakovog rezultata o njihovoj proizvodnoj snazi i rentabilnosti.
U ovom članku nije mjesto da iznosimo razloge tomu.


Unatoč svega toga valja priznati utješljivu činjenicu, da se
u svim navedenim šumama, drvljem obraslim i neobraslim paš*
njacima crpe užici svih mogućih vrsti, koji imaju kolosalnu nov*
čanu vrijednost.


Poznato je, da se iz šuma i drvljem obraslih pašnjaka mogu
crpsti glavni, međutimni i razni nuzgredni užitci, no malo tko je
išao za tim. da nam prikaže, koliku zapravo novčanu vrijednost
predstavljaju ti užici. Moglo bi se reći, da zato nema prilike, jer
sam šumoposjednik t. j . ovlaštenici i pravoužitnici sami crpe te
užitke a da za njih — osim rijetkih iznimaka — ne plaćaju bilo
kakovu pristojbu. Oni pako, koji kakovu pristojbu i plaćaju, ne
plaćaju istu prema prometnoj vrijednosti crpljenog užitka, već
toliko, da se ne kaže, da je badava.


Pođimo malo da razmotrimo, što sve crpe ovlaštenici i pra*
voužitnici iz zajedničkih im šuma i pašnjaka.


Tu je u prvom redu kod većine krajiških imovnih općina i
zemljišnih zajednica ogrijevno i građevno drvo, došlo ono do
užitka kao glavni ili međutimni prihod.


Ako te količine ogrijevnih i građevnih drva iz zajedničkih
šuma kod nekih manjih općina i ne pokrivaju svu potrebu pra*
voužitnika na ogrijevu i građi, to one ipak znatno doprinašaju
tomu, da pravoužitnici (ovlaštenici) za te neophodno potrebne
životne potrepštine nemaju velikih izdataka. Ovaki se izdaci
dadu svesti na minimum naročito kod onih pravoužitnika, koji
od doznačenih im stabala znadu i hoće da upotrijebe i ono sitno
granje, što mnogi rasipnik ostavlja u šumi na uštrb razvitku
šume i na svoju štetu.


U drugom su redu nuzgredni užici, među kojima su važniji:
paša, žirenje, pobiranje stelje od lišća, iglica i granja, a da one




ŠUMARSKI LIST 12/1922 str. 19     <-- 19 -->        PDF

O prinosu (šumski tangenti) vlasnika na državnih šuma i t. d. 801


druge manje važnosti i ne spominjemo, akoprem i ovi, kao na
primjer: gljive, maline, jagode, kupine, borovnice i t. d. u savre*
menosti sve više dobivaju na svojoj važnosti.


Od kolikog je upliva paša u šumama te drvljem obraslim
i neobraslim pašnjacima na razvitak stočarstva, svakom je pra=
voužitniku (ovlašteniku) kao i posmatraču naših gospodarskih
prilika jasno, no nitko se ne brine, da pravoužitnicima (ovlaste*
nicima) prikaže, kolika je vrijednost tih paševinskih užitaka, za
koje oni uz rijetke iznimke niti filira ne plaćaju.


Nešto manje općenite važnosti ima žirenje, jer je ono ogra=
ničeno na stanovita područja i jer ovisi o urodu u pojedinoj
godini, no kvalitativno je ono po svoj prilici veće vrijednosti
od paše u onim područjima, gdje se jedan i drugi nuzužitak crpi.


I vrijednost ovog nuzužitka valjalo bi predočiti pravoužitni*
cima radi toga, da dođu do uvjerenja, kakove ogromne koristi
imaju od zajedničke imovine.


Ne malu važnost ima u nekim krajevima i steljarenje, naro*
čito tamo, gdje nema slame niti drugog sretstva za nastor blagu.


Ova vrst šumskog nuzužitka, akoprem u pojedinom šum«
skom gospodarstvu ne će imati kvantitativno i kvalitativno oso*
bitu vrijednost, to će njegova vrijednost ipak upotpuniti vrijed*
nost sveukupnih šumskih proizvoda dotičnog gospodarstva.


Makar da kod nas mnogi drvećem obrasli pašnjaci nisu
uređeni kao brstiči, važno je napomenuti, da se u njima, osim
izkorišćavanja paše, izkorišćuje također i brst, što u sirovom,
što opet u sušenom stanju (lišnjaci).


Što to vrijedi za razvitak sitnog stočarstva u dotičnim kra*
jevima, dobro je poznato, a oni, koji ove užitke crpe, znadu to
i cijeniti, i to tim više, što za nj ništa ne plaćaju.


Interesovalo bi međutim svakoga, ne samo pravoužitnike,
već i šumarske stručnjake, kolika je vrijednost tih užitaka.
Kad govorimo o brsticima lebdi nam pred očima oko 238.980
jutara obraslih pašnjaka u ličkoj ^krbavsko j županiji.


Kod naprednih i racionalnih šumskih gospodarstva vodi se
računa također i o drugim, manje važnim šumskim proizvodima,
naročito sada, kad se može sve dobro unovčiti, no kod nas se
takovi proizvodi (jagode, maline, kupine, gljive i t. d.) sa zajed*
ničkog posjeda smatraju po pravoužitnicima (ovlaštenicima)
bezvrijednim proizvodom, jer oni uživanje ovih proizvoda ne
smatraju životnom potrebom niti ljudi niti domaćih životinja.
Zato se na vrijednost ovih proizvoda ne ćemo dalje niti osvrtati.


Kad bi nam vrijednost svih napomenutih važnijih šumskih
proizvoda bila poznata, a poznata bi nam mogla biti, kada bi
naši šumarski tehničari, kojima je povjerena stručna upravagospodarenje u zajedničkim šumama i pašnjacima, s pravom
voljom i svijesni si svoje strukovne spreme, sastavljali pred*
loge o godišnjem iskorišćivanju zajedničkih šuma i pašnjaka,
pa da kod toga iskažu također lokalnu vrijednost svih užitaka,
koji se godišnje crpe na zajedničkom posjedu.




ŠUMARSKI LIST 12/1922 str. 20     <-- 20 -->        PDF

802 O prinosu (šumski tangenti) vlasnika na državnih šuma i t. d.


Ovakove, savjesno ustanovljene vrijednosti godišnjih uži*
taka mogle bi nam poslužiti podlogom za ustanovljenje praved*
nog prinosa za šumsku upravu, budući bi one bile odraz renta«
biliteta pojedine zajedničke imovine.


Kod krajiških imovnih općina riješenje tog pitanja ne bi
bilo niti tako komplicirano, jer tamo šumarski tehničari osim
stručne uprave i gospodarenja s imovinskim zajedničkim po*
sjedom nemaju drugoga djelokruga opće javne uprave. Za to
bi bilo opravdano, da krajiške imovne općine doprinose skoro
sve troškove za stručnu upravu, no jer sada država raspolaže sa
njihovim činovnicima, bilo bi opravdano, da snosi i jedan dio
troškova te podržavljene šumske uprave.


Mnogo kompliciranije je rješavanje pitanja doprinosa za
šumsku upravu zemljišnih zajednica mjesnih i urbarskih općina
iz razloga, jer šumarski tehničari političke uprave ne vode samo
stručnu upravu i šumsko gospodarenje općinskih šuma, već se
njihov djelokrug proteže i na ostale područne šume drugih ka=
tegorija vlasničtva u pitanju općeg javnog značenja.


Radi toga bilo bi najpravednije mjerilo, da općine doprinose
za šumsku upravu u onom razmjeru, u kojem stoji površina op*
ćinskih šuma prema površini ostalih šuma vi području jedne
županije, odnosno pojedine pokrajine, isključivši površine dr*
žavnih šuma.


Na temelju toga razmjera ustanovljen prinos imao bi se
tada rasporediti na pojedine područne općine u razmjerju pri*
nosa, što otpada na to područje kao i vrijednosti užitaka poje*
dine općine.


Na ovaj način opredijeljenim prinosom došao bi do izra*
žaja također i proizvodni kapacitet pojedine općine, a to je i
glavno i najvažnije, jer bi po njemu svaka općina prinosila
prema svojoj proizvodnoj snazi, koja bi bila izražena u vrijed*
nosti crpljenih užitaka.


Prinosi, koji bi bili ovim načinom ustanovljeni, imali bi se
nakon pet godišnje periode revidirati, a način samog odmjeriš
vanja valjalo bi zakonom propisati, dajući kod tog riječ također
i općinama, da i one mogu u pitanju prinosa donijeti zaključke,
te njegovu visinu ustanoviti, imajući za mjerilo navedenim na=
činom ustanovljeni prinos kao minimum, ispod kojeg se ne bi
smjelo ići.


Pitanje prinosa pokrenuto je u svrhu, ne bi li se time dalo
povoda drugovima, da i oni o njem iznesu svoje misli, a mjero*
davnim činbenicima, da i to pitanje riješe.