DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 11-12/1919 str. 30     <-- 30 -->        PDF

Stališke vijesti.


Važniji članci o našem šumarstvu u drugim časopisima.*
Prilog organizaciji šumskoga gospodarstva u našoj državi.


Napisao An dre Perušić, nadšumar gr. i. o. u Jug. Njivi bro,33—
34. (Svršetak).


II.
U prvom je dijelu rečeno, da je osnovka organizacije šumarstva
reguliranje prava seljaka na šume.
U ovom drugom dijelu reći ću u kratko nešto o tom, iznijet
ću različne poznate prijedloge o uređenju šumskog gospodarstva u
Hivatskoj i Slavoniji, napose o reviziji segregacije šumskih siužnosti,


o nadležnosti. Konačno ću iznijeti prijedlog o podržavljenju šumske
uprave.
Rekao sam, da na dohvatu svakog veleposjeda (i imovne općine,
države) treba regulaciju prava seljakova na šume skicirati po prilici
ovako: Kako prosvjetno stanje seljaka može da uznapreduje istom
poslije dugog vremena i upornog rada, ne možemo da čekamo na
bolju prosvjetu, već se moramo kao i dosele osloniti na snagu
strogoga šumskoga zakona, koji će u prvom redu sačuvati šume
budućem naraštaju, koji će ih što bolje uzgajati i iskoristiti, a u
drugom će redu osigurati upotrebu svih nužnih potreba seljaka, što
se tiče građevnog i ogrjevnog materijala. S time treba da računamo.
No uz to treba u narodu buditi osjećaj za zajedničko šumsko dobro,
ali nesamo strogošću šumskog zakona, već valjanim gospodarenjem,
čes itom upravom, nastojanjem seoske inteligencije, širenjem opće
prosvjete.


Činjenica je, da naše cijelo šumsko gospodarstvo nije daleko
od socijalizacije, da njime upravlja strukovno najbolje obrazovan
personal, dok je, kako rekoh, seljak u svojoj strogo individualnoj
ekonomiji dosta primitivan. Taj nesklad između tih dviju gospodarskih
težnja prijeći će u dalekoj budućnosti u harmoniju, kad bude provedena
već i socijalizacija zemlje, a nesamo šume, čemu se približavamo.


Pravo na pašu i drvo treba pridržati samo onima, koji lično
zemlju obrađuju, a ne i takvim, kojima je važnije drugo zanimanje.
Oni, koji nisu zemljoradnici, morati će posebno i unaprijed da jave
svoju potrebu.


Pravo seljaka na šumu ima biti realno i ekvivalentno. Seljak
treba da "ima zaista koristi od šume, i to svi u jednakoj vrijednosti.
Šuma je stvar u prostoru velika i nejednolika, a iz toga se prostora
u različito vrijeme, na različitom dijelu prostora i na različitom mjestu
crpe materijal različne vrsti i različne vrijednosti. Osim toga sam put
do šume može biti dalek i težak.


* Bil ežimo takove članke kao kroničari na zahtjev većine odbornika iz
sjednice od 3. kolovoza 1919., bez obzira, da li se sad žajem slažemo ili neslažemo.
Uredništvo.


ŠUMARSKI LIST 11-12/1919 str. 31     <-- 31 -->        PDF

Prvi interes za šumu ima seljak s obzirom na različite svoje
potrebe prema šumi, a tim potrebama može da zadovolji prema
svojoj gospodarskoj snazi. Kako je kod našeg seljaka do fanatizma
razvit osjećaj za individualno, lično ili porodično uže zadružno vlas
ništvo, a nema ljubavi za zajedničko dobro, bit će kod nas i nadalje
među seljacima imućnijih i siromašnijih.


Ako nam sredstva dopuštaju, da pravo seljaka bude realno i
ekvivalentno i da siromašniji sloj seljaka bude zaštićen, moramo da
mu ogrjevno drvo, koliko ga ide, doznačujemo ne u prostornoj ili
kubnoj mjeri, već u relativnim gorivim jedinicama, jer nije svejedno,
da li netko dobije 16 metara bukovine ili 16 metara vrbovine. Građevno
drvo treba doznačivati, kad je seljak u gradnji, s mogućim
obzirom na bolju vrstu građevnog drva.


Imućniji neka ziđu, a siromašniji, koji zasada ne mogu do cigle
ili do kamena, neka dobiju građu za čitav objekt, i to donju građu
uz potpunu cijenu. Odmah treba u samoupravi dizati ciglane i krečane,
da se ne uništavaju mlade šume izdavajući građu za drvene
zgrade.


Ušumljenje u lakše ili teže srezove sa lakše ili teže izradivim
drvom neka se dakle provodi na osnovi gospodarskog stanja seljaka,
a ne prostorno po selima. Pojedina su sela u različnom položaju
prema šumi, tako da neka šumu potpuno iskoriste prhozom suhadi,
leževine, pašom marve, rovom svinja, a neko selo jedva priveze svoj
građevni i ogrjevni pripadak. Bilo bi pravo, da se ta nejednakost
izravna tako, da nešto više ogrjevnog drva pripadne udaljenijim selima.


Onakove šumske površine (čistine i šume), što svojim nezgodnim
položajem sprečavaju prirodan razvoj seljačkog pučanstva, neka se
odmah predadu najoskudnijim seljacima u zakup, a kasnije i u
vlasništvo.


Vrijednost drva treba podići izgrađivanjem izvoznih naprava
već u samoj šumi, da se i slabiji i jači pojedinac što pogodnije
okoristi drvom.


Dok ne budemo imali valjanih podataka pokusne šumske postaje,
čuvajmo se u uzgoju novotarija, a držimo se prirode.
Objekti za spekulaciju imadu se strogo odlučiti od onih, kamo
će ići seljaci.


Tko prodaje doznačeno mu drvo, premda mu je neophodno
nužno, tko čini šumske štete, neka mu se osim oblasnog progona
obustavi pravo na pašu i drvo.


Dok se narod ne digne u prosvjeti i uputi u uzgoju marve,
treba da uredimo pitanje paše. Pašnjaka imamo oko pol milijuna
rali. Naš seljak i ne zna i ne će da uredi svoje pašnjake i one površine,
što ih on zove pašnjakom. Državna vlast treba da ih dade
po stručnjacima urediti, pa će narod od njih imati koristi. Gdje ima
seljačke sirotinje, neka se krče pašnjaci zgodni za poljsku kulturu.
Gdje ne treba pašnjaka, ima se dići šuma. Uporedo s pašnjacima
neka se njeguju Šume pašnjače i žirovnjače. jer osobito pomažu
ishrani marve. Gdje nema selo ispaše, neka se na račun vlasnika




ŠUMARSKI LIST 11-12/1919 str. 32     <-- 32 -->        PDF

šume na relativnom šumskom tlu dopusti pošarenje, ali treba da se
zabrani sječa drva i posve mladih nasada. Pravo tjeranja domaćih
životinja u šumu na pašu, u žirovinu, treba ograničiti na broj neophodno
nuždan za život seljaka. Za veći broj treba platiti potpunu
taksu. Treba dakle katastar za ovlaštenike. Pitanje detaljnog uređenja
paše zasada nije aktuelno. Treba prije svega očuvati branjevine i
regulirati pravo na drvo.


Pravo seljaka na popašu, građevni i ogrjevni materijal (ne samo
na drvo) moglo bi se u početku udesiti prema propisima dotičnog
kraja, po uzoru imovnih općina, zemljišnih zajednica, negdje na
osnovu neke odštete u novcu ili besplatno. Pravo i odšteta isključuju
jedno drugo. Budući da su potrebe naše države silne, budući da je
šumska taksa najmanje odlučan faktor u vrijednosti šumskih proizvoda
na trgu, pa budući da naš čovjek ne zna da dovoljno cijeni
robu, što je badava dobije, držim, da poslije nekog vremena treba
osigurati pravo na popašu i drvo limitnom, sniženom kasnije podpunom
pristojbom na sve šumske proizvode, odnosno sav građevni
i ogrjevni materijal, pašu i žirovinu, te ostale nuzgredne proizvode.


Kod doznake paše, goriva, građe, neka se ustanovi najniža
mjera, bez koje seljak ne može da živi, neki nužni relativni egzistttni
minimum za sve seljake zajedno. Što treba povrh toga, neka naplati
potpunom pristojbom.


Ušumljenje neka se provodi prema gospodarskoj snazi seljaka.


Korporacijama ne treba dati pravo na drvo osim školama.


Podupirati treba obrt i industriju, ako ne mogu bez drva da
budu, i to doznakom uz potpunu cijenu.


*


Urediti krajiške imovne općine znaci urediti čitavo šumsko gospodarstvo
u Hivatskoj, a po analogiji u cijeloj državi SHS. Neke
drugove kod političke uprave molio sam, da iznesu svoja mišljenja


o stanju, budućnosti i uređenju zemljišnih zaiednica. Ja ću se ovdje
baviti samo imovnim općinama.
Što se tiče krajiških imovnih općina predlagao je nadšumar
Nanicini (vidi vrlo zanimljivu njegovu brošuru: „Imovne općine u
bivšoj Vojnoj Krajini." Zagreb 1898.) reviziju segregacije šumskih
služmosti ili bolje obnovu otkupa služnosti u duhu starih zakona i
pravica i preuredbu administracije u duhu slobode i autonomije. To
je, drži, jedini spas imovnih općina. Nanicini dokazuja, da je zakonom
od god. 1850. proglašeno pravo krajiških općina i obitelji
na one šumske užitke, sto su ih do tada uživale u krajiškim šumama,
odnosno da je izrečena za državu dužnost, da iz svojih šuma krajišnicima
daje sve do tada uživane pogodnosti. Zakonom od 3. II.
1860. u §. 68. i 71. nabrojena su taksativno ta prava i to:


§. 86. Državne šume opterećene su sa ovim služnostima: Za
novogradnju i uzdržavanje općinskih zgrada, crkava, škola i ostalih
građevina davati građevna drva. Krajiškim obiteljima davati besplatnu
građu i goriva drva za kućnu potrebu, pašu i žirenje za marvu i




ŠUMARSKI LIST 11-12/1919 str. 33     <-- 33 -->        PDF

.


svinje, kupljenje suhadi 3 dana svake nedjelje, sječu sitnog drveća
u proredi uz doznaku pukovnije. Na šumskim rubovima dobivali su
siromašniji ljudi na uživanje čistine, sabiranje žira, bukvice, kestena
i bujadi, rov svinjama, brali su list i sitno granje za stelju marve.


§. 71. Za krajiške obitelji odmjeruje se potreba za goriva drva
od 3 do najviše 7 i pol kubičnih hvati (29 do 71 prmt. ili 7—18
hvati) prema kućnoj potrebi i tri dana u nedjelji brati suhad (od
ovoga nisu smjeli ništa ni pokloniti ni zamijeniti ni prodati).


Što treba za spekulativne pothvate, to treba da krajišnici plate.


Besplatno smije se u šumi na pašu ugoniti onoliko marve, koliko
je potrebno za uzdržavanje kuće; što se drži za trgovinu, smije
u šumu, ako se za to plati pristojba. U žirovinu smije se ugoniti
tcliko krmaka, koliko u kući ima muške ili ženske čeljadi, ako su
krmci prevalili godinu, dvaput toliko, ako su ispod godine. Što se u
žirovinu tjera preko tog broja, za to se plaća i pristojba. — Te zakonske
ustanove nijesu ni jednim poznijim zakonom ukinute.


Po Naniciniju imao se otkup šumske službnosti provesti po
ovome ključu:


Najprije se imali ustanoviti svi oni, koji su imali pravo, i koliko
je to pravo iznosilo pretm propisu zakona od 3. veljače 1860., pa
na temelju tako ustanovljene množine služnosti izračunavati šumsku
površinu i krajiškim općinama i obiteljima predati, koja bi kadra
bila sa svojim potrajnim gospodarenjem odbacivati toliki dohodak,
da bi se mogle namiriti sve služnosti, kako su ustanovljene i kako
ih je zakon zajamčio bio, a novi zakon nije ukinuo.


Po § 2. zakona od 8. lipnja 1871., a ustanovama za otkup
prava na drvlje, pašu — što krajiški stanovnici imaju u državnim
šumama — određeno je, da se krajiškim općinama izluči i u vlasništvo
prida polovica onih opsega državne šume, u kojima su do
sada imale pravo šumarenja.


Po Naniciniju je ključ segregacije neispravan, jer su se dijelile
šume po polovici vrijednosli, a ne s obzirom na dosadašnje šumske
užitke, koji su im zakonima zajamčeni.


Sve šume nisu bile jednake, a pučanstvo je bilo nejednako gusto.


Po §. 9. zakona o otkupu šumskih služnosti, prihvat diobne
odluke ima se smatrati kao „dobrovoljna nagoda." Diobu je izradila
država. U diobnom povjerenstvu sa strane države bili su stručnjaci
auditori, upravnici, šumari. Pukovnijske općine nisu u povjerenstvu
imale po 2 vještaka, premda je to zakon propisao. Vladala je sablja
i batina.


Po naputku od 17. siječnja 1872. k zakonu o odtkupu šumskih
služnosti imala bi se vrijednost onih šuma, koje će pripasti imovnim
općinama, tako pronaći, da su za središte uzeta ona mjesta, koja
leže po prilici u središtu tih šuma, dok se je vrijednost one polovice
šuma što je imala ostati eraru, tako ustanovila, da se je obzir
uzeo samo na ono mjesto, koje je u šumskoj trgovini bilo važno.


I slijepcu mora u oči pasti, da je po ovome ključu šuma za
imovne općine morala biti skuplja, negoli za državu, da je dakle i




ŠUMARSKI LIST 11-12/1919 str. 34     <-- 34 -->        PDF

svaka imovna općina dobila mnogo manju zalihu negoli država. Jedino
Ličani nisu pristali na diobu i danas uživaju šume po starim
pravicama.


Vrijednost svih 11 imovnih općina bila je procijenjena na 128
i pol milijuna forinti.


Interesenti su bili država i narod. Najmanje moralno, ako država
ide za tim, da svoje državljane prikrati Po krajišnike bi bilo najbolje,
da do otkupa šumskih služnosti nije došlo, jer bi po tom i danas
uživali šumu besplatno i u punoj mjeri. Pravnu ili upravnu zajednicu
svih imovnih općina zabacuje autor.


Tako u glavnom Nanicini. Ta brošura, koja je pisana velikom
ljubavi za narod i za njegove imovne općine, izašla je pred više od
20 godina, ali kritike o njoj nisam još nigdje čitao. Ta Khuen ju je
zaplijenio.


Anonimni pisac u „Šumarskom listu" godine 1889. br. 8 zagovora
bolje grupiranje imovnih općina i s tim spojenu administrativnu
reformu.


Ja sam u nepotpisanoj brošuri „Reorganizacija krajiških imovnih
općina" od god. 1914. (Zagreb, Dionička tiskara, preštampano iz
„Hrvatskog Pokreta" god. 1914. br. 101) zagovarao potpunu reorganizaciju
krajiških imovnih općina, koja bi bila u ovom.


a) bolje grupiranje imovnih općina,


b) savez imovnih općina,


c) da se usavrši njihovo šumsko gospodarsko poslovanje i
preinače njihova strukovna uprava i nadzor,


d) novčauo poslovanje.


U 7. i 8. broju „Šumarskog lista" od g. 1915. zagovarao sam,
da se, ne čekajući reorganizaciju imovnih općina, organizuju svi vlasnici
šuma na nekom teritoriju, bez obzira na vrstu vlasnika, da mogu
podmiriti zbiljne potrebe drva u čitavoj svojoj okolici bez razlike na
ovlašteništvo.


Šumar u 37. broju „Hrvatske Njive" godine 1918. zagovara
među ostalim bolje i ispravnije grupisanje imovnih općina i predaju
današnjih državnih šuma narodu za žrtve doprinešene u ovom ratu.


Gospodin dr. Nenadić u 1. i 2. broju „Šumarskog lista" godine
1919. zagovara reorganizaciju, (bolje dezorganizaciju) krajiških
imovnih općina diobom na seoske imovne općine ili zemljišne zajednice
i reviziju segregacije uz podržavljenje šumske uprave. Njegovo
je mišljenje važno, jer je on kao šumarski stručnjak bio i član povjerenstva
za agrarnu reformu. Istoga je mišljenja drug S. M a j e r
(Vidi isti broj „Šumar, lista").


Gospodin Kauders je za podržavljenje svih šuma njegova
(primorskog) službenog područja.
Gospodin Slapničar se protivi diobi imovno-općinskih šuma i
predlaže, da se kupi šuma od države, a uprava podržavi.


Svi smo dakle mi stručnjaci toga uvjerenja, da golema većina
selskih, općinskih, imovno-općinskih, dakle seljačkih šuma nema dovoljno
šumske površine, te da se uz najintenzivnije gospodarenje i




ŠUMARSKI LIST 11-12/1919 str. 35     <-- 35 -->        PDF

najbolju organizaciju uprave ne može racionalno, recte trajno gospodariti.
Sigurno je, da će se razmnožati narod, a tim je i budućnost
šuma zapečaćena.


Radikalni je lijek podržavljenje svih šuma u demokratskoj našoj
dr?avi, a to traže apsolutno siromašniji krajevi, jer nemaju što da
izgube, kad bi se tim uopće nešto gubilo. Relativno bolje stojeći
nisu za podržavljanje svih šuma.


Umjerenije mišljenje većine s ručnjaka zagovara reviziju svih
segregacija šumskih služnosti, gdje se smatraju ovlaštenici prikraćenima.


Odmah izjavljujem, da bi, ako bi se provela pravedna revizija
služnosti, koja ne bi predviđala umnožavanje pučanstva, već samo
sadašnje potrebe, samo u području bivše vojne krajine država ostala
bez svih šuma, a na području slunjske I. i II. banske imovne općine
još ih ne bi ni dosta bilo. Kako bi biio u Provincijalu s vlastelinskim
šumama, nije mi poznato.


Preostatak od vlastelinskih šuma poslije provedbe agrarne re
forme imao bi državi služiti kao naknada za predane šume imovnim
općnama i ze.nljišnim zajednicama. Svakako bi se za slučaj revizije
radilo o žestokoj koliziji vlastničtva pojedinih interesanata.


Segregacije šumskim služnostima opterećenih šuma gotovo su
svuda nepravedno obavljene, jer je seljački narod prikraćen i trpi štetu.
Kod nas i u drugim kulturnim zemljama obavljao se otkup šumskih
služnosti prema opsegu onih stvarnih prava na opterećene šume, koja su
zadnjim zakonom bila zajamčena, odnosno prema faktičnim šumskim
i gospodarskim potrebama. Nije se dakle uzimao obzir na buduće
potrebe, jer je to neizvjesna okolnost, niti se je uzimao obzir na
buduie umnožavanje ovlaštenika i napredovanje gospodarstva, jer je
i to okolnost, koja se je imala u budućnosti odlučiti.


Pravnici u segregacionom povjerenstvu vjerojatno su tadašnje
ovlaštenike prema tadašnjim potrebama smatrali kao jedine specijalne
ovlaštenike za šumske užitke, što, držim, nije bilo ispravno, nego
je to bio neizvjestan broj i budućih generacija kao potomaka tadašnjih
ovlaštenika, bila je to skupnost — živi socijalni organizam,
koji nije trajno iste kvalitete i kvantitete.


Naša šumska judikatura oslanjala se je na propise u naprednijim
državame, pa da smo imali i dalekovidne stručnjake i ekonome
u povjerenstvima za segregaciju šumskih služnosti, ne bi stoga segregacija
po našem današnjem shvaćanju bila ispravno provedena.


Kakvo je to naše mišljenje, ne samo današnje, već kakvo je
bilo i onih stručnjaka odmah iza provedenja se regacije? Mnogi
od nas držali su i drže, da bi segregacija bila ispravna, kad bi
uzimala obzir nesamo na sadašnje nego i na buduće šumsko gospodarstvene
prilike ovlaštenika. To znači, da otkup služnosti kao dobrovolnja
nagodba, kao pravni posao ne može biti nepromjenljiv, već
bi imao biti uvjetan pravni posao, jer se veže nekom neizvjesnom
okolnošću, koja će se u budućnosti dogoditi ili će izostati (može se
dogoditi, da broj pučanstva spadne).




ŠUMARSKI LIST 11-12/1919 str. 36     <-- 36 -->        PDF

Š72


Znači, da bi poslije svršene segregacije trebalo odrediti, da se
nakon cc. 20 godina provede revizija segregacije, koja bi mogla
ispasti povoljno i po vlasnika šume. To znači konačno, da do otkupa
šumskih služnosti ne bi došlo, jer na takav eventualno uvjetovan
pravni posao ne bi bio pristao vlasnik šume.


Uvjeren sam s Nanicinijem, da bi najbolje bilo, da do otkupa
služnosti uopče onda nije došlo.


Na osnovu čega da se danas traži revizija segregacije šumskih
služnosti? Jeli moguće da se ona provede bez velikih komplikacija?
Na to je vrlo težak odgovor, ako se ne kani nešto „naprečac"


učiniti.
Segregacija šumskih služnosti perfektan je pravni posao, koji
se ne može lako zamijenati ili ukinuti. , .


Pomislimo na feudalno i militarističku doba pred 5—6 decenija,
u kojem je naš seljak živio, kad znamo, da se je i država i privatni
vlasnik šume želio na svaki način riješiti tog nesnosnog tereta šumskih
služnosti. Uvažimo li, da je za tadašnji broj ovlaštenika bila
dovoljno izlučena šumska površina, dopustimo li dakle, da se je u
tom slučaju na osnovu specijalnih zakona stvorila dobrovoljna nagodba
između dviju ravnopravnih stranaka, s pravne strane sasvim
ispravno, ali uistinu da je bilo i zablude, sile, zavaranja, a osobito
neupućenosti kod jedne strane, — držim, da se nešto u toj stvari
mora učiniti.


Preostaje, da izrečem svojo mišljenje o razdiobi šuma na općine,
što zagovaraju gospoda dr. Nenadić i Majer. Koje općine nemaju
šuma, a na dohvatu su velikog šumskog posjeda, imaju se na njegov
račun podmiriti. Koje nemaju dosta, ima im se nedostatak namaknuti
od veleposjeda. Imovne općine krajiške imale bi se isto tako
razdijeliti na općine, a nedostatak doznačiti od državnih šuma.


Kod razdiobe šuma na općine moramo mi stručnjaci biti prije
svega na čistu, kakova će biti unutarnja politička prava, naročito
kakav će biti sastav općina. Nas zanima samo, hoće li općine imati
manji ili veći prostorni opseg, opsežnu ili ograničenu autonomiju
Kako sam u principu za podržavljenje svih šuma, protivan sam
diobi šuma na općine. U diobi šuma na sela njihova je sigurna i
brza propast.


I mnogi manji razlozi zajedno uze i znatna su zapreka za diobu
šuma na općine, pa ako te općine i ne budu uređene slično kao
današnje općine. Evo nekih razloga:


1. općenito umanjenje narodne ili državne imovine radi silnih
troškova diobe, naime procjene, povjerenstva, prigovora; 2. poteškoća
diobe radi nejednoličnosti diobnog objekta; 3. pogibeljno prelazno
stanje zbog dugotrajnosti diobe; 4. lošija i teža opskrba
šumskim proizvodima radi umanjivanja n jednoličnih, ali velikih
šumskih objekata, na kojima se jedino može zaista idealno da gospodari,
te koji prema tomu mogu da trajno pružaju raznolične
šumske užitke prema faktičnim potrebama svojega kraja (neka općina
dobit će same mlade šume, neka branjevine, neka žirovnjače,


ŠUMARSKI LIST 11-12/1919 str. 37     <-- 37 -->        PDF

neka gorivo, neka građu); 5. mnogo manje intenzivno šumsko gospodarstvo,
koje nastaje poslije diobe (pretvorbe uzgoja visokog u
sitni, snižavanje ophodnje, otpuštavanje premladih nasada) ; 6. niži
kulturni niveau naroda; 7. obećana sloboda općinama i dosadašnji
mali opseg općina; 8. znatni gubici materijala (lugarnice, druge
zgrade, naprave za uzgoj, uređenje, uporabu); 9. uništenje i onako
slabog lova i ribarstva; 10. manji broj razumnih seljaka, koji ne vide
dobra u diobi, sjećajući se diobe u Krajini/ a znajući za današnji
poguban odnos seljaka prema šumi.


*


Uvjeren sam, da ćemo se svi bez razlike stručnjaci složiti u
tom, da šumska uprava uopće dođe u državne ruke.


Nesamo općine, nego i krajiške imovne općine jurističke su
osobe, koje po općenitim načelima, a po tom i po zakonskim ustanovama
stoje pod osobitim nadzorom državne vlasti i to s razloga
trajnosti svrhe.


Kod jurističkih osoba, n. pr. kod općina, kojima je svrha bliže
javnim uredbama, nadzor je važniji, a što se svrha zajednice više
približuje privatno pravnim odnošajima to manji može biti ovaj
nadzor, na primjer kod imovnih općina. (Po predavanju dra. Egersdorferć).
Francuski sustav stavio je sve općinske šume pod državnu
upravu. Ali od nadzora do uprave velik je korak. Ako država uzme
upravu u svoje ruke, otpada nadzor.


Nema danas u tom sumnje, da šuma ima javni karakter, koji
stoji nad privatnim interesima.


S drugom vrstom vlasništva može se slobodno neograničeno
gospodariti, dok neograničeno raspolaganje šumom s obzirom ni
eksploata iju osobito zlo.djeluje nesamo na najbližu okolicu, koja
je vlastništvo i drugih stranaka, već djeluje i na prostorom udaljene
krajeve i na opće dobro (oštećuje poljodjelstvo, obrt, trgovinu, uma
njuje vodostaje, brodivost voda, prouzročuje poplave, uništava plod
nost tla, pogoršava klimu itd.).


Zato po dru. Danckelmannu takvi javni značaj šuma, u vezi sa
svojom osebujnom karakteristikom šumskog gospodarstva, s dugim
gospodarskim razmacima vremena, s polaganim stvaranjem, a brzim
uništavanjem kapitala stvara nacionalno-ekonomski razlog da
bude državni, općeniti posjed i stvara pravni naslov, da država
oduzme i ograniči šumsko vlasn:štvo.


Nema još strogo utvrđenih principa za ustanovljenje međa između
privatnog i javnog prava, što se tiče šumskog vlasništva. Nesamo
znanost već i novija judikatura priznala je izuzetni položaj
šumskog vlastništva i potrebu da ga država ograniči. Tako misle
nacionalni ekonomi Roscher, Rou, Wirth, v. Stein, a osobito glasoviti
Bluntschli, kad kaže: „Das Waldeigenthum lediglich nach dem
rômischen Begriffe des willkurlichen Sondereigenthums bemessen,
heisst die Nat r dts Waldes verkennen und die dauernden Interessen
der auf einander folgendea Geschlechter der Laune und dem Missbrauch
der momentanen Spekulanten hinopfern. Fur den Wald passt




ŠUMARSKI LIST 11-12/1919 str. 38     <-- 38 -->        PDF

m


nur entveder der Begriff des Gesammteigenthums oder eines durch die
Riicksichten auf die Gemeinschaft wesentlich beschrânkten Sondereigenthums.
(Staatswôrterbuch, članak Eigenthum Sv. 3., Str. 309)


Zasada će se taj cilj polučiti podržavljenjem šumske uprave,
dok se u budućnosti ne podržave i same šume.


Stručne razloge za podržavljenje šumske uprave naveo je tajnik
šumarskog drnštva S. Majer u 1. i 2. broju „Šumarskog lista" godine
1919. Financijske prednosti su očite.


Po dosadašnjim su propisima sve privatne šume pod državnim
nadzorom, dok je uprava bila njihova. Isto je i kod krajiških imovnih
općina. Pod osobitim javnim nadzorom stoje šume gradske, trgovišne,
upravne, mjesne, poveljne, plemićke općine, te imadu ili vlastitu
upravu ili upravlja šumama državna vlast (kr. kotarski šumari).
S privatnim šumskim vlasnicima neka se državna vlast dobrovoljno
nagodi. Gdje nagodba ne uspije, a privatnik gospodarenjem oštećuje
općenitost, ima se ureda radi postaviti državna uprava.


Za šume gradske, trgovišne i slične ima pravna podloga u
zakonu od 26. ožujka 1894. §. 10, po kojem moe;u općine i zajednice
posjednika fakultativnim načinom povjeriti slručno gospodarenje u
svojim šumama šumarskim tehničarima političke uprave.


Kod krajiških imovnih općina to je pitanje u vezi s riješenjem
pitanja krajiških imovnih općina uopće. Podržavljenjem šumske
uprave dira se u temeljni zakon za imovne općine, jer svaka imovna
općina ima svoj poseban središnji ured i vanjsku upravu. Zasada
se može urediti stvar privremenom novelom zakona za imovne općine
tako, da se provede upravna reorganizacija krajiških imovnih
općina u tom smjeru, da se provede decentralizacija vanjske uprave,
a u svakom gospodarstvenom uredu ostavi po jedan stručnjak kao
šef i njegov zamjenik, te prema potrebi više manipulativnih činovnika
uz doličnu novčanu ili stvarnu odštetu državi.


Gdje ima mnogo strukovnih poslova (uređajnih, uzgojnih), imadu
se ti odmah svladati, jer ne će imovna općina biti ovisna samo o
svojem činovništvu kao prije, — ne će ga imati, — a za vanredne
poslove, koje će obavljati drugi državni činovnici, dat će vanrednu
odštetu državnoj blagajni. Time bi otpao znatan strukovni, često i
nepotreban, ali skup personal iz središnjih uprava i nekih šumarija,
gdje su po dva stručnjaka.


Da će svako zastupstvo imovnih općina rado pristati na manje
terete, nema sumnje, a narodu se o značaju činovnika ne radi, dosada
im naime nije za to bilo bolje, što su upravljali šumama imovinski,


t. j . vlastiti činovnici, jer je s činovništvom raspolagala državna vlast.
Velika je prednost u premještenju činovništva mnogih općina,
koje je dosad bilo isključeno.


*


Iz dosadašnjeg raspravljanja može se razabrati, da su u historičko
vrijeme sve šume bez razlike bile vlasništvo općenitosti, skupnosti.
Dizanjem kulture, odnosno komunikacija nastao je interes za
šumu, jer su počele vrijediti, te su većinom okupacijom ili bolje reći
usurpacijom došli današnji vlasnici do svojih šuma.




ŠUMARSKI LIST 11-12/1919 str. 39     <-- 39 -->        PDF

Seljaci, u koliko nemaju nikakovog prava na šumu, moraju ga
dobiti. Oni, koji imaju svoje šume, nemaju ih dosta, te će za neko
vrijeme ostati bez njih. Sadašnje njihovo vlasništvo zapravo je prividno,
jer je posve ograničeno, oni su samo u posjedu, te im je u
većini slučajeva svejedno, tko je formalno vlasnik, ali im je bezuvjetno
nužno da sa osigurani građevnim i ogrjevnim materijalom
i pašom.


Temeljitom provedbom agrarne reforme, ako se bude provodila
za one, koji imaju danas svoje šume, u formi revizije segregacije
šumske služnosti, nestat će na primjer u Hrvatskoj i Slavoniji državnih
i veći dio privatnih šuma.


Osim pravih privatnika i države malo koja šumska seljačka
korporacija može imati čistih dobitaka, jer i onako gotovo sve naglašavaju
i dokazuju svoju pasivnost. Čisti dobici su prividni, te idu
pod naslov nepotrošive glavnice. Ako dobiju agrarnom reformom
više šuma, dobitak ide na račun potomstva.


Od svih državljana 80°/0 su seljaci, kojima je svima zajamčeno
pravo na šumu.


Državna će vlast najstrože nadzirati gospodarenje sa seljačkim
šumama, što više, ide za tim, da njima državni organi upravljaju,
jer je bitnost šume takova, da isključuje neograničenu slobodu vlasništva;
šuma ne može biti roba, kojom se po volji trguje kao proizvodima
ljudskih ruku, jer je šuma proizvod prirode.


U svojoj smo slobodnoj demokratskoj državi, koja ne može
izrabljivati narod kao što to zna tuđinska vlast da Čini.


Tri faktora proizvodnje: priroda, rad, kapital, razvijaju se u
takvom omjeru, da rad dolazi na svako važnije mjesto, jer široke
mase u borbi protiv pojedinaca teže u svom interesu za tim, da se
priroda, zemljište i kapital oslobode ropstva ličnog vlasništva, da
postanu svojina sviju nas.


Idemo u susret socijalizaciji, pa ne znam, koji bi temeljni razlozi
preostali za to. da se šume ne proglase vlasništvom skupnosti.


Ako naša država bude slobodna i demokratska samo po formi,
a u stvari da široke mase naroda budu pojedincima i dalje objektom
za eksploataciju, onda se kao patrioti moramo boriti protiv podržavljenja
svim mogućim i dopustivim razlozima. Možda će biti i
sumnje, da će različne vlade po svojim državnim Šumskim organima
podržavati svoju vlast, odnosno iskorišćavati vlast s pomoću šuma,
drvosjeka, branjevina, paše, pogodujući odnosno dolazeći u sukob
s narodom.


No tomu ćemo se samo onda ukloniti, ako naše šumsko gospodarstvo
posve organizujemo i uredimo, ako budemo voljni i kadri
da javnost trajno uvjerimo o važnosti šuma, ako dignemo šumarstvu
ugled, te očuvamo šume od napadaja sa strane političara. — Tad
nam ne će i ovi sitniji razlozi nasuprot općim, velikim razlozima
govoriti za to, da se još za sada ne podržavi šumska uprava.


Tko je nadležan za rješavanje tih ili sličnih prijedloga?
Državna vrhovna vlast sa svojim autoritetom. U nužnom eksi§tentnom


.




ŠUMARSKI LIST 11-12/1919 str. 40     <-- 40 -->        PDF

interesu skupnosti ili vel kog dijela skupnosti može državna vlast ili
preinačiti oblik ili opteretiti privatno vlasništvo stvarnim pravom
skupnosti, a da i ne traži pristajanje dotičnog vlasnika.


Agrarnu reformu provodi državna vlast, pa je dužna provesti
ncsamo poljoprivrednu nego i šumsku reformu, jer je naše šumsko
gospodarstvo golema i čvrsta grana našega c pćeg narodno-gospodarskog
stabla.


Zato ni po prirodi svojoj ni po samoj neodloživoj potrebi reorganizacije
šumskog gospodarstva ne smije se ona razlučivati od
agrarne reforme uopće, jer tad nema jamstva za valjano uredjenje
šumarstva.


Inače je u pravilu odlučan pravni posao sklopljen između stra
naka, dakle u našem slučaju između ministarstva za šumarstvo i zastupstva
pojedine imovne općine, zem. zajednice odnosno zakonitog
vlasnika privatne šume.


Za šume, koje stoje pod osobitim stručnim nadzorom, te za
šume krajiških imovnih općina odlučuje o sklopljenom pravnom poslu
vrhovna državna vlast


Pri tome stručnjaci igraju glavnu ulogu, jer su on´ u interesu
vlasnika respective u interesu skupnosti jedini zvani, da sa stručnog
i sa općeg ekonomskog stanovišta dokažu stvaranje ili preinaku ili
ukinuće nekog ili manjkajućeg ili neodrživog i neopravdanog ili
štetnog šumsko-gospodarskog odnošaja.


Zvana su sva stručna šumarska i gospodarska društva pojedinci
stručnjaci, da sarađuju kod opće važne stvari.


*
* *


Konačno smo se i mi šumari riješili skrbništva, ali smo pred
savjesti svojom, patriotskom i stručnom, pred narodom, pred polo.
iistvcm preuzeli tešku odgovornost i uzvišeni zadatak. Stisnimo
redove, ne budimo u ovima inače teškim časovima malodušni 1 ne
stvarajmo djelo, dostojno valikog vremena, u kojem živimo, i naroda,
kojemu smo sluge, ali ujedno i vodje.


Agrarni reformatori, koji još godine ne će skinuti agrarne reforme
s dnevnog reda, ne će bez nas riješiti posjedovnih odnošaja,
koji su nam danas jedina zapreka za dobru organizaciju rada.


Mi smo jedini pozvani da uvjerimo odlučujuće faktore, kako
može šumarstvo kud i kamo bolje koristiti i pojedincima i cjelini
ako se posjedovni odnošaji preurede. Prikupljajmo materijal, makar
i sitan bio, jer se od mnogo sitnica sastoji velika stvar.


Radi se o organizaciji jedne od najvažnijih grana opće naše
narodne privrede — šumarstva.
Na kraju imam još da iznesem jedan apel na sve, kojima je
na srcu narodno dobro.


Bez obzira na obećanje s najvišeg mjesta, da će se seljaku
osigurati pravo na drvo i pašu, provalio je on u šumu sjekirom i
marvom, te naprosto harači ne samo privatne, već i svoje vlastite
narodne šume.


Pomoći nema, iako su na snazi dojakošnji propisi o čuvanju šuma.




ŠUMARSKI LIST 11-12/1919 str. 41     <-- 41 -->        PDF

Dok hoćemo da organizujemo šumarstvo i natječemo se u
stvaranju lijepih osnova, kako da što bolje nredimo šumsko gospodarstvo,
moramo mi vanjski upravnici gledati, kako nam već skcro
godinu dana šume propadaju.


Kao patrioti i kao stručnjaci dovikujemo mjerodavnim faktorima,
da naše šumarstvo proživljava u mnogo slučajeva i bez potrebe
tešku krizu, i molimo ih da prije svega sačuvaju šume, a seljaka
da opskrbimo pašom i drvom gdje to neophodno nužno treba i gdje
se ikako može. To je diktat nužde i razbora !


Otvorenje gospodarsko-šumarskog fakulteta. Ukazom Njegova
Visočanstva Nasljednika Prijestolja od 31/V1I. 1919. otvoren je
u sveučilištu kralj vstva Srba, Hrvata i Slovenaca u Zagrebu do
kasnijega uredjenja ustavnim putem fakultet za gospodarstvo i šumarstvo.


Tim aktom Njegova Visočanstva Nasljednika Prijestolja ispunjena
je davna želja sveukupnoga šumarskoga staleža, da se vrata
naša Almae matris otvore i slušačimB šumarstva.


U 43. broju „Jugoslavanske Njive" prigovorio je nepoznati pisac
načinu, kako je otvoren gospodarsko šumarski fakultet, te drži, da
bi bolje bilo, da se osnovala visoka škola za gospodarstvo i šumarstvo,
a ne fakultet u sveučilištu. To je za g. pisca bilo iznenadjenje,
jer se znalo, „da je zagrebačko sveučilište bilo uvjek
protivno tome, da gospodarstvo i šumarstvo dodje u sveučilište, jer
da to nijesu „čiste znanosti", što je tvrdio filozofski i teološki fakultet,
dok je juridički fakultet tomu bio sklon".


Na prigovore g. pisca, koji se tiču gospodarske struke ne ću
odgovarati, nego želim, da široj javnosti u kratkim potezima prikazem
prednosti i praktične koristi od toga, što je šumarska nastava
konačno došla u sveučilište.


Trebalo je doći naše narodno oslobodjenje, da se i ta naša
želja uskori, jer u bivšoj austro ugarskoj monarhiji — toj mozaikdržavi,
kako ju je lijepo nazvao gosp. ministar Pavle Marinković
odgovarajući izaslanstvu šumarskog društva, kad je ljetos u Zagrebu
zamolilo, da se konačno uredi šumarska nastava kod nas — nijesu
se izigravali samo jedni narodi protiv drugih, nego i jedna kulturna
institucija protiv druge. Kao živ primjer za to bio je položaj bivše
kr. šumarske akademije, koja je postojala kroz 21 godinu kao provizoran
i neuredjen zavod, prislonjen uz mudroslovni fakultet zagrebačkog
sveučilišta.


Nisu se konačnom uredjtnju šumarske nastave u sveučilištu
protivili samo neki sveučilišni profesori mudroslovnoga fakulteta (a
ne svi !), nego i naši vjekovni neprijatelji Madžari, koji su nam u
jednu ruku uskraćivali materijalna sredstva, a u drugu ruku živo se
bojali, da će time „državne šume" više od 500.000 jutara površine
prestati za njih da budu bogata kolonija za namještenje Madžara,
koji su u bivšoj državnoj šumarskoj službi nas Srbe i Hrvate bili
posve istisli.


i




ŠUMARSKI LIST 11-12/1919 str. 42     <-- 42 -->        PDF

Već 40 godina iznosilo je „Šumarsko društvo* skoro svake
godine pozvanim faktorima svoje želje cijeloga staleža, da se šumarska
nastava iz Križevaca prenese u sveučilište u Zagreb.


Od mnogih zagovaratelja i pisaca ističem slavmga našega novelistu
Josipa Kozarca i zaslužnoga profesora šumarstva Frana
Kesterčaneka, koji su pratili razvoj šumarske znanosti, kako se sve
više razvijala na osnovi prirodno-znanstvenoj (za šumarsko proizvodnu
grupu), i na osnovi strogo matematičko-tehničkoj (za uredjajnu
grupu). Za potpuno razumijevanje tih disciplina postala je za
slušače šumarstva neophodno nužna veća sprema, t. j . potpuna
srednjo-školska naobrazba, pa su oni u mnogim svojim spisima,
kako u Šumarskom listu tako i u dnevnim novinama zagovarali, da
se šumarska nastava prenese u sveučilište.


Pogotovo je to pitanje bilo onda za nas važno, što je madžarskim
zakonom od g. 1883. bilo odredjeno, da se kao šumarski
činovnici u državnoj šumarskoj službi mogu namjestiti samo oni,
koji imadu svjedodžbu ispita zrelosti i svršili su madžarsku šumarsku
akademiju u Šćavnici. Tom zakonskom ustanovom bio je zatvoren
put do državne šumarske službe nesamo apsolventima križevačkoga
zavoda, nego i onim našim sinovima, koji su apsolvirali visoku školu
za kulturu tla u Beču. I uistinu nije preko 30 godina nijedan naš
sin, bio on apsolvent domaće šumarske škole ili koje mu drago
druge osim madžarske škole u Šćavnici, bio primljen u bivšu „državnu
šumarsku službu". Šta viša ta političko-kolonijalna tendencija
zadnjih godina našega zajedničkoga živo´a pošla je bila i dalje, pa
su uz šumare Madžare namještali u Hrvatskoj i Slavoniji i lugare
Madžare, a tim se rodjenoj našoj djeci oduzimala zaslužba hljeba
svagdašnega u vlastitoj domovini.


Kada je tomu bilo tako, nismo li morali svi od reda šumari i
nešumari radosno pozdraviti zakon od g. 1894., kojim se odredjuje.
da šumarsko tehničku službu kod političke uprave u Hrvatskoj i
Slavoniji mogu polučiti samo oni, koji dokažu, da su kao redoviti
slušači polučili potpunu akademsku naobrazbu, kao i zakon od g.
1897. o promicanju gospodarstva, prema kojemu su počevši od naukovne
god. 1898.-999. primaju u mudroslovni fakultet sveučilišta i
oni, koji kane polučiti višu šumarsku stručnu naobrazbu. A dogodilo
se obratno : u mudroslovnom fakultetu očitovala se odlučna
averzija protiv pripojenja šumarske visoke škole i stopljenja s fakultetom,
pa je poradi toga privremenom naredbom zemaljske vlade
od 7. listopada 1898. broj 66.102 otvorena", umarska akademija", i ona
je samo prislonjena mudroslovnom fakultetu. Historija će reći svoj
sud o tom, da li je patriotično bilo onda protiviti se prijenosu šumarske
nastave na sveučilište, a ja mogu dokazati, da nam je taj
otpor prouzrokovao mnogo štete. Uzrok toj averziji nekih sveučilišnih
profesora mudroslovnoga fakulteta bio je jamačno mišljenje, da sveučilištu
pripadaju samo čisto teoretičke nauke. Ne ću da potanje
raspredam to pitanje zasada, ni da li je to mišljenje bilo opravdano
i nakon toga, što je i naše sveučilište pripojenjem farmaceutskog




ŠUMARSKI LIST 11-12/1919 str. 43     <-- 43 -->        PDF

tečaja proširilo svoje područje u smislu naprednom. A u tom smisln
su već kod svih velikih kulturnih naroda vrata starih sveučilišta
otvorena i primijenjenim naukama, koja imadu osnovu matematičkoprirodoslovnu.
U te p k nauke idu i šumarske discipline bar toliko
kao farmaceutski tečaj filozofskoga fakulteta, kojega slušači dugo
nisu morali imati svjedodžbe zrelosti.


Znam, da profesori beogradskog univerziteta nijesu prije, a ni
danas ne misle kao njihovi zagrebački kolege filozofskog fakulteta,
da u sveučilište ne pripadaju primijenjene nauke. Tehnički fakultet
beogradskog univerziteta odgojio je mnogo vrsnih inžinira, koji su
po bivšoj Srbiji sagradili mnogo cesta željeznica mostova i kuća.


Samo modernim sveučilištima imadu narodi zahvaliti svoj veliki
napredak na svim poljima života To su dobro znali profesori
beogradskog univerziteta, pa su objeručke g. 1910. prihvatili zakon
o otvorenju poljoprivrednoga fakulteta. Pa kada se u beogradskom
univerzitetu može gospodarska i šumarska nauka preda1 ati, zašto to
ne bi bilo moguće i u zagrebačkom? Zar bi bolje bilo, da je gospodarska
i šumarska nastava u našoj državi različito organizirana?
U Beogradu, a ne u Zagrebu je odlučeno, da se otvori gospodarskošumarski
fakultet u zagrebačkom sveučilištu. Prije nego prijedjem
na to, da dokažem, zašto je na bolje rješenje šumarske i gospodarske
nastave takovo, da se otvorio gospodarsko-šumarski fakultet, držim
potrebnim da ukratko predočim historijski razvitak toga pitanja.


U drugoj polovici 19. stoljeća predavala se šumarska nauka u
Njemačkoj: 1. u sveučilištu u Giessenu; 2. u politehnici u Karlsruheu
i u Braunschweigu ; 3. u izoliranim šumarskim akademijama
u Ebersvvaldu, Aschafenburgu, Tharandtu, Hohenheimu i u Eisenachu.
U Hohenheimu i Tharandtu predavalo se šumarstvo zajedno s gospodarstvom.


U bivšoj Austro-Ugarskoj : 1. u šumarskoj akademiji u Mariabrun
kraj Beča; 2. u madžarskoj šumarsko-rudarskoj akademiji u
Selmeczhany i 3. u Hrvatskoj u gospodarsko-šumarskom učilištu u
Križevcima, koje je otvoreno 19. studenoga 1860.


Ta samostalna šumarska učilišta počela su se u šezdesetim
godinama napuštati i u glavnom pripajati drugim visokim školama
(sveučilištima i tehnikama), jer su se u to doba počeli na šumare
stavljati sve veći i veći znanstveni zahtjevi, budući da je narodnogospodarska
važnost šuma postajala sve veća i veća. Kod svakoga
pojedinoga načina rješavanja pitanja više šumarske obuke odlučivali
su ovi momenti; množina šuma, intenzitet šumskoga gospodarenja i
financijske prilike dotičnoga naroda.


Pitanje uredjenja šumarske nastave rješavalo se duži niz godina,
dok nije g. 1874. skupština njemačkoga šumarskoga društva u
Freiburgu zaključila skoro jednoglasno (od 369 učesnika sa 354 glasa),
da se šumarska nastava prenese u sveučilišta. Praktični se rezultat
toga zaključka odmah pokazao, jer je u Austriji g. 1875. dokinuta
šumarska akademija u Mariabrunnu i šumarska nastava prenesena u
novosnovanu visoku školu za kulturu tla u Beču, a njeno ustrojenje




ŠUMARSKI LIST 11-12/1919 str. 44     <-- 44 -->        PDF

380


kao samostalne škole uvjetovali su posebni razlozi mnogobrojnih


veleposjeda.


U Bavarskoj je g. 1878. prenesena obuka glavnih šumarskih


predmeta iz Aschaffenburga u sveučilište u Munchen, dok su se


pomoćni predmeti tek g. 1910. prenesli u rečeno sveučilište. (Iz


praktičnih razloga ostala je obuka pomoćnih predmeta do g. 1910.


u Aschaffenburgu, jer on leži u Rhein-Pfalzu blizu francuske granice).


U WUrtemberskoj je g. 1881. prenesena šumarska nastava u


sveučilište u Tiibingen, — pa i Madžari su nastojali već dulje vre


mena, da se šumarska nastava prenese u sveučilište u Budimpeštu.


I u ostalim državama Njemačke (Pruska i Saska), gdje je ostala
šumarska obuka u popravljenim akademijama, zahtijevalo se od
kandidata, koji žele stupiti u državnu šumarsku službu, da osim
svršenih nauka u šumarskoj akademiji polaze predavanja kroz 3-4
semestra u kojem sveučilištu i tamo polože ispite iz: nacionalne
ekonomije, financijske znanosti, nekih pravnih predmeta i više matematike.
Ta ustanova nije se pokazala u praksi korisnom, jer se
neki važni šumarski predmeti u akademijama uče prije nego njihove
pomenute temeljne znanosti. Pored tih predmeta važni su nauka o
tlu i fiziologija bilja, koji se mogu temeljito učiti jedino u sveučili


* tima, gdje već postoje potpuno uvjeti za to.
Uzroci, s kojih je šumarska nastava u nekim državama ostala
i nadalje u samostalnim akademijama, više su lokalne i političke
naravi negoli stvarne potrebe.


No i poslije toga javljao se sve jači pokret, da se prekine
s navedenim lokalnim obzirima i da se šumarska nastava s akademija
posve prenese u sveučilišta. Ta pojava našla je svoje čvrsto
uporište u rezoluciji njemačkoga šumarskoga društva, stvorenoj na
glavnoj skupštini god. 1907. u Strassburgu, gdje je od 414 učesnika
stvoren jednoglasan zaključak, da se viša šumarska nastava prenese
u sveučilište s četirgodišnjim trajanjem naukovanja. U dotičnoj rezoluciji
izneseni su za to ovi jaki razlozi :


1. S naobrazbom u sveučilištu diže se socijalni položaj šumarskog
staleža.
2. Prirodoslovni predmeti mogu se samo u sveučilištu strogo
znanstveno predavati i učiti, jer su tu velike zbirke i laboratoriji.
3. Uzdržavanje je šumarske nastave jeftinije, što je za rnanje
države vrlo važno.
4 Profesorima i slušačima daje sveučilište vile pobude za
znanstveni rad, nego što daju samostalne akademije.


5. potpuna sloboda predavanja garantovana je samo u sveučilištu.
6. Vrsne profesorske sile lakše je dobiti za sveučilište negoli
za samostalne akademije.
7. Nacionalno-ekonomski predmeti mogu se samo u sveučilištu
učiti u širem i većem opsegu.
8. Budući da se sveučilište nalazi u centrumu kulture svakog
naroda, to je šumarskom podmlatku u sveučilištu ujedno pružena


ŠUMARSKI LIST 11-12/1919 str. 45     <-- 45 -->        PDF

381


prilika, da se može po volji posvetiti intenzivnijem studiju i drugih
nauka.


Iz gornjeg prikaza vidimo, kako se o šumarskoj nauci kod
drugih naroda sudi i šumarska nauka napreduje, pa je zato i njihovo
šumsko gospodarstvo napredno i od njega narod ima golemu korist.
U sveučilištima, gdje se šumarstvo predaje, postoje 3—4 stolice za
i lavne *umarske predmete, dok pomoćne i temeljne predmete predaju
profesori i docenti drugih fakulteta. Sva naučna pomagala i
zbirke stoje slušačima šumarstva na raspolaganje kao i slušačima
dot čnoga fakulteta. Tako bi trebalo i kod nas biti, te bi predstojnici
naučnih zavoda morali biti svjesni toga, da su sveučil šni zavodi
podignuti krvavim žuljevima čitavoga naroda i da svaki sin našeg
naroda, koji uči bilo koju struku u sveučilištu ima pravo da u zavodu
uči i radi. Zar nije bila anomalija, da su se u bivšoj šumarskoj
akademiji sa znatnim žrtvama morali podizati kemički, fizikalni, bo
tanički, zoološki i dr. kabineti, dok su u sveučili tu svi ti zavodi?
U našoj slobodnoj državi ne smije se unapredak trošiti ondje, gdje
to nije potrebno.


Premda je potreba šumarskog podmlatka danas velika, jer za
12 milijuna jutara šuma morali bismo imati najmanje 1.200 šumara,
a mi ih imamo jedva nešto više od polovice, ipak držim, da će na
š imarskom cdjelu našeg novog fakulteta biti jedva 150 slušača, a
slušača za gospodarstvo bit će još manje. S tako malim brojem
slušača samostalna visoka škola, makar ona bila opremljena svim
atributima visoke škole, u očima šire javnosti prema drugim visokim
školama i sveučilištima, koje će imati mnogo veći broj slušača, ostat
će uvijek nešto slabije i manje vrijedno.


Juridički fakultet nije se protivio prijenosu šumarske nastave
u sveučilište, kako to g. pisac članka ističe, jer profesori tog fakulteta
znadu, da je uprava šuma integralni dio opće državne upravne nauke,
i u tom smislu je politika šumske uprave dio upravne politike države,
a prama svemu je ona dio državae znanosti. Zgodna organizacija
uprave u državnim, općinskim i privatnim šumama stoji u
najtjesnijem dodiru sa sveukupnim političkim i administrativnim
uredjenjem države. Predavajući profesori juridičkoga fakulteta u
bivšoj šumarskoj akademiji našli su medju slušačima šumarstva dobre
djake, koji su njihove misli i ideje u praksi znali provesti, a odatle
proistječe i ona harmonija, koja vlada izmedju upravnih, sudskh
činovnika i mladjih šumarskih činovnika; a ne manje je tomu priponesao
i zajednički djački život na univerzi.


Od javnih urednika dolazi šumar najčešće u tijesni doticaj
s masama naroda, pa on može mnogo djelovati i u uzgojnom pravcu,
a za to mu je potrebna što šira opća naobrazba, koja se stječe
samo u sveučilištu.


Dalje moram spomenuti osobiti položaj, koji ima Hrvatska od
davnine na polju šumskog gospodarstva. U Hrvatskoj je šumarska
nastava najstarija, i ona je bila dosada rasadnica šumarske nauke
na Balkanu. Tu ima šuma uzgojenih po načelima šumarske nauke,




ŠUMARSKI LIST 11-12/1919 str. 46     <-- 46 -->        PDF

a slavonskim hrasticima nema primjera na cijelom svijetu. Nema
razloga da Hrvatska i unapredak ne ostane centar naprednoga šumskoga
gospodarstva u Jugoslaviji, a da to može biti, mora šumarska
nauka imati svoje mjesto u sveučilištu.


„Jugoslavenska njiva" broj 46. Dr. Gj. Nenadić.


H. D. od 1. XI. 1919. donaša članak: Nacionalizacija bosanske
šumske industrije i članak Šumske direkcije.
U prvom članku navada, da je glavni direktor ministarstva
šuma i rudnika g. dr. M. Vasić prigodom svog boravka u Zagrebu
sazvao na dogovor šumske trgovce i kapitaliste, na kojem je iznio
svoju osnovu o nacionalizovanju bosanske šumske industrije. Predlaže,
da se tri najveća bosanska šumska poduzeća (Steinbeis, Ortner, Eisler
i Teslić), kojima su ugovori otkazani, a koji posjeduju još neizrađene
šume na površini od cea 200.000 rali, stupe u jednu tvrdku ria
bazi dioničkog društva, koja bi sa domaćim kapitalom (oko 200,000.000)
preuzela eksploataciju tih šuma. U debati su sudjelovali gg. barun
Turković, ravnatelj Crnadak, Svrljuga, Velisavljević, Švarc, Pilepić,
Šulej, Dajč, Binder, Selak i Dojković.


Sam posao sastojao bi se iz velikog broja pilana i transportnih
sredstava, velike tvornice pokućtva, tvornica celuloze, vagona. Tisuće
domaćih radnika, duševnih i fizičk h, našli bi tu zarade.


Dr. Vasić započeo je tom osnovom raditi onako, kako cijela
naša javnost zahtjeva. Pred tom osnovom ne smije naša industrija
uzmaknuti, a o pomanjkanju kapitala ne može biti govora. Tokom
cijele rasprave opazila se kod svih prisutnih velika sklonost ovom
[ rojektu.


2. U članku Šumske direkcije govor je o naumu Ministarstva
šuma, da cijeli teritorij kraljevstva podijeli na 14 šumskih
direkcija sa sjedištem u Zagrebu, Vinkovcima, Gospiću, Novom
Sadu, Nišu, Negotinu, Čačku, Skoplju, Mitrovici, Mostaru, Tuzli,
Sarajevu, Banjaluci i Ljubljani. Prva instancija bi bile kotarske šumarije
neovisne od političkih oblasti, druga šumske direkcije, a treća
ministarstvo. Direkcije su zamišljene sa velikim djelokrugom, jer bi
osim personalija za ukazno osoblje i važnijih odredaba, koje su u
vezi sa budžetom, skoro svi poslovi pripadali direkcijama. Direkciji
u Zagrebu pripala bi sredina Hrvatske i Slavonije sa Medjumurjem
i Prekomurjem, direkciji u Vinkovcima, istočni dio Hrvatske i Slavonije,
a direkciji u Gospiću zapadni dio sa jednim dijelom Bosne
i sjevernom Dalmacijom, a direkciji u Novom Sadu pripao bi jedan
dio Srijema, cijela Bačka, Baranja i Banat te beogradski okrug.
Pisac članka drži, da bi ove direkcije bile upravo savršeno
smišljene, da nisu dirale danas u javnosti toli nepoćudnu političku
administrativnu podjelu, te bi se cijela razdioba danas laglje i bržje
provela, kada bi se direkcije barem za ovo prelazno vrijeme osnovale
u sjedištima dosadanjih pokrajina.


/




ŠUMARSKI LIST 11-12/1919 str. 47     <-- 47 -->        PDF

H. Drvotržac od 10. XI. ima članak:
3. Štete Jugoslavije u šumarstvu u vreme austrougarske
uprave.
Inž. Ivan Markula-Dragutinović u ovom članku poslanom iz
Beča napominje, kako prijatelji jugoslavenskog šumarstva prate s velikim
veseljem živahan pokret u zelenoj struci države SHS. Ovom
veselju nije niti najmanje na uštrb, što zlobni neslavenski jezici ističu
sa osobitm zadovoljstvom, kao da vlada nesloga među centralom
i podređenim uredima uprave šuma. Gdje nebi bilo razlike
u nazorima za tako važnu stvar, ondje sigurno nebi bilo niti uspjeha
niti napredka u rješenju toga pitanja. Svaki prijatelj jugoslavenskih
šuma i šumara mora se nadati, da će konačno un đenje uprave šuma
zadovoljiti i strukovnjake i osjale rodoljube. No kod takovih rasprava
nebi se smjelo zaboraviti ni na druga važna šumarsko-gospodarska
pitanja, koja se ne smiju odgađati, tako na pr. pitanje tražbina
kod likviđacione komisije uprave austrijske i austro ugarske
(zajedničke) za štete, koje je Austro-Mađarska plačkajuč tamošnje
šume narodu i zemlji Bosne i Hercegovine nanesla. Isto tako ima
hrvatski narcd i zemlja pravo tražiti odštetu od Ugarske za grabežnu
upravu hrvatskih šuma od 1868—1918.


Država SHS imade dakle u ime naroda i zemalja Hrvatske,
Bosne i Hercegovine zatražiti odštetu u iznosu oko 1 milijarde kruna.
Kako se u Beču čuje, kani i nova poljska država tražiti sličnu odštetu
za izrabljivanje galičkih šuma.


H. Drvotržac od 20. XI. 1919. imade članak:
4. Šumska politika kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca.
Najvažniji je posao, što ga ministarstvo šuma ima riješiti, da
se što prije provede unifikacija svih šumskih zakona u kraljevstvu
SHS, jer će se tek onda moći pristupiti jed nslvenoj organizaciji šumarske
službe u cijeloj državi. Izradba jedinstvenog šumskog zakona
je tako važan posao, da kod toga moraju sudjelovati naši najbolji
šumari i pravnici, a zato je nužno, da se u ministarstvu sazove
anketa najboljih naših stručnjaka, koji neka ustanove glavna načela,
na kojim se ima izraditi taj zakon. Tek nakon toga moći će ministarstvo
pristupiti definitivnoj organizaciji šumarske službe.


Za sada je dovoljno, da se osnuju pokrajinske šumske direkcije
u Ljubljani, Zagrebu, Sarajevu, Splitu, Novom Sadu i dvije za Staru
i Novu Srbiju i Crnu Goru, preko kojih će ministarstvo vršiti zakonitu
eksekutivu. Ove privremene direkcije imadu spremati građu za
nove definitivne direkcije (njih 14), koje će biti razdjeljene prema
šumskoj geografiji, te koje će stupiti na snagu, čim bude provedena
unifikacija šumskih i administrativnih zakona. Kod izradbe novoga
zakona morat će se znatan obzir uz mati na ovu novu razdiobu.
Nadalje se ima rješiti pitanje, što se ima smatrati šumom, a što ne,
što želi država, da sačuva kao šumu, a koje djelove tla želi prepustiti
gospodarskoj privredi. Gospodarstveni princip o najvećoj dobiti
ne može se u svakom slučaju primjeniti, a u mnogim slučajevima




ŠUMARSKI LIST 11-12/1919 str. 48     <-- 48 -->        PDF

.


dolazi toliko faktora u račun, da je odluka teška. U najviše slučajeva
dolaze do odlučne važnosti opći interesi, kod kojih država mora da
kaže svoju odluku.


Pitanje šuma o plodnim ravnicama, kao i pitanje šumske paše
i koza morat će se taopćenitost, a po volji pojedinih interesenata. U tim pitanjima sukobljuju
se dva oprečna stanovišta. Šumar imade zadaću, da uzgoji potrebno
drvo, a gospodar potrebnu hranu za ljude i stoku. Znademo
dobro, da u ravn m krajevima imade dosta šuma, čije bi se tlo
moglo prepustiti poljoprivredi, ali znademo i to, da bi nastale kobne
posljedice, da se sve te šume jednostavno posjeku. Razumljivo nam
je takodjer, da gospodar, koji nije priskrbio dovoljno hrane za stoku
traži istu tamo, gdje je nalazi. Ako li nahrani stoku sa mladom
šumom, tada neće biti šume, a ako´ šumar zapriječi uništenje šume
bit će manje stoke. Javno raspoloženje uvijek je ni strani gospodara,
jer nitko ne će, da se malo dublje u stvar zamisli. Stoka će
naime naći hrane na nekoliko mjeseci u branjevini, koja je 5—10
godina čuvana, i u kojoj se nabralo bilja svake vrsti. Za pet—šest
mjeseci popase blago ovu rezervu — ako se dopusti, a čime će
onda dalje hraniti istu količ nu stoke. Trajno dakle ni branjevine ne
pomažu, trajno može pomoći samo racionalni uzgoj krme, pa čemu
onda uništavati trud od 5—10 godina, da se momentano pomogne
onim gospodarima, koji su krivom špekulacijom, na račun branjevina
došli u nepriliku. Dakako, da i na strani šumara mora u tom pogledu
biti mnogo elasticiteta. Da pojedini šumari ne dolaze u položaj, da
ih narod proglašuje svojim nepr jateljerr, valja u novom zakonu, a
prije i putem naredbe odrediti, kada, na kojim mjestima, u kc joj
mjeri, u kakovim šumama smije blago pasti, pa što se jedanput
odredi» tomu se imade svatko pokoravati. Skrajne je vrijeme, da
gospodarski drugovi jednom urede pitanje melioracije pašnjaka, a
potenciranje proizvodnje krme u opće.


Agrarno pitanje je na dnevnom redu. Da su u ovom pitanju i
šumoposjednici interesovani razumljivo je svima, jer su u tom pogledu
i šuma i agrarno tlo usko vezani. Ovdje se mora držati načela,
da šuma pripada onome, koji ju najnužnije treba, a ako vlasnička
razdioba nije u času takova, tada se vlasnici imadu odštetiti u onom
omjeru u kom im se oduzima. To je stvar pravednosti, a pravedna
stvar ne smije ničim izazvati zlovolju.


U vezi sa agrarnom reformom imade se riješiti i pitanje državnih,
imovinskih, općinskih, crkvenih i ostalih privatnih šuma. Naš
konačni cilj mora biti, da su općinske šume za gradsko pučanstvo
i industriju. Ladanjskog pučanstva ima 70°/0. a gradskog 30%- Ako
uvažimo potrebe industrije, tada bi se šume imale tako razdjeliti, da
50°/o odpadne općinama, a 50°/0 gradovima i industriji.


Pošumljenju kraških goljeti morat će ministarstvo posvetiti osobitu
pažnju, jer posumiti tu površinu znači povećati domovinu za
toliku površinu. Goli kras zapreka je svakoj kulturi i sili sinove
svoga kraja, da ostavljaju domovinu i da si u tuđini osiguravaju




ŠUMARSKI LIST 11-12/1919 str. 49     <-- 49 -->        PDF

âse


opstanak. Prema tomu je pitanje pošumljenja goljeti nacionalno pitanje,
oko kojega se mora interes cijeloga naroda, dakle države


usredotočiti. Trebalo bi zato osnovati poseban ured, koji bi se bavio
isključivo ovim poslovima.


Dobra šumska polit ka mora imati oslona na valjanoj šumskoj
statistici, pa će ministarstvo morati u tu svrhu postaviti poseban
ured, da vodi taj posao.


Treba sačiniti nacrte za šume i prometila cijelog kraljevstva,
kojim bi prilezal. podatci o površini, vlasniku, vrsti drva, starosti
sastojine i obrastu. Iz ovih podataka može se onda drvna masa
aproksimativno izračunati, u opće bi ovi nacrti davali točan i pouzda.
pregled o svim većim poslovima, koji kod provedbe stanovite šumske
politike dolaze do uvaže;nja.


Savezno sa tim nacrtima imao bi se ustrojiti poseban ured za
eksploataciju šuma u cijelomu kraljevstvu.
Sa radom oko šumskih osnova mora se započeti, ali u primitivnom
smislu, a ne sa zahtjevima, kojima nitko ne će moći udovoljiti.


Osim za Uzgoj i upravu šuma imade država interes i za izradbu,
prevoz i preradbu šumskih proizvoda. Treba pogodovati pod zanju
pilana i tvornica i obrta, koji troše drvo. Treba gradnjom željeznica
(naročito šumskih) učiniti, pristupnim udaljenije šume, treba carinskom
i prometnom politikom pogodovati preradbu drva u domovini, a
otešćati izvoz neizrađenog kao i uvoz izrađenog drva. Država neka
kod tih poduzeća sudjeluje kao privatna stranka, a neka i drugi pri
vatni kapital pripušta tim poduzećim?.


Šumski radnici jesu danas specijalna struka, kojoj bi ministarstvo
šuma i ruda imalo posvetiti posebnu skrb. Ti ljudi ostavljaju i svoju
domovinu, i šalju zaslugu svojoj obitelji, a često budu u ovakovim
slučajevima i oštećivani. Ove naše vrijedne ljude treba ministarstvo
vazda zaštićivati.


Ministarstvo se mora brinuti i za stručnu obuku Danas imademo
šumarski fakultet u Zagrebu, a ministarstvo bi trebalo podijelivati
brojne štipendije, da se što prije podmiri potreba na šumar,
tehničarima. Uz ovaj fakultet neka se što prije osnuje oveći broj
pokusnih postaja za znanstvena istraživanja.


Osnivanje lugarskih škola i podupiranje strukovnih društava
spada također u program ministra šuma. Društva su stjecište sviju
inicijativa u stručnim pitanjima, ona su savjetnici ministara.


Tim bi bio u kratkim potezima prikazan program, koji bi imalo
ministarstvo provesti. Dob a volja bitni je uvjet za provedbu toga
programa, a ako to bude, ne će ni na uspjesima uzmanjkati.


Bilo bi poželjno, da ministar šuma izuese svoj program.


Kod nas u Hrvatskoj postalo je aktuelno pitanje ujedinjenja
šumske upjave i izbor šefa šumarstva. Očekujemo na svaki način od
gospodina ministra, da nam pošalje onakovu osobu, koja će nam
donjeti sporazumno sa g. ministrom onakav program, koji će nas
sve zadovoljiti. Saopćio Dr. P.