DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 7-8/1919 str. 44 <-- 44 --> PDF |
Adam Dukić, Miloš Škiljo ; državni lugarski zamjenici : Rade Vujnović, Emil Tomić, Pavao Gjanković, Pavao Hodanović, Janko Staničić, Rade Mamula, Stjepan Svilić, Matija Kadiš, Milan Dotlić, Jovo Boroević, Simeon Stenic, Lazo Opačić, Mato Križan, Jovo Radović, Stevo Tepšić, Maro Eremić, Gjuragj Sučević i lugari križevačke i. o.: Josip Dončević, Jovo Petro ić i Đuro Šiljak. Svi predloženi primaju se jednoglasno kao člaonvi društva. Pošto dalnjih predloga stavljeno n>je, to predsjednik zaključuje sjednicu, Predsjednik: Tajnik: Dragutin Trôtzer v. r. ´ Srećko Majer v. r. Andri j a Koprić v. r. Mihovil Markić v. r. Stjepan Ferenčić v. r. StaliSke vijesti. Važniji članci o našem šumarstvu u drugim časopisima.* Nova država i naše šume. Napisao V. D oj k ovi ć kr. zem. šum. nadzornik u m. u Jugoslavenskom Lloydu br. 64—66. Pisac članka iznaša svoje misli o najaktuelnijim pitanjima današnjeg šumarstva u državi SHS, koje u kraćem izvadku donašamo. a) Podržavljenju svih naših šuma u najširem smislu riječi, protivi se pisac s razloga, što se seljaku, ekonomskom maloposjedniku mora njegova šuma ostaviti na nesmetanu uporabu, jer mu ona služi kao nadopunjak njegovog gospodarstva. Državna vlast neka kod tih šuma dozvoli najveći gospodarstveni extenzitet, a pridrži si samo šumsko redarstveni nadzor. b) Općinske, gradske i imovno općinske šume nije potrebno podržavati, jer već posto´e posebni zakonski propisi o uređenju tih šuma, jer je na te objekte vezano vrlo mnogo zasebnih namjera, posebnih interesa i koristi. Tu je blagotvorniji utjecaj samouprave za kojom svi težimo, nego propisi i nazori fisca, koja može i nehotice povrijediti probitke cijele jedne zajednice. c) Veleposjedničke šume neka se podržave, jer je taj zahtjev naravna posljedica agrarne reforme. Kod toga podržavljenja treba urediti i pitanje otkupa, gdje je takovome mjesto. Taj bi otkup trebao puno novaca, pa bi se mogao provesti ili izdanjem ukamativih državnih zadužnica ili emisijom zasebnih unutarnjih državnih bonova, čije bi ukamačenje osjeguravao državni preračun, ali uz takovo ograničenje, da bi se dosadanjem šumovlasniku isplaćivali potpuni kamati vrijednosne glavnice te eventualno amortizacioni * Bilježit ćemo takove članke kao kroničari na zahtjev većine odbornika iz sjednice od 3. kolovoza o. g. bez obzira, dali se sa sadržajem slažemo ili neslažemo, |
| ŠUMARSKI LIST 7-8/1919 str. 45 <-- 45 --> PDF |
obroci samo u onom opsegu, u kojem bi državna šumska uprava, uz predpostavku racionalnog gospodarenja, iz redovitih etata tih šuma dotično ukamaćenja mogla i postići, d) Zahtjevu za revizijom segregacija u svim vlastelinskimdržavnim šumama protivi se pisac, jer je ekonomski skroz neumjestan, pravnički jedva provediv, a osim toga bi bio to skup podhvat. Segregacija je danas u vlastitoj državi i suvišna, ako si državno šumsko gospodarstvo postavi ispravni zadatak, a taj je, da se iz državnih šuma imade podmiriti sva faktično te inim možda načinom nepodmirena potreba ratarskog pučanstva na ogrijevnom i građevnom drvu, uz predpostavku potrebne štednje, naravno uz stanovite pristojbe. To znači, da se u našim državnim šumama neće zavesti nove služnosti, nego da će se samo promjeniti njihova gospodarstvena svrha i uporaba. Tim će se postići : prvo, da seljak ne bude u buduće primoran iz prijeke nužde praviti šumske štete, drugo, da ne bude primoran potrebno drvo skupo kupovati iz treće ruke i treće, da se onim stranim nazovi interesentima, koji s raznih naslova već svoje ruke podižu za našim »državnim* šumama upre prstom u sasma zasebni zadatak, kojemu te šume imadu da u prvom redu služe. Segregacija osim toga nebi se mogla provesti u svim onim vlastelinskim šumama, u kojima su bivši pravni odnošaji između vlastelina i kmetova vtć pravomoćno razriješeni, jer se i šuma vlastelinska i ona segregirana seljačka danas nalave u skroz inom gospodarstvenom stanju nego su bile onda, dok su još zajednički uživane. Nadalje je posve nemoguće tu reviziju provesti ondje, gdje su takova vlastelinstva prešla kupom u ruke trećih posjednika ili gdje su. vlastelinske šume posjećene ili rasparcelirane. e) Da podmirimo orijaške ratne troškove, morat će država nastojati, da naš izvoz što više uveća. Od svega imat ćemo najviše drva za izvažati. Činjenica je, da se kod nas godim´ce iz ovlašteničkih šuma na tisuće kubnih metara najvrednije krastovine upotrebi bud za ogrijev, budi za manje vrijednu građu, a tim se umanjuju pozitivne i znatne vrijednote. Država će se morati pobrinuti, da se njoj u svim onim slučajevima osjegura pravo prekupa takovih drvnih gromada, gdje će ona moći tu hrastovinu zamjeniti sa inim u tehničke svrhe manje uporabivim materijalom iz svojih šuma (hrastove piljenice bukovima, hrastovu gornju građu inim vrstima drva i t. d). Na taj način spasila bi se za izvoz i za industriju znatna količina naše vrijedne i sve to rijeđe hrastovine. Što je glavno, država bi na taj način dovoljno unovčila i svoje bukove, brijestove i jasenove i t. d. sastojine, te tako uvela ravnovesje u uporabu raznih svojih vrsti drveća. f) Nadalje raspravlja pisac o šumskoj paši slično kao u njegovomu članku „O postupku pri izradbi novog šumskog zakona" (vidi šumarski list broj % ltl9). g) Pisac se nikako ne slaže sa onima, koji predlažu, da se sve općinske i imovno općinske šume podijele na seljaka. (Mi ne znamo ma i za jedan predlog, koji bi išao za individualnom diobom |
| ŠUMARSKI LIST 7-8/1919 str. 46 <-- 46 --> PDF |
šuma, ali znamo za predloge, koji su išli za tim, da se šume imovnih općina podijele na pojedina sela ili upravne općine, a na te se predloge nije pisac ovog članka osvrnuo. Ur.) h) U ovom odsjeku zagovara pisac podržavljenje uprave svih šuma, a to zato, da dosadanju rascjepkanu i skupu upravu naših šuma zaokružimo i tim pojeftinimo. Ako ijedan centralizam isto vri jedi, to je ovaj u šumarstvu vrijedniji od zlata, pa se pisac ne može načuditi, da sve to nije do danas već provedeno. Proti podržavljenju uprave ne može biti prigovora niti s financijalnih razloga, pošto se oni izdaci, što ih danas plaćaju za svoju stručnu upravu zem. zajednice, imovne općine, gradovi, vlastelinstva mogu vrlo lahko kao odštetna tangenta uplaćivati u državnu blagajnu. i) Nema dvojbe, da će naša država sada — u svojim pelenicama — biti izvrgnuta kušnji, da si puno toga u svojem kućanstvu uredi i namakne pored redovitog šumskog gospodarednja i putem eksploatacije šuma u što većem opsegu. Takovo izvanredno uživanje šuma vrlo je dvobritak nož, jer se osim časovite novčane koristi njime mogu proizvesti trajne šumsko gospodarstvene smetnje i pasivni narodno-gospodarstveni posljeci, osobito sada, ako se pri tome sasma puste s vida obziri, koji se imadu u prvom redu posvetiti dotičnoj stojbini i vrsti drva. Mogu se pri tome počiniti i posvema nepopravljive pogrješke (kras!). Spremni, da u svakom nastojanju državu podupremo prilježnim publicističkim radom i čestitim savjetom, želimo, da se, budu li ma s kojeg razloga morali nastupiti takovi prolazni načini uporabe naših šuma, k tome prije ikojeg tudjina na suradnju prizove u prvom redu i isključivo domači naš kapital, te da se izvedba takovih poduzeća povjeri našim drvotržnim krugovima, kao i nadzoru te suradnji naših šumara. Potonje tim opravdanije, što se liječniku povjerava briga za bolnice i fizično zdravlje naroda, a inženjeru nastojanje oko gradjevina i sigurnosti prometa. Naročito imadu šumari odlučno sudjelovati pri propisima o načinima takovih sjeća i pomladnje, kao i kod onih ustanova ugovora, koji se odnose na unovčenje dugogodišnjih etata. Ako danas visoko stoji materijalni aktivum naše nove države, to se to redovito pripisuje vrlo povoljnom stanju naših šuma. Iz toga slijedi, da naši šumari tečajem posljednjih pedeset godina nijesu zabadava živjeli. Jer mi nikada čavala u lijes dobrobiti našeg naroda zabijali nijesmo, to ne ćemo mučke dozvoliti, da u buduće to itko drugi čini. Na to nas ovlaštuje naša poštena prošlost. I upravo zato neka nepozvani od naših šuma potegnu prste k sebi, a rad i odgovornost neka prepuste nama šumarima, koji smo zato na bilježi, * Gosp. pisac u uvodu članka apostrofira hrv. šumarsko društvo, da važna pitanja šumarstva iznese pred izvanrednu skupštinu ili da ih pretrese na članskim enketama i tako prema njima zauzme stanovište, za koje mora nastojati, da ga kod ministarstva usvoje. Gospodina pisca upućujemo na predloge i zaključke posljednje izvanredne |
| ŠUMARSKI LIST 7-8/1919 str. 47 <-- 47 --> PDF |
´ L i 1 ; glavne skupštine od 21. prosinca 1918, te na zaključke odborskih sjednica od 8. II. 1908., i od 3. V. 1919. kao i na razne članke u Š, L. o agrarnoj reformi, upravi šuma, šumskoj paši, te o organizaciji cijelog šumarstva u SHS, a napose u Hrvatskoj, o evoluciji našeg šumarstva i t. d. po čemu se vidi, da je društvo vodilo brigu o staleškim potrebama današnjeg vremena. Valuta i šume. (Hrvatski drvotržac br. 428.) Svaka privredna grana javnoga i privatnoga života imade interesa kod rješavanja valutnoga pitanja. Kada radnik ulaže dio svoga života, svoj rad, u produkciju, on do iva kao protuvrijednost novac tj. valutu. Njemu ne može biti svejedno, što ta valuta vrijedi. Ako je onačno nakon duge sa žrtvama spojene borbe iznudio povišicu plaće, pa ako ta plaća tj. valuta svakim danom sve manje vrijedi, tada ne može doći u njegovom životu do mira, već se mora svakim danom spremati na novu borbu — jer to od njega zahtjeva osjećaj dužnosti borbe za opstanak — on se mora skrbiti za sebe, za ženu i djecu — mora svakim danom spremati se na nove žrtve — a u takovom životu ne može biti zadovoljst.a. Što mu koristi štednja, što mu koristi otkidanje od ustiju, kada skoro stalno znade, da će ono, što je danas teškim pregaranjem na stranu stavio, već sutra možda vrijediti polovicu — e onda ne smije biti štednje — jer bi to bila najneracionalnija ekonomija, a u takovu se nitko upuštati ne može. Država nije do sada ništa učinila, što bi ovaj kobni ekonomski položaj ublažilo. Država dakle jedina, a naročito ministar financija, nosi glavnu odgovornost za ovo naše upravo žalosno gospodarsko stanje. Kako prolazi kraj ovoga stanja naše šumsko gospodarstvo — nije nužno niti razlagati: manjkaju pile, sikire, oružje svake vrsti, a i radnici, sposobni za bolji posao — jer tko će konačno i da radi za papir, kojemu nitko ne poznaje prave vrijednosti. Prometila su u derutnom stanju, kola nema, konja nema — a kada se konačno na sve moguće i nemoguće načine sve to nekako i nabavi, onda dolazi država sa svojim sipljivim odgovorom: vagona nemam, da ih stavim. Vagona ali ipak ima, jer tko govoriti znade sa zaviračem, magazinerom, strojarem, podčinovnikom, činovnikom i glavarom, taj konačno ipak dobiva vagone, ali teško onom jadniku, koji sa ovim drvima mora da zakuha juhu, jer kila je kruna, a treba barem deset vrlo laganih kila. Tko bi onda mogao biti zadovoljan — a imade ih ipak vrlo mnogo, koji mimo svega toga traže razloge nezadovoljstvu. Prvo naše gospodarsko pitanje jeste i ostaje pitanje o uredjenju valute U ovom razmatranju želimo iznijeti jedan realan način, kako bi valutarno pitanje mogli rješiti na bazi našega bogatstva u šumama, o kojem se je bogatstvu doduše mnogo pisalo — ali praktično nije ni ovo naše bogatstvo do sada u nikojem pogledu izrabljeno. r |
| ŠUMARSKI LIST 7-8/1919 str. 48 <-- 48 --> PDF |
U Hrvatskoj i Slavoniji imade zrelih i odmah sječivih šuma u vrijednosti od okruglo 1200 milijuna kruna, u Bosni i Hercegovini u vrijednosti od 700 milijuna kruna, u Sloveniji za 250 milijuna, a u ostalim dijelovima sa 100 milijuna kruna. To čini ukupno 2450 milijuna kruna. Ovih 2450 milijuna kruna predstavljaju vrijednost od po prilici 500 milijuna dinara u zlatu. Država ustraja u svrhu uredjenja valute kao i u svrhu trajnog riješenja novčanoga pitanja novčaničku banku na dionice pod imenom : Narodna Banka kraljevstva Srba Hrvata i Slovenaca, sa sjedištem u Beogradu i brojnim podružnicama po cijelome kraljevstvu. Temeljna glavnica ove banke iznaša 1000 (hiljadu) milijuna dinara u zlatu. Kao glavni dioničar stupa u banku država sa gore istaknutih 500 milijuna dinara u zlatu, te sa svim svojim potraživanjima od 350 milijuna dinara, koji se sastoje dijelom iz kovanoga zlata, a dijelom iz potraživanja u inostranstvu, kako je to ministar za trgovinu i industriju sa svojim aktom od 5. lipnja 1919. Narodnom Predstavništvu razložio. Time dakako prestaje opstojati i Privilegovana Narodna Banka kraljevine Srbije, jer ulazi sa cijelim svojim kapitalom u Narodnu Banku Kraljevstva SHS, te dobiva u omjeru svoje imovine dionice nove banke. Još manjkajućih 150 milijuna dinara u zlatu imalo bi se prepustiti javnoj subskripciji, te time pružiti i ostalim interesantima mogućnost nabave dionica Narodne Banke kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca. Narodna Banka SHS. izdat će nakon toga svoje novčanice u iznosu od 5000 milijuna dinara i zamjeniti sve propisno prebiljegovane krune sa dinarima.u jednakom iznosu, ali na taj način, da će za 50*/» gotovine uručiti vlasniku kruna dinare, a za 50% gotovine izdati će mu bonove na odgovarajući iznos u dinarima, koje će se obvezati u roku od 15 godina iskupiti. Sa iskupljivanjem započela bi banka nakon 5 godina, a tekom 10 godina iskupila bi sve bonove. Ovi bi bonovi u privatnom saobraćaju imali platežnu sposobnost, prema kurzu, kojega bi burze notirale. Da se bonovima osigura što bolji burzovni tečaj, imala bi država osigurati ovim bonovima ukamaćenje od l*/e stanovitu nagradu kašnje izžrijebanim bonovima. Svi dinari imali bi se izmijeniti sa novim dinarima i to u omjeru 1 : 3 tj. za svaki stari dinar dobio bi vlasnik tri nova dinara Narodne banke kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Od ukupne sume kolajućih kruna u iznosu od cea. 6000 milijuna kruna, ostalo bi u prometu samo 3000 milijuna dinara, a od kolajućih 500 milijuna starih dinara, došlo bi u promet 1500 milijuna novih dinara, tj. ukupno bi Narodna Banka za izmjenu trebala 4500 milijuna dinara. Ovo rješenje valutarnoga pitanja može sve državljane SHS. zadovoljiti, jer novi dinar imao bi znatno veću vrijednost nego kruna i to dijelom iz razloga, što bi dinara znatno manje bilo nego kruna i što bi stajao na solidnoj bazi. Ali ako uzmemo i najgori slučaj, - |
| ŠUMARSKI LIST 7-8/1919 str. 49 <-- 49 --> PDF |
m, da bi kurs novome dinaru bio računajuć sa 50°/0 devalvacije i sa podlogom u zlatu od jedne milijarde na 5 rrilijardi, to bi mu računarski kurs u Švicarskoj bio minimalno 30 centima (što bi se ali u brzo popraviti moglo), tj. jedan švicarski franak stajao bi 3*30 novih dinara, a mi danas plaćamo već 7 kruna, a to zneči, da smo ovom devalvacijom još uvijek na dobitku. Još bolje bi prošli vlasnici starih dinara, jer bi oni za stari dinar dobili tri nova, a to je isto kao i jedan švicarski franak (90°/,). Dakako, da bi država morala u interesu ojačanja nove valute još i mnoge druge stvari urediti, ali to već ne spada u okvir ovoga pitanja. Kod ovoga načina rješavanja valutarnoga pitanja stavljali bi najveće poteškoće vlasnici dionice stare Narodne Banke, prem skroz neopravdano, jer sa predloženom fuzijom ne bi ništa izgubili, gube ali onu vlast, koja je u bivšoj Srbiji veliku ulogu igrala. Gube za sebe i svoje potomke isključivo i privilegovano pravo, da upravljaju sa financijama države, a oni jako dobro znadu, da to mnogo nosi. Ovaj otpor slomiti najv ća je poteškoća, što bi samo jakoj i od raznih okolnosti neovisnoj vladi uspjeti moglo. Da li će Narodno Predstavništvo biti jače od vlade i siliti ju na relativno povoljno rješenje ovoga pitanja bez obzira na interese pojedinaca, ali za to u interesu cjelosti, to ćemo vidjeti već u kratkom vremenu. Nas kao strukovnjake u ovom slučaju najviše zanima način, kojim ćemo najprije i bez velikih gubitaka iz naših šuma unovčiti onih 500 milijuna dinara u zlatu, što je svakako sa znatnim poteškoćama skopčano. To je u prvom redu stvar ministra šuma i rudnika. Da li će on imati toliko vještine i spreme, da ovu stvar provede — u to ne sumnjamo — jer osoblje, Koje mu stoji na raspolaganju svakako je od najbolje kvalitete. U ovom se slučaju radi i o tom, da li će ministar imati dovoljno trgovačke vještine, da iz ovog kapitala, koji leži diljem domovime, izbije što više novca u zlatu, jer ovoj cijeloj transakciji to je konačna svrha. Ni u ovom pogledu ne bi bilo većih poteškoća, jer naši trgovački krugovi u vlastitom bi interesu ministra poduprli na najizdaš niji način. Pitanje vlasništva jedva da bi veće smetnje pravilo. Sve dozrele šume imale bi se u najkraćem vremenu procjeniti i od vlasnika prekupiti, u koliko nije vlasnik država sama. Otplata bi uslijedila uz 2%-tno ukamaćenje (prosječni šumski kamatnjak) nakon ustrojenja Banke, jer bi država prodajom dionica unovčila znatno veći kapital, nego što uložena glavnica vrijedi. I država bi kod toga dobar posao učinila. Samu prodaju tih šuma za novac u zlatu obavila bi država, a do prodaje digla bi zajam u iznosu od 500 milijuna dinara u zlatu i uručila ga Banki, tako, da bi Banka odmah funkcionirati počela. Pokriće za ovaj zajam pružile bi šume kao zalog vjerovniku. Sama tehnička provedba procjene, prodaje i izradbe drva ne bi nailazila na veće poteškoće, jer Ministar |
| ŠUMARSKI LIST 7-8/1919 str. 50 <-- 50 --> PDF |
Šuma i Rudnika mogao bi u tu svrhu organizovati posebnu sekciju, koja bi se isključivo ovim poslom bavila. Ovako bi Ministar Šuma i Rudnika mogao najveći obol doprinijeti k sretnom rješenju valutarnog pitanja, a time doprinijeti svakako tomu, da se sve jače rastuće .nezadovoljstvo u državi odstrani i udari temelj solidnom i produktivnom radu´ bez kojega država nikako opstojati ne može. Vjerojatno je, da bi kraj iole sređenih prilika u upravi i saobraćaju vrijednost novoga dinara odmah skočila na 50 švicarskih cantima, čemu bi i uprava države mnogo doprinijeti mogla, kada bi uvela kod sviju oblasti disciplinu i red i apsolutno uvjerenje, da ono, što se naredi, vrijedi za sve državljane bez razlike, apsolutno jednako — bez protekcije i bez iznimaka. Red i povjerenje u državnu upravu, kao i produkcija, koja tek onda rađati može, kada to povjerenje postoji, dižu valutu daleko više nego i sama podloga u zlatu. Na sveukupnom ministarstvu leži dakle rješenje valutarnoga pitanja, a ministri financija, trgovine i šuma neka samo osiguraju tehničhu provedbu. Zadovoljstvo u državi uslijediti će nakon toga samo po sebi, jer svi će dobiti volju za rad, a gdje svi rade, tamo ne može biti zlaJ M. Organizacije šumarske službe u kraljevstvu SHS. (Hrvatski drvotržac br. 428.) Od kako je ustrojeno posebno ministarstvo za Šume i Rudnike, nismo u našem šumarstvu niti koraka pošli naprijed. Ali ne samo da nismo pošli napred, nego moramo na žalost istaknuti, da je gadna reakcija triumfirala, da smo pošli još niže dolje, i ako tako dalje ide, spuštati ćemo se sve niže i niže, dok ne dodjemo u stanje, u kom smo bili prije 40—50 godina. Devet mjeseci radja već ovo naše ministarstvo za šume i ne može niti koraka da podje dalje, nego se riva sve dublje prema dolje — i vodi nas u budućnost, koja ni malo ružičasta nije. Ideal sviju šumara, da se stvori već jednom jedinstveno šumarstvo, ako već ne će ministarstvo da to učini za cijelu državu, a no barem za Hrvatsku, ne samo da nije uspostavljeno, nego je dapače i ono malo sredjene uprave, što je Narodno Vijeće na brzu ruku složilo, razbijeno i stvoreno je stanje, iz kojega treba čim brže naći izlaza. Narodno je Vijeće barem upravu državnih šuma i političku stavilo pod jednu kapu, ali i to je bilo ministarstvu mrsko i ono je to razbilo i odjelilo upravu državnih šuma od šumarskog odsjeka u Zagrebu i podredilo upravu ovih šuma izravno pod ministarstvo. Šumarski odsjek neima danas sa državnim šumama nikakova posla — došli smo naime tamo, gdje smo bili pod pokojnom Madjarskom. I Madjari nijesu mogli trpiti, da bi se državne šume upravljale u Zagrebu ili preko Zagreba, a čini se, da toga niti naše narodno ministarstvo trpiti ne može. Sve borbe naših ljudi, da se to zapreci pale su u vodu, jer državne šume vrijede danas milijune — a sa milijunima ntbi znali u Zagrebu upravljati — to mora podpadati |