DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 3-4/1919 str. 45     <-- 45 -->        PDF

općinama, sačinjavali bi privatni posjed šuma, koji ostaje
njezinim vlasnicima, te koje država obzirom na svoje loše
financije nebi povukla u svoje vlastništvo.


Izuzetak od togav čine šume, koje država može konfiscirati
bez odštete. Šume, koje se mogu konfiscirati bez
odštete i šume, koje su ostale nakbn revizije segregacija i
diobe šume osim privatnih, sačinjavaju državni šumski posjed.


Ovakovom razdiobom šuma tangira se najmanje dosadanji
red, ona je ujedno najjeftinija, a što je glavno, time
bi se najbolje udovoljilo želji i potrebama našega naroda.


Svaki drugi experimenat, koji bi se poduzeo sa diobom
i prenosom šuma u drugo vlastništvo, bio bi po mom mišljenju
za državu pogibeljan i mogao bi imati sudbonosnih
posljedica.


Zakonska uredba zemljišnih zajednica ima i nadalje ostati
sa tom promjenom, da se u obseg zemljišnih zajednica prime
svi državljani, koji stanuju na teritoriju, koji se drvari iz šuma
zemljišne zajednice, sa stanovitom količinom ovlašteništva.


Ovlašteništvo ne bi imalo biti sa posjedom vezano, te
bi se zakonske ustanove, koje govore o ovlašteništvu imale
posve preraditi. U opće bi bilo potrebno provesti reviziju
zakona o uređenju zemljišnih zajednica, jer ima u njemu
ustanova, koje današnjem demokratskom i naprednom duhu
vremena ne odgovaraju. Povlačenje šuma zemljišnih zajednica
u državni šumski posjed ne samo da nije opravdano
sa šumsko gospodarstvenog i političkog stanovišta te državnofinancijalnog,
najme radi opterećenja većega kompleksa
šumskoga zemljišta sa šumskim služnostima, te prevelikog
opterećenja državnih financija, nego je pogibeljno obzirom -na
revoltu kod ovlaštenika zemljišnih zajednica.


U gorskom kotaru primjerice neke zemljišne zajednice
stekle su svojim gospodarenjem velike šumske glavnice, kojima
žele prikupiti i privatnih šuma iz svoje okolice. Te šume
osim namirenja redovitih godišnjih potreba odbacuju godišnje
znatne svote (tako primjerice zemljišna zajednica Vrbovsko,
Kom. Moravice, Ravnagora oko 100.000 kruna svaka godišnje
i više) za investicije u razne kulturne svrhe. Te blagodati
nebi se ovlaštenici mogli nikada odreći i nema novca, kojim
bi se moglo odštetiti to jedino prirodno vrelo svake privrede
i blagostanja za našega Goranina,